| Medunarodne Biblijske Studije – Pouka tri | Rujan/Listopad, 2019 |
Bog daje manu
|
Ključni redak: „Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: Što je to? Jer nisu znali što je.“ Izabrani tekst: |
DOK SU IZRAELCI bili u ropstvu u Egiptu, bili su ugnjetavani „prisilnim radom“, a Egipćani su „im ogorčavali život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke, različitim poljskim poslovima.“ (2.Mojsijeva 1: 11-14) Nakon što je Bog čudom izbavio Izrael iz Egipta, oni su „krenuli iz Elima, i došli u pustinju Sin.“ Bog je imao posebnu svrhu i cilj u svom vođenju izvornog Izraela kroz pustoš pustinje. Trebalo ih je naučiti lekcije koje bi ih, ako bi bile usvojene na pravi način, pripremile za ulazak u obećanu zemlju.—2.Mojsijeva 16: 1; 5, Mojsijeva 8: 2
„Drugoga mjeseca nakon odlaska iz zemlje egipatske“, dok su bili u pustinji, Izraelci mrmljahu govoreći: „Oh, da smo pomrli od ruke JAHVINE u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje! Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!“—2.Mojsijeva 16: 1-3
Kao robovi u Egiptu, Izraelci zasigurno ne bi imali vremena sjediti oko „lonaca s mesom“ niti bi dobivali „svu hranu“ koju su željeli. Čini se da su brzo postali nostalgični za svojim prošlim životom, ukrašavajući ga stvarima koje nikada nisu postojale. Iako je važno prisjetiti se i pamtiti Božja obećanja i providnosti, može biti opasno žudjeti za prošlim zemaljskim poretkom i čeznuti za onim što je „nekad bilo.“ Ne bismo se trebali pretjerano diviti bivšim, ali nesavršenim, ljudima svijeta kakvog smo nekad poznavali.
Umjesto toga, budimo zahvalni za današnji dan i Božju svakodnevnu dobrotu prema nama. „Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem.“ (Filipljanima 3: 13, 14) Umjesto da budemo nostalgični, budimo sigurni da će Bog, koji je započeo dobro djelo u nama, nastaviti do kraja. (Filipljanima 1: 5, 6) Kroz proroka Izaiju Bog nas upućuje: „Ne spominjite se onog što se zbilo, nit’ mislite na ono što je prošlo.“—Izaija 43: 18, 19
Budući da im je nedostajala vjera u Boga, Izraelci su mrmljali protiv Mojsija i Arona. Zaboravili su kako ih je njegova providnost sačuvala od kuge u Egiptu i sigurno ih provela kroz Crveno more. Nisu bili u stanju shvatiti da ih Gospodin neće pustiti da umru od gladi u pustinji. Bog je rekao Mojsiju da je „čuo mrmljanje Izraelaca“ i da će im navečer dati jesti mesa, a ujutro će se „nasititi kruha.“—2.Mojsijeva 16: 11-12
Idućeg je jutra na tlu oko tabora Izraelaca bio „tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slána uhvatila po zemlji.“ Kada su to Izraelci vidjeli, upitaše: „Što je to?“ Mojsije im odgovori: „ To je kruh koji vam je JAHVE pribavio za hranu.“ Izraelci su kruh zvali mana. Svakog jutra svatko je sebi trebao prikupiti onoliko koliko mu treba za taj dan. Šesti dan u tjednu trebali su skupiti dvostruko više, jer se u subotu mana ne bi pojavila.—vss. 13-31
Baš kao što bi Izraelci umrli u pustinji da nisu svaki dan skupljali manu, tako i svaki Kristov sljedbenik ovisi o Božjoj riječi. Samo ako redovito sudjelujemo—svakodnevno—čitajući i učeći te primjenjujući je u svakodnevnom životu, postat ćemo jaki u vjeri i nastaviti djelo našeg posvećenja.—Psalmi 119: 97-105; Ivan 17: 17