Viđenje istine neće zakasniti

„Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti!“ — Habakuk 2: 3

HABAKUK je služio izraelsko kraljevstvo Juda iz dva plemena kao prorok, malo prije nego što je odvedeno u zarobljeništvo u Babilon. Nacija je u to vrijeme bila u kaosu, a knjiga koja nosi Habakukovo ime u znatnoj je mjeri njegova poruka u obliku dijaloga u kojem nalazimo proroka kako postavlja pitanja i prima Gospodinove odgovore.

Habakukovo prvo pitanje Gospodinu odnosi se na situaciju u Judi kojom je bio okružen. Citiramo: „Dokle ću, JAHVE, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi »Nasilje!« a da ti ne spasiš? Zašto mi nepravdu iznosiš pred oči, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni! Zakon je izgubio snagu, a pravda se ni načas ne pomalja. Da, zlikovac progoni pravednika, pravo je stoga izopačeno.“—Habakuk 1: 2-4

Ovdje osjećamo gorku Habakukovu tjeskobu, uzrokovanu u velikoj mjeri osjećajem da se činilo kao da Gospodin ne radi ništa o zlu koje se tako raširilo u narodu. Razmišljajući o ovome, možemo u Habakuku osjetiti osjećaj pravednih Božjih ljudi kroz sve vjekove, pa čak i do današnjeg trenutka, jer svi su ti ljudi pokušali shvatiti zašto je Bog dopustio da toliko zla i nepravde traje na zemlji. Tema zašto Bog dopušta zlo imala je istaknuto mjesto u glavama i srcima svih koji su priželjkivali da su uvjeti na zemlji bolji nego što su bili.

Bog je na to pitanje odgovorio Habakuku. „Obazrite se na narode, pogledajte, čudite se, zapanjite! Jer u vaše dane činim djelo u koje ne biste vjerovali da vam ga tko ispriča. Da! Evo dižem Kaldejce, narod divlji i naprasit što nadire širom zemlje da obitavališta otme tuđa. On je strašan i jezovit, od njega samog izlazi njegovo pravo i njegov ponos. Konji su mu brži od leoparda, hitriji od vukova uvečer; jahači mu poskakuju, stižu izdaleka, ustremljeni k’o orlovi da plijen proždru. Svi će doći rad’ grabeža, lica im žegu k’o istočni vjetar, grabe roblje kao pijesak! Taj se narod kraljevima ruga, podsmjehuje knezovima, poigrava se svim utvrdama, nasipa zemlju i zauzima ih.“—vss. 5-10; Izaija 13: 19; 47: 1

Ovdje Gospodin objašnjava Habakuku da on ne zanemaruje nepodnošljivu situaciju u Judi, te da nešto namjerava učiniti u vezi s tim. Objašnjava da će nešto poduzeti protiv ove nepravde još za Habakukova života. Ovo je samo po sebi moglo pružiti određenu mjeru utjehe proroku, jer je pitao Gospodina: „Dokle ću zapomagati, a da ti ne čuješ?!“ Iako je Habakkuk sada postao siguran da će se poduzeti mjere protiv zla u Judi , još uvijek nije shvaćao što je točno Gospodin činio, ni zašto.

HABAKUKOVO PITANJE

Ne shvaćajući puni značaj onoga što je Gospodin rekao o Kaldejcima, „divljem i naprasitom narodu“, pristigloj nevolji u Judi, Habakuk je upitao: „Nisi li od davnih vremena, JAHVE, Bože moj, Sveče moj? Ti koji ne umireš! Ti si, JAHVE podigao ovaj narod radi pravde, postavio ga, Stijeno, da kažnjava. Prečiste su tvoje oči da bi zloću gledale. Ti ne možeš motriti tlačenja. Zašto gledaš vjerolomce, šutiš kad zlikovac ništi pravednijeg od sebe? Postupaš s ljudima k’o s morskim ribama, k’o s gmazovima što nemaju gospodara!?“—Habakuk 1: 12-14

Sada je Habakukov problem bio razumjeti zašto bi Bog trebao upotrijebiti ljude koji su opakiji čak i od stanovnika Jude da ih kazni. U svojoj analizi on naglašava Gospodinovu svetost. Bog je, rekao je, bio njegov „Svetac.“ Ipak, prorok se pitao na koji će način Gospodin umiriti zlo prisutno u Judi. Nakon šireg ogleda kroz ostatak poglavlja, Habakuk nastavlja: „Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi reći, kako odgovorit’ na moje tužbe.“—Habakuk 2: 1

Nakon što je Habakuk ispravno zaključio da bi trebao „paziti“ na Božije usmjeravanje tih pitanja, a ne na ispitivanje i prigovaranje zbog njih, odgovor proroku dan je odmah. Rekao je: „Tada Jahve odgovori i reče: Zapiši viđenje, ureži ga na pločice, da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.“—vss. 2-4

Ovo je bio Božji odgovor Habakuku na pitanje zašto će upotrijebiti zle Babilonce kako bi kaznio Judu. Zapravo se taj odgovor nije mogao primijeniti na ondašnji trenutak ili na točno određenu pojedinost. Ono što Gospodin doista čini jest da uklanja prividno nesuglasje iz tadašnjih okolnosti i čini svoj odgovor primjenjivim širom svijeta. U odgovoru naznačuje da će samo pravedni, na temelju svoje vjere, moći razumjeti, cijeniti i živjeti prema rečenomu.

„Vizija“ koja se spominje u odgovoru jest ona sjajna vizija istine koja se počela razvijati kada je Bog rekao da će ženski rod satrati zmijinu glavu, a pojačana je njegovim obećanjem Abrahamu: „Tobom će se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje.“ (1.Mojsijeva 3: 15; 22: 18; 28: 14) To je bila velika vizija istine koja je prožimala proročanstva Staroga zavjeta. Sve su individualne i kolektivne institucije uključene u taj veliki plan uništenja svakog zla —uključujući i samog Sotonu—a kroz koje čovječanstvo pati zbog grijeha. Tek kada se shvati ta vizija, jasno se vidi odgovor zašto je Bog dopustio zlo.

Gospodin je objasnio Habakuku da se ta vizija odnosila na određeno vrijeme. Prorok tada nije mogao očekivati da će ga razumjeti, „ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara.“ Iako se čini da će zakasniti, Bog objašnjava, „čekaj“—vizija će sigurno doći na vrijeme, i neće zakasnititi. Ako je Habakukova vjera bila u stanju prigrliti ovo obećanje, koje je nesumnjivo to i bilo, on je time primio veliku utjehu jer, iako nije mogao shvatiti značenje svega što je Bog tada radio, postojalo je objašnjenje koje bi nastupilo kad bi „na kraju“ vizija progovorila.

Glede ove vizije, prijevod Kralja Jamesa glasi: „Sigurno će doći, neće zakasniti.“ Grčka verzija Septuaginta prevodi: „Iako će možda zakasniti, pričekajte ga; jer će on sigurno doći i neće iznevjeriti.“ Upotreba zamjenice „on“ u grčkoj Septuaginti naglašava da je temeljna za ovu veliku viziju istine činjenica da je s njom povezana ličnost—veliki Krist, Mesija obećanja.

POTVRDA NOVOG ZAVJETA

Apostol Pavao, koji je tako vjerno propovijedao Kristovo evanđelje, razumio je značaj vizije koja je obećana Habakuku s tog stanovišta. Pisao je hebrejskim kršćanima, „Postojanosti vam uistinu treba da biste vršeći volju Božju zadobili obećano. Jer još malo, sasvim malo, i Onaj koji dolazi doći će i neće zakasniti. A pravednik će moj od vjere živjeti.“ (Hebrejima 10: 36-38) Jedino je ova vizija istine bila u srži Pavlove misije kao Kristova poslanika.

Kako li nam je danas utješno kada shvaćamo - putem ispunjenja mnogih biblijskih proročanstava – da živimo u vremenu u kojem Božja velika vizija istine govori još jasnije negoli u Pavlovo doba. Zbog toga oni koji vjerno gledaju sada razumiju zašto Bog dopušta zlo. Oni također znaju da se kraj vladavine grijeha i smrti približava, i zbog toga se raduju. Svršetkom kraljevine grijeha i smrti doći će vrijeme radosti i sreće, kada više neće biti smrti, tuge, plača, pa čak ni boli. (Otkrivenje 21: 1-4) Kako li je slavno živjeti u vremenu u kojem vizija progovara! Dok još nije došlo to vrijeme, znamo da se bliži trenutak, kao što je i prorok Habakuk zapisao, kada „će se zemlja napuniti znanja o slavi JAHVINOJ kao što vode prekrivaju more.“—Habakuk 2:14

HABAKUKOVA MOLITVA

Mnogo je u drugom i trećem poglavlju Habakuka osude zloće i zlih ljudi. U 20. stihu 2. poglavlja, Bog nam daje uvjerenje da nije izgubio kontrolu nad zlom. Čitamo: „Ali je JAHVE u svojem svetom hramu: nek’ zemlja sva zašuti pred njime!“ Kako li je umirujuće shvatiti da bez obzira na to koliko je zla razasuto po cijeloj zemlji, Bog nije izgubio kontrolu nad situacijom!

Habakuk je osjetio da će, usprkos svemu čime je Gospod prijetio i preispitivanju zloće koje je pokazao, s vremenom Božja vizija progovoriti. Tada bi veliki Mesija obećanja, zajedno sa svojim pomoćnicima, uspostavio mir i pravednost na cijeloj zemlji, koja bi zatim bila ispunjena ispravnim znanjem i razumijevanjem Gospodina i njegova plana.

Međutim, Habakuk je, kao i mnogi Božji pravednici kroz vjekove, bio nestrpljiv. Znao je da je Gospodin sposoban preuzeti potpunu kontrolu nad situacijom kada god poželi, i nije mogao uočiti potrebu da čeka neki budući dan da se to doista i dogodi. Tako čujemo njegovu molitvu: „JAHVE, čuo sam za slavu tvoju, JAHVE, tvoje mi djelo ulijeva jezu! Ponovi ga u naše vrijeme! Otkrij ga u naše vrijeme! U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!“—Habakuk 3: 2

Prvo što se nazire u Habakukovoj molitvi bila je potvrda njegova straha kada mu je Bog otkrio nesreće koje će se uskoro spustiti na narod. Moguće je kako je osjećao da ne može izdržati niti prikaz onoga što će se dogoditi, pa je molio Gospodina: „Tvoje mi djelo ulijeva jezu! Ponovi ga u naše vrijeme! Otkrij ga u naše vrijeme! U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!“ Drugim riječima, činilo se da moli Boga da ne čeka neko daleko buduće vrijeme u kojem će se pokazati kroz viziju koja će tada govoriti. Prorokov izričaj možda je bio zahtjev Gospodinu da upravo tada zaustavi zlo u svijetu, da ga privede kraju i uspostavi pravednost. Zašto odgoditi takav sjajan ishod? Možda je tako mislio Habakuk.

To, međutim, nije bila Gospodinova volja. Znao je da na svijet treba donijeti još milijune ljudi koji će se morati susresti sa zlom. Znao je da ima sposobnost, kada dođe vrijeme, kroz Mesijino kraljevstvo, povratiti one koji su u međuvremenu trpjeli i umrli, te da će svi zajedno primiti njegov blagoslov kada njegova slava ispuni zemlju.

HABAKUK PONOVNO GOVORI

Nakon što je saznao za sve nesreće kojima bi Gospodin pohodio zle, Habakkuk je rekao: „Čuo sam! Sva se moja utroba trese, podrhtavaju mi usne na taj zvuk, trulež prodire u kosti moje, noge klecaju poda mnom. Počinut ću kada dan tjeskobni svane narodu što nas sad napada.“—Habakuk 3: 16

Unatoč Habakukovoj nevolji i slutnji, on je zadržao povjerenje u Boga i izrazio uvjerenje da će se, bez obzira što se dogodilo, radovati Gospodinu. „Jer smokvino drvo neće više cvasti niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni gòveda. Ali ja ću se radovati u JAHVI i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.“— vss. 17, 18

Koliko je uzvišen ovaj izraz povjerenja u Gospodina! Još je uzvišenije i ljepše kada znamo kako je prije ovoga Habakuk tvrdio da se boji radi Gospodinovih riječi. „Utroba mu se tresla“, „usne su mu podrhtavale“ na glas Gospodinov. „Trulež“ mu je ušla u kosti i on je „drhtao“. Izrazio je želju da „počine kada dan tjeskobni svane“, očigledno misleći na odmor u smrtnom snu.

Iako se o osobnom životu Habakuka ne zna mnogo, smatra se da je bio poljodjelac. U svom iskazu povjerenja u Gospodina on se u suštini osvrće na sve stvari oko kojih bi poljodjelac bio zabrinut. Njegove smokve bi mogle propasti; na vinovoj lozi možda neće biti ploda; masline bi mogle uskratiti rod i polja možda neće dati hrane; ovce bi mogle nestati iz tora; u oborima možda ne neće biti goveda. Uza sve te možebitne nedaće koje sačinjavaju život seljaka, može se činiti kako nije ostalo mnogo radi čega bi se živjelo, ali uprkos tome Habakuk govori: „Ali ja ću se radovati u JAHVI i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.“

Radost je i ugoda obožavati i služiti Boga pri povoljnim uvjetima, ali pravi je test naše vjere u njega i predanosti njemu upravo u nevoljama. U Habakuku imamo divan primjer onoga kakav bi trebao biti naš stav kada Gospodin dozvoli da nas obuzmu iskušenja. Ako se radujemo obilju dobrih stvari koje nam pruža danas, hoćemo li se i sutra radovati Bogu našega spasenja, kada će neke od tih dobrih stvari možda nestati? Morali bismo biti sposobni, zadržati radost pogotovo jer živimo u vremenu kada vizija istine govori, a prisutnost Sina Čovječjega omogućuje nam da vidimo slavu Božjeg slavnog plana—„mudrost Božju zasnovanu—po naumu o vjekovima—u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“—Efežanima 3: 11