Pobjeda nad svijetom

„U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ —Ivan 16: 33

KAD SE ISUS PRIBLIŽIO kraju svoje službe u tijelu, bio je više nego ikad zabrinut za dobrobit svojih učenika. Znao je da bez prosvjetljenja Duha Svetoga ne bi mogli u potpunosti razumjeti značenje naizgled tragičnih događaja koji su mu se brzo približavali. Ipak, nastojao je što više pripremiti njihove umove i srca, kako ne bi potpuno posrnuli i tako ne bi bili spremni uživati povlastice evanđeoskog doba koje je trebalo započeti na Duhove. Tako im je izravno služio i molio za njih u tu svrhu.

Učenici su već naučili da im sljedbeništvo poniznog Nazarećanina nije donijelo ugled i odobravanje svijeta, osobito tadašnjeg religioznog svijeta. Premda su se mnoga mnoštva okupljala oko svog voljenog Učitelja, prečesto se ispostavilo da je motiv bila materijalna korist za koju su se nadali da će primiti od čuda koje je izveo, da „jedu kruhove“ i da se „nasite“. (Ivan 6: 26) Malo je njih bilo zainteresirano da budu spremni žrtvovati se kako bi bili Isusovi učenici, i često se prema njemu očitovalo otvoreno suprotstavljanje.

Prije nego što je Isus razapet, njegovi učenici su vjerojatno mislili da će on na neki način nadvladati ovo protivljenje i postati prihvaćeni vođa i kralj Izraela, i konačno cijelog svijeta. Nije li prorok napisao o njemu: „Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja“? (Izaija 9: 7) Tada nisu znali da je prvo bilo neophodno da on trpi i umre za svijet prije nego se ispune proročanstva o slavi njegovog kraljevstva. (Luka 24: 26) Nadali su se sudjelovanju u slavi Učitelja, za koju su vjerovali da je blizu.

Isus nije uskratio svojim učenicima činjenicu o njegovoj neposrednoj smrti, ali oni su nekako osjetili da ono što je rekao u tom smislu mora imati drugo značenje. „Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta,“ rekao je. (Ivan 6: 51) On im je također rekao da mora otići u Jeruzalem, gdje će mnogo patiti i na kraju biti ubijen. Kad je to čuo, Petar je rekao: „Bože sačuvaj, Gospodine,“ ukazujući na to da je mislio kako je Isus pogriješio u procjeni snage svojih neprijatelja, ili da bi ga se moglo odvratiti od nesmotrenog izlaganja opasnosti.—Matej 16: 21, 22

Isus je, međutim, mislio upravo ono što je rekao u vezi sa svojom brzo približavajućom smrću, iako se učenici nisu mogli uvjeriti da će se to doista dogoditi. Isus je znao da i dalje svoje privilegije učeništva i dalje gledaju uglavnom s gledišta materijalnih prednosti slave koju su se nadali da će dobiti od povezanosti s njimUistinu, voljeli su ga i voljeli su mesijanski razlog zbog kojeg su bili uvjereni da je on božanski imenovani vođa, ali još uvijek nisu razumjeli tako jasno kao što će kasnije znati da će postojati patnja i smrt povezani s tim razlogom, kao i slava i čast. Proroci su prorekli „patnje Kristove“, kao i „slavu koja bi trebala slijediti“, ali do sada su znali samo o obećanoj slavi i nadali su se da će sudjelovati u toj slavi.—1.Petrova 1: 10, 11; Izaija 53: 1-12

Isus je to znao, tako da ih je u posljednjim danima svoje službe nastojao pripremiti za ono što je predvidio da će oni doživjeti. „Ako vas svijet mrzi,“ rekao je, „znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; … nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara.’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti.“ „To sam vam govorio,“ nastavio je Učitelj, „da se ne sablaznite. Izopćavat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu.“—Ivan 15: 18-20; 16: 1, 2

Čini se da ne postoji način pogrešnog razumijevanja značenja takvih izjava, jer one govore o nadolazećoj nesreći. Osim što je rekao svojim učenicima da bi im smrt mogla biti nagrada što su ga slijedili, on je također upozorio: „Evo dolazi čas … raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sáma. No ja nisam sâm jer Otac je sa mnom“ (Ivan 16: 32) Takve izjave, koje dolaze iz pouzdanog izvora, svakako bi izazvale strah i strašnu slutnju buduće katastrofe. Međutim, Isus je dalje objasnio: „To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“—vs. 33

Takve riječi, kao ove gore navedene, čine se čudnim načinom bodrenja ljudi i smirivanja njihovih srca. Međutim, dobro je primijetiti da nisu bile toliko sračunato upozorenje na dolazeće nevolje kako bi se učenicima pružio mir i dobro raspoloženje, nego prije činjenica da će kada dođe, shvatiti njihovo značenje i shvatiti da su imali povlasticu da pate s njim. Isus je htio da i oni znaju da je pobijedio svijet i da će i oni dobiti snagu da nadvladaju svijet ako i dalje budu njegovi učenici. S tom sigurnošću pobjede, mogli su biti „ohrabreni“ unatoč protivljenju svijeta. Saznanje da su patili sa svojim Učiteljem, ne umanjujući bol, dalo bi im hrabrost da nastave dalje.

KRŠĆANSKI RAT

U primjeru postavljenom Isusovim vlastitim životom i službom, i kroz njegova učenja, kao i učenjem njegovih apostola, jasno je da je kršćanski život jedna od borbi protiv oporbe. To je rat u kojem smo uključeni u borbu protiv strašnih neprijatelja, što će nas zasigurno nadjačati ako nam ne bude dana božanska snaga da ih pobijedimo. Sotona, đavao, je poglavar naših neprijatelja, a njegov saveznik je svijet i naše vlastito palo tijelo. (1.Petrova 5: 8) Kao nova stvorenja u Kristu Isusu nalazimo se u neprijateljstvu sa sva tri od njih, i ta će se borba nastaviti sve dok smo u tijelu.

Opis naših napora da pokorimo tijelo su takvi biblijski izrazi kao „mučiti“ i „razapeti“ (Kološanima 3: 5; Rimljanima 6: 6; Galaćanima 2: 20; 5: 24; 6: 14). Govoreći o sebi apostol Pavao je zapisao: „Krotim svoje tijelo i zarobljavam.“ (1.Korinćanima 9: 27, English Standard Version) S druge strane, pojam „pobijediti“ se u Novom zavjetu koristi za opisivanje Kršćanske pobjede nad Sotonom i nad zlom koji je temelj svijeta u kojem je on knez. „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“, piše Pavao. (Rimljanima 12: 21) Ivan govori o nadvladavanju „zloga“. (1.Ivanova 2: 13, 14) On također piše da onaj koji je „od Boga rođen [stvoren], pobjeđuje svijet.“—1.Ivanova 5: 4

Apostol je Ivan bio zadivljen onim što je Učitelj rekao o pobjedi nad svijetom, jer ne samo da je to zabilježio u svom Evanđelju, što Matej, Marko i Luka nisu, već je proširio tu temu u svojim poslanicama. Čini se da Ivan, također, jako cijeni misao o božanskoj ljubavi koja se očitovala u Isusovom poslanju da bude čovjekov Otkupitelj. „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca,“ zapisao je. (Ivan 3: 16) S obzirom na našu povlasticu zajedničkog nasljedstva s Isusom, on piše: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo.“—1.Ivanova 3: 1-3

Bit će korisno razmotriti pitanje pobjede nad svijetom, zapamtiti da postoje dva velika načela koja djeluju na zemlji od čovjekovog izvornog grijeha. To su ljubav i sebičnost—ili dobro i zlo. Vjerojatno je to bila jasna vizija apostola Ivana o božanskoj ljubavi i što ona znači Božjim stvorenjima, što mu je pomoglo da uoči važnost Učiteljevog saopćenja po pitanju pobjede nad svijeta. Za Ivana, to je značilo da je Isus pobijedio zli, sebični duh svijeta.

Stvoritelj, naš Nebeski Otac, tvorac je ljubavi, a tijekom stoljeća bio je njezin zaštitnik. Sotona je zaštitnik sebičnosti. Ta dva principa su u ratu jedan s drugim od čovjekova pada. Pravi kršćani, oni koje je Bog pozvao da mu služe i koji su bili vjerni uvjetima svoga poziva, bili su potaknuti isključivo ljubavlju. Oni su „rođeni od Boga“,—to jest, njegovim Duhom. (1.Petrova 1: 3; 1.Ivanova 5: 18) Ostatak čovječanstva je, u većoj ili manjoj mjeri, prošao kroz život s načelom sebičnosti koja ih uvelike kontrolira. Uistinu, nisu svi bili namjerno zli, nepravedni ili neljubazni. Čovjek je stvoren na Božju sliku, a tragovi ove slike još su prisutni i očituju se u djelima dobrote mnogih ljudi.

Koliko god ih treba pohvaliti, nisu samo djela dobrote, niti djela milosrđa, ta koja ostvaruju pobjedu nad svijetom i njegovim duhom, kao što nam je Isus dao primjer. Prije je to promijena stajališta o smislu života, od načela življenja za sebe do načela življenja za Boga, posvećivanje naših života njegovoj službi. Rečeno je da je samoodržanje veliki prirodni zakon. To je nesumnjivo istina u odnosu na sve niže redove Božjih stvorenja ovdje na zemlji. Međutim, samo zbog grijeha i zle vladavine Sotone, ljudi su ga prihvatili kao dominantni motiv života.

Osobni interes postao je toliko način života u svijetu da se smatra normalnim i pohvalnim. To je načelo koje, u velikoj mjeri, vlada „sadašnjim zlim svijetom“, kojem je Sotona „knez.“ (Galaćanima 1: 4; Ivan 12: 31). Tako je, također, bilo u prošlim vremenima, kroz mnoga stoljeća od čovjekova pada u nesavršenstvo. Neki su, umjesto da plutaju valovima sebičnosti koji su zahvatili većinu čovječanstva, krenuli protiv plime. Nesebično su posvetili svoje živote stvarima za koje se nadaju da bi mogle poboljšati čovjekovo sadašnje stanje, ili barem ublažiti patnje onih koji sami sebi ne mogu pomoći. Oni će dobiti svoju nagradu u Božje vrijeme.

Jedina „stvar“ koja će stvarno uništiti sebičnost i uspostaviti ljubav na cijeloj zemlji kao motiv života je Božji plan otkupljenja kroz Krista. Jedini, dakle, koji mogu uistinu nadvladati svijet u sadašnjem vremenu, u biblijskom smislu, su oni koji vjerno slijede njegove stope žrtvovanja. Prije Isusovog Prvog dolaska bilo je nekih koji su uhvatili duh mesijanskog poslanja i rado mu posvetili život. Pavao navodi neke od njih u 11. poglavlju Hebrejima. Mojsije je bio jedan od njih. „Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove. Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom. Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću.“—Hebrejima 11: 24-26

Mojsije je bio pobjednik. Kako svijet gleda na stvari, Mojsije bi imao mnogo veću prednost da ostane u Egiptu i prihvati zakonsko članstvo u obitelji faraona. Sa stajališta osobnog interesa, mogao je sve izgubiti i ništa ne dobiti od napuštanja i prihvaćanja poslanja svog naroda. Međutim, kako apostol objašnjava: „Vjerom napusti Egipat, ne bojeći se bijesa kraljeva, postojan kao da Nevidljivoga vidi.“ (Hebrejima 11: 27) Mojsije je imao vjeru u Božja obećanja i bio je uvjeren da će tijek života u skladu s tim obećanjima biti njegovim najvećim vječnim interesima, iako je to značilo gubitak gotovo svih zemaljskih prednosti.

ISUS, VELIKI PRIMJER

U Isusu imamo naš najveći i najobuhvatniji obrazac ljubavi kao načina života. Ne samo da nam je dao primjer, nego je i ljubio svoje sljedbenike govoreći: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.“ (Ivan 13: 34) Međutim, to stajalište nisu ni razumjeli niti cijenili ljudi u Isusovo vrijeme, a do Pedesetnice njegovi vlastiti učenici nisu shvatili njegov stvarni smisao. Kad je bogatom mladom vladaru rečeno da proda sve što je imao i da poda siromašnima, otišao je žalosan. Slijedeći zakon samoodržanja, on je skupio tu imovinu kao zaštitu protiv budućnosti i nije bio spreman napustiti ideju da će jednog dana trebati svoje bogatstvo.—Matej 19: 16-22; Luka 18: 18-23

Čak su i učenici bili zbunjeni tim savjetom bogatom mladiću, koji kao da je odražavao tako bezobzirno napuštanje svakog vlastitog interesa. Osvrćući se na taj događaj, Isus je objasnio svojim učenicima da će lakše deva proći kroz ušicu igle, nego bogataš ući u kraljevstvo Božje. Tada su pitali: „Tko se onda može spasiti?“ Isus nije izravno odgovorio na to pitanje, samo je opazio: „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.“ Petar, želeći razumjeti tako drugačiju filozofiju od bilo čega na što su navikli, upitao je: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?“—Matej 19: 23-27

Smisao Petrova pitanja je jasan. „Mi sve ostavismo“, rekao je. Drugim riječima, podsjećao je Učitelja da su se kao njegovi učenici pridržavali uvjeta učeništva koje je nastojao nametnuti bogatom mladom vladaru. Doista, njihovo „sve“ vjerojatno nije bilo toliko kao „sve“ u mladića, ali je načelo bilo isto. Nakon što su se žrtvovali, oni su, naravno, htjeli znati što mogu očekivati zauzvrat. To je bio smisao Petrova pitanja. Ono otkriva da do sada nije uhvatio istinski duh učeništva. Za njega je to još uvijek bio više ili manje poslovni prijedlog, za koji se nadao da će mu donijeti veću naknadu, barem u časti i prestižu, nego njegov ribarski posao. Umjesto da bude skromni ribar, nadao se istaknutom mjestu, da u Mesijinom kraljevstvu bude vladar, knez i velikan.

Kad je Isus najavio svojim učenicima da ide u Jeruzalem i da očekuje da će tamo biti uhićen i ubijen, Petar je opominjao: „Bože sačuvaj, Gospodine!“ ili, kao što kaže ‘Young’s Literal Translation’, „Budi dobar prema sebi.“ (Matej 16: 22) Isusov odgovor na ovaj dobronamjerni savjet bio je sljedeći: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ Petar je pokušavao uvjeriti Učitelja da treba dopustiti vlastitom interesu da utječe na njega i da ne ide u Jeruzalem, gdje je znao da su njegovi neprijatelji postavili zamku za njegovo uhićenje. Čineći to, Petar je nehotice podržao Sotonin cilj, koji uvijek potiče ljude da prvo razmisle o sebi.

Narodi svijeta, nad kojima je Sotona princ, prirodno razmišljaju o sebi prije svega. To je postao čovjekov način života od doba Edena, ali to nije Božji put. Isus je uvodio novi put—onaj nesebične ljubavi. U Božjem svijetu, „gdje pravednost prebiva“, to je jedini put kojim će biti dopušteno nastaviti. (2.Petrova 3: 13) Međutim, trenutno je to samo put Isusovih učenika, koje je uveo tijekom svoje zemaljske službe.

Isus je rekao: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“ (Matej 16: 24, 25) Petar je savjetovao Isusa da spasi svoj život, ali Isus je ovdje objasnio Petru da oni koji nastoje spasiti svoje živote, izgubit će ih, dok će ih oni, koji su žrtvovali svoje živote, spasiti Upitno je jesu li učenici u to vrijeme razumjeli dubinu te izjave, ali to je bila samo jedna metoda kojom je Isus objasnio razliku između puta vlastitog interesa i puta ljubavi—ljubavi koja se očituje u samopožrtvovnom interesu u korist drugih.

Isus je čak i tada „žrtvovao život“ za druge— doista, za cijeli svijet čovječanstva. Kasnije, ženama u njegovoj praznoj grobnici, dano je uputstvo da odu i kažu učenicima da je uskrsnuo od mrtvih, a u toj je poruci posebno je spomenut Petar: „Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru.“ (Marko 16: 7) Petar vjerojatno nije potpuno shvatio kad mu je Isus objasnio da će spasiti svoje živote oni koji ih izgube u božanski upravljenoj Božjoj službi. Međutim, sada se čini da je Isus, usmjerujući posebnu pozornost na činjenicu svog uskrsnuća, uputio pouku nazad u Petrov um i srce. Bez sumnje, Isusova misao je bila: „Recite Petru da je moj život spašen. Htio je da ga spasim sebično izbjegavajući privilegiju žrtve. „Poput ljudi ovog svijeta, smatrao je glupim da bih u hitnom slučaju trebao misliti na bilo koga osim na sebe. Mislio je da bih se trebao zaštititi, ali kad mu kažete da sam uskrsnuo od mrtvih, shvatit će da je moj život bio spašen na Božji način, a ne slijedeći svjetovno načelo sebičnosti.“

POBJEDA NAD SVIJETOM

Pobjeda nad svijetom znači da se u ispunjavanju uvjeta naše posvete suprotstavljamo načelu sebičnosti kojim smo okruženi sa svih strana i nastavljamo polagati svoje živote nesebično u službi Bogu, istini i braći. Kao kršćani, pozvani smo „nadići“ svijet i od njega ostati odvojeni, ne dopuštajući da na nas utječe njegovo koristoljubivo stajalište. Još nije pravo vrijeme za reformiranje svijeta niti za promjenu njegovog općeg stajališta sebičnosti u ono požrtvovnosti. Dakle, pred nama je test uslijed kojega ćemo se i dalje odvajati od svijeta tako što ćemo napuštanjem stajališta sebičnosti podrediti svoje živote u cilju božanske ljubavi i služenja.

Pobjeda nad svijetom ima mnogo ozbiljnije implikacije od primjerice suzdržavanja od nekih užitaka za koje se može činiti da ih svijet pruža. Doista, mnoga su zadovoljstva nadahnuta sebičnošću i stoga ih trebaju izbjegavati oni koji nastoje pobijediti svijet. Nemojmo, međutim, misliti da smo vjerni pobjednici samo zato što se držimo dalje od tih stvari.

Kao Učiteljevi sljedbenici, pripravni smo sudjelovati s njime u vladanju novim Božjim svijetom, stoga smo uvježbani u načelima ljubavi. Pod utjecajem ljubavi darujemo svoje živote kroz vjerno žrtvovanje. To ne znači da u životu nemamo radosti. Zapravo, ako živimo prema pravim smjernicama, Gospodinova će radost biti naša. Ako, s druge strane, nismo naučili dovoljno cijeniti put ljubavi i žrtve da bismo pronašli onaj dio koji će kompenzirati sve prividne radosti ovoga svijeta, trebali bismo ispitati naša srca kako bismo saznali što je pogrešno. Ako moramo „poći u svijet“ kako bismo pronašli ugodnu razonodu dok polažemo svoje živote za Boga, morali bismo se ozbiljno zapitati jesmo li ili nismo pobjednici kakvima bismo trebali biti.

Patnje o kojima je Isus govorio u našem uvodnom tekstu bit će srazmjerne stupnju u kojem je naš tijek života suprotan duhu svijeta. Svijet voli svoje, objasnio je Isus. (Ivan 15: 19) Ako svijet ne nalazi ništa u nama, ili u našem načinu života, što je suprotno njihovom vlastitom, onda se možemo upitati o putu kojeg smo izabrali ili o stupnju naše pobjede.

Međutim, ako „pobijedimo svijet“, dužni smo, u nekom trenutku i na neki način, osjetiti njegovo protivljenje, jer „u svijetu imate muku,“ (Ivan 16: 33). Ipak, možemo „biti hrabri,“ ne zato što se radujemo nevolji, nego zbog ovog dokaza o božanskom odobrenju. Možemo se radovati zbog naše vjere u Božja obećanja da, iako sada gubimo naše zemaljske živote, odričući se svega što svijet smatra vrijednim, sigurni smo da ćemo doseći život „u izobilju,“ jer „postojanošću u dobrim djelima“ ištemo „slavu, čast i neraspadljivost – život vječni.“—Ivan 10:10; Rimljanima 2: 7

„SLIJEDITE ME“

Svijet Isusovog doba okrenuo se protiv njega i konačno ga ubio. Danas ne bismo trebali očekivati bolji tretman. Kao što je Isus objasnio, sluga ne može očekivati da bude iznad svog Učitelja. (Ivan 15: 20) Razlog zašto je svijet mrzio Isusa bio je taj što je njegov način života bio suprotan njihovom. Svojim primjerom žrtvovanja osudio je njihov način sebičnosti, i svojim je učenjima razotkrio njihove široko rasprostranjene pogreške, dok je sam učio nepopularne istine.

Kao i njegovi učenici, čujemo Učiteljev poziv: „Slijedite me“ (Matej 4: 19). Slijediti Isusa znači mnogo više od toga da mu se divimo. Vjerno hodati njegovim stopama znači da će naša iskustva u svijetu biti slična njegovim. Međutim, on je „pobijedio svijet“, a mi isto tako možemo učiniti i ako, poput njega, imamo pred sobom veliki cilj božanske volje i pouzdano se oslanjamo na obećanu milost Nebeskog Oca koji će pomoći u vrijeme potrebe.—Hebrejima 4: 16

Budući da uskoro ove godine sudjelujemo u spomen-obilježjima, radujmo se više nego ikada onome što oni označavaju kao simboli Isusove smrti kao čovjekovog Otkupitelja. Sjetimo se također da zbog ovog velikog otkupiteljskog djela sada imamo privilegiju umrijeti s Isusom polaganjem svojih života u vršenju Božje volje. Ako smo u tome vjerni, bit ćemo pravi pobjednici i ispuniti u sebi obećanje Učitelja: „Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo.“—Otkrivenje 3: 21