Svoju brigu povjerimo Gospodinu

„Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.“ — 1.Petrova 5: 7

BRIGE milijardi ljudi koji u ovom trenutku žive na zemlji su mnoge. Tome u prilog ide i činjenica da je život u današnjem svijetu postao složeniji i sve više zbunjujući, kako za um, tako i za dušu, a suvremena generacija osjeća to na svojoj koži više negoli bilo koja ranija. Ponekad se zaista ovakve prilike mogu činiti nesavladivima ljudskom duhu, čak i onima koji tvrde da su Kristovi sljedbenici.

Ipak, moramo uzeti u obzir činjenicu da Bog, najvjerojatnije, nije nesvjestan tih prilika, i onima koji vjeruju i pouzdaju se u njega, on je uvijek blizu kako bi ih potaknuo i pomogao im. Što se tiče onih koji se bespomoćno oslanjaju na Nebeskog Oca zbog milosti i snage, Psalmist kaže: „Bog je sred njega, poljuljat se neće, od rane zore Bog mu pomaže.“—Psalmi 46: 5

Sentiment iz našeg uvodnog teksta često se koristi kao moto u kršćanskim domovima, služeći kao podsjetnik stalne Božje brige. Apostol Petar nam je mogao dati ove riječi ohrabrenja zbog svojih poučnih iskustava, uslijed kojih je svoj teret prepustio Gospodinu i stekao mnoga korisna saznanja. Na taj način nas, također, upućuje da se riješimo nepotrebnih briga i prepustimo ih u ruke našeg svemogućeg i ljubljenog Nebeskog Oca.

PETROVA ISKUSTVA

Apostol Petar često je viđen kao nagao i impulzivan. Ponekad bi naprosto želio stvari raditi na svoj način i bio je vrlo svojevoljan u provođenju svojih ideja. Pritom se je nepotrebno opterećivao mnogim vrstama briga. Ipak, kad je Petar imao uvjerenje, uporno bi ga slijedio i uvelike se brinuo o tome da ga učini stvarnim. To je bila istina o njegovu uvjerenju da je Isus bio Mesija.

Kad je Isus upitao svoje učenike: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Petar je brzo odgovorio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Zbog njegovog odgovora, Isus je rekao Petru da je blagoslovljen, navodeći da mu to ne objavi „tijelo i krv“, nego da mu je Otac koji je na nebesima dao takvo shvaćanje.—Matej 16: 15-17

Međutim, Petar je bio tjeskoban čovjek. Nije mogao shvatiti zašto je Isus govorio o patnji ako je bio izraelski Mesija. Iznad svega, nije mogao shvatiti da je Isus morao otići umrijeti u Jeruzalem. Duh Sveti još nije sišao na učenike da im podari razumijevanje tih stvari. Prema tome, takve Isusove izjave zabrinule su Petra. Prevrčući ove misli u svojoj glavi, napokon je dao oduška svojoj zabrinutosti i rekao: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (Matej 16: 22) Petar se još više zbunio kad ga je Isus prekorio riječima: „Nosi se od mene, Sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“—vs. 23

Moglo bi se također činiti da je Petru nedostajalo hrabrosti, jer je tri puta zanijekao Isusa. Pa ipak, dok su ostali učenici pobjegli nakon Učiteljeva uhićenja, Petar je zaostao s gomilom i vojnicima koji su ga uhitili. Kao odgovor na to zašto nije pobjegao, naslućuje se da Petar nije odustao od nade da je vidio Isusa kao Mesiju, pa je tražio priliku da se stvari okrenu u tom smjeru.

Nema sumnje da se Petar želio boriti za našega Gospodina. Pretpostavlja se da je Petar taj koji je rekao Isusu: „Gospodine, evo ovdje dva mača!“, kako je zabilježeno u Luki 22: 36-38. Povod tome bila je prilika kada je Isus rekao svojim učenicima da bi mač trebao biti kupljen. Kad su došli s dva mača, Isus je odgovorio: „Dosta je.“ Njegova namjera u tome da oni uzmu mačeve bila je pokazati da, kad ga se zarobi, neće ponuditi otpor, iako ima mogućnosti za to. Petar je očito posjedovao jedan od tih mačeva i pokušao ga koristiti u obrani svog Učitelja. Zamahnuo je i odrezao uho sluge velikog svećenika. „A Šimun Petar isuče mač koji je imao uza se pa udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho.“ (Ivan 18: 10) Petar se htio boriti za Mesiju i bio je zbunjen radi spremnog pokoravanja našega Gospodina vlastima.

Nekoliko sati ranije, u vrijeme posljednje večere, kada je Isus utvrdio spomen svoje smrti, rekao je Petru: „Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu.“ (Luka 22: 31) Sotonini napadi su prepredeni i usmjereni su na um. Njegova je strategija u ovom slučaju bila zbuniti Petrov um tjeskobnom mišlju i uvjeriti ga da su njegovi postupci bili pravilni. Sotona ga je zbunio bacajući pred njega mnoštvo različitih misli, što je rezultiralo još većom tjeskobom, i tako ga je gotovo mogao prosijati kao pšenicu. Međutim, Petar je imao potpuno odano srce i Božjom milošću, konačno je uspio u prepuštanju sve svoje tjeskobe Gospodinu. Došao je do spoznaje da će Božja providnost u njegovom životu naposljetku prevladati.

VJERA NIJE ZATAJILA

Isus je molio da Petrova vjera ne oslabi, i nije. (Luka 22: 32) Petar se opirao đavlu tako što je bio postojan u vjeri, iako s ograničenim razumijevanjem. Stoga je kasnije mogao ojačati svoju braću pisanjem: „Ponizite se dakle pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme. Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas. Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu.“ (1.Petrova 5: 6-9) Wilsonov Emphatic Diaglott prijevod stiha 7. našeg uvodnog teksta ukazuje tako na naše djelovanje. Kaže: „Sve svoje tjeskobe povjerite njemu…“, sugerirajući da ćemo to početi činiti čim pođemo putem Krista.

Petar je bio temeljit. Ne samo da je naučio povjeriti sve svoje tjeskobe vezane za uspostavu mesijanskog kraljevstva Nebeskom Ocu, nego je također predao Bogu sve svoje strahove i tjeskobne misli o tome što mu se osobno dogodilo. Pri tome je bio ponizan i potpuno spreman trpjeti za Krista. Nekoliko stihova ranije, on dijeli s nama ono što je o tome naučio: „Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave. Tako i vi, mladići, podložite se starješinama; svi se jedni prema drugima pripašite poniznošću jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost.“—vss. 4, 5

Ova „briga“ za koju nam Petar kaže da bismo je trebali povjeriti Gospodinu jest prijevod grčke riječi merimna, koja označava tjeskobu, do točke odvraćanja. U Isusovoj propovijedi na gori ova grčka riječ prevedena je kao „misliti“ u verziji kralja Jamesa: „Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?“ (Matej 6: 25) Bolji prijevod započinje ovaj stih ovako: „Zbog ovoga vam kažem: Nemojte biti tjeskobni radi svog života.“—Rotherham Emphasized Bible

PREPUŠTANJE TJESKOBE

U ovoj veličanstvenoj propovijedi Isus je usmjerio svoje slušatelje, i nas, kao čitatelje, na Božje stvaranje i prirodu, kao što su ptice i cvijeće, nastojeći nas poučiti oslanjanju na Boga. Kakve jednostavne, izravne lekcije se nalaze u Božjem prirodnom carstvu! „Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ —Matej 6: 26-34, English Standard Version

Tjeskobna zabrinutost u bilo kojem obliku uzrokuje poremećaje, fizičke i duhovne, kao i odvraćanje, čineći nas lakšim metama sotonskih napada. U Prispodobi o sijaču, sjeme koje je palo među trnje bilo je ugušeno zabrinutošću [„merimna“, tjeskoba ] ovoga svijeta, kao i bogatstvom ovog života. (Matej 13: 22) Drugom prigodom, Isus se upozoravajući svoje učenike na Dan Gospodnji ponovno osvrnuo na tjeskobu života: „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan.“ Luka 21: 34, Weymouthov Novi zavjet

Evanđelje po Luki također govori o Isusovoj posjeti Lazarevoj kući, Marti i Mariji. Marta je bila pretjerano zauzeta ugošćivanjem našeg Gospodina, dok je Marija sjedila slušajući kraj Učiteljevih nogu. Konačno, Marta se više nije mogla suzdržati i rekla je: „ Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne. Odgovori joj Gospodin: ‘Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.’ „—Luka 10: 38-42, Weymouthov Novi zavjet

Uobičajena lekcija povezana s ovim slučajem jest da bismo trebali više težiti duhovnoj hrani te bismo je trebali tražiti iznad svega drugoga. To je istina. Međutim, ako bismo tu misao doveli do krajnosti, nitko ne bi pravilno služio Gospodinu. Možda prava lekcija i nije o Martinom izboru - da služi - već o uzrujanosti i stanju uma koje je razvila. Blagi Isusov prijekor skrenuo je pozornost na „bolji dio“ i na to da ne bi trebala biti pretjerano uznemirena nužnim životnim dužnostima.

OBMANUTOST BOGATSTVOM

U svojoj Propovijedi na gori, Isus je povezao tjeskobu s onom služenja mamonu ili bogatstvu i izobilju ovoga svijeta. „Nitko ne može služiti dvojici gospodara: … Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ (Matej 6: 24) Ljudi služe mamonu zbog samopouzdanja, sebičnosti ili čak straha. U svojoj propovijedi Isus je upoznao ljude s novim „gospodarom“, na kojeg bi se mogli osloniti i vjerovati mu—njegovim Nebeskim Ocem. Ovaj novi gospodar će se pobrinuti za njih. Nisu trebali posvetiti svoj život „mamonu“ zemaljskog stjecanja i sebičnosti kao gospodaru. Umjesto toga, rečeno im je: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“—Matej 06: 33

To nije bila lagana lekcija za učenike u Isusovo vrijeme, niti je to za nas. Mamon je oduvijek bio nepouzdan gospodar. Općenito, sve dok postoji korist od poslovnog interesa onoga koji pruža uslugu, on ima posao. Čim prestane korist, on više nije potreban, a njegov posao je izgubljen. Kada sagledamo filozofiju života po kojoj živi većina svijeta, uključujući i „opstanak najsposobnijih“, nije čudno što je toliko ljudi zabrinuto do krajnosti. Naprotiv, Isus je pokušao prenijeti svojim učenicima i nama ideju da trebamo imati povjerenje i vjeru u Boga. Ne smijemo biti poput sjemena koja je palo među trnje, jer postoji ne samo opasnost da nećemo pronaći put Pravednosti, već i da ćemo dopustiti tjeskobnim brigama ovoga života da zaustave rast i učine duhovni urod nemogućim.

Drugi „gospodar“ usko povezan s tjeskobom je strah. Sotona je uspio učiniti ljude na ovome svijetu vrlo bojažljivima. Postoje mnoge vrste strahova—strah od želje; strah od nevolje; strah od neuspjeha; strah od bolesti; i strah od smrti. Mi, kao Božji narod, moramo naučiti nadvladati taj strah, kao što je Pavao napisao Timoteju: „Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.“ (2. Timoteju 1: 7) Polaganjem naše vjere u Boga, moguće je prevladati strahove koji muče svijet oko nas.

VJERA I POVJERENJE, A NE NEMAR

Postoji li prilika u kojoj bi se tjeskoba mogla smatrati dopuštenom? Naravno, tjeskoba zbog materijalnih stvari za nas je pogrešna. Trebamo nastojati biti nesebični, a ne još više sebični. Uistinu nesebična tjeskoba može biti usmjerena prema Gospodinu, našoj službi prema njemu ili našem odnosu prema njemu i našoj braći. Ipak, čak ni u ovome Bog ne želi da budemo pretjerano tjeskobni.

Također ne smijemo ići u suprotnu krajnost misleći da Bog želi da budemo nemarni. Ova misao može biti izvedena iz stiha Filipljanima 4: 6 koji, koji preveden u Bibliji kralja Jamesa, navodi: „Ne budite zabrinuti ni za što.“ Ovaj prijevod nagovještava nemar ili neznanje. Bolji prijevod glasi: „Nemojte se oko bilo čega previše brinuti.“ (Weymouth) Druga Pisma također nam jasno govore da ne smijemo biti nemarni. Na primjer, apostol Pavao kaže: „U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite!“ (Rimljanima 12: 11) Salomon je rekao: „Tko je nemaran u svom poslu brat je onomu koji rasipa.“— Izreke 18: 9

Apostol Pavao nam je također rekao: „Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika.“ (1.Timoteju 5: 8) Može li se kršćanin starati o potrebnim stvarima za sebe i druge, i tako radeći ne služiti mamonu? Odgovor je da. Zlo povezano sa služenjem mamonu nije sam novac, već ljubav, želja i ambicija za novcem, bogatstvom i obiljem. Kršćanin, u zarađivanju svakodnevnog kruha, to čini na hvalu, čast i slavu Boga, a ne za ljubav novca. On je nadzornik Gospodinovih dobara i ne smije biti nemaran. Zapravo, on mora biti najbrižniji od svih, jer postoji mnogo zamki i klopki koje postavljaju njegova tri protivnika: tijelo, svijet i đavao.

Ako ne možemo u potpunosti izbjeći tjeskobu, pokušajmo je usmjeriti na prave stvari. Apostol Pavao nam govori kako se to može učiniti. U 2. poslanici Korinćanima 11: 23-27 navodi sve svoje patnje za Krista i dodaje: „Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve.“ (vs. 28, ESV) Ovdje imamo merimnu na povoljan način. Imati tjeskobu za Božji narod je umjesno. Apostol Pavao kaže da bi takva tjeskoba jednih prema drugima spriječila podjelu u Kristovom tijelu. „Da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge.“ (1.Korinćanima 12: 25, Weymouth) Nadalje, prava briga jednih za druge u tijelu Kristovom dovela bi do jačanja veza ljubavi. „I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.“ (vs. 26) Dakle, ako moramo biti tjeskobni, neka to bude za Božji narod.

BOG ŽELI POMAGATI

Unatoč tim vremenima i okolnostima kada se tjeskoba može smatrati umjesnom, najbolji savjet je onaj kojeg su dali Petar i Pavao. Povjerite „svu svoju brigu“ Bogu i ne budite zabrinuti „ni za što“ (1. Petrova 5: 7, Filipljanima 4: 6) Tjeskobu bilo koje vrste treba stoga izbjegavati što je više moguće, čak i od strane posvećenih kršćana. Teret je prevelik za podnošenje, a svi smo mi slabi u našim nesavršenim ljudskim okvirima. Stoga, počevši rano u našem kršćanskom životu, moramo povjeriti svoje brige Gospodinu, jer samo on za nas može podnositi te brige.

U sklopu četvrtog poglavlja Poslanice Filipljanima također čitamo: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“ (vs. 4) Ove su riječi prikladan okvir za misli koje je apostol izrazio u ovom poglavlju. Ako bi Gospodinov narod, unaprijed poznavajući radosna vremena prije svih ljudi u Kristovom mesijanskom kraljevstvu trebao biti tužan u ovim mukama, tko bi onda mogao biti radostan? Doista, ima dana kada i mi moramo oplakivati, ali u drugim pak vremenima trebamo darivati dobro raspoloženje i ohrabrenje svima s kojima se susrećemo.

Uočimo, također, da nas Gospodin preko apostola Pavla ne usmjerava da napustimo brige, bez da nam je prethodno dao savjete o tome kako to ostvariti. U preostalim riječima stiha 6. on nam podastire praktičan pristup tom ostvarenju. „Nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.“ Apostol kaže „u svemu“. Bez obzira na problem koji uzrokuje našu tjeskobu - bilo da je riječ o našoj braći ili članu obitelji, ili osobnim nedostacima ili stanju kod kuće ili na našem radnom mjestu, bilo da je briga velika ili mala—zaista smo nerazumni kada podnosimo ove terete sami.

Ako to već nismo učinili, moramo naučiti kako rasteretiti srca u molitvi Gospodinu. To je apsolutna nužnost, inače se možemo slomiti pod teškim teretom nepotrebno pokušavajući nositi ih sami. Kada pokušavamo nositi teret sami, postoje jedna ili dvije mogućnosti. Jedna je da smo zaprepašteni spoznajom da Bog skrbi i spreman je osloboditi nas tereta. Druga je da nam nedostaje povjerenje u sposobnost Gospodinovu da nosi teret. Obje ove situacije pružaju dokaz o nedostatku vjere.

BDIJTE I MOLITE

Često ova biblijska obećanja o pomoći i podršci od strane Boga ne uspijevaju utješiti kršćanina jer se ispunjenje ne ostvaruje na jasan način ili u očekivano vrijeme. Potrebno je bdjeti i moliti, i dok rasterećujemo srca pred Gospodinom, na vrijeme ćemo spoznati da je našim molbama udovoljeno. „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.“—Rimljanima 8: 28

Sasvim sigurno u našim životima postoje okolnosti, jednako kao što i u svijetu postoje događaji koji bi nam mogli izazvati mnogo tjeskobe. Živimo u vrlo uznemirujućem i kaotičnom vremenu, punom straha i predrasuda o vremenima koja nam tek predstoje. Jesmo li zastrašeni? Uznemiruje li tjeskoba naš um i naš duh? Nemojmo postati panični, već shvatimo da su naš Svemogući Stvoritelj i njegov Sin u potpunosti zaduženi za sve stvari, kako one u svijetu oko nas tako i za naše osobne. Možda nećemo uvijek moći izbjeći uznemirujuće brige i nevolje, ali trebamo znati kako si olakšati teret. Prenesimo ih Bogu u molitvi. Neka Petrove riječi leže u našim srcima dok se suočavamo s iskustvima života, da bismo tako povjerili sve naše tjeskobne brige Gospodinu, znajući sa sigurnošću da on brine o nama.