| Medunarodne Biblijske Studije – Pouka jedan | Srpanj/Kolovoz, 2018 |
Prispodoba o nemilostivom sluzi
|
Ključni redak: „Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?“ Izabrani tekst: |
U ovom dijelu Isusovog govora o grijesima i prijestupima, on skreće pozornost na našu odgovornost za oprostom nepravdi koje su počinjene protiv nas, a posebno onih koje su počinila naša braća. Petar postavlja pitanje u vezi s tim: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“— Matej 18: 21
Čini se da je Petar shvatio da mora praštati. Isus je prethodno podučio svoje učenike o tome, i oni to očito nisu zaboravili. (Matej 6: 14, 15) Petar je također znao, iz značenja riječi, kao i iz svakodnevnog primjera kojeg je vidio u Učitelju, da pravo oproštenje nije značilo zamjeranje drugima, niti traženje osvete. Umjesto toga, podrazumijevalo je samo činjenje dobra i zaboravljanje prekršaja.
Čini se da je Petar, međutim, imao ograničeno razumijevanje postupka opraštanja kao takvog. Iz njegovog se pitanja činilo da vjeruje da će nekome tko je sagriješio protiv njega biti oprošteno u točno određenoj mjeri, navodeći sedam kao odgovarajući broj koliko puta se može dobiti oprost. Pretpostavljao je da, ako ga je brat mučio više od sedam puta, nije dostojan oprosta. On bi onda opravdano mogao razvrgnuti to prijateljstvo i nemati više povezanosti s njim. Možda je Petar pomislio na Izreke 24: 16, gdje stoji: „Padne li pravednik i sedam puta, on ustaje.“ Možda se sjetio i proročanstva Amosa koji je u više navrata spomenuo „tri prekršaja“ i „četiri,“ koja Bog ne bi propustio, pretpostavljajući da to znači strogu ograničenost Božjeg opraštanja.—Amos 2: 1, 4, 6
Isus je odgovorio na Petrovo pitanje, govoreći: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.“ Ovdje je Učitelj izrazio neobičan broj kako bi nagovijestio neizvjesno, jer nitko doslovno neće pratiti 490 [70 puta 7] grijeha koje mu je počinio brat. Zapravo, nije umjesno da pravimo bilo kakav račun za nedjela koja su protiv nas učinili drugi. Bog je sudac i bilo kakva odmazda ili kazna je njegova, a ne naša. (5.Mojsijeva 32: 35, 36) Još važnija, ipak, jest činjenica da je Bog vrlo milosrdan. Umnožava svoje pomilovanje i pun je suosjećanja. (Psalmi 78: 38, 39) Stoga, naučili smo da opraštati moramo stalno, da opraštanje treba biti naš uobičajeni čin, kao što je i Božji.
Nakon što je odgovorio Petru, Isus je dao prispodobu kojom je ukazao na potrebu opraštanja nepravdi koje su učinjene protiv nas. U prispodobi, slugi je oprošten veliki dug spram njegova gospodara. Međutim, isti sluga nije želio oprostiti vrlo mali iznos koji mu je dugovao njegov kolega. Kad je gospodar ovo saznao, bio je vrlo ljut na svog slugu i tražio je da plati cijeli iznos dugovanja, jer nije pokazao suosjećanje prema svom kolegi koji mu je dugovao vrlo mali iznos.—Matej 18: 23-34
Za Isusove sljedbenike lekcija prispodobe je jasna. Bog nam je oprostio naše Adamove grijehe Kristovim otkupiteljskim djelima. (Efežanima 1: 3, 7) Puno nam je oprošteno. Dakle, grijesi koji su nam počinjeni od strane naše braće, koje je Bog isto tako oprostio, moraju u nama potaknuti sličan osjećaj suosjećanja i milosrđa. Samo na taj način možemo ispuniti ono što nam je rečeno da se traži od nas, „činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno“ s našim Bogom hoditi.—Mihej 6: 8