Hoće li čovjek pronaći „Obećanu zemlju?“

„Vjerom pozvan, Abraham … se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.“ — Hebrejima 11: 8-10, International Standard Version

PRIJE PEDESET GODINA, u travnju 1968., dr. Martin Luther King, Jr., održao je govor u Memphisu, Tennessee, gdje je izgovorio ove riječi: „Ja samo želim činiti Božju volju. I On mi je dopustio da odem gore na planinu. I pogledao sam. I vidio sam obećanu zemlju. Možda tamo neću stići s vama. Ali želim da večeras znate da ćemo, kao narod, doći do Obećane zemlje. … Moje oči vidjele su slavu dolaska Gospodina.“

Ovo je bio posljednji govor dr. Kinga. Ubijen je sljedećeg dana, dok je stajao ispred svoje motelske sobe u Memphisu. Kasnije je utvrđeno od strane liječnika koji je obavio njegovu obdukciju da mu je, iako je imao samo 39 godina, srce bilo u stanju 60-godišnjeg muškarca. Mnogi su to pripisali dubokom stresu izazvanom dugogodišnjim aktiviznom u Pokretu za građanska prava. Zasigurno, to je dokaz njegova neumornog opredjeljenja za postizanje jednakosti, mira i bratstva među svim ljudima.

Želja Martina Luthera Kinga da uđe u Obećanu zemlju, posebice u odnosu na mnoge ljude koje je predstavljao, nesumnjivo je odzvanjala u umovima i srcima velikog dijela čovječanstva. Čovječanstvo je općenito dugo tražilo vrijeme i mjesto u kojem postoji idilična utopija mira, sigurnosti, zdravlja, poštovanja i ljubavi među zemljama. Iskreni se ljudi diljem svijeta i dalje nadaju, pa čak i mole, za afirmativni odgovor na pitanje iz našeg zaglavlja - želju koju je tako živo izrazio dr. King prije pola stoljeća.

BIBLIJSKO PODRIJETLO

Pojam „Obećana zemlja“ ima svoje podrijetlo u Bibliji, što posebno označava zemlju koja je obećana Abrahamu, Izaku i Jakovu, kao što je objavljeno u našem početnom Pismu. Ovi stihovi dalje navode da su vjerni praoci u ovoj zemlji živjeli samo kao stranci. Strpljivo su čekali vrijeme kada će je Bog pripremiti kao trajno prebivalište za njihovo potomstvo, uključujući i uspostavljanje gradova s „trajnim temeljem“.

S vremenom je potomstvo Jakovljevih dvanaest sinova postalo brojno, a Bog ih je nazvao imenom „Izrael“. (1.Mojsijeva 35: 9-12) Budući da još uvijek nije došlo Božje vrijeme da Izraelci zaposjednu zemlju obećanu njihovim očevima, Bog je tako uredio da su dugo živjeli u Egiptu. U Egiptu su „se namnožili i silno ojačali, tako da su napučili zemlju.“ (2.Mojsijeva 1: 1-7) Konačno, došlo je vrijeme kada se Božja namjera da Izraelci počnu trajno živjeti u zemlji koja je obećana njihovom ocu Abrahamu započela ispunjavati. „Bog se sjetio se svoga saveza s Abrahamom.“—2.Mojsijeva 2: 24

Pod vodstvom Mojsija i Arona, budući da su bili postavljeni od Boga radi ispunjenja ove velike svrhe, Izraelci su napustili Egipat. To je bilo četrdeset godina prije nego što se dogodio monumentalni događaj ulaska u obećanu zemlju i još oko šest godina od osvajanja i podjele među različitim plemenima. (Jošua 14: 7, 10) Iako ih nećemo razmatrati u ovom trenutku, Sveto pismo bilježi mnoga značajna događanja koja su se dogodila u tom razdoblju. Bilo je u ono vrijeme deset zala u Egiptu; uvođenje Izraelske Pashe; čudesan prijelaz Crvenog mora; izviđanje Obećane zemlje i s time povezana negativna izvješća; četrdeset godina lutanja Izraelaca kroz pustinju; zalihe hrane i vode koju je Bog stvorio za ljude; i uspostavljanje Izraelskog saveza s Bogom, njegovim zakonima i vjerskim službama. Knjige Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva i Ponovljeni zakon sadrže mnogo detalja o ovim i mnogim drugim doživljajima Izraelaca dok su putovali.

VELIKO OČEKIVANJE

Priča o djeci Izraela koja ulaze u Obećanu zemlju zabilježena je u knjizi Jošuinoj. Dok gledamo ovu važnu epizodu u svojoj povijesti, možemo osjetiti uzbuđenje u izraelskom taboru. Ispunjenje obećanja datog njihovom ocu, Abrahamu, gotovo pet stoljeća ranije, trebalo je biti ostvareno. Bog je rekao da će zemlju nazvanu Kanaan zauvijek dati Abrahamovom potomstvu. (1.Mojsijeva 12: 1-7; 13: 15) Prije Mojsijeve smrti, dok je stajao na vrhu planine Pisge, gledajući u Kanaan, Bog je ocrtao granice zemlje koja je pripadala Izraelu. (5.Mojsijeva 34: 1-4) Mojsiju nije bilo dopušteno ući u Kanaan, ali sada, pod vodstvom Jošue, Izraelci su bili utaboreni na granici te zemlje.

Četrdeset godina ranije, Izraelci su bili u istom položaju, na rubu ulaska u zemlju. U to vrijeme, samo nekoliko mjeseci nakon što su napustili Egipat „uzdignute pesnice“ [„odvažno,“ New American Standard Bible] i s pobjedničkim pjesmama hvale Bogu na njihovim usnama, stigli su do granice Kanaana. (2.Mojsijeva 14: 8, 15: 1-21, 19: 1; 5.Mojsijeva 1: 2, 19, 21) Međutim, kada je Mojsije poslao dvanaestoricu uhoda da izvide zemlju, samo su se dva vratila s pozitivnim izvješćima. Jošua i Kaleb rekoše: „Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!“ „Zaista njome teče med i mlijeko.“ Ostalih deset uhoda, međutim, „donijela su zla izvješća o zemlji.“ „Zemlja je to što proždire svoje stanovništvo; … Vidjesmo ondje i divove.“ „I te noći narod plakaše.“ (4.Mojsijeva 13: 25-33; 14: 1) Njihovo predviđanje pretvorilo se u strah, tako velik da je doveo ljude do toga da pomisle na kamenovanje Kaleba i Jošue. (4.Mojsijeva 14: 10) Njihova vjera u Boga nije bila dovoljno jaka da slijedi njegovo vodstvo.

Zatim je međutim, nakon četrdeset godina lutanja pustinjom, ova nevjerna generacija Izraelaca umrla, kako je Bog obećao. (vss. 22, 23) Umro je čak i njihov odlučni vođa, Mojsije. Samo su dvije vjerne uhode, Jošua i Kaleb, ostali od odrasle generacije koja je izašla iz Egipta. (4.Mojsijeva 32: 11-13) Još su bili uvjereni da je Jahve moćni Bog koji im može dati obećanu zemlju Kanaan, zemlju kojom su tekli med i mlijeko.

Nakon Mojsijeve smrti, bilo je razumljivo da je Bog odabrao Jošuu kao novog vođu koji će Izraelce povesti u Kanaan. Bio je Mojsijeva vjerna desna ruka, i već je pokazao da posjeduje karakteristike vođe. Jošua je bio taj koji je vodio Izraelce u njihovoj žestokoj borbi protiv Amalečana i, uz pomoć Gospodnju, postigao veliku pobjedu. (2.Mojsijeva 17: 8-14) Sada su se ljudi okrenuli prema Jošui, uzdajući se u njega, znajući da je on postavljen od samog Boga.

Jošua je, poput Mojsija, bio krotak čovjek koji nije shvaćao odgovornost i autoritet onako kako je to možda mogao učiniti. Međutim, kad ga je Bog obvezao dužnošću koja je bila Mojsijeva, odmah je prihvatio čast i počeo djelovati. Gospodin reče: „Nitko neće odoljeti pred tobom u sve dane tvog života; ja ću biti s tobom, kao što sam bio s Mojsijem, i nikada te neću napustiti niti ću te ostaviti. … Odvaži se i budi hrabar; ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je JAHVE, Bog tvoj.“—Jošua 1: 5, 9

JOŠUA POSTAJE PREDVODNIK

Jošua zapovjedi svojim časnicima: „Prođite kroz tabor i proglasite puku ovu zapovijed: ‘Spremite sebi brašnenice jer ćete za tri dana prijeći preko Jordana da biste primili u posjed zemlju koju vam JAHVE, Bog vaš, daje u baštinu.’“ (Jošua 1: 11) Narod je odgovorio: „Sve što nam zapovjediš, učinit ćemo, i kuda nas god pošalješ, poći ćemo.“ (vs. 16) Vremena su se promijenila i ljudi s njima. Ova je generacija bila mnogo sigurnija od svojih otaca. Željeli su učiniti kraj pustinjskim lutanjima i ući u zemlju.

Jošua je izabrao dvojicu svojih pouzdanih ljudi kako bi potajno istražili grad Jerihon. Uhode su bili upućeni da traže ženu po imenu Rahaba, koja ih je brzo uvela u svoj dom i sakrila ih. Iz Rahabinih riječi znamo da su građani bili uplašeni, a gradski vođe tragali su za hebrejskim uhodama. (Jošua 2: 1-7) Njezin izraz vjere prikazan je ovim riječima: „Jer JAHVE, Bog vaš – on je Bog gore na nebesima i dolje na zemlji.“ (vs. 11) Iako Rahaba nije bila na dobru glasu, apostol Pavao ju je pohvalio radi njezina uvjerenja. „Vjerom … s mirom primi uhode.“ (Hebrejima 11: 31) Njezino uvjerenje bilo je toliko jako da je bila spremna izložiti se pogibelji tako što ih je sakrila, a zatim im pomogla da pobjegnu spuštanjem niz konop kroz prozor njenog doma, koji je bio ugrađen u gradske zidine.

Nakon što su prihvatili Rahabin savjet da se na obližnjim planinama skrivaju tri dana kako bi izbjegli svoje progonitelje, uhode su prešle Jordan i vratile se Jošui. Njihovo izvješće bilo je vrlo pozitivno. „JAHVE nam je svu tu krajinu predao u ruke; sve je njezine stanovnike uhvatio strah pred nama.“ (Jošua 2: 16, 22-24) Uz ove potvrdne informacije, Joshua je pokrenuo planove za prelazak rijeke Jordan. Nakon što je dao sve potrebne upute, obratio se ljudima govoreći: „Posvetite se za sutra, jer će sutra JAHVE učiniti čudesa među vama.“—Jošua 3: 5

PRIJELAZ PREKO JORDANA

S vojnog stajališta, bilo je vrlo nepovoljno doba godine za prelazak rijeke Jordan, budući da je bilo vrijeme proljetnih poplava i sve su obale bile poplavljene. Obično je rijeka na tom mjestu bila široka manje od stotinu metara, ali tada se njezina širina povećala i do nekoliko puta. Struja je također postala opasno brza i duboka. To nije uzdržalo žudnju Izraelaca. Dok su se te noći utaborili na obali rijeke i utanačili plan za nadolazeći dan, nije bilo ni jedne riječi prosvjeda. Njihova vjera u Božju moć i mudrost bila je snažna.

Kroz Jošuu, Gospodin je uputio narod da će sljedećeg dana gledati levitske svećenike koji će im prethoditi, noseći Kovčeg saveza iz Tabernakula. S udaljenosti od oko pola do tri četvrtine milje iza, svi Izraelci bi ih trebali slijediti. Bog će tada izvesti čudo. Čim stopala svećenika stupe u vodu, rijeka će prestati teći, a voda će „se ustaviti kao nasip“ (Jošua 3: 3-13). Svećenici, koji su nosili Kovčeg, trebali su se zaustaviti i stajati nasred rijeke dok svi Izraelci nisu sigurno prešli.

Tako se dogodilo, da baš kako je Bog opisao Jošui, „prelažaše Izrael po suhu sve dok sav narod ne prijeđe preko rijeke.“ To je uključivalo „oko četrdeset tisuća naoružanih ljudi [koji] su prešli pred JAHVOM da se bore na Jerihonskim poljanama.“ (Jošua 3: 17; 4: 13) Na kakav god način da je zaustavljen tok opasne rijeke Jordan, mi znamo da je to bila moćna Božja ruka koja je to učinila u ime svog izabranog naroda.

SPOMEN KAMENJE

Gospodin je naložio Jošui da odabere po jednog čovjeka iz svakog od dvanaest plemena i zapovjedi da svaki od njih izvadi kamen iz sredine Jordana gdje su svećenici stajali držeći Kovčeg, te da ostave dvanaest kamenova „na mjestu gdje budu noćas prenoćili,“ što je bio Gilgal. „Ovo će kamenje biti vječni spomen sinovima Izraelovim… I govoraše sinovima Izraelovim: Kad vas jednoga dana budu pitala vaša djeca: ‘Što vam znače ovi kamenovi?’– vi ih poučite ovako: ‘Izrael je ovdje po suhu prešao preko Jordana jer je JAHVE, Bog vaš, osušio pred vama vodu Jordana dok ne prijeđoste, … i vi sami da se svagda bojite JAHVE, Boga svoga.’“ (Jošua 4: 2-7, 20-24) Prije no što su svećenici otišli s njihova mjesta u rijeci, Jošua je postavio „postavi usred Jordana dvanaest kamenova na mjesta gdje su stajale noge svećenika … Ondje stoje i danas.“—vs. 9

„A čim su svećenici koji su nosili Kovčeg saveza JAHVINA izašli iz Jordana i stali nogama na suho, vrate se vode Jordana na svoje mjesto i poteku kao i prije preko svojih obala.“ (vs. 18) Kraljevi amorejski i kanaanski doznaše da je Bog „osušio Jordan pred Izraelacima“. Budući da im nabujala rijeka više nije bila mjerilo sigurnosti, „zastade im srce i nestade im junaštva.“—Jošua 5: 1

U Gilgalu, gdje je spomen-kamenje bilo postavljeno prema Božjim uputama, Izraelci su po prvi put podigli tabor u obećanoj zemlji. Četiri dana nakon prelaska Jordana, „proslaviše Pashu … na Jerihonskim poljanama. A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. Mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.“—Jošua 5: 10-12

SLIKE NADOLAZEĆIH DOGAĐAJA

Postoje mnoge vrijedne slike i lekcije koje se mogu naći u ovom uzbudljivom izvješću o ulasku u zemlju kanaansku. Kad promatramo Rahabin slučaj, saznajemo da je vjera nagrađena. Vidimo kako je Bog borio za Izraelce kada su se uzdali u njega i dao im snage da prevladaju velike prepreke s kojima su se susreli u ulasku i osvajanju zemlje.

Pavao crpi očite pouke iz činjenice da nevjernim Izraelcima koji su izvorno napustili Egipat nije bilo dopušteno ući u zemlju. U tom kontekstu navodi: „Tako se zakleh u svom gnjevu: Nikad neće ući u moj počinak! … Jer, koji su to čuli pa se pobunili? Zar ne svi koji su pod Mojsijem izašli iz Egipta? Koji li mu dodijavahu četrdeset godina? Zar ne oni koji sagriješiše, kojih mrtva tijela popadaše u pustinji? Kojima se zakle da neće ući u njegov počinak, ako li ne nepokornima? I vidimo da ne mogoše ući zbog nevjere.“ (Hebrejima 3: 11, 16-19, J. B. Phillips New Testament) Ove riječi upućuju nas da se oslonimo na našeg snažnog i vjernog Boga koji nikad neće napustiti one koji se u njega uzdaju.

Sveto pismo također prikazuje ovo iskustvo Izraela na još jedan slikovit način. Rečeno nam je da Bog počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. Bio je to dan kada je trebao osmisliti konačne korake prema završetku svojih ciljeva za zemlju i za čovječanstvo. (1. Mojsijeva 2: 1-3) Čovjek je u svom izvornom savršenstvu bio ovlašten da pomogne u ovom poslu. „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte … svim živim stvorovima što puze po zemlji!“ (1.Mojsijeva 1: 28) Nakon Adamovog pada čovjek je, međutim, izgubio vlast. Nije mogao sebi podložiti zemlju i bio je nesposoban da je napuni plemenom koje posjeduje život. Strašno čovječje iskustvo „pustoši“ počelo je kad je pokazao svoj nedostatak vjere u Boga, i umjesto toga vjerovao Sotoninoj laži.

Jošua je hebrejski ekvivalent imena „Isus“ i znači „Jahve je spasenje.“ Imajući to na umu, narod Izraela dobro predstavlja svijet čovječanstva, izgubljen i lutajuć u pustinji grijeha, bolesti i smrti. „ Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se.“ (Rimljanima 8: 22) Nemoguće je ljudima, koji čekaju u boli i čežnji šest tisuća godina, prijeći rijeku Jordan a da im moćna Božja ruka ne pomogne. Ime Jordan znači „ići prema dolje“ i prikladna je slika božanske osude, smrtne presude izrečene Adamu i prenešene kroz nasljedstvo njegovom potomstvu. Međutim, Božji plan spasenja, usmjeren kroz njegovog Sina Isusa, osigurao je načine kojima će čovječanstvo u dogledno vrijeme prijeći ovu simboličku rijeku i ući u obećanu zemlju počinka.—Rimljanima 5: 17-19; 1.Korinćanima 15: 21, 22

KOVČEG SAVEZA

Kovčeg saveza, koji je stajao usred rijeke dok su Izraelci prelazili, bio je simbol Božje naklonosti prema njima. U svom punijem značenju to prikladno predstavlja Božju buduću naklonost spram ostatka svijeta kroz Krista. Vode Jordana, predstavljajući smrtnu presudu, isušile su se kad je Arka, koju su nosili svećenici, ušla u rijeku. Kovčeg predstavlja i smrt i uskrsnuće Isusa, kojim dolazi poništenje smrtnu presude kako bi čovječanstvo moglo doći u obećanu zemlju blagoslova i počinka. Božja riječ tvrdi da će „svi narodi“ biti blagoslovljeni Abrahamovim „potomstvom, to jest Kristom.“—Galaćanima 3: 8, 16

Također je znakovito da su Kovčeg nosili svećenici, i da su prvi ušli u Jordan prije no što je bilo tko mogao prijeći. Stajanjem usred rijeke, prikazan je bitni dio velikog svećenika i njegovih suradnika u oslobađanju naroda od osude. Isus je umro za grijehe svijeta, simbolično se zaustavljajući usred Jordana, kako bi svijet mogao dobiti priliku za prelazak. (Ivan 1: 29) Također, tamo su se zaustavljali i svećenici, sljedbenici Kristovih stopa. Položili su svoje živote kao žrtvu kako bi u sljedećem dobu mogli pomoći čovječanstvu da izađe iz ovog strašnog prokletstva smrti.

Nije bilo potrebno da svećenici ostanu u rijeci Jordan kako bi upotpunili sliku. Dvanaest kamenova je doneseno i postavljeno točno tamo gdje su stajali svećenici. Ovo kamenje dobro oslikava „maleno stado“ vjernika koji su bili pozvani iz svakog „puka i naroda“ i bili su spremni za službu kao „kraljevi i svećenici“. Oni, s Kristom njihovom Glavom, vladat će nad zemljom kao Božje „kraljevsko svećenstvo“ u njegovom budućem kraljevstvu. (Luka 12: 32; Otkrivenje 5: 9, 10; 1.Petrova 2: 9) Ovi sljedbenici Učitelja postaju „mrtvi s Kristom“ po tijelu. (Rimljanima 6: 8) Oni ne prelaze preko Jordana, već ostaju u sredini, kao kamenje koje „ondje stoji do danas“. (Jošua 4: 9) Odriču se svoje baštine u zemaljskom Kanaanu kako bi pronašli visoki poziv božanske prirode, tako da mogu biti dio svećenstva u nadolazećem dobu blagoslovljenog čovječanstva.

RAZARANJE JERIHONA

Nakon što su Izraelci prešli Jordan, pred njima je još uvijek bila velika prepreka. Bio je to utvrđeni grad Jerihon. Sa svojim visokim zidovima, pojavio se kao moćna tvrđava koja je priječila njihov put do posjedovanja zemlje. Jošua je razmišljao o situaciji, možda tražeći neku slabost koju bi mogao iskoristiti za svoju prednost kao sredstvo pri ulasku u grad i borbi protiv njega. U pripovijesti se navodi da je Jošua promatrao Jerihon, „podiže oči i ugleda čovjeka kako pred njim stoji s isukanim mačem u ruci. Jošua mu pristupi i upita ga: ‘Jesi li ti s nama ili s našim neprijateljima?’ A on odgovori: ‘Ne, ja sam vođa vojske JAHVINE i upravo sam došao…’ Tada Jošua pade ničice, pokloni mu se i reče: ‘Što zapovijedaš, Gospodaru, sluzi svome?’ A vođa vojske JAHVINE odgovori Jošui: ‘Skini obuću s nogu svojih, jer je sveto mjesto na kojem stojiš.’ I Jošua učini tako.“—Jošua 5: 13-15

Ovaj moćni anđeo onda je rekao Jošui kako će im Bog podariti pobjedu nad Jerihonom na neobičan način, a ne nikakvom uobičajenom vojnom strategijom. To je bila najava koja je na kušnju mogla staviti vjeru svakoga tko se nalazio u taboru Izraela. Umjesto da koriste svoje vojske za probijanje i uništavanje zida, anđeo je rekao da će ponovno koristiti Kovčeg saveza. Izraelska vojska morala je svakodnevno marširati oko grada šest dana, sa sedam svećenika koji su nosili Kovčeg i trubili u trublje. Vojska je trebala proći ispred svećenika, a Kovčeg Jahvin iđaše za njima, dok su svećenici nastavili puhati u trube. Ovo je bio jedini zvuk koji se smio čuti do sedmog dana, kada je Jošua dao znak da narod vikne.—Jošua 6: 1-10

Koliko je navjerojatno ovakav čin morao izgledati! S ljudskog gledišta, vrlo je upitno da bi taj pristup bio uspješan. Ipak, tko bi mogao ne vjerovati moćnoj snazi koja je okrenula opasnu moć Jordana? Izraelci su bili spremni slušati Boga i slijediti njegove upute. U zoru sedmoga dana bili su upućeni da kruže oko grada kao i ranije, ali na ovaj dan trebali su proći oko njega sedam puta. „Za sedmog obilaska snažno zatrube svećenici u rogove, a Jošua reče narodu: ‘Kličite bojne poklike jer vam je Jahve predao grad!’“ Kad su to učinili, „padoše bedemi.“—Jošua 6: 15-20

KONAČNA POBJEDA NAD GRIJEHOM I SOTONOM

Razaranje grada Jerihona izvanredna je ilustracija konačne pobjede nad grijehom i Sotonom. Cijelo uskrsnulo čovječanstvo sada će biti oslobođeno od smrtne osude. Prešli su Jordan. Čak im je Obećana zemlja sada bila nadomak ruke. Više neće besciljno lutati pustinjom grijeha i smrti, pod vladavinom Sotone.

Međutim, pred čovječanstvom stajaše Jerihon, koji se uzdignu kao moćna prepreka njihovom vječnom stanovanju i uživanju zemlje. Bila je to velika utvrda grijeha koja se mora prevladati. Protiv mnogih ostataka nesavršenosti čovjekovog karaktera, stečenih tijekom sadašnje vladavine grijeha i smrti, morat će se boriti i pobijediti. Kako je moćna Božja snaga bila dostupna Izraelcima tako što su se oni, u vjeri, borili protiv neprijatelja, tako će kroz vjeru sva potrebna pomoć biti pri ruci za svakog pojedinca u kraljevstvu. U Božjoj snazi će biti da oni također pobijede.—Otkrivenje 21: 3-7

Apostol Pavao kaže: „Vjerom zidine jerihonske padoše.“ (Hebrejima 11: 30) Čovječanstvo će biti spremno slijediti upute oslobođenja, njegovog Jošuu, Krista i njegovu crkvu. Ljudi će okružiti Jerihon i uništiti ga s radosnim povikom: „ Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!“ (Otkrivenje 5: 13) Kako li su se srdačno i oduševljeno Izraelci vođeni Jošuom uključili u Božji plan, unatoč činjenici da se to činilo čudnim, čak i ludim načinom osvajanja grada. I tako željno, također, kada bude postavljena „gora doma JAHVINA“, „k njoj će se stjecati svi narodi. Nagrnut će mnoga plemena i reći: ‘Hajde, uziđimo na goru JAHVINU,’ … On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim.“—Izaija. 2: 2-5

Ljudi će prepoznati i slijediti Božju prisutnost koja je prikazana u Kovčegu Saveza, u Kristu, koji će ih voditi u pravednosti. Trubu istine navješćivat će svećenstvo tog doba, a čovječanstvo u svojoj želji da u potpunosti uđu u zemlju vikat će od radosti. Nijedan trag grijeha neće ostati kad se svrši posao kraljevstva, jer će voljni i poslušni narod uništiti svaki njegov ostatak u svojoj naravi. (Otkrivenje 21: 24-27) Visoki zidovi tvrđave grijeha i zla će se raspasti pod ovim napadom. Sotona ga je čuvao više od šest tisuća godina, ali u relativno kratkom vremenu—samo tisuću godina—Bog će ga potpuno uništiti da nikada više ne ustane. Udružena suradnja Boga, Krista i njegove crkve i čovječanstva osigurat će vječni uspjeh kraljevstvu pravednosti.

Rastimo u vjeri i pouzdanju, čuvajući našu nadu sjajnom i nastavimo nepokolebljivo u našem nastojanju da spoznamo pravednost i pokorimo grijeh u našim obrezanim srcima, budimo spremni za marš oko Jerihona kao budući svećenički trubači. Nosit ćemo Kovčeg saveza, a zidovi Jerihona će se rušiti. Čitavo čovječanstvo će tada izraziti čast, hvalu i slavu Bogu. Odjekivat će pravi odgovor na naše naslovno pitanje: „Da!“ Čovjek će, doista, ne samo doseći, već će također i vječno živjeti u Obećanoj zemlji. Stoga će se želje i nade koje je tako dobro izrazio Martin Luther King, Jr. prije pedeset godina, i koje odjekuju u srcima milijuna prije i poslije, biti ispunjene na čast i slavu Boga, našeg Nebeskog Oca.—1.Timoteju 1: 17