Milost

„Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju?“ — Mihej 7: 18

NE DODAĐA SE često da možemo reći kako su proklamirana načela svjetskih religija međusobno sukladna. Judaizam, kršćanstvo, islam, hinduizam i budizam čine danas više od 91% svjetske vjerske privrženosti. Jedna važna doktrina koju nalazimo jednako zastupljenom i važnom kod svih ovih grupacija upravo je doktrina milosti odnosno pomilovanja. Svaka od njih uči važnost i vrijednost milosrđa, zagovarajući njegovu kultivaciju među svojim sljedbenicima. Pored toga, u slučaju judaizma, kršćanstva i islama, zagovara se vjerovanje u Vrhovno Biće, koje je također predstavljeno kao ono čije karakterne osobine uključuju milost i suosjećanje.

Postoji jasna ironija, osobito u današnje vrijeme, s obzirom na to zajedničko učenje milosrđa među svjetskim religijama. Iako zagovarana kao važna i vrla kvaliteta koju treba visoko cijeniti, u praksi je milost čovječanstva u velikoj mjeri izostajala. Na najvišim razinama političkog, vjerskog i društvenog poretka sadašnjeg svijeta, milost se teško može naći. Isto tako, među ljudima općenito, bez obzira na status, bogatstvo, pozadinu ili dob, veći dio vremena milosrđe izostaje. U najboljem slučaju, kada se milost vrši prema drugima, čini se da je ograničena na one koji se slažu s mišljenjima i razlozima onih koji je ispoljavaju. Svima koji se ne slažu ili imaju različite ideje, svaka pomisao na milost brzo se zamjenjuje kritikama, predrasudama, netolerancijom, pa čak i mržnjom.

Stoga vjerujemo da je razmatranje teme milosrđa vrlo pravodobno, budući da vidimo duh mržnje i osvete koji igra tako važnu ulogu u oblikovanju planova i politika današnjeg svijeta. Kako bi se steklo ispravno razumijevanje ove bitne karakterne osobine, a zatim provelo u praksi svakodnevnog života, smatramo da je nužno i korisno razmotriti ono što Biblija ima za reći o ovoj bitnoj temi.

IZVOR MILOSRĐA

Psalmist govori o Bogu, „Jer JAHVE gleda sa svog uzvišenog svetišta, s nebesa na zemlju gleda da čuje jauke sužnjeva, da izbavi smrti predane.“ (Psalmi 102: 19, 20) Sukladno ovoj izjavi o milosrdnom zanimanju Nebeskog Oca za ljudsku obitelj, Isus je, kada je iznio razlog zbog kojeg je došao na zemlju da pretrpi smrt kao otkupninu za čovjeka, rekao: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“—Ivan 3: 16

Jedna od najvrijednijih osobina koje čovjek može steći i koja će mu donijeti ključne blagoslove jest milost. Isus je stavio veliki naglasak na tu kvalitetu milosrđa, izjavivši da što god bilo naše postignuće, ako nemamo milosti prema drugima, neće ni Bog imati milosti prema nama. „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Matej 5: 7) Dobro smo shvatili da, ako nam se milost ne bi ukazivala, svi bi bili izgubljeni. Isto tako, ne možemo zadržati naš sadašnji odnos s Bogom, osim ako njegov duh milosrđa ne prebiva u nama.

Čin stvaranja bio je najneobičnija demonstracija Božje beskrajne mudrosti i moći. Međutim, poništavanje posljedica zla koje je donio veliki neprijatelj, i ostvarivanje obnove grešne, otuđene rase čovječanstva natrag u njegovu milost, zahtijevalo je uporabu dodatnih Božjih atributa pravde i ljubavi. U tom smislu, Božji plan za čovjekov konačni oporavak daleko je veći od stvaranja. Ipak, u svim ovim velikim djelima Nebeskog Oca, uvjereni smo da on „ne propada, niti je umoran.“—Izaija 40: 28

SINOVLJEVA MILOST

Božji „jedinorođeni Sin“ dijelio je iste karakterne osobine s velikim Stvoriteljem i želio je biti dijelom izvršenja otkupiteljskog plana njegova Oca prema čovjeku. Božji Sin je ostavio po strani svoje predljudsko postojanje i slavu, ponizio se i postao čovjek—„ne da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Filipljanima 2: 5-8; Matej 20: 28, Wilson’s Emphatic Diaglott) To je zahtijevalo beskompromisnu ljubav prema pravednosti i mržnju prema nepravdi kako bi se odupro svakom iskušenju da odstupi i u najmanju ruku od tog određenog smjera. Isusov duh samopožrtvovnosti i njegova spremnost da se odrekne svojih prava i povlastica nikada nisu poklekli. Čak i najviši test njegove odanosti i poslušnosti u Getsemanskom vrtu, gdje se kaže da je vapio „Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan…“, nalazi Isusa odlučnog učiniti Očevu volju. „Premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati“, čak i do smrti.—Hebrejima 5: 7, 8

Kada se pojavio pred Velikim svećenikom i Vijećem, Isus je viđen kao prikladan objekt za vrijeđanje, ismijavanje i fizičko zlostavljanje. Na njega su pljuvali, udarali ga štapovima, šakama i otvorenim dlanovima. Izmislili su novu razonodu, povezali su Isusu oči, a zatim ga udarali i tražili da kaže tko je to učinio. „I mnogim se drugim pogrdama nabacivali na nj.“, sve to je Učitelj podnio u tišini.—Matej 26: 67, 68; 27: 30; Marko 14: 65; Luka 22: 63-65

Kad Isus na to nije ništa odgovorio i nije se branio, okrenuo se Rimljanima koji su mu se također rugali. Vojnici su ga odjenuli u grimiznu odjeću, napravili krunu od trnja za glavu i stavili trsku u desnu ruku. Zabavljali su se, a promatrači su mu se klanjajući rugali govoreći: „Zdravo, kralju židovski!“ (Matej 27: 27-29) On je to krotko i bez jadikovanja podnosio. U kakve li se dubine poročnosti izopačeno ljudsko srce može spustiti i likovati! Ipak, bio je to ovaj svijet i svi njegovi ljudi, pravedni i nepravedni, koje je Isus došao spasiti, dajući sebe kao „otkup za sve.“—1.Timoteju 2: 5, 6

ISUS I DALJE MILOSRDAN

Trećeg dana Isus je uskrsnuo od mrtvih. Uznesen je uz Očevu desnu ruku, „pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile.“ (1.Petrova 3: 22) On je sada Gospodar mrtvima i živima, i sve mu je suđenje predano od Oca. (Rimljanima 14: 9, Ivan 5: 22). S obzirom na njegovo odbijanje, netko bi se mogao pitati je li Isus na bilo koji način promijenio svoju prvobitnu svrhu da „potraži i spasi ono što je izgubljeno“ (Luka 19: 10) Tomu zasigurno nije bilo tako. Za razliku od nesavršene ljudske naravi, vjerni Sin, poput Oca, „jučer i danas isti je – i uvijeke“, i da čak „Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!“ (Hebrejima 13: 8; 2.Timoteju 2: 13) Tako je, nakon uskrsnuća, uskrsli Gospodin dao slavno svjedočanstvo dvojici učenika na putu prema Emausu, rekavši im: „Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’“—Luka 24: 46, 47

„Sva vlast … i na nebu i na zemlji“ dana je našem uskrslom Gospodinu, koji će se pravodobno čudesno očitovati u tome što će iz groba pozvati sve što je tamo zatočeno. (Matej 28: 18; Izaija 61: 1) Međutim, više od ove neograničene moći i neograničenog znanja bit će potrebno u „pomirenju svijeta sa sobom“ (2. Korinćanima 5: 19) Za griješni svijet, potopljen u tamu i neprijatelje kroz zla djela, mora postojati prošireno veliko milosrđe i suosjećanje, neiscrpna blagost, strpljivost i dugotrajna patnja, kako bi se vratili na cestu svetosti do savršenstva i zajedništva s Bogom.—Izaija 35: 8-10

Isus, poput Nebeskog Oca, „uživa u pomilovanju“, kako je navedeno u našem uvodnom tekstu. Kao „milosrdan i ovjerovljen Veliki svećenik“, on je „poput nas iskušavan svime.“ (Hebrejima 2: 17; 4: 15) On je izuzetno sposoban odgovoriti na naslabiji poziv za pomoć, čitati najdublje tajne svakog srca, i produljiti ljubav koja nikada ne iznevjeri. On će „spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu.“—Hebrejima 7: 25; Rimljanima 10: 13

U mnogim smo stvarima svi pogrešni, i milost Gospodina našega nam je potrebna na svaki način. Isto tako, u nadolazećem dobu kada znanje Gospodnje pokriva zemlju „kao što se vodom pune mora“, milost će se proširiti i na cijelo čovječanstvo. (Izaija 11: 9) Jer je otkupljenje tako skupo, Bog želi „da svi ljudi budu spašeni i da dođu do spoznaje istine“, a ne „spremni da bi tko propustio“ (1.Timoteju 2: 4; 2.Petrova 3: 9) Milost i dugotrajna patnja će se očitovati sve dok grijeh i grešnik budu nerazdvojivo i tvrdoglavo povezani.

ZAJEDNIČKI SUCI MORAJU BITI MILOSRDNI

Apostol Pavao nam govori da će vjerni Kristovi sljedbenici današnjice biti suci svijetu zajedno s njim u nadolazećem tisućugodišnjem Sudnjem danu. (1.Korinćanima 6: 2; Djela apostolska 17: 31) Nemojmo, međutim, misliti da bi naš Gospodin, tako pun ljubavi i milosrdan, prenio ovaj veliki posao onima koji su manje puni ljubavi, manje suosjećajni, manje nježni i manje blagi od njega , Možemo biti sigurni da tome nije tako. Svi oni kojima se suđenje ima održati u Mesijanskom kraljevstvu, biti će predani tome da budu podučeni od Boga i da budu vođeni njegovim Svetim Duhom. To su oni koji su „snažni u Gospodinu i u snazi njegove moći“ uzrasli „u Njega, koji je Glava, Krist“, tako da mogu milostivo podnijeti svijet, budući da su jednom također bili „zaogrnuti slabošću“.—Efežanima 4: 15; 6: 10; Hebrejima 5: 2

Bogolika kakvoća milosrđa, kojom, uvjerava nas naš Učitelj, svi njegovi sljedbenici moraju obilovati, definirana je rječnikom Merriam-Webster na slijedeće načine: „Sućut ili strpljivost pokazana prekršitelju ili subjektu druge moći;“ „blago ili suosjećajno postupanje;“ „suosjećajno postupanje prema onima koji su u nevolji;“ i „djelo božanske naklonosti ili suosjećanja“. Blisko povezano sa milosrđem, suosjećanje se definira kao: „Suosjećajna svijest tjeskobe drugih zajedno sa željom da se to ublaži.“

MILOST NA DJELU

Ljudska samilost, milosrđe i suosjećanje su fragmenti preostali od savršene naravi čovjeka prije pada, a danas su samo oslabljeni i ograničeni odraz božanskog karaktera. Međutim, milosrđe koje se samostalno uspostavlja bez obzira na ljudsko odobravanje, bez obzira na nagradu, pravedna je pobuda i vanjski je izražaj srca u koje je ljubav Božja ulivena snagom Duha Svetoga. Ta moćna snaga utječe na osjećaje, na riječi, na privrženost, te pravilno uzgojena prožima svaki kanal života. Ona će se proširiti na sve naše bližnje, posebno na one koji u bilo kojem stupnju demonstriraju svoju želju za pravednošću. To će potaknuti molitvu čak i za neprijatelje, kao i želju za njihovim blagoslovom.

Samo oni koji prepoznaju vlastitu potrebu milosrđa jesu u pravom mentalnom stanju da budu milosrdni prema drugima. Čudno, međutim, oni koji su u najvećoj potrebi za milosrđem, često su kako se čini najmanje spremni da ga ostvare prema drugima. Neki su tako manjkavi u toj važnoj sposobnosti da vrše neprijateljski pritisak i kritike prema drugima, previđajući njihove dobre osobine. Takvim stavom uništavaju vlastitu sreću, a i sreću drugih. Molitva, a ne ljutnja, bolja je reakcija na pogreške i pogreške drugih koje ne možemo ispraviti. Sve što je slično ljutnji, zavisti, mržnji, zlu, sukobu, suprotstavlja se milosti. (Efežanima 4: 31) Doista, gubitak milosrđa će dopustiti tim zlim određenjima da se istaknu i na kraju prouzroče katastrofu.

Umjesto da kritiziramo druge, trebali bismo pokrivati i razumijeti njihove pogreške, osim ako o njima treba govoriti kako bi se spriječilo nanošenje štete drugima (1.Petrova 4: 8) Isus je više puta navodio ove važne Božje riječi kroz proroke: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.“ (Hošea 6: 6; Matej 9: 13; 12: 7) To je trebalo podučiti farizeje, kojima je bilo namjenjeno, da su žrtveni prinosi bili prilično sporedniji od ljubavi, pravde, milosrđa i suosjećanja prema bližnjima. Trebali su radije uživati u pružanju pomoći u privlačenju drugih bliže Bogu, kako bi došli pod njegov nauk i utjecaj. Farizejska samozadovoljnost i samosvjesnost, međutim, bili su nedopadljivi Gospodinu i učinili ih nedostojnima njegovog blagoslova.

MILOST NASUPROT PRAVDE

Istina je da je Bog pravedan, ali istina je i da je pun ljubavi i dobrote. O njemu nam se govori kao o „Ocu milosrđa“, „bogatom milosrđem“, i kao „ispunjenom milosrđem.“ (2.Korinćanima 1: 3; Efežanima 2:4; 1.Petrova 1: 3) Samo u Psalmima riječ „milosrđe“ koristi se 100 puta u Verziji kralja Jamesa, a 10 puta se spominju Božja „nježna milosrđa“. Jakov je ponizno molio Boga: „Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi.“—1. Mojsijeva 32: 10

Kroz razna ograničenja, obuzdavanja i ispravljanja koje pred nas stavlja, nije da Nebeski Otac želi pokoriti sve one koji su za života pogriješili, ponekad i teško. Božanska mudrost, pravda i milosrđe ponekad mogu zahtijevati ozbiljna iskustva kako bismo učili ono što možda nije moguće naučiti na bilo koji drugi način. „Milosrđe likuje nad sudom“, protiv njegovog izvršenja i uživa da se može odgoditi. Nasuprot tome, „nemilosrdan je sud onomu tko ne čini milosrđa.“ (Jakov 2: 13) Pravilno je vladati sobom pravilima pravednosti. Međutim, trebali bismo promatrati i mjeriti druge što je moguće većim stupanjem velikodušnosti, suosjećanja i oprosta.

Dok sve to prihvaćamo i nastojimo to prakticirati koliko možemo, mnogi ne „ljube milosrđe“. (Mihej 6: 8) Radije traže osvetu, i dok prepuštaju konačnu kaznu Bogu, uznemireni su očitim odlaganjem. Nemojmo biti takvog stava, nego „zaodjenimo se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost.“ „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“ Pokažimo „milosrđe s radošću“ i tražimo da budemo „puni milosrđa.“ Samo se zli i obmanuti „ne spomenu da čine milosrđe.“—Kološanima 3: 12; Luka 6: 36; Rimljanima 12: 8; Jakov 3: 17; Psalmi 109: 16

PRIMJERI MILOSRĐA

O našem Nebeskom Ocu, čitamo u Pavlovom pismu Titu, da „kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, … po svojem milosrđu on nas spasi“ (Titu 3: 4, 5) Isus je plakao nad Jeruzalemom. (Luka 19: 41-44) Bio je žalostan, ganut samilošću i potresen osjećajem da bi židovski narod trebao navući na sebe tako veliko razaranje kao posljedicu odbacivanja njega i njegove poruke.

Abraham, „prah i pepeo“, u molitvi je razgovarao s Bogom posredujući za Sodomu. (1.Mojsijeva 18: 26-32) Mojsije također, Božji čovjek bio je pokorniji od svih. Iako je naučio svu mudrost Egipćana, odbio je zvati se sinom faraonove kćeri i neumorno se trudio za Izraelce sve do svoje smrti bez ikakve želje za nagradom.— 4.Mojsijeva 12: 3; Hebrejima 11: 24-27

Kad je Izrael izazvao Boga sa zlatnim teletom, on je obavijestio Mojsija da će ih uništiti i od Mojsija učiniti veliki narod. Kakav li je to bio test slavoljublja, ako je bio skriven u Mojsijevom srcu. On nam govori da se bojao bijesa i nezadovoljstva Božjega, ali ipak je pao ničice na četrdeset dana i četrdeset noći kako bi se založio za Izrael. Ovo dirljivo posredovanje koje se uzdiglo iz srca Mojsijava do Boga spremalo se kroz stoljeća. „Jao! Narod onaj težak je grijeh počinio… Ipak im taj grijeh oprosti… Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao.“ (2.Mojsijeva 32: 31, 32; 5.Mojsijeva 9: 7-21) Ponovo u Kadeš-Barnei, Bog bi opet uništio Izraela, ali Mojsije još jednom zagovara, moleći: „Gospodine moj, JAHVE! Ne uništavaj naroda svoga, baštine svoje koju si izbavio u svojoj veličajnosti i svojom moćnom rukom izveo iz Egipta.“—5.Mojsijeva 09: 26

Josip je također bio značajan primjer milosti i suosjećanja. Kad je Jakov po drugi put poslao svoje sinove u Egipat, Josip se obznani i tako snažno zaplaka da su čuli u faraonovoj kući. Rekao je svojoj braći: „Primaknite se k meni! … Ali se nemojte uznemirivati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu. … Nastanit ćeš se u kraju Gošenu. … Ondje ću se za te brinuti, … Izljubi zatim svu svoju braću, u naručju im se rasplaka.“—1.Mojsijeva 45: 1-15

Slično tome, David, premda pomazan kao dječak da vlada Samuelom, zadržao je to za sebe, ne prezirući ponizan svakodnevni rad. Bio je hrabar, pobožan i skroman pred Šaulom. Iako je često bio u opasnosti, progonjen i tražen od Šaula, David nikada nije kovao zavjeru, činio nepravdu ili govorio nepromišljeno, nego je vjerno čekao Božje vrijeme. Kad je vijest o Šaulovoj smrti došla do Davida, „plakao je i postio do večeri za Šaulom … Tada David zapjeva ovu tužaljku za Šaulom: … Za Šaulom sad plačite, Izraelke, jer je u kras i u grimiz vas odijev’o! Uz to zlatan nakit on je na ruho vam pričvršćiv’o. Usred boja poginuše div-junaci!“—2.Samuelova 1: 11-25

Pavao je s velikom sažaljenjem i milosrđem pisao o svojim prijateljima Izraelcima: „Braćo! Želja je srca moga i molitva Bogu za njih: da se spase.“ „Istinu govorim u Kristu, … susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu.“ (Rimljanima 10: 1; 9: 1-3) Prekorivši Korinćane zbog njihovog skretanja, Pavao kaže da je njegovo pismo pisano „uz mnoge suze.“—2.Korinćanima 2: 4

Stjepan je molio, iako je bio kamenovan do smrti: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (Djela apostolska 7: 60) Isto tako mnogi drugi kroz stoljeća, imahu dobro i iskreno srce, vjerno služiše Bogu i slijediše njegov primjer milosti, sažaljenja, suosjećanja i ljubavi. Čak i ako nisu razumjeli njegove nakane u to doba, bili su puni vjere i „voljeli milost“, jer su vidjeli dokaze u njihovim životima da je to nešto u čemu Bog „uživa“.

Koliko su dragocjeni ovi prikazi Božje milosti i njegove sposobnosti ispunjavanja srca svoga naroda blagoslovljenim Duhom suosjećanja i milosrđa. Premda današnji svijet pokreće sebičnost i tvrdoća srca, budimo što je više moguće marljivi kako bismo uvidjeli da naš stav, naše riječi i naša djela proizlaze iz srca potpuno posvećenog i u skladu s „Ocem milosrđa i Bogom svake utjehe!“ (2.Korinćanima 1: 3) I nadalje se molimo za Božje nadolazeće kraljevstvo u kojem će čitavo čovječanstvo naučiti „hvaliti ljepotu svetosti“ i govoriti: „Slavite JAHVU jer je vječna ljubav njegova!“—2.Ljetopisa 20: 21