Uzdanje svim ljudima

„Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje. Narod će moj prebivati u nastambama pouzdanim.“ — Izaija 32: 17, 18

MNOGI BI MOGLI biti skloni zaključiti da je među ljudima vrlo malo uzdanja u pozitivni ishod bezbrojnih problema koji pogađaju današnji svijet. Zapravo, jedino uzdanje koje se ljudima čini jasnim ide u dva smjera. Prvo, među većinom postoji uzdanje da će se problemi u svijetu samo pogoršavati. Drugo, svi su uvjereni da je njihov pojedinačni životni vijek ograničen, i da će prije ili kasnije umrijeti.

Ne poričemo činjenicu da se stanje u svijetu doista pogoršava, bez obzira na to je li ono u skladu s političkim, društvenim, moralnim ili drugim aspektima postojanja čovječanstva. Također se slažemo da će, prema sadašnjem poretku stvari, smrt nastaviti svoju strašnu misiju prema milijardama ljudi na Zemlji. Ako su, međutim, takve stvari naša jedina uzdanja u odnosu na čovjekovu budućnost, tada malo toga s radošću možemo očekivati. Dosljedno svjedočanstvo Biblije, međutim, predstavlja mnogo drugačiji pogled na budućnost Zemlje i čovjekovo postojanje na njoj.

Naš uvodni tekst odlomak je iz Svetog pisma, u kojem su obećani uvjeti pravednosti, mir i pokoj među ljudima. Osim toga, on govori o „uzdanju“ da će ti uvjeti doći. Svakako, u mjeri u kojoj tražimo takva obećanja i imamo povjerenje da će se ista ostvariti, naš bi pogled u budućnost čovječanstva trebao biti puno svjetliji. Trebali bismo biti spremni gledati dalje od sadašnjih problema i biti sigurni kao što je bio i psalmist David, da Božja „srdžba“ glede sadašnje silazne putanje čovječanstva „…samo za tren traje…, a čitav život dobrota njegova. Večer donese suze, a jutro klicanje.“—Psalmi 30: 5

UZDANJE POVEZANO S VJEROM

Riječ „uzdanje“ koja se koristi u našem uvodnom tekstu označava povjerenje, uvjerenost i vjerovanje. Uzdanje, osobito s obzirom na Božja obećanja za budući blagoslov čovječanstva, zahtijeva vjeru. Ovaj zahtjev je zabilježio apostol Pavao kada je definirao vjeru kao odnos prema „onome čemu se nadamo“ i „stvarima koje ne vidimo“. (Hebrejima 11: 1) Obećanja koja su Izaija, David i drugi proroci zabilježili bila su te vrste. To su bile stvari kojima se nada i koje još nisu viđene—to jest, bile su obećanja za budućnost. Vjerom, ovi su ih starozavjetni Božji sluge zazivali, i bili uvjereni u njihovo eventualno ispunjenje. Doista, Pavao kaže: „U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili…“—vs. 13

Vjera i uzdanje koje proizlazi iz nje, poput vjere koju su imali Izaija, David i drugi, ne temelji se na slijepom vjerovanju, što je zapravo lakovjernost. To je također zabilježio Pavao u svojoj definiciji vjere. Vjera može postojati samo, kaže Pavao, ako se stvari kojima se nadamo temelje na „materiji“, a stvari koje se ne vide temelje na „dokazu“. Materija i dokaz koji su bili osnova vjere tim drevnim vjernicima ogledali su se prvenstveno duž dvije linije. Tvar je bila ono što su razumijeli od Božjih vječnih planova i svrhe čovječanstva. Dokazi su bili dnevne smjernice i pravci koje su pojedinačno priznavali kao da dolaze od Boga tijekom njihovog svakodnevnog života.

Ključni primjer oba aspekta vjere nalazimo u Abrahamu. Kad ga je Bog zamolio da žrtvuje svog sina Izaka, nešto što je gotovo nezamislivo učiniti s ljudskog stajališta, Abraham nije oklijevao. To je bilo zbog toga što je „materija“ nade u uskrsnuće bila čvrsto utemeljena u njegovu umu, toliko da je Pavao rekao kako je Abraham bio siguran da Bog može uskrisiti Izaka, „čak i od mrtvih.“ Aspekt „dokaza“ Abrahamove vjere pokazao se odmah nakon toga, jer kad je podigao ruku da ubije svog sina, anđeo Gospodnji se umiješao i čudesno spasio Izaka od sigurne smrti. Stoga, Pavao dalje kaže da je Abraham primio natrag svog voljenog sina „od mrtvih … u predslici.“—Hebrejima 11: 19

Iako se samo od rijetkih tražilo da dokažu svoju vjeru na način kako se to od Abrahama tražilo, u osnovi se radi o istim načelima. Čak i danas istinska vjera mora biti utemeljena na suštini Božjeg plana i njegovim temeljnim doktrinama, kao i na dnevnim dokazima njegove providnosti i nadilaženju u životima njegovog naroda. Takva vjera mora u nama razviti shvaćanje da će čak i nevolje kojima Bog dopusti da nas snađu, stvarati u nama „postojanost, prokušanost, … nadu,“ i „mironosni plod pravednosti“ ako smo na pravi način „njime uvježbani.“ (Rimljanima 5: 3-5; Hebrejima 12: 6-11) Prema tome, obećanja Božja kojima se „nadamo“, ali „nisu vidljiva“ u njihovom dovršenom stanju su vrlo stvarna i mogu biti potvrđena u „u punini vjere.“—Hebrejima 10: 22

VOĐENI DUHOM SVETIM

Osim velike vjere koju su pokazivali junaci starih vremena, kao što je prikazano u njihovim spisima, njihov je zapis također vođen Božjim Svetim Duhom—njegovom moći i utjecajem. Apostol Petar ističe ovu važnu činjenicu. Navodi da „nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim. Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno jer nikada proroštvo ne bî ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili.“—2.Petrova 1: 19-21

Za one koji danas nastoje izvršiti Božju volju u svojim životima, Duh Sveti je također potreban za njihov krajnji uspjeh u ostvarivanju „punog uzdanja vjere“ u svim Božjim obećanjima. Kroz pomoć i utjecaj njegova Duha pomoću kojeg njegov narod raste u razumijevanju Božjeg plana i kroz kojeg se i oni razvijaju, svakodnevno, u sliku osobnih atributa Nebeskog Oca—sabranih u ljubavi.—Ivan 16: 13; 1.Ivanova 4: 16

OGRANIČENA VJERA—OGRANIČENO UZDANJE

Većina u kršćanskom svijetu bez sumnje tvrdi da imaju vjeru i uzdanje. Međutim, u većini slučajeva, to je vrlo ograničeno područje. Uzdanje u Božja obećanja uglavnom se shvaća kao da se odnosi na samo relativno mali postotak nebrojenih milijardi ljudi koji su ikada živjeli. Za ostale, njihova je sudbina zaključena kao vječno uništenje na ovaj ili onaj način. Isto vrijedi i za opću perspektivu same zemlje, a mnogi ustraju u uvjerenju da je zemlja doslovno osuđena na uništenje.

Takva ograničena vjera u potpuno svjedočanstvo Božje riječi, neizbježno će rezultirati ograničenim uzdanjem u njegova obećanja. Ako vjerujemo da je Bog svemira nemoćan, ili bez ljubavi, pa tako ne može pružiti potpunu priliku kojom bi se njegovo ljudsko stvorenje moglo povratiti u sklad s njim, naše uzdanje u njegove plemenite kreacije biti će krajnje ograničeno. Ako, također, pretpostavimo da će Bog uništiti zemlju, prekrasan dom kojeg je stvorio za čovjeka, kako možemo zaključiti išta osim da je sve učinjeno uzaludno. Ovdje ponovo, „sigurna riječ proroštva“ pruža uzdanje, ali samo onima koji imaju dovoljno vjere. „Da, ovako govori Jahve, nebesa Stvoritelj – on je Bog – koji je oblikovao i sazdao zemlju, koji ju je učvrstio i nije je stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje: Ja sam Jahve i nema drugoga.“ „Zemlja uvijek ostaje.“—Izaija 45: 18; Propovjednik 1: 4

GRIJEH I SMRT

Kako bismo bolje shvatili i stekli uzdanje u Božja obećanja koja se nalaze u Svetom pismu, nužno je da ispitamo neke detalje, sadržaj njegovih vječnih nauma i ciljeva. Sve se to nalazi i u njegovoj Riječi. Dakle, ako nam Biblija znači ono što bi trebala, moramo je prihvatiti u cijelosti kao nadahnutu Božju Riječ. Na njenim prvim stranicama obaviješteni smo da su naši prvi roditelji stvoreni na sliku Božju. To znači da su bili savršeni i obdareni božanskim osobinama ljubavi, suosjećanja i razumijevanja. Sigurno je da, ako bi zemlja bila ispunjena takvim ljudima, ne bi bilo nikakvih nemilih zala koje danas rastužuju čovječanstvo.—1.Mojsijeva 1: 27, 28

Ovi savršeni primjerci ljudske vrste bili su upućeni da se pokoravaju Božjem zakonu i bili su obaviješteni da bi ih neposluh mogao dovesti do smrti. (1.Mojsijeva 2: 17) Bili su neposlušni i stigla ih je smrtna presuda. Uskoro, nastalo je još problema. Kain je ubio svog brata Abela, a ubijanje još uvijek traje. Silazna putanja ljudske rase je konstantna. Zapis otkriva da je manje od dvije tisuće godina nakon pada čovjeka „svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća.“—1.Mojsijeva 6: 5

Potop je uništio taj zli društveni poredak, ali ubrzo nakon toga grijeh i sebičnost ponovno su počeli rasti, i svaka je generacija od tada doživjela njihove strašne posljedice. Bilo je ratova i mnoštva drugih nesretnih događaja koji su potvrdili činjenicu da je ljudska rasa doista propala i nesposobna spasiti sebe od grešnog puta prema dolje. Biblija to potvrđuje, kao i stranice svjetovne povijesti.—Rimljanima 3: 9-19, 23

OBEĆANO OSLOBOĐENJE

Međutim, u svakoj je generaciji postojala nekolicina ljudi koji su nastojali sačuvati svoju vjeru u Boga i koji su pokušali zaustaviti plimu ljudske sebičnosti. Abraham je bio jedan od njih, kao što je objašnjeno na prethodnim stranicama. Bog je Abrahamu dao čudesno obećanje, uvjeravajući ga da će kroz njegovo „sjeme“ ili potomstvo sve obitelji na zemlji biti blagoslovljene. Kad je Abraham pokazao svoju potpunu vjeru u Boga svojom voljom da prinese svoga sina Izaka kao žrtvu paljenicu, Bog je potvrdio obećanje svojim zavjetom.—1.Mojsijeva 12: 3; 22: 15-18

Ovo je obećanje prenešeno Izaku i kasnije Jakovu, Abrahamovu unuku. (1.Mojsijeva 26: 4, 28: 14) Kad je Jakov umro, to je obećanje postalo baštinom svog naroda Izraela. Za pobožni Izrael ovo obećanje Abrahamu bilo je temelj njihove nade u dolazak Mesije. Kako su oni shvatili, Mesija bi uspostavio moćnu vlast u Izraelu, takvu koja bi blagoslovila i dopirala do svih obitelji ili naroda zemlje.

Najveći događaj koji se ikada dogodio na zemlji do tada bilo je rođenje Isusa, koji je poslan u svijet kako bi ispunio mesijansko obećanje. Međutim, rođenje Isusa u to vrijeme privuklo je slabu pozornost. Pastiri, kojima su anđeli objavili navještaj o Isusovom rođenju, bez sumnje su učinili ono što su mogli kako bi proširili vijesti, ali to je bilo skromno objavljivanje događaja tako važnog čovječanstvu. Mudri ljudi koji su došli kasnije bili su uvelike impresionirani, a i vjerojatno su u određenoj mjeri proširili vijest. Možda je najveća objava Isusovog rođenja bila povezana s Herodovim pokušajem pokolja sve hebrejske djece na tom području. Dakle, kao i danas, dobro je privremeno zasjenjeno zlom.

Bez obzira na količinu pozornosti koja je dana Isusovom rođenju, zbio se jedan od najvećih događaja u povijesti. Bila je to zraka svjetlosti u noći ljudskog iskustva, jer se rodio onaj kojeg je Stvoritelj obećao kao otkupitelja čovječanstva od sila grijeha i smrti. Nesumnjivo, rođen je u malim jaslama, ali njegovo rođenje objavili su Božji sveti anđeli. Rođen je zbog konačne uloge kao Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.—Izaija 9: 6, 7

MESIJA I KRALJ

Isus je također rođen da bude veliki Mesija i Kralj obećanja. Njegovi su učenici vjerovali da je to njegova sudbina, a doista je i bila. Očekivali su od njega da odmah uspostavi svoje kraljevstvo, prvo da izbavi Izrael iz jarma rimskog ropstva, a zatim da preuzme vlast nad svijetom. Međutim, dok je Isus pokazivao svojim čudima da je sposoban ostvariti velike stvari, učenici su vidjeli malo ili nikakvih dokaza da je stvorena nova vlast pod njegovim vodstvom.

Ono što su vidjeli bio je porast neprijateljstva prema Isusu od strane vjerskih vladara. Učenici nisu razumjeli Isusov stav pred licem rastuće plime protivljenja. Rekao im je da namjerava otići u Jeruzalem i da očekuje da će biti zarobljen i smaknut. Nisu to mogli uskladiti s očekivanjima koja su imali od svog Učitelja. Petar je savjetovao Isusu da ne ide u Jeruzalem, a poslije je pokušao spriječiti njegovo uhićenje pomoću mača.—Matej 16: 21-23; 20: 18, 19; Ivan 18: 10, 11

Međutim, sve je bilo uzaludno. Isus je bio odlučan predati se svojim neprijateljima, iako je mogao zatražiti od svog Nebeskog Oca za pomoć svetih anđela za koje je smatrao da su božanska volja za njega. (Matej 26: 53) Premda su im srca bila tjeskobna, učenici nisu mogli ništa poduzeti kako bi promijenili slijed događaja. Njihov je Mesija i kralj bio izdan i uhićen. Doveden je pred svećenike i vladare kako bi bio suđen, ponižen, pretučen, nosio krunu od trnja stavljenu na njegovu čelo, i bio pribijen na križ, gdje je pušten da umre. Njegova je smrt popraćena velikim potresom, a zavjesa se hramska razdrije. (Matej 27: 51) Također nasta tama po svoj zemlji—prikladni simbol tame grijeha i smrti koju je ovaj koji je bio poslan od Boga došao na zemlju rastjerati.—Luka 23: 44, 45

OTKUPITELJ

Žrtvom svoga života Isus je dao otkupljenje od grijeha i smrti za cijelo čovječanstvo. Osim što je bio budući kralj svijeta, on je sada bio Otkupitelj ljudske rase. U to vrijeme, međutim, učenici to nisu razumjeli, i bili su zbunjeni činjenicom da je njihov Učitelj dopustio da ga njegovi neprijatelji ubiju. Njihova velika radost zbog rođenja i čudotvorne službe bila je zasjenjena razočaranjem, tugom i zbunjenošću izazvanim njegovom smrću.

Vjera učenika bila je toliko čvrsta utemeljena u činjenici njegovog mesijanstva da su malo pridavali pažnju nekim njegovim izjavama koje su ukazivale na to kako očekuje da će umrijeti od ruke svojih neprijatelja. Kako bi se to moglo dogoditi njihovom Mesiji? Kada je bio razapet, nejasno su se prisjećali njegovog obećanja da će „treći dan“ biti uzdignut od smrti, i toga su se držali kao posljednje nade.—Matej 16: 21; Luka 9: 22

Rano ujutro tog trećeg dana, neke su žene otišle do groba kako bi dovršile balzamiranje Isusovog tijela i našle ga prazna. Anđeo je objasnio da njihov Učitelj nije tamo, da je uskrsnuo. Isus se ukazao Mariji Magdaleni i uputio je da ode i kaže njegovim učenicima da više nije mrtav. (Luka 24: 1-10; Ivan 20: 11-18) Kasnije toga dana, Isus se kao stranac ukazao dvojici svojih učenika na putu prema Emausu, a nakon što ih je pitao zbog čega tuguju, objasnili su što se dogodilo i dodali: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo.“—Luka 24: 13-21

Iz proročanstva Staroga zavjeta, Isus je istaknuo toj dvojici učenika da je bilo potrebno da Mesija trpi i umre, te da će obećanja njegove slave kao Mesije i Kralja biti ispunjena kasnije. Nakon što im Isus iščeznu s očiju, ovi su učenici rekli jedan drugome: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“—vss. 26-32

Bez sumnje, srca svih učenika gorjela su velikim plamom kada su se uvjerili da je njihov Učitelj uskrsnuo od mrtvih. Međutim, samo nekolicina Isusovih posvećenih sljedbenika vjerovala je da se ovo veliko čudo doista dogodilo. Uskrsnuće Isusa Krista od mrtvih bio je najznačajniji i najljepši događaj u svjetskoj povijesti, ali mu je posvećeno premalo pažnje. Dobre vijesti o tome, kako su ih širili njegovi vjerni sljedbenici, dopirale su uglavnom do gluhih ušiju.

SADAŠNJI SPOMEN

Posljednjeg petka u ožujku, i u nedjelju nakon toga, smrt i uskrsnuće Isusovo će biti obilježeno od strane stotina milijuna ljudi. Bit će mnogo veselja, duhovne glazbe, pa čak i povorki. Mnoge će crkve imati najveće godišnje okupljanje, i propovijedat će se rječite propovijedi. Ipak, pravi smisao Isusove smrti i uskrsnuća još uvijek nije poznat većini ljudi. Doista, mnogi koji propovijedaju u ovim danima bit će i sami zbunjeni ovim stvarima, kao i većina u svojim zajednicama.

Ova dva velika događaja—Isusova smrt i uskrsnuće—bili su presudni za uspjeh Božjeg plana. Bez Isusove smrti, čovječanstvo bi ostalo pod smrtnom osudom, pa stoga ne bi moglo biti novog jutra radosti za ljudsku rasu. Međutim, budući da je Isus dao svoj život kao „otkup za sve“, a time i odredio poništavanje smrtne kazne, obećano radosno jutro ipak će se ispuniti. (Psalmi 30: 5) Velika činjenica Isusove smrti kao čovjekovog Otkupitelja bit će „u svoje vrijeme dano svjedočanstvo“ svim ljudima.—1.Timoteju 2: 3-6

UZDANJE PUTEM NJEGOVOG USKRSNUĆA

Mrtvi Otkupitelj nije mogao izbaviti čovječanstvo od smrti, niti mrtvi kralj vladati i blagosloviti sve obitelji na zemlji, kako je Bog obećao Abrahamu. Stoga je sljedeći veliki korak u ostvarenju Božjeg plana za ljudsko spasenje bilo Isusovo uskrsnuće od mrtvih. Nebeski Otac je pokazao moć da ispunjava obećanja podizanjem Isusa od mrtvih. (Djela apostolska 2: 32, 1.Korinćanima 15: 3, 4) Ovo pokazuje da ništa ne može uspješno ometati ostvarenje Božjeg plana punog ljubavi za podizanje ljudske rase od propadanja uzrokovanog neposluhom prema njegovom zakonu.

Uistinu, uskrsnuće Isusa Krista od mrtvih bijaše sjajna zraka nade za poremećeni i umirući svijet čovječanstva. U današnjem mračnom svijetu kaosa i patnje ljudi općenito govoreći nemaju pravog poznavanja Boga. On to zna. Međutim, kada se „na zemlji pojave tvoji sudovi, uče se pravdi stanovnici kruga zemaljskoga.“—Izaija 26: 9

Taj dan presude, temeljen na ljudskom učenju pravednosti, još je uvijek budućnost. U vezi s tim, Apostol Pavao objašnjava da Bog „ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.“—Djela apostolska 17: 31

UZDANJE SAMO PUTEM BOŽJEG PLANA

Ne postoji nikakvo uzdanje mira i spokoja, kad govorimo o našem uvodnom tekstu, koje se može naći bilo gdje u današnjem svijetu. Samo kada gledamo na Božji sveti plan, kao što nam je prikazan u njegovoj Riječi, imamo nadu. U tom je planu Isus Princ mira, budući učitelj i pravedni sudac naroda, i onaj koji će prosvijetliti cijelo čovječanstvo. U njemu vidimo velikog Mesiju iz obećanja, i onoga koji će biti novi i pravedni Kralj zemlje.

Uzdamo se da će cijeli Stvoriteljev plan, usredotočen na Isusa, imati slavan ishod na zemlji, jer je Otac „dao svog jedinorođenog Sina“ i podigao ga od mrtvih. (Ivan 3: 16) Neka nas sve naša sjećanja na Isusovu smrt i uskrsnuće u narednim tjednima ove godine nadahnjuju s željom većom nego ikad prije kako bismo čitavom svijetu govorili o blagoslovljenim vijestima i uzdanju kraljevstva smještenom u njemu!