Sedam odabranih đakona

Ključni redak: „De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom.“
–Djela Apostolska 6: 3

Izabrani tekst:
Djela Apostolska 6: 1-8

U DANIMA rane crkve, udovice, općenito govoreći, nisu imale nikakav dohodak i često su bile ovisne o milostinji za svoje materijalne potrebe. U tom smislu „Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice.“ (Djela Apostolska 6: 1) Grci su bili kršćani koji su govorili grčkim jezikom i nisu bili Židovi po rođenju. Ne vjerujemo da je situacija opisana u prethodnom stihu uzrokovana bilo kojom namjernom pristranosti ili zanemarivanjem grčkih udovica. Točnije, razlike u jeziku i kulturi između Grka i Hebreja mogle su stvoriti zbunjenost i nesporazum među braćom.

Kad im je to pitanje privuklo pažnju, apostoli su ga odmah postavili pozivajući „mnoštvo učenika i rekoše: Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom.“—vss, 2, 3

Ovaj se prijedlog apostola „svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora.“ (vs. 5) Zanimljivo je napomenuti da su sedam izabranih od strane mnoštva imali grčka imena. Ovdje vidimo mudrost bratske zajednice u ranoj Crkvi, u kojoj namjerno odabiru sedmero ljudi koji su bili Grci, koji bi mogli bolje prepoznati i govoriti o specifičnim potrebama grčkih udovica.

Naredna lekcija koju možemo naučiti iz ovog prikaza jest ta da svaka odvojena crkva, ili „eklezija“, smatra Gospodina kao svoju Glavu. (Efežanima 5: 24; Kološanima 1: 18) Stoga svaka zajednica Gospodinovog naroda treba težiti priznavanju volje Glave u odnosu na sve svoje poslove. Zato je vrlo bitno da o svim glavnim stvarima neke eklezije treba odlučiti zajednica, a ne jedna osoba, niti samo crkvene starješine.—Matej 18: 17; 1.Timoteju 3: 15

Riječ „đakon“ dolazi od grčke riječi diakonos, što znači „sluga“. Apostol Pavao ukazuje na osobine koje bi trebale voditi zajednicu pri odabiru braće kao đakona. One uključuju: dobar kršćanski karakter, vjernost Istini i revnost za služenje Gospodinu i njegovom stadu. Pavao zaključuje govoreći: „Jer oni koji dobro obavljaju službu, stječu častan položaj i veliku smjelost u vjeri, vjeri u Isusu Kristu.“—1.Timoteju 3: 8-13

Apostol Pavao također je upotrijebio istu grčku riječ u širem smislu, kada je sebe i Timoteja nazvao „poslužiteljima [diakonos] Božjim.“ (2.Korinćanima 6: 4) Dakle, vidimo da su sve prave starješine u Crkvi također đakoni ili sluge. Isus je tu riječ koristio u još širem smislu, kada je rekao svojim učenicima: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj [diakonos].“ (Matej 23: 11) Ovdje vidimo da privilegija služenja braći nije ograničena samo na one koji služe kao đakoni, niti onima koji su izabrani kao starješine. Točnije, svi posvećeni Gospodinovi sljedbenici trebaju biti sluge, i „ljubavlju služiti jedni drugima.“—Galaćanima 5: 13