Uplitanje ili izolacija

„Ne šuti, Jahve, ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože! Nek’ znaju: ti si komu je ime JAHVE, jedini Višnji nada svom zemljom.“ —Psalam 83: 1, 18

Opće stanje kaosa i revolucije postojalo je u raznim zemljama svijeta tijekom sedam desetljeća od kraja Drugog svjetskog rata. To stanje traje unatoč prisutnosti mirovnog mehanizma Ujedinjenih naroda koji je nastao kao izravni rezultat tog užasnog svjetskog sukoba. Danas, privid mira koji postoji u mnogim dijelovima zemlje i dalje se u velikoj mjeri održava silnim oružanim snagama od strane moćnijih naroda, a ne pravom harmonijom i dobrom voljom među narodima ili vođama.

U najnovijem primjeru, vojska Sjedinjenih Država početkom travnja intervenirala je u Siriji provođenjem raketnih udara na zračnu bazu Shayrat u toj zemlji. Zrakoplovna baza bila je navodno izvor navodnog napada kemijskim oružjem od strane sirijske vlade protiv svojih vlastitih ljudi samo nekoliko dana ranije, u kojem je poginulo gotovo devedeset osoba, a trećina njih bila su djeca. Američka akcija, od koje neki strahuju, može uvući Sjedinjene Države u drugi sukob poput onog s Irakom ili Afganistanom, koji su ovdje u većoj ili manjoj mjeri upetljani već više od petnaest godina. Istovremeno, međutim, gotovo svi osuđuju nedavni kemijski napad plinom i priznaju da se mora učiniti nešto kako bi se stalo na kraj pokolju uslijed sirijskog građanskog rata koji bjesni više od pet godina, a prema nekim procjenama uzeo je živote gotovo 500.000 ljudi.

UPLITANJE NASUPROT IZOLACIJI

Općenito govoreći, samo ekstremne okolnosti čine da ljudi u bilo kojoj zemlji odobravaju intervenciju neke druge nacije, posebno pomoću oružane sile. Međutim, bez obzira na ove uvjete, vidjeli smo mnoge načine intervencije, osobito u posljednjih sedam desetljeća, neke djelomično uspješne i druge koji imaju katastrofalne rezultate. Za one koji poduzimaju vojne akcije poput zračnih udara ili postavljanja vojnika na tlo drugih nacija, riječ intervencija često se koristi za opravdanje njihovih djela za koje se nadaju da će dugoročno biti dobra za ljude koji su uključeni. Smatraju potrebnim da spriječe potpuni slom zakona i reda, ili da drže pod nadzorom tlačiteljske i diktatorske vođe.

Povijest Sjedinjenih Država u tom smislu, osobito u proteklih 120 godina, kretala se od poželjne izolacije i općeg nemiješanja u poslove drugih nacija u odnosu na očekivane intervencije širom svijeta, navodno radi slobode, mira i reda. U pola stoljeća prije kraja Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države pokušale su, iako ne često uspješno, izbjeći izravno uključivanje u sukobe drugih nacija.

U početku ulazak naše zemlje u I. i II. Svjetski rat nije čak ni razmatran, ali je u konačnici igrao važnu ulogu u njihovom ishodu. Predsjednik Woodrow Wilson je više puta obećao da SAD neće ući u Prvi svjetski rat, koji je započeo u ljeto 1914. Krajem 1916. godine, dvije i pol godine kasnije, SAD su ostale postrani, ali su pod pritiskom Velike Britanije ušle u rat, jer je došlo do prividno bezizlaznog položaja, s obje strane na rubu međusobnog uništenja. U travnju 1917., predsjednik Wilson nevoljko je poveo Sjedinjene Države u rat, koji se završio godinu i pol dana kasnije, u studenom 1918. godine.

Slično tome, Sjedinjene Države, uglibljene Velikom depresijom iz 1930-ih, nisu htjele ući u Drugi svjetski rat. Sve se to, međutim, promijenilo 7. prosinca 1941., kada je napadnut Pearl Harbor. Iako je rat bjesnio još pet godina, Sile osovine napokon su pobijeđene prvenstveno zbog naprednih tehnoloških, znanstvenih i vojnih znanja ove zemlje.

U desetljećima od kraja Drugog svjetskog rata Sjedinjene Države su se premetnule u naciju koja je intervenirala - i često se od nje očekivalo da to učini - u sukobima mnogih naroda i narodnosti. Povijest bilježi da je ova zemlja tijekom proteklih sedam desetljeća napravila takve intervencije zasebno više od osamdeset puta, a taj broj odnosi se samo one intervencije koje su uključivale vojne operacije. Neke od njih trajale su jedan dan, dok su se druge nastavile dugi niz godina.

HOĆE LI SE BOG UPLITATI?

Kao sljedbenici Učitelja i učenici Riječi Božje, nije u našoj domeni odlučiti tko je u pravu u takvim stvarima. Nama cijela svjetska situacija pruža dokaz da čovjek, sa svim svojim tehničkim i znanstvenim spoznajama i napretkom, ne uspijeva upravljati samim sobom na način koji će osigurati mir, sigurnost i sreću za sve. Ljudska sebičnost dovela je čovjeka u situaciju iz koje se ne može izvući. Neki pokušavaju jednu metodu, a neki drugu, ali naposljetku, svi ljudski napori neće uspjeti, a mi ćemo doživjeti vrhunac u onome što prorok Danijel opisuje kao „vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi.“—Danijel 12: 1

Na svijetu postoje milijuni koji propovijedaju da vjeruju u Boga i u njegovu sposobnost da im pomogne. Međutim, mnogi od njih pitaju se hoće li Bog ikada zapravo učiniti nešto kako bi izravnao kaotične odnose među ljudima i narodima. Ne razumiju da je Bog obećao posredovati u ljudskim poslovima, učiniti ljudima ono što oni ne mogu učiniti za sebe. U onih koji imaju neku svijest o tome, rijetko je njihova vjera u Božju mudrost i moć da ostvari bilo kakve trajne rezultate dovoljno jaka da im omogući da u to vjeruju. Oni gledaju na svjetovnu povijest i uviđaju da se Bog u prošlosti nije miješao u uspostavljanju mira i pitaju zašto bismo trebali očekivati da to učini sada.

UPLITANJA U PROŠLOSTI

Međutim, iz biblijske povijesti saznajemo da se Bog u prošlosti uplitao u ljudske odnose. Izvanredan primjer toga bio je slučaj potopa u Noino vrijeme. Prije potopa, kako Biblija objašnjava, svijet je postao očajnički pokvaren. Maštanja ljudskih srca bila su „uvijek samo zloća.“ (1. Mojsijeva 6: 1-5) Božansko uplitanje u to vrijeme rezultiralo je uništenjem čitavog ljudskog roda, osim Noe i njegove obitelji. Oni su, slijedom Božjih uputa, bili sigurno vođeni kroz poplavu, te su činili jezgru novog svijeta.

Bilo je božanskog uplitanja i u drugim događajima, kada je Bog izbavio hebrejski narod iz ropstva u Egiptu. Faraon je uvidio da se nije mogao suprotstaviti Bogu Izraelovu, iako je očajnički pokušavao to učiniti, konačno izgubivši svoj život pokušavajući. Razlog za ovakvo uplitanje je očit. Židovi su bili Božji odabrani narod, djeca Abrahamova. Bog je obećao Abrahamu da će sve obitelji na zemlji biti blagoslovljene njegovim „potomstvom“. Budući da je Isus bio to istinsko potomstvo iz obećanja, bilo je potrebno da Abrahamovi potomci prežive na zemlji sve dok ne dođe Isus, Mesija. (1. Mojsijeva 22:16-18, Galaćanima 3:16) Robovanje u Egiptu moglo je u konačnici uništiti ovaj narod - stoga Božje uplitanje da ih izbavi.

Iz drevne prošlosti dolaze do nas mnogi primjeri božanskog uplitanja u ime pojedinaca. Tri su Judejca izbavljena iz užarene peći, a Danijel je spašen iz lavljih usta. (Danijel 3:1-30; 6:1-28) Međutim, Bog se nije umiješao kako bi spasio Isusa od smrti, jer je njegov plan bio da njegov jedinorođeni Sin da svoj život kao Otkupitelj i Spasitelj svijeta. (Ivan 1:14, 3:16) Tijekom svoje zemaljske službe Isus je po Božjoj moći učinio mnoga čuda, a kasnije su i apostoli izvodili čuda - privremeno se upličući u živote onih koji su bili izliječeni.

Iako Bog nije spasio Isusa od smrti, čak i okrutne smrti na križu, snažno se umiješao tri dana kasnije, kada ga je podigao od mrtvih i uzdigao ga vlastitom desnom rukom, dajući mu božansku prirodu - besmrtnost. Božje uplitanje da podigne svoga sina od mrtvih bio je bitan dio njegova plana za spasenje čovjeka, jer iako je bilo potrebno da Isus umre kao „otkup za sve“, njegova bi smrt bila uzaludna ako kasnije ne bi uskrsnuo.—Filipljanima 2:8, 9; Hebrejima 12: 2; 1. Timoteju 2:5, 6; 1. Korinćanima 15:13-20

Gore navedeni primjeri upućuju na to da je Božje uplitanje, ili u nekim slučajevima neuplitanje u ljudske odnose određeno prema ostvarivanju njegovih različitih planova i namjera. S druge strane, to je također određeno različitim „vremenima i dobima“ tijekom kojih se određeni aspekti njegovog plana trebaju ispuniti. (Danijel 2:20, 21; Djela apostolska 1:7) U svim slučajevima, međutim, djela Velikog Stvoritelja ili odgađanje takvih djela predstavljaju krajnju svrhu čovjekovog eventualnog, vječnog blagoslova.— Otkrivenje 21: 3-7; 22:1, 2

SVJETOVNO GLEDIŠTE

Od vremena rane Crkve, ni svijet ni Božji zavjetnici nisu mnogo svjedočili u pogledu izvanjskih demonstracija kako bi ukazali na to da se Gospodin miješa u poslove čovječanstva. Božji posvećeni ljudi, vjerskim pogledom, prepoznaju njegove odnose s njima putem duhovnih linija, ali im je dopušteno trpjeti i umrijeti kao i ostatku svijeta. Većinom, svjetovno gledište, uključujući i one iskrenog vjerskog uvjerenja, jest da ne moramo očekivati da će Bog ikada učiniti nešto pozitivno da pomogne čovječanstvu da izađe iz kaosa i nereda u koji ga je bacila ljudska sebičnost.

Kao rezultat, većina, čini se, misli da će svijet nastaviti s neodređenom borbom prema naprijed, uz nastojanje čovječanstva da vlada najbolje što može. Dakle, njihova nastojanja su u tome da utječu na vlade da donose bolje zakone i da na druge načine poboljšaju društveni i moralni ton društva. Odavno su odbacili ideju o Kristovom povratku i uspostavi njegovog dugo obećavanog kraljevstva. Drugim riječima, ljudi svijeta, uključujući i one različitih vjerskih uvjerenja, općenito ne vjeruju da će ikada doći do božanskog uplitanja u ljudske poslove. Čovjek - oni kažu - mora pokušati puno poboljšati svoje vlastito stanje, a i stanje svog bližnjega.

DUGA TIŠINA—ALI NE ZAUVIJEK

One koji ne poznaju Božji plan kako se otkriva u Bibliji ne smije se kriviti za njihov nedostatak vjerovanja u božansko uplitanje kao rješenje svjetskih problema. Naposljetku, kao što smo primijetili, mnogo je vremena prošlo otkad su ljudi vidjeli jasno vidljiv dokaz o moćnoj snazi djelovanja našega Boga u odnosima ljudi. Gospodin to uzima u obzir kada preko Proroka Izaije kaže: „Ja dugo držim mir; Ja sam još bio, i sam se suzdržao.“ ( Izaija 42:14) Isto tako, psalmist u našem uvodnom tekstu govori o tome kako je Bog dugo vremena šutio, zadržavajući svoj mir.

Doista, Bog je održao svoj mir i „bio je miran i uzdržan“ od uplitanja u ljudske poslove na bilo kojoj vidljivoj razini. Međutim, u oba gore navedena odlomka, obaviješteni smo da Bog ne namjerava zauvijek ne djelovati na silaznu putanju ljudske sebičnosti. U Izaiji 42:13, samo jedan stih prije gore navedenog, prorok kaže: „Kao junak izlazi JAHVE, kao ratnik žar svoj podjaruje. Uz bojni poklik i viku ratnu ide junački na svog neprijatelja.“

Govoreći o Božjoj tišini, psalmist također u sljedećim stihovima jasno kaže da ovo neće biti zauvijek i da će ljudi u budućnosti znati da je samo Gospodin „jedini Višnji nada svom zemljom“. Jedino sredstvo kojim takvo razumijevanje može prožeti cijelu zemlju jest pomoću Božjeg čudotvornog uplitanja u ljudske odnose i djelovanja. Mnogi možda osjećaju da je Bog odustao od svoje ljudske kreacije, čak do točke „izolacije“, i jednostavno će dopustiti čovjeku da uništi sebe. Međutim, to nije Bog Biblije, a napuštanje čovječanstva nije dio njegovog plana.

BOŽJI PUTEVI

Bog je neograničen u načinima kojima ostvaruje svoj cilj - čovjekov krajnji blagoslov. Njegovo uplitanje u ljudske poslove u Noino vrijeme bilo je kroz vodeni potop. Kroz ispunjenje biblijskih proročanstva vjerujemo da je svršetak drugog svjetskog poretka vrlo blizu, nakon čega slijedi uspostava dugo obećanog mesijanskog kraljevstva na zemlji. Božje uplitanje u ukidanje sadašnjeg svjetskog poretka koristi drugačije načine od onih u vrijeme potopa. Jedan od tih, kao što je naznačeno u proročanstvima koja su upravo citirana, jest da Bog dopusti narodima, vojskama i ideologijama da se međusobno suprostave u dovoljnoj mjeri kako bi nesavršeni društveni poredak čiji su sastavni dio - ali koji neće biti dio Kristovog kraljevstva - mogao biti uništen.

Drugo je proročanstvo ono u kojem je sadašnji društveni poredak simbolički opisan kao „zemlja“. Ono glasi: „Zato mene čekajte – riječ je Jahvina – do dana kad ustanem kao tužilac; jer ja sam odredio da se sakupe narodi, da se saberu kraljevstva, da na vas gnjev svoj izlijem, svu gorčinu svoje srdžbe: u vatri moje ljubomore bit će sva zemlja sažgana.“—Sefanija 3:8

Ovo i druga proročanstva ukazuju da će u posljednjoj fazi „vremena tjeskobe“ koju je Daniel predvidio, Bog na svoj način otkriti svoju ruku u onome što se događa, a tada će narodi prepoznati njegovo djelovanje. U ovoj završnoj fazi proročkog uništavanja simboličke zemlje ili sadašnjeg svjetskog poretka, Sveto pismo nagovješta da će se istaknuti Izraelski narod.

ULOGA IZRAELA U BOŽJEM DJELOVANJU

Ezekijelovo proročanstvo, poglavlja 38 i 39, ukazuje da će u vrijeme ispunjenja vraćeni Izraelci biti potpuno situirani u zemlji koja im je obećana. U takvim uvjetima napast će ih horde agresora sa sjevera, pod vodstvom simboličnog lika pod nazivom „Gog“. Tada će, kada situacija za njegov drevni narod bude izgledala beznadna, Bog djelovati za njihovo dobro. Glede toga, u nastavku citiramo dio Ezekijelova proročanstva.

„U onaj dan kad Gog navali na zemlju Izraelovu – riječ je JAHVE Gospoda – gnjev će mi iz nosa planuti. U ljubomori svojoj i u ognju jarosti svoje odlučih: U onaj dan bit će silan potres u zemlji Izraelovoj. I trest će se poda mnom ribe morske i ptice nebeske, poljske zvijeri i gmazovi što gmižu po zemlji i svi ljudi što žive na njoj. Planine će se razvaliti, vrleti popadati i sve se zidine porušiti! I po svim svojim gorama pozvat ću na njega mač – riječ je JAHVE Gospoda – s mačem će se brat na brata dići! Sudit ću mu kugom i krvlju. I spustit ću silan pljusak, i kamenje tuče, oganj i sumpor na nj, na njegove čete i na mnogi narod koji bude s njime. I uzveličat ću se, posvetiti i objaviti pred svim narodima, i znat će da sam ja JAHVE.“—Ezekijel 38:18-23

Kao što to proročanstvo otkriva, kada se dogodi grozan događaj koji se opisuje, svi narodi će uvidjeti da je ovaj poraz izraelovih neprijatelja bio dovršen od Boga. Tada će znati da je nebeski Gospodin djelovao za spas svog naroda. Proročanstvo govori o „silnom pljusku i velikim tučama, ognju i sumporu“, koje će Bog upotrijebiti za poraz neprijatelja Izraela. Ovi izrazi mogu biti simbolični za sve one sile koje Gospodin može koristiti u to vrijeme. Pojedinosti proročanstva rijetko se shvaćaju dok se ne ispune. Međutim, sada je važno shvatiti da će se Bog u točno određeno vrijeme umiješati u ljudske odnose, a kada to učini, svi će narodi shvatiti značenje onoga što se dogodilo.

USPOSTAVLJENO KRALJEVSTVO

Poraz Izraelovih neprijatelja rezultirat će uspostavom uprave mesijanskog kraljevstva diljem zemlje. Ovo će biti završni udarac vremenu tjeskobe. Isus je to označio kao razdoblje „velike nevolje“, toliko veliko da, osim ako se ne bi „skratili dani oni, nitko se ne bi spasio“. Međutim, Isus nas je uvjerio da će ovaj kaos i nevolje biti okončani „poradi izabranih.“ (Matej 24:21, 22) Misao u izvornom grčkom je da će ta nevolja biti zaustavljena „kroz izabrane“ - to jest kroz Isusa i one koji će biti povezani s njim u duhovnoj fazi kraljevstva i koji će „s njime kraljevati tisuću godina .“—Otkrivenje 20: 6

Prorok Izaija pruža čudesan opis uspostave mesijanskog kraljevstva. U ovom proročanstvu vladavina kraljevstva simbolizirna je kao planina iznad svih ostalih, i različitih planina i brežuljaka zemlje koje joj je podređena. Proročanstvo glasi: „Dogodit će se na kraju danâ: Gora doma JAHVINA bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: Hajde, uziđimo na goru JAHVINU, pođimo u dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona zakon doći, iz Jeruzalema riječ JAHVINA. On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju.“—Izaija 2: 2-4; Mihej 4:1-3

Gospodinova „planina“, ili kraljevstvo, bit ćevladajuća kuća, sastavljena od Božjih sinova. To uključuje Isusa i one koji su patili i umrli s njim kako bi mogli živjeti i vladati s njim. (2. Timoteju 2: 11, 12) Ova vladajuća kuća sinova nadgledat će i vladati svim ljudskim poslovima, kako je označeno njegovim utvrđivanjem na „vrhu planina“ i „uzvišenjem iznad brda“. Božanskim uplitanjem ova nova vlada bit će čvrsto utemeljena da vlada narodima svijeta a oni će dobrovoljno „stjecati k njoj“.

Do tog vremena, svi će narodi shvatiti ispraznost vlastitih napora da se uspostavi mir i sigurnost. Oni će znati da svijet ne može neograničeno trajati pod stalnim prijetnjama rata, revolucije i oružja za masovno uništenje. Naučit će da je nelagodan mir, izazvan djelovanjem čovjeka i njegovog naoružanja, zapravo bezvrijedan mir. Bit će im „drago i veselit će se“ da ova nova vlada, Kristovog kraljevstva, ima vlast nad njima. To će biti ono što su nesvjesno čekali tisuće godina.—Izaija 25: 9

Navedeno proročanstvo iz Izaije 2:2-4 navodi da će ljudi željeti da ih podučava „Bog Jakovljev“ i da uče o njegovim putevima. To je zato što će znati da su njihovi vlastiti planovi i putevi propali. Vidjevši velike rezultate Božjeg djelovanja, htjet će naučiti njegove zapovijedi i hodati njegovim putevima. Putevi Gospodina bit će jasni i dostupni svima. Njegov će zakon doći „iz Siona,“ a njegova riječ „iz Jeruzalema.“—vs. 3

„MAČEVE U PLUGOVE“

Kada ljudi prepoznaju autoritet mesijanskog kraljevstva nad njima i zatraže hodati njegovim putevima, oni će „prekovati svoje mačeve u plugove, a koplja u srpove“. Više neće „učiti ratovanju“ (vs. 4) To znači da će božansko uplitanje na Zemlji rezultirati završetkom rata i pripreme za rat, a što će biti simbolizirano preoblikovanjem mačeva i kopalja u poljoprivredne alate.

Kako je ironično da su ovaj simbolizam Izaijina proročanstva ljudi i vođe svih naroda gledali gotovo šezdeset godina. Godine 1959. Sovjetski savez donirao je Ujedinjenim narodima brončani kip koji je postavljen u park, a kojeg je izradio poznati umjetnik i kipar iz Ukrajine. Skulptura se zove „Prekujmo mačeve u plugove“. Ona prikazuje lik čovjeka koji čekićem prekiva mač u oblik oštrice pluga, predstavljajući želju za okončanjem svih ratova i pretvaranjem oružja smrti i uništenja u miroljubive i produktivne alate za dobrobit čovječanstva.

Radujemo se vremenu, toliko bliskom, kada će se Bog, putem svog Sina, Isusa Krista i njegovih vjernih sljedbenika uplesti u ljudske odnose „jednom zauvijek“, kako bi stvorio „kraljevstvo koje će biti neuzdrmljivo“. Zato, „iskazujemo zahvalnost iz koje služimo Bogu kako je njemu milo, s predanjem i strahopoštovanjem.“ (Hebrejima 12: 26-28, Rotherham Emphasized Bible) Božja intervencija donijet će vječno rješenje osnovnog ljudskog problema sebičnosti, jer će ljudi biti preporođeni i u svojim srcima, i oduševit će se putevima Gospodina, putevima ljubavi.