Jaganjčevim stopama

„Oni prate Jaganjca kamo god pođe. Otkupljeni su od ljudi kao prvine Bogu i Jaganjcu.“
—Otkrivenje 14: 4

„JAGANJAC“ je jedan od simboličnih naziva kojeg Pisma primjenjuju za Isusa. U Otkrivenju 5: 6, kada Ivan opisuje svoju viziju Božjeg prijestolja, on kaže da „posred prijestolja … stoji, kao zaklan, Jaganjac.“ Ovdje je otkrivena lekcija koja se prenosi putem simbolike Jaganjca. Riječi — „kao zaklan, Jaganjac“, označavaju potpunu i kompletnu žrtvu, sve do smrti. Iako je ovo prvi nagovještaj Jaganjca u Knjizi Otkrivenja, taj simbol žrtve povezan s ostvarivanjem Božjeg nauma ističe se kroz cijelu Bibliju.

Bog je rekao Adamu i Evi da će umrijeti ako prekrše njegov zakon: „U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“ (1. Mojsijeva 2:17) Kad su jeli od zabranjenog voća, osuđeni su na smrt. Bog se obratio i zmiji, kazujući kako će joj Evin (1.Mojsijeva 3: 14-15) „rod … glavu satirati.“ Ova izjava, iako obavijena simboličkim jezikom, podrazumijeva da će na neki način, još uvijek ne otkriveni, posljedice Sotonine pobjede nad našim prvim roditeljima biti iskorijenjene.

Kasnije, dva sina Adama i Eve prinesoše žrtvu Gospodinu. Kajinova žrtva sastojala se od plodova u polju, a Abel prinese janje. (1. Mojsijeva 4: 2-5) U Poslanici Hebrejima 11: 4 čitamo kako „Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain.“ Mora biti da je, na neki način, Gospodin dao naslutiti Abelu kako bi njegova vrsta žrtve, koja uključuje i žrtvu u vjeri, bila poželjna.

Upitno je ipak je li Abel shvatio zašto bi prinošenje janjeta bilo milo Gospodinu. Međutim, u svjetlu Božjeg nauma kako nam se otkriva tijekom ostatka Božje Riječi, mi to sada možemo razumijeti. Naši praroditelji su sagriješili i osuđeni su na smrt. Ta je osuda prenesena na njihovo potomstvo, jer svi će biti rođeni u grijehu. Ipak, Bog je dao objavu koja između ostalog kazuje da kada bi na neki način grijeh bio otpušten, to bi rezultiralo oslobađanjem od smrtne kazne. Prema tome, vrlo rano tijekom svoga plana, Bog je započeo objavu, koristeći simbol Jaganjca, da „bez prolijevanja krvi nema oproštenja.“ — Heb. 9: 22

BLAGOSLIVLJANJE OBEĆANO SVIMA

Nekih dvije tisuće godina ljudskog iskustva kasnije, simbolika Jaganjca ponovo privlači našu pažnju. To je povezano s Božjim postupanjem s Abrahamom. Bog je obećao ovom vjernom patrijarhu da će kroz njegovo „sjeme“ biti blagoslovljena sva plemena na zemlji. (1. Mojsijeva 12: 3) Abrahamova vjera stavljena je na tešku kušnju iščekivanjem rođenja tog obećanog potomka. Abraham naime nije shvaćao da je potomstvo o kojem je Bog govorio zapravo bio Krist. — Gal 3: 8,16

Nakon mnogo godina čekanja, Izak se rodio Abrahamu i Sari. Prema njihovom shvaćanju, Izak je bio od Boga obećani potomak. Međutim, kada je ovaj voljeni sin odrastao, Bog zatraži od Abrahama da ga prinese kao žrtvu paljenicu. (1. Mojsijeva 22:1-19) Abraham je imao veliku vjeru u Boga i u njegova obećanja. Vjerovao je da će ga, ako dade Izaka kao žrtvu, Bog podići iz mrtvih, kako bi ispunio svoje obećanje da će kroz njega biti blagoslovljena sva plemena na zemlji. (Heb 11: 17-19) Dakle, Abraham je nastavio u skladu s Božjim zahtjevom.

Posljedično, vidimo Izaka ispružena na oltaru za žrtvovanje, a Abrahama s nožem podignutim da zakolje svog sina. Ovdje nam se otkriva važna istina u odnosu na Božji plan. Prije nego svi narodi na zemlji mogu biti blagoslovljeni kroz potomstvo Abrahamovo, Otac pun ljubavi mora se odreći svoga Sina u žrtvi. Kako Pisma i dalje opisuju Božji naum za spasenjem svijeta, saznajemo da je Otac koji daje svoga Sina u žrtvi naš voljeni Nebeski Otac, koji je dao „jedinorođenog Sina“ za otkupljenje i spasenje svijeta, (Ivan 3: 16). Ovan ili janje bili su korišteni kao zamjena za Izaka, nagovješćujući kako će Bog dati svog voljenog Sina kao Jaganjca, a kroz njegovu žrtvu cijelo čovječanstvo će biti blagoslovljeno.

IZBAVLJENJE IZ EGIPTA

Stoljećima nakon Abrahamova vremena, njegovi potomci bijahu zatočeni u Egiptu od faraona, a Bog je poslao Mojsija da ih izbavi. Faraon, koji u ovoj situaciji može predstavljati Sotonu Đavla, nije bio voljan pustiti hebrejsku djecu iz ropstva. Razne pošasti snašle su faraona i njegove ljude, a posljednja je bila smrt prvorođenaca. Neka od tih zala pala su i na Izraelce.

Bog je dao upute Mojsiju i Aronu o tome na koji način narod Abrahamov može spasiti svoje prvorođence od smrti. Svaka obitelj je trebala zaklati janje. Krv je trebala biti poškropljena po nadvratnicima i dovratnicima njihovih kuća. Tijekom noći, janje se moralo pojesti. Pod zaštitom prosute krvi židovski prvorođenci bili su spašeni od smrti, a sutradan su svi Izraelci oslobođeni od ropstva u Egiptu. (2. Mojsijeva 12: 1-13, 28-42, 50, 51) I ovdje nam simbolika zaklanog Jaganjca dramatično privlači pažnju.

Opažamo da je krv janjeta prvo donijela spasenje izraelskim prvorođencima. U Poslanici Hebrejima 12: 23 apostol Pavao govori o „Crkvi prvorođenaca.“ Sveto pismo također otkriva da će nakon spasenja prvorođenaca u ono doba cijelo čovječanstvo biti oslobođeno od okova grijeha i smrti. Može se reći da je to omogućeno žrtvovanjem jaganjca te ilustrirano izraelskim narodom izbavljenim iz faraonovih ruku.

„NA KLANJE“

Proročanstva Starog zavjeta također govore o zaklanom Jaganjcu. U Izaijinu proročanstvu čitamo: „Ogolio je Jahve svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.“ (Iz. 52: 10) Jahvina „mišica“ je Isus u svojoj uzvišenoj kraljevskoj slavi, sjeme po kojemu su svi narodi na zemlji blagoslovljeni. Kako je ohrabrujuće to što po njemu „svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.“

Međutim, u sljedećem poglavlju Izaija pita: „Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka JAHVINA?“ Umjesto te ruke Božje koja je pokazana svim narodima, kao što je Izaija već vidio u svom proročkom prikazanju, on sada vidi Krista na kojem „Ne bijaše … ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.“ — Iz. 53: 1-3

Izaija nadalje proročki opisuje način na koji su ljudi doživljavali Isusa te okrutne progone kojima su ga podvrgavali. U stihu 7 čitamo: „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.“ Dakle, onaj koji je u Božjem planu otkupljenja i oslobođenja bio predodređen da donese spasenje „svim krajevima zemaljskim“ je postao prvi Jaganjac, koji je zaklan.

JAGANJAC JE PREPOZNAT

Ivan Krstitelj prepoznaje Jaganjca najavljenog u Starom zavjetu. Kad je vidio Isusa kako mu se približava, Ivan je rekao: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta.“ (Ivan 1: 29) Ivan je govorio po nadahnuću Duha Svetoga i možda nije razumio sav značaj svoje izjave. Za nas je, međutim, jasno da je govorio o onome koji je bio suprotan janjetu koje je Abel prinesao Bogu. Bio je to onaj koji je nagoviješćen janjetom kojim je Bog zamijenio Izaka na žrtveniku. To je jedan tipičan primjer izraelskog pashalnog janjeta koje je zaklano, a onaj kojeg je Izaija najavio bit će doveden kao „jagnje na klanje“. Ovo je bio pravi Jaganjac, „Jaganjac Božji koji odnosi grijehe svijeta“.

Za potkrjepu Ivanova svjedočenja, apostol Pavao obraća se Isusu kao „Kristu, našem pashalnom janjetu“, prepoznajući ga kao suprotnost izraelskom pashalnom janjetu (1. Kor. 5: 7, Engleska standardna verzija). Petar je također potvrdio ovu istu istinu, pišući: „Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta.“ — 1. Pet. 1: 18-20

Dakle, vidimo da simbolika Jaganjca koja nas prati kroz Stari i Novi zavjet pronalazi svoj vrhunac u Knjizi Otkrivenja. U toj viziji, Ivan vidi „kao zaklan, Jaganjac“, kao onog koji je dostojan „otvoriti knjigu“ koju je držao „na desnici Onoga koji sjedi na prijestolju.“ (Otk. 5: 1-7) Kasnije, on vidi Jaganjca na „gori Sionu“, i govori o vremenu kada „dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova!“ Konačno, Ivan vidje „rijeku vode života, bistru kao prozirac: izvire iz prijestolja Božjeg i Jaganjčeva.“ — Otk. 14:1; 19:7; 22:1

UZVIŠENI JAGANJAC

U svjetlu biblijskih nagovještaja o zaklanom Jaganjcu, pojavljuje se još jedan redak proročkog svjedočanstva koji je sasvim drugačijeg karaktera. Petar sažima ovo dodatno svjedočanstvo, kazujući da je Duh Sveti, obraćajući se ljudima preko proroka, „unaprijed svjedočio o Kristovim patnjama te slavama što su nakon njih imale doći“ (1. Pet. 1: 11). Mnoga proročanstava koja se odnose na patnje Kristove, dijelom prikazane i kroz simboliku zaklanog Jaganjca, također otkrivaju divna obećanja Uzvišenja i slave Jaganjca koja će uslijediti nakon njegove patnje i smrti.

Prekrasan opis ove obećane slave prikazan je u stihovima koji slijede prethodno navedene riječi Otkrivenja, poglavlje 5. U tom naknadnom prikazu, Ivan piše: „Začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja: Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. Klicahu iza glasa: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!“ I začujem: sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u moru – sve na njima i u njima govori: „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova.“ — vss. 11-13

To je u skladu s navedenim u poglavlju 14, gdje nalazimo da Jaganjac stoji na gori Sionu. Nakon što je nagrađen „slavom koja bi trebala uslijediti“, on je sada visoko uzvišen. Potvrđuje nam se da se u prirodnom okruženju, u kojem ovce i koze slobodno lutaju, koze uvijek popnu na vrhove brežuljaka, dok ovce obično traže niže predjele i doline. Ivanu se sigurno činilo vrlo neobičnim vidjeti janje na brdu Sion.

Time se iznosi na vidjelo ključna istina o Isusu, Jaganjcu Božjem. On nije dosegao svoj visoki položaj na brdu Sion putem samouzvišenja. Baš poput ovce, on je tražio niska mjesta. Isus se ponizio, i zbog toga ga je njegov Nebeski Otac uzvisio. Pavao nam na to skreće pozornost, govoreći: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: „Isus Krist jest Gospodin!“ – na slavu Boga Oca. Fil. 2:5-11, Wilson’s Emphatic Diaglott.

U 12. poglavlju Hebrejima imamo još jedan primjer Isusove poniznosti koja je rezultirala njegovim uzdignućem od Boga. Ovdje nas Pavao opominje da trebamo promatrati Isusa kao vodiča kroz naša vlastita nastojanja da budemo ugodni Ocu Nebeskom. Čitamo: „Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom. Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.“ — vss. 2-4

„PROTUSLOVLJE GRJEŠNIKA“

Isus je trpio gotovo stalnu proturječnost grješnika od početka svoje službe pa sve do kraja, kada je na križu povikao, „Dovršeno je.“ (Ivan 19: 30) Ova kontradikcija ogleda se u malim stvarima, jednako kao i u pitanjima od velike važnosti. Čak su i velike istine o Isusovu životu bile proturječne. On je bio Sin Božji, ali to je bilo proturječno. On je došao na zemlju kako bi se uzdigao kao izraelski Mesija i kralj, ali i to je također proturječno. Doista, upravo je ta proturječnost ključnih činjenica o Isusu ono što je dovelo do njegova raspeća.

Kad je Isus kršten, čuo je kako je njegov Nebeski Otac rekao: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina.“ (Mat. 3: 17) Četrdeset dana nakon toga, kada se vratio iz pustinje, Isus se suočava sa Sotonom. Đavao ga je u viziji odveo „u sveti grad“ i postavio ga „na vrh Hrama“, rekavši mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen“ — Mat. 4: 5,6

Isus se uspio oduprijeti ovoj napasti, odgovarajući, „Pisano je: … Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ (vs. 7) Četrdeset dana ranije taj Nebeski Otac mu je dao jamstvo da je odista njegov sin, i Isus je imao potpuno povjerenje u činjenicu da je on bio jedinorođeni Sin Božji. Znao je da bi činiti bilo što u smislu daljnje potvrde ove činjenice bilo pogrešno, posebno takvu ludost da skoči s vrha Hrama.

Sotona je također iskušavao Isusa u pitanjima vezanim uz njegovo kraljevstvo. Tako možemo pročitati: „Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“ (vss. 8,9) Isus je znao da će u dogledno vrijeme Otac preuzeti vlast nad kraljevstvima ovoga svijeta i on nije namjeravao u to naslijeđe ulaziti pod đavoljim uvjetima. Stoga odgovori: „Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“ — vs. 10

Jakov je napisao - ukoliko se uspijemo oduprijeti đavlu, on će pobjeći od nas. (Jakov 4: 7) Pa ipak, nema jamstva da đavao neće pokušati ponovno, a to je učinio s Isusom. Ova iskušenja koja je Sotona stavljao pred Isusa bila su podloga za mnoge „proturječnosti grješnika“ protiv Učitelja. Neprijatelj je bio uvijek pripravan nastaviti pohod, osobito prema kraju Isusove službe.

Kad je svjetina iz Jeruzalema došla u Getsemaniju uhititi Isusa, on se obrati religijskim vođama: „Danomice bijah s vama u Hramu i ne digoste ruke na me. No ovo je vaš čas i vlast Tminâ“ (Luka 22:53). Prethodno je Isus rekao tim istim vjerskim licemjerima da su potekli od svojeg „oca đavla“ (Ivan 8:44). Sotona je princ tame, i Isusova primjedba „ovo je vaš čas“ znači da će Sotoni sada biti dopušteno da učini sve što je želio s Isusom. S ovom mišlju na umu, neka nam je dopušteno primijetiti detalje o tome što se dogodilo, jer u ovim posljednjim satima Isusova zemaljskog života, kada je bio doveden kao jagnje na klanje, nalazimo vrhunac proturječja grješnika protiv njega.

ODBAČENO SINOVSTVO I KRALJEVSTVO

Isus je uhićen i odveden u dom velikoga svećenika, gdje je ponižavan i mučen do jutra. Zatim je odveden pred vijeće koje je činilo „starješinstvo narodno, glavari svećenički i pismoznanci.“ „Nato svi rekoše: „Ti si, dakle, Sin Božji!“ (Luka 22: 66,70) Na ovo pitanje Isus je odgovorio: „Vi velite! Ja jesam.“ Njegovim progoniteljima to je značilo da je Isus priznao, pa su rekli: „Što nam još svjedočanstvo treba? Ta sami smo čuli iz njegovih usta!“ — vss 70,71

Ovdje je poanta u tome da je Isus doista bio Sin Božji. Prema tome, njegovo priznanje ove činjenice nije bilo bogohuljenje. Njegovi progonitelji, ipak, u to ne povjerovaše. Stoga je njihova optužba za bogohuljenje bila dio proturječnosti grješnika. Isti sotonski um koji je prije tri i pol godine rekao Isusu: „Ako si Sin Božji,“ dokaži to skakanjem s vrha Hrama, sada naizgled pobjeđuje. Isus nije dokazao židovskim vladarima da je on Sin Božji, i sada je osudom zaslužio smrt radi bogohuljenja.

Međutim, vjerski vođe Izraela nisu imali ovlasti da osude Isusa na smrt. Samo je rimska vlada mogla to učiniti, tako da je odveden pred Pilata, vladara, gdje je optužen radi tvrdnji da je kralj. U slučaju da je to bila istina, to bi se moglo protumačiti kao pobuna protiv Rima. Pilat upita Isusa: „Ti si dakle kralj?“ Isus odgovori: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.“ — Ivan 18: 37

Nakon toga, Isus bijaše bičevan, kruna od trnja stavljena je na njegovu glavu, odjenuli su ga u purpurni ogrtač i nadjenuli mu ime „Kralj židovski!“ (Ivan 19: 1-3) Kasnije „napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ (vs 19). Isus bijaše kralj židovski i bijaše predodređen da bude Kraljem cijelog svijeta - „Kralj kraljeva.“ (Otk. 17:14) U tim trenucima, ipak, sve što je bilo rečeno o njegovom kraljevstvu od strane njegovih neprijatelja samo je dodatno očitovanje proturječnosti grješnika. Isus je odbio klanjati se i obožavati Sotonu kako bi postao kraljem nad narodima, a sada je bio osuđen na smrt jer je s pravom tvrdio da je kralj.

Oni koji su gledali razapetog Isusa, povikaše mu: „Ako si Sin Božji, siđi s križa.“ (Mat. 27: 40) Ovo je bio identičan izazov koji je bio bačen pred Isusa od strane Sotone, kad ga je pozvao na skok s vrha Hrama kako bi dokazao svoje sinovstvo. Isus je tada odbio iskušati svog Nebeskog Oca, ali sada mu je dana još jedna prilika. Silaskom s križa, mogao je dokazati da je on Sin Božji. Suzdržavajući se da to učini, njegova tvrdnja je bila tumačena kao lažna – tu se ponovno manifestira proturječnost grješnika.

Promatrači su također uzvikivali: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj!“ (vs. 42) Još jednom, Isus se odbio opravdati u očima svojih neprijatelja, birajući radije podnijeti proturječnosti grešnika. Malo je njegovih neprijatelja shvatilo da je odbijanjem da spasi sebe, pružao spasenje njima, i na „sva plemena zemlje!“ (Dj. 3: 25) Isus je time omogućio da bude doveden kao „jagnje na klanje“, ne otvarajući usta u samoobrani, niti tražeći neki drugi način da se opravda pred svojim neprijateljima. Nakon njegovog uskrsnuća, Nebeski Otac visoko ga je uzvisio. Isus se ponizio, a sada nalazimo Jaganjca na simboličnom brdu Sion.

U PRATNJI JAGANJCA

Ovdje pripovijest postaje od ključnog interesa za nas. Ivan izjavljuje da na brdu Sionu s Jaganjcem stoje „sto četrdeset i četiri tisuće – na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova!“ (Otk. 14: 1) Naš uvodni tekst nas izvješćuje da su to na brdu Sionu s Jaganjcem oni koji prate Jaganjca kamo god pođe, i to putovanje će u konačnici dovesti do brda Sion.

Ne postoji drugi način da se postigne taj uzvišeni položaj i da se bude s Jaganjcem osim da ga se slijedi. Slijediti ljudsko vodstvo nije način da se dođe do brda Sion. Oslanjanje na naše palo tijelo, isto tako, neće nas odvesti na brdo Sion. Postoji samo jedan način za postizanje tog uzvišenog položaja, a to je da se „prati Jaganjca kamo god pođe.“

Koji je to „put“, kojim je Jaganjac tako vjerno hodio i na taj način dosegao goru Sion? To je bio put poniženja, patnje, i na kraju, smrti. To je bio put prepun stalnih proturječnosti grješnika. To je bio put na kojemu je, kao Jaganjac, ne otvorivši usta da se brani, dragovoljno dopustio drugima da misle kako je on bio u krivu - toliko u krivu da su ga smatrali neprijateljem koji je trebao biti pogubljen.

Možemo li ići takvim putem kao što je ovaj, i idemo li na koncu tim putem? Malo je vjerojatno da bismo se mogli susresti s tako velikim proturječjima s kakvima se morao nositi Isus. Međutim, princip je isti, čak i ako se stvari u kojima smo proturječni često mogu činiti relativno beznačajnim. Jedna od najjačih želja ljudskog srca i uma jest dobra volja i prihvaćanje od strane drugih ljudi. Čak i u raspravi o manjim biblijskim detaljima, želimo dokazati da smo u pravu. Imati „zadnju riječ“ obično je vrlo važno za tijelo. Takvo, međutim, nije bio određenje zaklanog Jaganjca.

Usporedimo se po ovom pitanju s Isusom. S vremena na vrijeme, mogli bismo se osjećati kao da radimo nešto dramatično kako bismo dokazali da smo posebni u Božjim očima. Koliko mnogo prihvatljivije je, ipak, da u tišini nastavimo izvršavati Gospodinovu volju iz dana u dan, neopaženo od onih oko nas. (1. Kor 1: 27-31; 1. Pet. 3: 4) Bog nas može iskušati upravo u tim malim stvarima. Dobro je, dakle, pomno preispitati najdublje misli naših srca kako bismo bili sigurni da ponizno podnosimo bilo kakva proturječja grješnika koja se mogu pojaviti na našem putu, dok „pratimo Jaganjca.“

Petar nam je otkrio ispravnu misao kada je napisao: „Kakve li slave doista ako za grijehe udarani strpljivo podnosite? No ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim. On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom.“ — 1. Pet. 2: 20-23

Nastavimo se i dalje unižavati pod snažnom rukom Božjom, slijedimo Jaganjca na putu žrtve i smrti. Postupajući tako, i dalje podnoseći proturječnosti grješnika strpljivo i pobjedonosno do smrti, Nebeski Otac će nas uzvisiti u pravo vrijeme. (1. Pet. 5: 6.) Nakon toga ćemo biti združeni s Jaganjcem, kao dio „sto četrdeset i četiri tisuće“ sinova Božjih koji imaju ime njegovo „napisano na čelima.“ Kad „kraljevstvo bude JAHVINO,“ mi ćemo, s Jaganjcem biti „spasitelji“ na gori Sionu, i vladati po pravdi za blagoslov svim ljudima (Obad. 21). Kako slavna budućnost čeka one koji vjerno „prate Jaganjca!“