„I postade Riječ tijelom“

„I postade Riječ tijelom i prebivaše među nama; i promatrasmo slavu njegovu, slavu kao u jedinorođenog od Oca, punog milosti i istine.“ —Ivan 1:14

U NAŠEM uvodnom retku, izraz „Riječ“ prijevod je sa Grčkog - logos. Bilješka u prijevodu Biblije Wilson’s Emphatic Diaglott za taj redak objašnjava značenje logosa u odnosu na običaje drevnog svijeta. Parafraziramo bilješku: U drevnim kraljevstvima, kralj je bio odredio službenika da bude njegova „riječ“ ili glas. Službenik bi stajao na stubama odmah do prijestolja, odvojen od kralja s prozorom s rešetkama. Prozor je bio prekriven sa svilenim platnom, ali je imao otvore kroz koje bi kralj davao zapovijedi službeniku. Službenik bi pak, prenosio kraljeve zapovijedi drugim časnicima, sucima i podvornicima kad je bilo potrebno. Stoga, korištenjem Grčkog prijevoda, tog se službenika smatralo logosom kralja.

Korištenjem te Grčke riječi kao titule date Isusu, Ivan ukazuje na njega kao na Riječ ili Logos, tijekom njegovog predljudskog postojanja, kada je živio kao duhovno biće u nebeskom području. Pavao navodi, da je Isus, kao predljudski Logos, bio „prvorođenac svega što je stvoreno,“ i da ga je Bog koristio da stvori „sve na nebesima i na zemlji,“ i da je „sve stvoreno preko njega i za njega.“ (Kol. 1:15,16 NS) Slično tome, u Otkr. 3:14 na Logosa je ukazano kao na „početak Božjih djela stvaranja.“

Naš Biblijski redak navodi da je Logos, najviši od svih stvorenih duhovnih bića, ponizio sam sebe i „postao tijelom.“ To jest, kroz Božju moć, on je doživio promjenu prirode iz duhovno u ljudsko biće. On je bio „rođen od žene,“ sa prirodom „nižom od anđela,“ i prebivao je na zemlji kao savršeni čovjek Isus. (Gal. 4:4; Hebr. 2:9 NS) U tom savršenom ljudskom obliku, on je spremno „sebe samoga dao kao otkupninu za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme.“ (1. Tim. 2:6) Pavao je, govoreći o Isusovom predivnom primjeru poniznosti, naveo: „premda bijaše bogat , zbog vas je postao siromašan da se njegovim siromaštvom vi obogatite.“ (2. Kor. 8:9) Pavao je također rekao što se tiče Isusa: „koji, iako je bio u Božjem obličju, nije pomišljao na otimanje - da bude jednak Bogu. Naprotiv, odrekao se samoga sebe i uzeo obličje roba te postao sličan ljudima: Povrh toga, kad je obličjem postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na križu.“ (Filip. 2:6-8 NS)

DOGODILO SE ČUDO

Isusov zemaljski život nije započeo uobičajenim načinom ljudskog začeća. On nije imao zemaljskog biološkog oca. Umjesto toga, njegov Nebeski Otac uzeo je životni princip koji se prethodno nalazio u Logosu, i čudom ga, usadio u Marijinu utrobu kao embrio ljudskog bića. Da to najavi „posla Bog anđela Gabrijela u Galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s muškarcem kojemu bijaše ime Josip,…a ime djevici bijaše Marija. I uđe anđeo k njoj i reče: Zdravo milošću obdarena, Gospodin s tobom: blagoslovljena si ti među ženama.“ (Luka 1:26-28)

Kad je Marija vidjela Gabrijela i čula njegovu poruku, ona se je „uznemirila i razmišljala kakv bi to bio pozdrav.“ (redak 29) Anđeo ju je utješio, govoreći: „Ne boj se, Marijo, jer našla si naklonost kod Boga. I evo, začet ćeš i roditi sina; i nazvat ćeš ga imenom ISUS.“ (reci 30,31) Kasnije nam je rečeno da kada je Gabrijel dao Mariji objavu što se tiče Isusovog rođenja da se je to dogodilo „prije nego li je začet u utrobi.“ (Luka 2:21) Tako imamo potvrdu tog velikog čuda kojeg je Bog napravio.

BOŽJI VREMENSKI RASPORED

Vrijeme Isusovog rođenja bilo je povoljno, i nema sumnje da je Bog utjecao na to. Prethodna vladavina Grčkog Carstva rezultirala je time da je Grčki bio prihvaćenim jezikom u većem dijelu svijeta. Tako je mogao biti korišten jedan zajednički jezik da prenese izvještaj o tako značajnom događaju. Osim toga, bilo je to također vrijeme relativnog mira, zato što je Rimsko Carstvo osvojilo veći dio svijeta. Stoga, bilo je to najpovoljnije vrijeme za početak Evanđelja, usredotočenog na Isusa. U Svetom Pismu nalazimo mnoge druge vrijedne pouke što se tiče Božjih uplićućih providnosti koje su okruživale Isusovo rođenje.

„U one dane iziđe odredba cara Augusta da se popiše sav svijet…I išli su na popis svi, svaki u svoj grad. I Josip je uzašao iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u grad Davidov, koji se zove Betlehem (jer on bijaše iz doma i obitelji Davidove).“ (Luka 2:1-4) Kroz Božju providnost, baš u pravom trenutku, Rimski je Car izdao odluku što se tiče popisa njegovog svijetom raširenog carstva. Ta je naredba zahtijevala da se svaki muškarac javi u grad iz kojeg je njegova obiteljska loza što je za Josipa bio Betlehem. Na takav providonosan način, Josip i Marija su bili dovedeni u sam grad kojeg je prorekao Mihej. „Ali ti, Betleheme Efrato, premda si malen među tisućama Judinim, ipak će mi iz tebe izići onaj koji će biti vladar u Izraelu, čiji su iskoni od davnine, od vječnosti.“ (Mih. 5:2)

Marija, spremna da rodi Isusa svaki čas, putovala je gotovo 112 km s Josipom iz Nazareta u Betlehem. Možemo dobro zamisliti poteškoće i neudobnost koje je ona morala imati tijekom tog putovanja. Stigavši u Betlehem, Josip i Marija utvrdili su „da za njih ne bijaše mjesta u svratištu.“ Ona „rodi svoga sina, prvorođenca, povi ga u pelene i položi u jasle.“ (Luka 2:7) Riječ „jasle“ odnosi se na korito iz kojeg su se hranile životinje. Vjerovatno je malo beba u povijesti Izraela bilo rođeno u tako skromnom okruženju.

Međutim, zapazite, da ne postoji izvještaj niti o najmanjem prigovoru ili nezadovoljstvu od Josipa i Marije sa tim aranžmanom i uvjetima. To nas podsjeća na važnu pouku koju je Isus kasnije dao svojim sljedbenicima da ne budu „zabrinuti“ oko stvari ovog sadašnjeg života, zato što „Otac vaš nebeski zna da vam je sve to potrebno.“ Umjesto toga, Isus je rekao, „tražite najprije kraljevstvo i Božju pravednost.“ (Mat. 6:25-33 NS)

PONIZNI PASTIRI

Bog je najavio veliki događaj Isusovog rođenja kao ljudskog bića kroz svoje moćne anđele. Iako bi svjetovna mudrost nalagala drugačije, anđeli su bili poslani poniznim pastirima koji su bili na svojim poljima, bdijući nad svojim stadima noću. U to je vrijeme bilo važno da pastiri ostanu sa njihovim stadima noću kako bi ih čuvali od lopova i divljih životinja. Takav ponizan, a ipak važan zadatak, podsjeća nas na važnost koju Bog stavlja na to svojstvo karaktera, kao što nam je rečeno: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jakov 4:6)

Pastiri obično nisu imali puno formalnog školovanja. Međutim, oni su bili poznati kao grupa ljudi koji su raspravljali i razmišljali duboko, zato što su imali mnoge sate za razmišljanje i raspravu jedni s drugima o različitim temama dok su čuvali svoja stada. Oni koji su razmišljali o Bogu vjerovatno su često mislili na riječi pastira Davida, govoreći s njim, „Radosnim ćete usnama slaviti usta moja: Kada… sve noćne straže razmišljam o tebi.“ (Ps. 63:5,6) Dok su gledali u zvjezdana nebesa, sasvim sigurno još ie više Psalmistovih osjećanja došlo u njihov um: „Nebesa slavu Božju objavljuju i djelo ruku njegovih prikazuje svod nebeski.“ (Ps. 19:1)

Toj grupi poniznih pastira Bog je poslao prvu poruku što se tiče svog jedinorođenog Sina koji je bio postao tijelom. Izvještaj glasi: „A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!“ (Luka 2:8-10) Izraz „blagovijest“ dolazi od Grčke riječi koja znači „objaviti dobre vijesti.“ Na drugim mjestima u Novom Zavjetu bila je prevedena sa poznatim riječju „evanđelje.“ Anđeo Gospodnji objasnio je što su bile te dobre vijesti, govoreći, „Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, koji je Krist Gospodin.“ (redak 11)

Nastavljajući, anđeo je rekao pastirima, „I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ (redak 12) Ta je informacija bila neophodna, ne samo da identificira koja je beba u Betlehemu bila Spasitelj, nego da također skrene misli i pažnju pastira na ponizne početke koji su okruživali Isusovo rođenje. „I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (reci 13,14) Mi još nismo vidjeli mir na zemlji, niti dobru volju prema ljudima. U sadašnje vrijeme mi nastavljamo gledati ratove, nasilje, nepravdu, bolesti, tugu i smrt. To je zbog toga što se djelo izabiranja i upotpunjenja tijela Kristova i dalje nastavlja, kao što nam je rečeno: „Cjelokupno Božje stvorenje u čežnji očekuje vrijeme kada će Bog pokazati tko su njegova djeca.“ (Rim. 8:19 SP) Jednom kada to djelo bude bilo završeno, riječi koje su izgovorila nebeske vojske biti će ispunjene.

Nakon što su anđeli napustili pastire, oni su rekli, „Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin. I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovijediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri.“ Vrativši se k svojim stadima, pastiri su slavili i hvalili Boga „za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.“ (Luka 2:15-18,20)

PRIMJERNI RODITELJI

„Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“ (Luka 2:19) Marija i Josip bili su predani i brižni roditelji Isusu, kako bi ga mogli podići i brinuti se o njemu na način koji će biti ugodan Bogu. U poslušnosti Zakonu datom Izraelu, Josip i Marija su dali obrezati Isusa osmi dan. (3. Moj. 12:1-3; Luka 2:21) Trideset i tri dana kasnije, „Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! - i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.“ (Luka 2:22-24)

Pod Židovskim Zakonom, oni su trebali donijeti „janje od godinu dana za žrtvu paljenicu, i mladoga goluba ili grlicu kao žrtvu za grijeh.“ (3. Moj. 12:6) Međutim, kroz Zakon je također bilo uređeno da „ako nije u mogućnosti dovesti janje, neka donese dvije grlice ili dva mlada goluba, jednoga za žrtvu paljenicu, a drugoga za žrtvu za grijeh: i neka svećenik izvrši pomirenje za nju i bit će čista.“ (redak 8) Iz ovoga učimo da mora da su Josip i Marija bili siromašni, zato što se u Lukinom izvještaju ne spominje janje, nego dvije grlice ili dva golubića.

MUDRACI SA ISTOKA

Matejevo evanđelje navodi: „Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujui se: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“ (Mat. 2:1,2) Napominjemo da Biblija nigdje ne navodi koliko je bilo tih mudraca, premda se općenito vjeruje da ih je bilo tri, budući je to broj darova koje su donijeli. (redak 11)

U potrazi za kraljem Židova, mudraci su prirodno najprije otišli u palaču Heroda, Rimskog vladara na područjem Judeje, kako bi se tamo raspitali. „Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime.“ (redak 3) Herod se je vjerovatno osjećao ugroženim što se tiče svoje vladavine. Drugi u Jeruzalemu su također bili zabrinuti, moguće ukazujući na one koji bi mogli steći neke prednosti zbog Herodovog položaja kao vladara.

Herod „sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne,“ i zahtijevao je da mu kažu gdje se treba roditi Krist. Budući upoznati sa proročanstvima što se tiče Mesije, glavari svećenički i pismoznanci odmah su odgovorili, „U Betlehemu judejskome.“ Herod je pozvao mudrace nasamo i pitao ih u koje se je vrijeme točno „pojavila zvijezda.“ On ih je zatim poslao u Betlehem, govoreći, „Pođite, reče, i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.“ To je bila Herodova varka, zato što ako bude točno znao gdje je bilo dijete Isus on ga tada može ubiti, i tako zaštiti svoje vladarstvo. (reci 4-8)

Nakon što su mudraci otišli od kralja Heroda, „zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete,“ i „obradovaše se radošću veoma velikom.“ „Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.“ (reci 9-12)

Josip i Marija su nema sumnje bili iznenađeni sa velikodušnim darovima koje su primili od tih stranaca iz daleke zemlje. Svaki je bio dragocjen i dan baš u pravom trenutku. Njihova skupocjena vrijednost mogla se vrlo vjerovatno koristiti od strane te siromašne obitelji s obzirom na troškove tijekom njihovog bijega u Egipat, koji će uskoro uslijediti.

Svaki je od tih darova također imao simbolično značenje. Zlato, relativno rijedak metal i smatran dragocjenim tokom povijesti, bilo je prikladan dar za budućeg kralja kojeg je poslao Bog. Zlato je kroz cijelo Sveto Pismo korišteno kao simbol božanske prirode i slave povezane s Bogom i njegovim karakternim svojstvima mudrosti, pravde, ljubavi i moći.

Tamjan dolazi od Hebrejske riječi koja znači „biti bijel.“ Tamjan dolazi od drvnog soka jednog naročitog stabla koje raste u dijelovima Arabije. Gorak po okusu, proizvodi aromatski miris kada gori. Tamjan je bio jedan od sastojaka kada koji se je smrvio na Zlatnom oltaru u Svetinji Šatora od sastanka. Također je bio stavljen na vrh kruhova predstavljanja koji su se isto tako nalazili u istom odjeljku šatora. (2. Moj. 30:34-38; 3. Moj. 24:7) Budući se je tamjan intenzivno koristio u uređenju Šatora od sastanka, taj dar izgleda da upućuje unaprijed na Isusovu svećeničku službu.

Smirna je aromatična smola dobivena iz drvnog soka drveta koje je porijeklom iz Arapske pustinje i dijelova Afrike. Popu tamjana, i on je također gorka okusa. U drevnm vremenima smirna je bila korištena u tretmanima za ljepotu i čišćenje. Na primjer, prije nego je žena mogla vidjeti Kralja Ahasvera, ona je trebala završiti razne tretmane, od kojih su neki bili sa „uljem od mirhe.“ (Estera 2:12) Smirna je također bila jedan od sastojaka u „svetom ulju pomazanja.“ (2. Moj. 30:23-25) Kako je prekrasno smirna unaprijed prikazala gorki život trpljenja za njega koji će biti „čovjek boli i vičan patnji.“ (Iza. 53:3) Zaista, upravo je to trpljenje razvilo u Isusu duhovnu ljepotu i čistoću njegovog karaktera.

MJESTO KOJE SU MUDRACI POSJETILI

Scene jaslica su predstavile da se posjet mudraca dogodio u Betlehemu odmah, ili kratko nakon, noći kada je Isus bio rođen. Međutim, brojna Biblijska ukazivanja daju naznaku da su mudraci vjerovatno došli u Nazaret, i da se je njihov posjet desio neko vrijeme nakon njegovog rođenja. Ako su mudraci posjetili Isusa u Betlehemu odmah nakon njegovog rođenja, Josip i Marija bi morali čekati gotovo šest tjedana, u najmanju ruku, prije bijega u Egipat. To je zbog zahtijeva Zakona, ciriranih ranije, Isusovog obrezanja osmoga dana, nakon čega je uslijedilo dodatnih trideset i tri dana da se dovrši Marijino očišćenje. Nakon toga, kaže Lukin izvještaj, oni su otišli u Jeruzalem da prinesu žrtvu u skladu sa Zakonom. (3. Moj. 12:6; Luka 2:21-24) Međutim, Matejev izvještaj navodi da Josip nije čekao na bijeg u Egipat, nego da su otišli tijekom noći, odmah nakon odlaska mudraca. Mi čitamo: „A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: „Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi. On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat.“ (Mat. 2:13,14)

Da su mudraci dali njihove darove zlata, tamjana i smirne u vrijeme Isusovog rođenja u Betlehemu, Josip i Marija bi imali sredstva za kupiti i donijeti janje za žrtvu paljenicu četrdeset i jedan dan kasnije. Zasigurno, znajući značaj Isusovog rođenja, oni se ne bi suzdržavali od korištenja darova primljenih od mudraca da nabave janje, poželjan način zadovoljavanja zahtijeva Zakona. Međutim, zato što ih mudraci nisu posjetili sve do nakon ispunjavanja tih obaveza, Josip i Marija nisu imali sredstva da prinesu janje.

Matej 2:8, citiran ranije, isprva se čini kao da proturječi ovim mislima, govoreći da je Herod poslao mudrace „u Betlehem,“ govoreći im da potraže Isusa tamo. Međutim, ne postoji ništa u tom retku, što bi ukazivalo da je Isus bio još uvijek tamo, ili da su mudraci uopće otišli tamo. U stvari, izvještaj kaže kao sljedeće da je zvijezda „išla pred njima,“ i vodila ih do mjesta „gdje bijaše dijete.“ (redak 9) Ako je Isus bio u Betlehemu, vjerovatno ne bi bilo potrebe za vodstvom zvijezde, budući da je Betlehem bio smješten na glavnoj ruti putovanja koja vodi južno od Jeruzalema, te je samo nekoliko kilometara bila daleko. Međutim, Nazaret je bio oko 145 km sjeverno, i mudracima bi zasigurno trebalo vodstvo zvijezde da pronađu Isusa tamo. Dakle, premda je Herod možda mislio da je Isus još uvijek u Betlehemu, i uputio mudrace da odu tamo i kasnije ga izvjeste, na cijelu je stvar utjecao Bog pa je ispalo drugačije.

Trebalo bi uzeti u obzir i neke daljnje točke što se tiče mjesta i vremena posjete mudraca. Matej 2:11 navodi da su oni došli „u kuću“ kada su predstavili darove Isusu. U Luki 2:7, izvještaju o noći kad je Isus bio rođen, zapis kaže da je on bio „ležao u jaslama… jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu“ - to jest, Josip i Marija nisu bili u kući u vrijeme Isusovog rođenja. Osim toga, u noći Isusovog rođenja pastirima je bilo rečeno da će naći „novorođenče“ [Grčk: brephos, novorođeno dijetešce] povijeno u pelene. (Luka 2:12) S druge strane, mudraci su došli vidjeti „dijete“ [Grčki: paidion, dijete ili mališan]. Ta je Grčka riječ korištena šest puta u kontekstu Mateja 2 što se tiče posjeta mudraca. (reci 8,9,11,13,14) I na koncu, kad je Herod shvatio da su ga „mudraci izvrgli ruglu,“ on je izdao zapovijed za pokolj „sve djece u Betlehemu…od dvije godine starosti i niže.“ (Mat. 2:16) Ovdje ćemo zapaziti da je zapovijed bila za pobiti svu djecu u dobi od dvije godine, ne samo novorođene bebe.

Takve detaljne i sićušne razlike kao one citirane u prethodno navedenim odlomcima mogu se činiti nepotrebnima za naše razumijevanje Božjih priprema što se tiče dara njegovog ljubljenog Sina. Međutim, to služi kao svjedočanstvo stalnom utjecaju i providonosnoj brizi našeg Nebeskog Oca nad onima s kojima se on ophodi i koristi ih u izvršavanju svoje vječne namjere za čovjekovu dobrobit. Neka nikada ne bi smo izgubli iz vida njegovu nepogrešivu mudrost i predznanje.

„NJEGOVI GA NE PRIMIŠE“

Tijekom Isusovog Prvog Dolaska vrlo ga je malo priznalo kao Sina Božjeg. „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime:“ (Ivan 1:11,12) Riječ „vjerovanje“ je prevedena sa Grčke riječi koja označava ne samo mentalno ili intelektualno vjerovanje, nego ima puno dublje značenje - imati vjeru u nešto, povjeriti se nečemu, obvezati se nekomu.

Oni koji vjeruju i koji su se potpuno obvezali da će slijediti Sina Božjeg imaju jamstvo da iako je on „pretrpio smrt,“ da je on sada „slavom i čašću ovjenčan,“ budući je okusio „smrt za svakoga.“ (Hebr. 2:9) U dolazećem Kraljevstvu pravednosti, cijelo će čovječanstvo uvidjeti i shvatiti da imaju Kralja koji je mudar, pravedan, moćan, pun ljubavi, i milosrdan - „Spasitelj, koji je Krist Gospodin.“