Djelo Vjere

„Stoga i molimo uvijek za vas da vas Bog smatra dostojnima toga poziva i ispuni svako zadovoljenje svoje dobrote i djelo vjere u snazi.“ —2. Solunjanima 1:11

TIJEKOM stoljeća je bilo razlike u mišljenju oko relativne vrijednosti vjere i djela u životima onih koji nastoje slijediti Isusove stope. Međutim, prema svjedočanstvu Svetog Pisma, niti jedan od tih segmenata Kršćanskog života ne može postojati bez drugoga. U našem uvodnom tekstu, Apostol Pavao govori o „djelu vjere,“ ponavljajući riječi koje je napisao u svom prvom pismu braći u Solunu. (1. Sol. 1:3) Očito je iz njegovih riječi da je Pavao vjerovao i naučavao da će se živa vjera u Boga i u njegovu Riječ očitovati u djelima, i osim toga, da sva prihvatljiva Kršćanska djela moraju biti izdanak vjere.

Mi smo navikli razmišljati o Abrahamu kao o čovjeku izvanredne vjere, ipak razlog zbog kojeg znamo da je on imao vjeru je taj to što ju je on pokazao svojim djelima. Jakov je napisao, „Zar se Abraham, otac naš, ne opravda djelima, kad na žrtvenik prinese Izaka, sina svoga? Vidiš: vjera je surađivala s djelima njegovim i djelima se vjera usavršila te se ispunilo Pismo koje veli: Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost pa prijatelj Božji posta. Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom.“ (Jakov 2:21-24 JB)

Pavao je također zapazio Abrahamov život vjere, navodeći, „Vjerom se Abraham pokorio kada je bio pozvan poći u mjesto koje je kasnije trebao primiti u baštinu; izišao je ne znajući kamo ide.“ (Hebr. 11:8) Ovdje je djelo koje je očitovalo Abrahamovu vjeru bila njegova poslušnost kad je ostavio svoju vlastitu zemlju i dom, i krenuo u nepoznato mjesto. Kratak način objašnjavanja Abrahamovog djela vjere jeste da je on poslušao. Međutim, uzmemo li u obzir sve što je bilo uključeno, mi možemo dobro razumjeti zašto je Gospodin bio toliko zadovoljan s njim. Koliko bi mnogo od nas napustilo naš dom, obitelj i prijatelje, i krenulo na zadatak u nepoznate dijelove, imajući jedino jamstvo da će nam Bog pokazati gdje da idemo i što on želi da bude učinjeno?

MOJSIJEVA VJERA

Pavao je također rekao, „Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove. Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom. Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću. Vjerom napusti Egipat, ne bojeći se bijesa kraljeva, postojan kao da Nevidljivoga vidi.“ (Hebr. 11:24-27)

Mojsijevo djelo vjere bilo je ostavljanje Egipatskog bogatstva i visokog položaja kojeg je tamo imao, i izabiranje istog udesa sa svojim sunarodnjacima, koji su tada bili u Faraonovoj nemilosti. Mojsije je to učinio rizikujući svoj život, i kao rezultat morao je pobjeći iz Egipta. On je otišao u zemlju Midjan, gdje je bio odvojen od svog naroda četrdeset godina.

Mojsije nije zaboravio svoju braću, niti je zaboravio Boga, koji je dao takva predivna obećanja njegovom ocu Abrahamu. Kada mu se Bog pojavio u gorućem grmu, Mojsije je poklonio pažnju uputama koje su mu bile date. Godine izgnanstva imale su učinak na Mojsija. On više nije bio toliko siguran u sebe kao kada je četrdeset godina ranije ustao i ubio Egipćanina zato što je progonio jednog od njegove braće. (2. Moj. 2:11-15; 3:1-10; Djela 7:22-34)

Međutim to je bila dobra stvar, jer Gospodin ne može koristiti one koji smatraju da su sposobni u svojoj vlastitoj mudrosti i snagi. Zaista, važno djelo vjere je shvatiti vlastitu nedostatnost, i potrebu za osloniti se na Boga za milost i pomoć u svakom životnom iskustvu. U Mojsijevom slučaju, on je isprva oklijevao, pitajući, „Tko sam ja,“ da poduzmem izbavljenje Izraelaca iz njihovog ropstva u Egiptu? On je također bio ustvrdio da nije bio „riječit,“ nego „spor u govoru,“ i neprikladan da pristupi Faraonu i zatraži oslobođenje svoje braće. (2. Moj. 3:11; 4:10)

Bog je obećao Mojsiju da će se on pobrinuti za sve njegove potrebe, čak mu je dodijelio njegovog brata Arona kao njegovog glasnogovornika. (pogl. 4:14-16) Sa tim jamstvima, Mojsije je poslušao Gospodinov poziv za taj težak zadatak, i za četrdeset godina marljivo je prionuo, ne samo k izbavljenju Izraelaca iz Egipta, nego i njihovog dovođenja do same granice Obećane Zemlje. Vjerovatno nitko nije prinio službu u božanskoj stvari koja je bila više izazovnija od djela vjere kojeg je izvršio Mojsije tijekom završnih četrdeset godina svog života.

DALJNJA DJELA VJERE

Počev sa Hebrejima 11:32, Pavao nam predstavlja listu mnogih koji su tijekom prošlih vijekova dokazali svoju vjeru djelima. On govori o „Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima, koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima, pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca. Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne.“ (reci 32-35)

S obzirom na ovu listu onih koji su pokazali svoju vjeru njihovim djelima, trebalo bi zapaziti da je Gospodin vidljivo nagradio one koji su tako pokazali svoju vjernost. Gideon je bio uspješan u bitci protiv Midjanaca, iako je po Božjoj uputi njegova vojska bila smanjena na samo tri stotine. Barak, drugi sudac u Izraelu, bio je uspješan u bitci, uz Gospodinovu pomoć. Samsonu je bila dana snaga da ostvari ono što je Bog očekivao od njega da uradi. Jiftah, još jedan od Izraelskih sudaca, njegovi su napori bili okrunjeni sa uspjehom.

Slično tome, David je pokazao svoju vjeru sa svojim djelima. Kako ga je Gospodin predivno blagoslovio, počev sa njegovim ranim iskustvom borbe sa divom, Golijatom, kojeg je ubio. Samuel, zadnji od Izraelskih sudaca, zasigurno je bio suočen sa mnogim složenim zadatcima, ali kroz vjeru on se suočio sa tim izazovima, i kako je Bog predivno blagoslovio njegov dugi vijek službe.

Vođeni Gospodnjom silom, neka od djela s kojima su oni, Pavao kaže, pokazali njihovu vjeru bilo je osvajanje kraljevstava, djelovanje u pravednosti, ispunjenje obećanja, i zatvaranje ralja lavovima. Ovaj posljednja izjava je ukazivanje na Danijela, koji se je nastavio svakodnevno moliti Bogu, kao što je bio njegov običaj, premda je kralj bio odredio da bilo tko tko bi se molio ikome drugome osiim njemu bude bio bačen u lavovsku jamu. Danijel je znao kolika će biti cijena lojalnosti njegovom Bogu, ali on je ustrajao u izvršavanju svog djela vjere, i bio je bačen u lavovsku jamu. Gospodin je poslao anđela i izbavio ga, ali Danijel nije unaprijed znao da će to biti slučaj. (Dan. 6:1-22)

Izraz, „pogasili žestinu ognja,“ ukazivanje je na trojicu mladih Hebreja koji su prkosili naredbi Babilonskog kralja, i nisu obožavali veliki lik kojeg je on podignuo. Čineći to oni nisu znali kakav će biti ishod barem kad je u pitanju njihovo osobno iskustvo. Oni su rekli kralju, „Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; on će nas i izbaviti. No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.“ Ovdje je djelo vjere bilo odbijanje da se obožava lik poganskog kralja, čak i pod prijetnjom sa smrću. Bog je nagradio vjeru te trojice Hebreja čudesno ih izbavivši iz užarene peći. (Dan. 3:16-27)

Drugi su kaže Pavao, izbjegli smrti od mača, bili su ojačani iako prethodno slabi, postali su jakima u bitci, i odvratili su vojske neprijateljskih naroda. U nekim slučajevima, mrtvi su ponovno bili oživljeni. Mi nismo u stanju identificirati sve pojedince koji su ovdje spomenuti, ali jezik ukazuje da je Gospodin vidljivo blagoslovio svakoga od njih kao nagradu za njihovo djelo vjere.

„DRUGIMA“ DOPUŠTENO DA TRPE

„Drugi su,“ nastavlja Pavao, „ iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu.“ (Hebr. 11:36) Ova se lista nastavlja sve do 38 retka, i svima koji su spomenuti bilo je dopušteno da pate. Za razliku od Danijela i trojice Hebreja, Bog ih nije izbavio. Ipak oni su mu bili lojalni, i vjerno su izvršili ono što se od njih očekivalo, premda ih je to koštalo mnogo patnje, i na koncu smrti. Jedna od važnih pouka koju dobivamo kroz iskustva svih heroja vjere koje je Pavao naveo u Hebrejima 11 je da će pravo djelo vjere imati kao svoj motiv vršenje Božje volje, bez obzira koja mogla biti cijena.

Nitko od Gospodinovog naroda ne može unaprijed znati kroz koja će iskustva morati proći zbog njihove vjernosti volji i djelu Božjem. Pobjedonosna vjera će reći da to niti nije bitno - da je naša prednost pouzdati se i slušati, bez obzira na sadašnji ishod bilo kojeg iskustva. (Izreke 3:5,6; Rim. 8:28) Ako to bude slučaj, mi ćemo utvrditi da neki od naših dana mogu biti izvanjski blagoslovljeni, a drugi će uključivati tjeskobu i patnju. Međutim, ponizno prihvaćanje takvih iskustava, uljepšat će naše dane i učiniti ih „dražesnima s prihvaćenim bolom,“ kako se je izrazio jedan pjesnik.

NAŠE SADAŠNJE DJELO VJERE

Djelo Božje na zemlji tijekom sadašnjeg Evanđeoskog Doba bilo je izabir i razvoj onih koji imaju biti povezani sa Isusom u kraljevstvu kao njegova „nevjesta.“ (2. Kor. 11:2; Otkr. 19:7; 21:9) Naša priprema da budemo ta buduća Kristova nevjesta zahtijevalo je objavljivanje Evanđelja, i polaganje naših života u Gospodinovoj službi. Ti su napori vjere počeli na Pedesetnicu, ali prije toga Isus je položio temelj za to djelo svojom vlastitom vjernošću u propovijedanju Evanđelja o kraljevstvu, i pokazujući što će blagoslovi tog kraljevstva značiti za ljude kroz mnoga čuda koja je učinio.

Kada se je Isus družio sa od grijeha prokletim i umirućim ljudima svog vremena, zahtijevalo je snažnu vjeru da se vjeruje obećanjima svog Nebeskog Oca da blagoslovi dolazećeg Mesijanskog kraljevstva budu dostigli čovječanstvo u vratili ih u savšenstvo uma i tijela. Međutim, Isus je imao tu vjeru, i to mu je pomoglo da ide iz dana u dan i propovijeda Evanđelje o kraljevstvu. To djelo vjere bilo je skupo za Gospodara, ne samo u smislu umora, nego i također zbog toga što je to navuklo na njega neprijateljstvo vjerskih vođa njegovog vremena. Oni su ga ispitivali, ismijavali, iskušavali, i progonili ga - na kraju čak i pogubili.

Sotonska tama je uvijek mrzila svjetlo koje proizlazi od Boga kroz njegovu Riječ i njegov narod. (Ivan 3:19,20) U Isusovim su danima, mišljenja i tradicije ljudi zauzimali glavno mjesto utjecaja u umovima i srcima onih koji su mu se protivili. Tako je bilo i kroz cijelo doba. Mnogi koji ispovijedaju da služe Kristovoj stvari bili su uvelike gnjevni kada bi drugi pokazali da se veliki dio njihovih teorija ne slaže sa učenjima Biblije. To je bilo slučaj - u Isusovim danima, tokom cijelog Evanđeoskog razdoblja i sada na kraju doba.

ISUSOVA VJERNOST

Na kraju Isusove službe, on je bio uhićen i doveden pred Kajfu, prvosvećenika. On je pitao Isusa u vezi njegovih učenika, i njegovih učenja. „Odgovori mu Isus: „Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.“ (Ivan 18:19-21)

Kako je Isus neumorno obavljao svoje djelo vjere! U većini mjesta gdje je služio naišao je na protivljenje. On je nema sumnje često bio umoran, kao kada je rekao svojim učenicima, „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu.“ (Marko 6:31,32)

Isus, međutim, nije dobio svoj toliko željeni odmor. Mnoštvo ga je slijedilo na „samotno mjesto“ putujući uokolo jezera dok su gledali brod sa obale, da bi vidjeli gdje pristaje. Mnoštvo je već bilo tamo kada je Isus stigao. Da li je on otpustio te ljude s objašnjenjem da je on došao tamo da se odmori i da ne želi da ga se ometa? Izvještaj jasno navodi drugačije, da kada je Isus izašao iz broda, on „vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.“ (reci 33,34)

Iako je Isus bio umoran, on nije dopustio da ga to odvrati od toga da iskoristi tu predivnu priliku da propovijeda Evanđelje. To je bio još jedan primjer kako skupo djelo vjere može biti s vremena na vrijeme. Izvještaj ne kaže koliko je dugo Isus propovijedao tom mnoštvu, ali kaže, „A u kasni već sat pristupe mu učenici pa mu reknu: „Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti ih da odu po okolnim zaseocima i selima i kupe sebi što za jelo.“ ( reci 35,36)

Premda je bio umoran, Isus se ne slaže s tim prijedlogom o otpuštanju mnoštva. On je radije rekao svojim učenicima da sakupe malu zalihu hrane koju su imali pri ruci, i čudom - drugim djelom vjere - on je umnožio nekoliko kruhova i riba i to dovoljno da nahrani mnoštvo, koje je brojilo oko pet tisuća. Isus je osobno uručio hranu svojim učenicima kako bi ju oni poslužili narodu. (reci 37-44) Isus je volio to mnoštvo, iako je vjerovatno shvaćao da većina od njih ne bude prihvatila pravo Evanđelje spasenja sve do vremena njegovog budućeg kraljevstva, nakon što budu bili podignuti iz mrtvih. Ipak, njegova vjera i ljubav potakli su ga da im služi sa istinom, i sa materijalnom hranom, što je vjerovatno oduzimalo veliki dio vremena kojeg je on bio odvojio za odmor.

DJELA NAKON PEDESETNICE

Isusov rad i služba bili su samo prekursor djela Evanđeoskog Doba, koje je počelo na Pedesetnicu. Na Dan Pedesetnice, nakon primanja Božjeg Svetog Duha i rezultirajućeg dara govorenja na stranim jezicima, mi nalazimo Petra kako odmah pobija optužbe da su se učenici bili napili. On je zatim iznio predivnu propovijed pokazujući da je Isus bio podignut iz mrtvih, i da je bio poslao Sveti Duh kako je i obećao prije svog raspeća. (Djela 2) Ovo je bilo izvanredno djelo vjere, koje je Petar očitovao, koje je pripomoglo uspostavi Rane Crkve, ali koje je također nastavilo uzrokovati protivljenje od strane vjerskih vođa protiv Isusa i njegovih apostola.

Bilo je to nedugo nakon Pedesetnice kad su Petar i Ivan bili korišteni od Gospodina da izliječe čovjeka koji nije bio u stanju hodati još od svog rođenja. (pogl. 3) Petar je priveo vrhuncu to čudo sa svojom poukom o „vremenima obnove,“ koja trebaju uslijediti po Isusovom Drugom Dolasku. (reci 20-25) Bila je to predivna propovijed, uistinu djelo vjere. Počev s 4 poglavljem mi čitamo, „Dok su oni još govorili narodu, priđu im svećenici, hramski zapovjednik i saduceji, ozlovoljeni što uče narod i navješćuju - u Isusu - uskrsnuće od mrtvih; pograbe ih i bace u tamnicu do sutra jer već bijaše večer.“ (reci 1-3)

Unatoč tim okolnostima, ljudi kao cjelina koji su čuli Petrovu poruku, i znali za čudo koje ju je potaknulo, bili su pod povoljnim dojmom. Vjerski su vođe odlučili da ne bi bilo mudro držati apostole u zatvoru, stoga su ih sljedećeg jutra oslobodili. Nakon što su vijećali u njihovoj odsutnosti, vođe su pozvali apostole i pitali ih, „Kojom snagom ili po kojem ste imenu vi to učinili?¨ - govoreći o čudu kojeg su bili učinili. (reci 4-7)

„Onda Petar pun Duha Svetoga reče: „Glavari narodni i starješine! Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav! On je[Krist] onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ (reci 8-12)

Kada su ti vođe vidjeli, „neustrašivost Petrovu i Ivanovu, a znajući da su to ljudi nepismeni i neuki, bijahu u čudu; znali su ih, da bijahu s Isusom.“ (redak 13) Isus je bio odvažan u svom djelu vjere, i Petar i Ivan su to zapazili. Sada kad su bili njegovi sljedbenici, snagom Svetog Duha oni su također pokazali tu istu odlučnost za izvršavanje istog djela vjere, bez obzira na to što bi mogla biti cijena.

ODLUČNOST APOSTOLA

Vjerski su vođe razmatrali tu stvar i odlučili da će dati apostolima njihovu slobodu, samo im zabranjujući da više ne govore u Isusovo ime. Na to su Petar i Ivan odgovorili, „Prosudite je li pravo pred Bogom slušati vas više negoli Boga. Jer mi ne možemo drugo negoli govoriti ono što smo vidjeli i čuli.“ (reci 15-20) Dakle kad se radilo o Petru i Ivanu, nije moglo biti kompromisa. Oni ne bi dopustili ničemu da ih odvrati od njihovog djela vjere.

Oslobođeni, oni su se vratili „k svojima“ i izvjestili o svom iskustvu. Kada su to braća čula, oni su podigli svoje glasove Bogu jednodušno, govoreći, „Gospodine, ti si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima! Ti si na usta oca našega, sluge svoga Davida, po Duhu Svetom rekao: Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, Knezovi se rote protiv Gospodina i protiv Pomazanika njegova. Rote se, uistinu, u ovome gradu na svetog Slugu tvoga Isusa, kog pomaza, rote se Herod i Poncije Pilat zajedno s narodima i pucima izraelskim da učine što tvoja ruka i tvoja volja predodredi da se zbude. I evo sada, Gospodine, promotri prijetnje njihove i daj slugama svojim sa svom smjelošću navješćivati riječ tvoju! Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa.I pošto se pomoliše, potrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješćivati riječ Božju smjelo.“ (reci 24-31)

VJERNI SOLUNJANI

Mi vidimo slične primjere revnosti i odvažnosti u životu i službi svih apostola, isto tako kao i mnogih drugih u Ranoj Crkvi. U 1. Sol. 1:3, Apostol Pavao spominje djelo vjere koje su učinila ta braća, i pohvaljuje ih zbog toga. On zatim proširuje na što on zapravo misli: „I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji. Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji, nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo.“ (reci 6-8)

Kakav je to kompliment braći u Solunu za njihovu vjernost u djelu vjere - djelu objavljivanja Evanđelja, i što je od njih odjeknula Riječ Božja! Oni su toliko temeljito bili obradili to područje da je Pavao utvrdio da za njega zaista nije bilo potrebe da ostane, i on se mogao sada usredotočiti na drugo područje.

Pavao objašnjava da je gorljivo oduševljenje tih dragih u Solunu pokazalo njihovu vjeru u Boga. Bilo je to zaista njihovo djelo vjere. Neka bi smo mi danas, kako 2016 godina završava i 2017 započinje, bili odlučni nastaviti revno u istome djelu vjere u najpotpunijoj mjeri u kojoj nam Gospodin daje snagu i priliku!