Veliki Svećenik
|
Ključni redak: „Imajući, dakle, uzvišenog velikog svećenika, koji je prodro u nebesa, Isusa, Sina Božjega, čvrsto držimo vjeru koju ispovijedamo.“ Izabrani tekst: |
BOG JE OGRANIČIO Izraelsko svećenstvo na Levijevo pleme, posebno Aronovu obitelj. Svi su Izraelski svećenici bili uzeti iz njegove obiteljske linije, i odvojeni da predstavljaju narod pred Bogom, prinoseći za njih „darove i žrtve za grijehe.“ (Hebr. 5:1) U tom uređenju, svećenici su bili u stanju suosjećati s narodom, zato što su bili podložni istim slabostima, i također su imali potrebu za oproštenjem njihovih vlastitih grijeha. Nikome od tih nesavršenih, manjkavih, grešnih svećenika nije bilo dopušteno da „sam sebi uzme tu čast,“ nego je to bilo samo za one koje „pozove Bog, kao što je Arona.“ (redak 4)
Naš Ključni Redak nam govori da i mi imamo, velikog svećenika, onoga koji je „prodro u nebesa, Isusa, Sina Božjega.“ Međutim, Isusova loza bila je iz plemena Jude, ne iz Levijevog plemena. (Mat. 1:2; Luka 3:33; Hebr. 7:14) Kako je onda Isus mogao postati velikim svećenikom? Odgovor je dat u ovim riječima Svetog Pisma: „Tako Krist nije proslavio samoga sebe da bude učinjen velikim svećenikom.“ Umjesto toga, Bog mu je iskazao tu čast, govoreći, „Ti si Sin moj, ja te danas rodih…Ti si svećenik zauvijek po redu Melkizedekovu.“ (Hebr. 5:5,6; 7:17; Ps. 2:7; 110:4) Melkizedek je bio i svećenik i kralj u isto vrijeme, ali on nije bio žrtvujući svećenik. (1. Moj. 14:18; Hebr. 7:1-3) Krist je sada proslavljeno duhovno biće, proglašen od Boga za velikog svećenika, u skladu sa kraljevskim „redom Melkizedekovim,“ ne po žrtvenom Aronovom redu, i koji nikada nije bio proslavljen kao kralj. (Hebr. 5:10)
Mi vjerom priznajemo Isusa kao našeg Velikog svećenika na nebu, znajući da on nije „netko tko ne može suosjećati s nama u našim slabostima, nego netko tko je poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio.“ (Hebr. 4:15 Prijevod Novi Svijet) Patnje koje je savršeni čovjek Isus podnio, nisu bile zbog toga što je on bio grešnik, nego umjesto toga zato što je on bio Sin. Bila je volja našeg Nebeskog Oca da ispita i prokuša lojalnost „svog jedinorođenog sina,“ čak do „smrti na križu,“ i premda je on bio „Sin, iz onoga što je propatio naučio se poslušnosti.“ (Ivan 3:16; Filip. 2:8; Hebr. 5:8)
U sadašnje vrijeme, Kristove se posvećene sljedbenike smatra potencijalnim članovima tog novog, „kraljevskog svećenstva.“ (1. Pet. 2:9) Kao takvi, mi ne smijemo očekivati da ćemo umaknuti kušnjama i poteškoćama sličnima onima koje je Isus propatio. Samo ako budemo ispravno uvježbani sa takvim iskustvima bit ćemo u stanju razviti „mironosni plod pravednosti“ Kršćanske osobnosti. (Hebr. 12:11) Kada se s vremena na vrijeme spotaknemo, „pristupimo, dakle, sa slobodom govora prijestolju nezaslužene dobrote, da bi nam Bog pokazao milosrđe i iskazao nezasluženu dobrotu kad nam zatreba pomoć.“ (Hebr. 4:16 NS)
Krist više nije čovjek, budući je bio „ubijen u tijelu,“ i uskrsnut kao duhovno biće. (1. Pet. 3:18) On je sada kraljevski svećenik, koji ima moć i veliku slavu. (Otkr. 14:14) Uskoro, kada se svi izgledni članovi „kraljevskog svećenstva“ dokažu vjernima do smrti, i budu bili uskrsnuti u njegovo slavno obličje, Krist, glava i tijelo, će postati Kralj i Svećenik u slavi svijetu čovječanstva. Oni će vladati da blagoslove i podignu spremni i poslušni dio sveg čovječanstva, koje će se, pod prosvjetljenjem koje će im tada biti dostupno, „učiti pravednosti“ i približiti se Bogu. (Otkr. 20:4,6; Iza. 26:9)