Graditelj Kuće
|
Ključni redak: „Jer on bijaše dostojan toliko veće slave od Mojsija koliko veću čast od kuće ima onaj tko ju je sagradio.“ Izabrani tekst: |
U HEBREJIMA u drugom poglavlju, nama je rečeno da je Isus bio „učinjen malo nižim od anđela zbog pretrpljene smrti…da on milošću Božjom okusi smrt za svakoga.“ (Hebr. 2:9) U narednim recima, Pavao nam govori da je Isus bio učinjen „savršenim“ – ili potpunim – „patnjama.“ On je tako bio kvalificiran biti „milosrdan i vjeran Veliki svećenik,“ i u stanju je pomoći svojim sljedbenicima, kada prolaze kroz kušnje i ispite. (reci 10,17,18)
Pavao nastavlja u trećem poglavlju, govoreći, „Zbog toga, braćo sveta, dionici nebeskoga poziva, promotrite Apostola i Velikoga Svećenika našeg vjeroispovijedanja, Krista Isusa, vjerna onomu koji ga je postavio.“ (reci 1,2) Kao što ovi reci navode, treba li bi smo pažljivo razmotriti ispite koje je Isus izdržao prije nego je bio preuzvišen, kako bi smo bolje razumjeli zašto i mi isto moramo biti ozbiljno iskušani i ispitani, da bi smo kasnije s njim dijelili njegovu slavu. Mi imamo ovo obećanje: „Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji i subaštinici Kristovi; ako doista zajedno s njim trpimo, da zajedno budemo i proslavljeni.“ (Rim. 8:16,17)
U našoj pouci, mi vidimo razliku između slugu i sinova. U slučaju slugu, njima su date zapovijedi bez ikakvog objašnjenja od njihovog gospodara. Sluga „ne zna što radi njegov gospodar.“ (Ivan 15:15) Što se tiče Mojsija, Pavao kaže da je on „bio vjeran u svoj kući njegovoj kao sluga.“ (Hebr. 3:5) Sin, s druge strane, ima prednost znati, razumjeti, i da mu budu povjereni dijelovi posla u kući njegovog oca, i njemu se ne treba zapovijedati ili mu se prijetiti s tim poslovima. Od sina se očekuje više u službi njegovog oca, i stoga njemu treba veće obučavanje i stega nego sluzi. Zato što je bio vjeran do smrti, naš Ključni Redak navodi da je Krist Isus, Božji jedinorođeni sin, „dostojan toliko veće slave od Mojsija.“ Također je i prednost posvećenih Gospodinovih sljedbenika da postanu „sinovi Božji.“ „Krist kao Sin, nad svojom vlastitom kućom; čija smo kuća mi.“ (Ivan 1:12; Hebr. 3:6)
Sve dok Isusova žrtva nije bila predstavljena Ocu i prihvaćena od njega nitko nije mogao biti od kuće sinova. Također je važno zadržati na umu da ako smo mi postali „dionici nebeskoga poziva,“ mi nismo time ništa više dobronamjerni ili manje grešni po prirodi nego su to bili patrijarsi i proroci Starog Zavjeta. Međutim, prilika postajanja sinovima došla je do nas, ne do njih, zato što u njihovo vrijeme nije bilo Božje određeno vrijeme za taj dio njegovog plana. Mi nemamo našu vlastitu pravednost, nego je naše sinovstvo kroz „po vjeri Kristovoj“ i njegovom otkupiteljskom djelu. (Filip. 3:9)
U sadašnje vrijeme naše sinovstvo nije finalizirano, nego je probno, „ako smjelost i ponos nade održimo čvrsto do svršetka.“ (Hebr. 3:6) „Nada“ koju imamo trebala bi biti držana toliko gorljivo, duboko, i snažno, da će utjecati na cijeli naš život. Prihvatimo, stoga, radosno svaku kušnju, progonstvo, i poteškoću u ovom sadašnjem životu koje Bog može dopustiti za ispitivanje i razvijanje naše osobnosti, i kažimo sa Psalmistom: „Jedno ja zaiskah od GOSPODINA, za time ću težiti: da prebivam u domu GOSPODINOVU sve dane života svoga.“ (Ps. 27:4)