Opasnost u Duhovnom Ponosu

„Odjenite se poniznošću: jer Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ —1.Petrova 5:5

Predgovor: Ovaj se mjesec obilježava sto godina od smrti Brata Charlesa T. Russella, vjernog sluge Gospodinovog i kućanstva vjere. (Mat. 24:45) Jedan od njegovih zadnjih zapisa, objavljenih samo mjesec dana prije njegove smrti, bio je članak o opasnostima duhovnog ponosa. (R5955) Te otrežnjavajuće i pomalo bolne riječi od velike su važnosti za Gospodinov posvećeni narod, i jednako su primjenjive danas kao što su to bile kada su bile zapisane prije jednog stoljeća. Drago nam je što možemo ponovno objaviti te riječi mudrog savjeta. Članak je bio skraćen zbog prostora, ali vjerujemo da nije bilo izgubljeno ništa od značenja i snage njegovih pobuda. Neka one budu u prvom planu u našim mislima i srcu.

PONOS U BILO KOJEM obliku u ljudskom stvorenju je opasna stvar. Izreka je dobro potvrdila, „Oholost ide pred propašću, a uznositi duh pred padom.“ (Izreke 16:18) Zacijelo, samo nekolicina ljudi ima bilo što s čim bi se mogli s pravom hvaliti. Neki koji drže svoje glave visoko s ponosom oholog duha, kao da su bili posebno stvoreni iz nekog „praha zemaljskog“ koji zaslužuje da ga se više cijeni, zaista se nemaju čime hvaliti u odnosu na svoje porijeklo. Veoma nekoliko generacija unatrag je dovoljno da ušutkaju takvo hvalisanje.

Također se nije mudro hvaliti bogatstvom, da ne bi netko pitao kako je bogatstvo bilo nakupljeno i od koga, i da li je bilo pošteno dobiveno. Ponos na obrazovanje nije prikladan, isto tako, jer obrazovanje općenito označava učenje onoga što su drugi ljudi utvrdili ili što su napisali kao povijest. Oni koji bi se hvalili s velikim obrazovanjem imaju potrebu za poniznošću, kako se ne bi ustanovilo da je sama ta stvar oko koje se hvale bila opovrgnuta s kasnijim istraživanjima. Znanstvene knjige prošlosti danas ne bi prošle, niti se njihove teorije održale u svijetlu sadašnje spoznaje. Stoga, ako bi bilo ispravno za pojedinca da se hvali spoznajom, on bi trebao biti veoma pažljiv da bude u toku.

Jedva da se može ispričati ponos na nečiju ljepotu ili fizički izgled. Ljepota oblika i obilježja došli su po nasljedstvu, i roditelj bi, a ne dijete, mogao imati neki razlog za ponos. Ponos u odnosu na odjevanje i ukrase je također bezuman. Onaj tko radi s tkaninama ili ukrasima mogao bi imati neki razlog za ponos u svom stručnom radu, ali onaj tko to nosi sigurno ne. On si samo prisvaja vještinu i trud drugih.

DUHOVNI PONOS GORI OD SVIH

Ponos koji je samo bezuman ili pomalo licemjeran u ovom sadašnjem svijetu postaje vrlo ozbiljna stvar zaista ako napadne srce i život djeteta Božjeg. Zašto pravimo takvu razliku? Zašto kažemo da bi duhovni ponos bio daleko opasniji u nekome od Gospodinovih svetaca, dok bi bio samo nešto više od bezumlja u svijetu? Razlika je to u tome što su ovi Božji izaslanici u svijetu, koji moraju postati kopije Božjeg dragog Sina ako ikada žele postići slavu, čast i besmrtnost u koje ih je Gospodin bio pozvao. (2. Kor. 5:20; Rim. 2:7)

Kada su se takvi dali u potpunosti Gospodinu u posvećenju i bili opravdani od grijeha kroz uračunavanje Otkupiteljeve žrtve, i tako bili uvedeni u Božju obitelj i začeti Svetim Duhom, to je za njih značilo veliku promjenu. (Rim. 5:1-11; 12:1,2) Stare stvari su prošle, i sve je postalo novo. (2. Kor. 5:17) Samo su oni, na suđenju za vječni život tijekom ovog Evanđeoskog Doba. Od svih njihovih iskušenja i zavođenja, grijeh duhovnog ponosa je vjerovatno jedan od najopasnijih. U onoj mjeri u kojoj taj duh ulazi, Duh Gospodnji odstupa, i duhovno zdravlje pojedinca opada. Ta duhovna bolest, osim ako nije zauzdana, može na koncu voditi u Drugu Smrt, jer „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jak. 4:6)

Apostol Petar je očito imao tu lako zavodljivu opasnost duhovnog ponosa na umu kad je napisao, koristeći gotovo sličan jezik onome Jakova, riječi našeg uvodnog teksta. Zatim je u retku koji slijedi, on dodao: „Ponizite se, stoga, pod moćnom rukom Božjom, da vas on uzvisi u pravo vrijeme.“ (1. Pet. 5:6) Slično tome, Gospodar je naučavao: „Tko god se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen.“ (Mat. 23:12)

SIMPTOM OVE BOLESTI DUŠE

Kako možemo prepoznati duhovni ponos? Jedna od najotrežnjavajućih stvari s tim u vezi je da oni koji imaju duhovni ponos su vrlo rijetko svjesni toga. Oni ponekada imaju obličje pobožnosti, koje može ne samo prevariti druge, nego također i njih same, sprečavajući ih da vide duhovni ponos koji djeluje i kojeg drugi mogu lakše vidjeti.

Ako smatramo da su naše pohađanje sastanaka, naše čitanje i svakodnevno proučavanje Svetog Pisma, naše dijeljenje mnogih traktaka, ili toliko mnogo knjiga, stvari s kojima se treba hvaliti, tada se moramo čuvati! Takav stav hvaljenja je pokazatelj da bi mogli biti u opasnosti od duhovnog ponosa. To su sve dobre, pohvalne i ispravne aktivnosti. Trebali bi osjećati prikladan stepen zahvalnosti da smo u stanju i spremni činiti stvari koje su toliko razumne, ispravne, i u skladu s Božanskom voljom. Međutim, bilo kakav stav hvaljenja oko toga trebalo bi nas voditi do pažljivog samoispitivanja misli, i motiva koji leže u pozadini tih aktivnosti u Gospodinovoj službi.

Mi ne želimo reći da bi bilo neispravno dati svjedočanstvo u kojem bi se te aktivnosti mogle iznijeti kao ohrabrenje drugima, ili kao ponizno svjedočanstvo da mi ljubimo Gospodina i da mu želimo služiti. Ono na što mi upozoravamo je duh, ili stav, da se hvali oko bilo čega što bi smo mi mogli biti ili činiti kao Gospodinova djeca. Zaista, mi se nemamo s čime hvaliti. Ako smo dali sva naša dobra da nahranimo duhovno gladne, sve naše vrijeme da širimo poruku Evanđelja, i svu našu snagu da iskazujemo čast Gospodinovom imenu, mi bi smo trebali smatrati, da smo„izvršivši sve što nam je bilo zapovjeđeno…sluge beskorisne.“ (Luka 17:10) To jest, mi smo samo pronašli priliku pokazati malo odanosti našiju srca u priznanju bezbrojnih blagoslova koje smo primili iz Gospodinove ruke.

DALJNJI SIMPTOMI

Drugi oblik bolesti duhovnog ponosa očituje se u previše kritičnom stavu uma. Pojedinac može pohađati sastanak za svjedočanstva, ili studij, i osjećati da je samo njegovo svjedočanstvo najbolje, ili da su samo njegovi odgovori ispravni na bilo koje pitanje na studiju. Pojedinac čak može smatrati da Starješina koji predsjeda sastankom zapravo ne zna kako to činiti. To bi se sve trebalo smatrati opasnim simptomima duhovnog ponosa.

Ne želimo ovime reći da se te stvari ne mogu dogoditi. Pod takvim okolnostima, bilo bi ispravno za nas pokloniti pažnju, i biti dobro obavješteni, kako bi smo mogli brzo uvidjeti bilo kakvo nebiblijsko postupanje, ili bilo koji slučaj slabe prosudbe što bi moglo biti preprekom učinkovitosti sastanaka. Također bi bilo ispravno, ako ikada uvidimo da se nije udovoljilo najboljim interesima razreda, i nakon što smo neko vrijeme strpljivo čekali, utvrdimo da nije izgledno da će se stvar ispraviti, skrenuti pažnju na tu stvar krotkim i smirenim duhom, i na najučinkovitiji i najmanje demonstrativan način. U svim takvim slučajevima, trebamo imati na umu: „ništa nemojte činiti iz nadmetanja ili isprazne slave,“ nego bi sve trebalo biti učinjeno na slavu Božju. (Filip. 2:3)

Ovdje također trebamo biti pažljivi, kako ne bi smo počeli misliti da je sve što se slaže sa našim idejama na slavu Božju, i da što se god ne slaže sa našim gledištima ne može mu biti ugodno. Apostol je mudro zapisao: „Gledajte, dakle, da pomno hodite: ne kao bezumni.“ (Efež. 5:15) Činimo dobro ako zapazimo značenje ove riječi „pomno“ – ona označava pomno ispitivanje na svim stranama, posebno što se tiče misli, motiva, namjera.

„NEKA MEĐU VAMA NE BUDE MNOGO UČITELJA“

Apostol Jakov je napisao, „Neka među vama ne bude mnogo učitelja, braćo moja, jer znate da ćemo biti strože suđeni.“ (Jakov 3:1 Prijevod Novi Svijet) Kao što smo već istaknuli, svi od Gospodinovog naroda su posebno osjetljivi po pitanju duhovnog ponosa. Međutim, čini se da postoji posebna opasnost koja okružuje sve koji na bilo koji način postanu poistovjećeni kao „učitelji“ u obznanjivanju i službi Istine.

Zaista je posebna prednost govoriti o poruci Božje milosti svima koji imaju uho za slušanje. Koliko smo zahvalni da to nije, kako smo jednom pretpostavljali, isključiva prednost određene klase klera. Gospodin objavljuje da svi koji su njegov posvećeni narod i koji primaju začetak svetog Duha, imaju, kroz njega, pomazanje da „propovijedaju dobru vijest krotkima,“ i da „povijemo one koji su srca slomljena.“ (Iza. 61:1) Mi smo radosni zbog te prednosti, koja uključuje čak i naše privatne razgovore sa obitelji, susjedima i prijateljima. Kakve li časti biti Božjim izaslanicima, i u njegovo ime govoriti o dolazećem kraljevstvu. Kakve li radosti govoriti o velikoj pripremi koju je Bog već napravio kroz Isusovu smrt, i kako su kraljevi i svećenici njegovog kraljevstva sada pozivani iz svijeta, doživljavajući promjenu prirode u pripremi za njihovo buduće djelo.

Koliko god da je stara, ona je nova i predivna, ako ju se ispravno predstavi, tako da pobudi zadivljenost kod onih iskrena srca koji slušaju. Oni se možda pitaju, kako je ovaj običan muškarac ili žena došao to tog razumijevanja i da tako prekrasno prikazuje te predivne stvari. Oni nam mogu dati i nagovještaj njihovog iznenađenja. Međutim, tada dolazi opasni trenutak za razvijanje simptoma bolesti duhovnog ponosa. Sa takvim malim zibanjem u mislima, mi možemo osjećati nekakvu osobnu čast da mi znamo te stvari dok velike mase čovječanstva nemaju ni najmanju ideju o njima, i da su čak i najtalentiraniji sluge Riječi Božje u neznanju što se tiče tih Istina.

Ispravan je stav, kao što će se svi složiti, da bi se Gospodinov narod trebao osjećati uvelike poniznim, umjesto uzvišenim i plahovitim, s obzirom na prilike govorenja Istine drugima. Mi bi smo trebali osjećati našu nedostojnost. Trebali bi smo shvatiti da poruka nije naša – da smo je i mi sami čuli – da je to zaista Božji plan, i da smo mi počašćeni kao njegovi sluge da ga obznanjujemo. Ako mi međutim ostavljamo dojam da se je ljepota poruke vidjela bilo kakvom mudrošću ili vještinom s naše strane, tada smo do te mjere uzeli slavu za sebe koja pripada Gospodinu. Mi u tome pravimo štetu samima sebi u onoj mjeri u kojoj ne uspijevamo pokazati našu dostojnost da budemo korišteni od Gospodina u sadašnjosti i u budućnosti. Umjesto toga, predivna prilika da govorimo kao izaslanici za Gospodina, da govorimo o njegovoj veličini i planu, trebalo bi nas poniziti sa mišlju da mi imamo prednost biti korišteni u prenošenju te najljepše poruke.

PRIMJER TOG GRIJEHA

Biblija daje mnoge primjere tog grijeha, ali mi smo izabrali jedan koji je najupadljiviji. Mojsije je bio sveti čojvek iz davnine, miljenik Gospodinov, plemenit, samopožrtvovan, i prorok. On je služio Bogu i njegovom narodu vjerno i predivno četrdeset godina. Ipak, Mojsije je pao žrtvom samouvjerenosti – oblik duhovnog ponosa. Najčudnije od svega, on je zapažen u Bibliji na početku svoje karijere da je bio „vrko krotak, više od svih ljudi koji bijahu na licu zemlje.“ (4. Moj. 12:3)

Mojsije je na početku svog iskustva kao sluge Gospodinovog bio veoma krotak i ponizan. Međutim, pred kraj svog života, on je bio spriječen da uđe u obećanu zemlju kao kazna zbog pokazivanja duhovnog ponosa, jer nije dao slavu Gospodinu onda kada je to trebao. Mi se sjećamo tih okolnosti. Mojsije, kao Gospodinov posebni sluga, izveo je Izraela iz Egipta kroz Crveno more u pustaru, na putu prema Kanaanu. On je pod Božjim vodstvom napravio nekoliko čuda na tom putovanju. Jedno od njih bilo je udaranje po stijeni kada je narod žeđao za vodom. Bog ga je bio uputio da udari po stijeni sa svojim štapom, i iz nje je potekao obilan potok vode za osvježenje naroda. (2. Moj. 17:1-6)

Prema Svetom Pismu, ta je stijena bila slika Krista. (1. Kor. 10:4) Božjom pripremom ta je „Stijena Vijekova“ bila udarena. Po toj udarenoj stijeni, voda će života na koncu poteći od Isusa ka cijeloj Adamovoj rasi. Međutim, prvi koji će imati koristi od toga su oni koji budu postali pravim Izraelcima. Oni će izići iz simboličnog Egipta – iz svijeta, iz grijeha, iz kraljevstva Protivnika – u poslušnost i zajedništvo s Gospodinom.

Gotovo četrdeset godina nakon što je Mojsije udario u stijenu, tijekom kojih je Izrael putovao u pustoši, čekajući da dođe vrijeme da im se dopusti ulazak u Kanaan, oni su ponovno došli do mjesta koje je bilo neplodno i bez vode. Izvještaj o tom iskustvu je zapisan u 4. Moj. 20:1-12. Narod je zavapio k Mojsiju. On se pak, obratio Gospodinu za njih i pitao ga što bi se trebalo učiniti. Gospodinov je odgovor bio da Mojsije treba govoriti stijeni, koja je prethodno bila udarena, i da će voda poteći. Tijekom četrdeset godina tijekom kojih se je Mojsije bavio sa Izraelcima kao otac sa svojom djecom, on je vrlo vjerovatno stekao mnogo samouvjerenosti. Prošavši kroz takva iskustva, izgleda teško mogućim da bi Mosije i dalje mogao biti najkrotkiji čovjek na svoj zemlji.

Zanemarivši Gospodinovu zapovijed, Mojsije je otišao k stijeni, umjesto da joj je govorio kao što je Bog zapovijedio, udario ju je, ne jednom, nego dva puta, vičući na ljude: „Čujte, vi buntovnici; moramo li vam izvesti vodu iz ove stijene?“ (redak 10) U svojoj slabosti, i u svojoj frustraciji s ljudima, Mojsije je prisvojio slavu tog čuda sebi umjesto da ju je u cijelosti pripisao Gospodinu. Uskoro je shvatio veliku pogrešku koju je napravio. Ipak, Gospodin mu je zbog toga uskratio prednost ulaska u zemlju Kanaan, dajući mu umjesto toga samo priliku da ju vidi s druge strane Rijeke Jordana, i tamo ga je pokopao.

Možda se pitamo da li je kazna koju je Mojsije primio bila prestroga, ali ta je odluka ležala u rukama svemudrog Jehove. Što je još važnije za nas, iz ovog je primjera jasno da su duhovni ponos i samouvjerenost veoma nedopadljivi u Božjim očima. Zaista, mi ne možemo izvući nijedan drugi zaključak iz ove velike pouke, napisane nama za upozorenje.

RIJEČ UTJEHE

Ako smatramo da smo učinili gore od Mojsija – bili više samouvjereni, mnogo manje pažljivi da iskažemo čast Gospodinu, ili da smo pokazali mnogo više duhovnog ponosa – nama za utjehu zapazimo da je Mojsijeva kazna bila teška zato što je bila dijelom predslike. Prvo udaranje stijene predočavalo je raspeće našeg Gospodina. Neovlašteno dvostruko udaranje stijene u drugom slučaju predočavalo je „iznova razapinjanje Sina Božjega,“ i „javno izlaganje ruglu,“ kako je Pavao opisao u Hebrejima 6:6. Kasnije udaranje stijene predstavljalo je javno, otvoreno odbacivanje Isusa i vrijednosti njegove prolivene krvi, i sprečavanje Mojsija da pređe Jordan u Kanaan predočavalo je odsjecanje u Drugoj smrti onih koji svjesno negiraju krv koja ih je kupila. Zato što je to slika, ne smijemo misliti da Mojsije nikada neće doći u „Kanaan“ ili primiti Božja obećanja. Niti je Mojsije umro Drugom Smrću, nego je to samo bilo ilustrirano i prikazano u njegovim iskustvima.

Niti bi smo trebali smatrati da su braća koja su možda očitovala duhovni ponos i učinila stvari u svoje vlastito ime, umjesto u ime Gospodina, time počinili grijeh koji vodi u smrt. Međutim, mi moramo shvatiti, da užasna opasnost ide ruku pod ruku s duhovnim ponosom, i da budemo li ustrajali u njemu, bez pokajanja, to bi zasigurno stavilo takvoga u opasnost od Druge Smrti. Shvaćajući to, koliko bi smo trezveni i pažljivi trebali biti, ne samo u otklanjanju svakog simptoma kojeg bi mogli naći u sebi, nego također i u tome da budemo budni kako ne bi smo širili takvu zarazu na druge u kućanstvu vjere.

DUHOVNI PONOS – PREVENCIJA I LIJEK

Mi smo već napomenuli poteškoće u povezanosti sa liječenjem ove bolesti kada nas jednom uhvati. Jedno od glavnih obilježja poteškoće čini se da je u tome što bolest ima uništavajući učinak na savjest. Um postaje manje ili više neosjetljiv na jednostavna načela Zlatnog Pravila, i čak uzvišenijeg zakona Gospodinove „nove zapovijedi“ da se ljubi braću. (Ivan 13:34,35) Zanemarivanje tih načela moglo bi biti očitovano u nastojanjima da se nameće naša volja u ekklesiji, bilo to kod izbora njenih slugu, određivanja njenih sastanaka, ili na neki drugi način.

Što se tiče te važne pripreme, autoritet donošenja odluka počiva na ekllesiji. Ako i kada starješina ili drugi član razreda pokuša iskriviti ili mijenjati to, on ne čini drugima ono što bi on želio da se čini njemu. On ima pravo, kao jedan član ekklesije, na svoje vlastito mišljenje o Gospodinovoj volji po pitanju bilo čega. On ima pravo izraziti svoju prosudbu. Međutim, on nema pravo, sprečavati druge od izražavanja njihove prosudbe. Svako takvo ometanje prekršaj je Zlatnog pravila isto tako kao i zakona ljubavi. To je čak i prekršaj Prve Zapovijedi – da se ljubi i štuje Boga – jer to je poništavanje Božanske pripreme pružene za takve stvari.

Kada starješina ili bilo koji drugi član ekklesije ustraje po tim pitanjima, u inat Biblijskim načelima, prisiljavajući ekklesiju ili joj se ulagujući da radi stvari na taj način, učinak je iskrivljavanje njegovog vlastitog uma. Njegova savjest postaje zamućena i slijepa za pravednost. Tko god tako opetovano šteti svojoj savjesti, ignorirajući načela za ispravno i pogrešno vladanje jasno iznešena u Svetom Pismu, podriva i ozbiljno oslabljuje svoj položaj pred Gospodinom.

Savjest je vaga s kojom možemo vagati različite stvari predstavljene našem sudu da utvrdimo ispravno i pogrešno, pravdu ili nepravdu, istinu ili laž. Ovisno o pojedincu, ta vaga može biti vrlo gruba ili jedna vrlo fina. Kršćanin bi, posebno ako je već dugo u Kristovoj školi, trebao imati vrlo osjetljivu savjest. On bi iz Riječi Božje, trebao biti u stanju izvagati sva pitanja o životnim stvarima, i odrediti sa velikom točnošću ono što je ispravno ili pogrešno, i što bi bilo po volji Gospodinu ili ne. Oštećenje te vage je velika opasnost u svakom grijehu, i čini se da je to posebno takvo u pogledu grijeha duhovnog ponosa. Sve dok vaga nije popravljena ništa ne može biti učinjeno u ispravnoj službi Gospodinu.

Koliko li je važno za sav Gospodinov narod da čuvaju svoju savjest skroz pravom. Koliko bi smo se trebali opirati tome da ikada iskorištavamo i jednog od naše braće, ili bilo koga, bilo u poslu, u osobnim stvarima, ili u odlukama ekklesije. Kao djeci Božjoj, misao i o najmanjem prekršaju pravde s naše strane trebala bi zazvoniti najglasnijim zvonom uzbune u našem srcu i mislima. Mi bi smo trebali pitati, „Može li biti da bi se moglo utvrditi da sam ja koji sam uključen u tu stvar pravde sklon nepravdi? Može li biti da bi ja mogao zatvoriti moje oči na bilo što u mom vladanju a što ima prirodu nepravde? Može li biti da ja kršim moju vlastitu savjest i da ću biti odgovoran za sve posljedice?“

Ispraviti takav pogrešan pravac postupanja značilo bi ponovno uspostaviti načela pravde u našim srcima i umovima sa pažljivošću koja je srazmjerna rezultatima koji su uključeni – vječni život ili smrt. Kada je pravda ponovno uspostavljena u našim mislima, ona će odjednom ponovno početi regulirati našim riječima i postupcima. Postupno, mi ćemo početi shvaćati koliko smo grubo povrijedili to načelo, i kako je duhovni ponos gotovo uništio sve buduće izglede u kraljevstvu. Tada bi smo se sigurno pokajali od srca i donijeli temeljite odluke za budućnost.

POTREBA ZA SAMOISPITIVANJEM

Kako da se zaštitimo od duhovnog ponosa, znajući za njegovu podmuklu narav i zao utjecaj? Kako možemo znati da se održavamo u ljubavi Božjoj a da ne idemo u smjeru duhovnog ponosa?

Izgleda da je u tom pogledu bitna molitva. Kao Gospodinov posvećeni narod, mi bi smo najprije trebali ići k njemu na početku svakog novog dana, i tražiti ga za Božansku mudrost i nadgledanje. Zatim bi smo, tokom dana trebali nastojati živjeti u skladu s tom molitvom. Na kraju dana mi bi smo trebali provesti samoinspekciju što se tiče učinjenih stvari, stvari koje su zanemarene a koje su trebale biti učinjene, i stvari koje su učinjene a nisu trebale biti učinjene, u skladu s našim zavjetima posvećenja Gospodinu. Ako se ta polaganja računa Gospodinu na kraju svakog dana nastave, i ako su učinjena pošteno sa savješću koja je u ispravnoj duhovnoj ravnoteži, mi zasigurno možemo očekivati da ćemo se, u skladu sa Riječju Gospodnjom, čuvati u ljubavi Božjoj. (Juda 21) Mi ćemo rasti u milosti, u spoznaji, i u ljubavi, i „zli“ nas se neće doticati. (1. Ivan. 5:18)

Nemojmo također zaboraviti da, dok mi pokazujemo veliku uviđavnost promatrajući riječi i djela drugih, pripisujući im jedino dobre namjere jer oni tako tvrde, mi trebamo ispitati sa svom našom snagom naša srca i namjere. Takvo pažljivo ispitivanje, vaganje misli, riječi i djela, bilo bi vrlo nezadovoljavajuće osobi koja ne želi biti u skladu sa Gospodinom. Međutim, ako smo mi sklopili savez sa Gospodinom i težimo biti vjernima tom savezu, mi ćemo utvrditi da je takav pravac postupanja veliki blagoslov, utješujuć našim srcima sve vrijeme, i jačajući nas za budućnost. Gospodinovim providnostima to će nas uskladiti i pripremiti nas za mjesto u nebeskom kraljevstvu.