Živjeti Pod Božjim Milosrđem
|
Ključni redak: „Stoga se on smiluje kome hoće i otvdnjuje koga hoće.“ Izabrani tekst: |
U RANIJIM poglavljima Pavlove poslanice Rimljanima on objašnjava do u detalje kako Izrael nije uspio držati Zakon kako su obećali da budu. (Rim. 3:20; 2. Moj. 19:5-8) Opravdanje, ili pravednost, Pavao nadalje kaže, dolazi jedino Božjom „milošću, putem otkupljenja koje je u Kristu Isusu.“ (Rim. 3:24) U retku 28 on dodaje, „Stoga smatramo da je čovjek opravdan vjerom bez djela Zakona.“ Ovaj prijelaz sa Mojsijevog Zakona u Božju milost kroz Krista bio je težak za prihvatiti mnogim ranim Židovskim Kršćanima.
Neki su tumačili da riječi naše pouke uče da je Bog zauvijek odbacio Izrael u korist Kristovih sljedbenika. Međutim, ta ideja o „zamjeni“ uopće nije bila ono što je Pavao propovijedao. Naš Ključni Redak nije odbacivanje Izraela, nego je izjava koja pokazuje da Svemogući ima milosti za dijeliti. Stvar je isključivo njegovog vlastitog posla kome će ih dati. Bog je dao prirodnom Izraelu izvjesne milosti i prednosti kao naciji što je sa sobom nosilo odgovarajući blagoslov, ali oni su ga uvijek iznova odbacili. Gospodin ni u kakvom smislu riječi ne bi bio dužan nastaviti sa svojim povlaštenim blagoslovima za njih, a da ignorira druge ništa manje vrijedne. U skladu s time, Pavao kaže bilo bi u potpunosti ispravno za Boga da prekine sa svojim posebnim milostima za one koji ih ne bi koristili, i dati ih drugima.
Kako bi naglasio svoju poantu, Pavao se okreće ka Izraelskoj povijesti. On kaže, „Ali ne kao da se izjalovila riječ Božja. Jer nisu Izrael svi koji potječu od Izraela; i nisu svi djeca Abrahamova zato što su njegovo potomstvo, nego po Izaku će ti se nazivati potomstvo; to jest: djeca tijela nisu i djeca Božja, nego - djeca obećanja računaju se u potomstvo.“ (Rim. 9:6-8) Božje obećanje što se tiče prirodnog sjemena Abrahamovog ostvarilo se zbog čudesnog rođenja Izaka, koji je sam bio Abrahamovo dijete obećanja.
Pavao također govori o Jakovu i Ezavu, Izakovim sinovima, govoreći, „Pa kad još blizanci ne bijahu rođeni niti učiniše što dobro ili zlo - da bi trajnom ostala odluka Božja o izabranju: ne po djelima, nego po onome tko poziva.“ (redak 11) Ovdje Pavao, koristi Jakova i Ezava kao sliku dviju klasa. Ezav je bio prvorođeni. On je bio uspješan, ali svjetovna uma, prikladno prikazujući prirodni Izrael. Jakov je bio mlađi. On nije bio savršen, ali je pokazivao više zanimanja za obećanja data njegovoj obitelji, i prikladno prikazuje crkvu – duhovni Izrael. Božji izbor Ezava da predočava prirodni Izrael nije bilo ništa njemu nauštrb. Zaista, naciji Izrael bile su date „riječi Božje“ i prva prilika da prepoznaju i prihvate Mesiju kada im dođe. (Rim. 3:1, 2; Gal. 3:21-24)
Spominjanje da je Faraonovo srce bilo otvrdnuto bi također odjeknulo kod Pavlove Židovske publike. (Rim. 9:17) Faraonu je bilo dozvoljeno da otvrdne svoje vlastito srce s razmišljanjem kako je on bio iznad nevolja, a ne zbog toga što ga je Bog prisilio da tako postupa. U retku 21 nas se podsjeća da „lončar“- Bog – ima „vlast nad glinom da od istoga tijesta načini jednu posudu za nešto časno a dugu za nečasno?“ – to jest, manje časno. U sažetku, naš Ključni Redak ne znači da mi gubimo našu slobodnu volju, nego nas podsjeća da su Božji putevi viši od naših puteva. (Iza. 55:9)