Nasljednici Obećanja

„A ako ste Kristovi, onda ste potomstvo Abrahamovo, nasljednici po obećanju.“
—Galaćanima 3:29 NS

NAKON što je Isus bio podignut iz mrtvih, on se pojavio svojim učenicima u brojnim prigodama. On ih je uvjerio „mnogim neospornim dokazima“ da je oživio, i govorio im je „o kraljevstvu Božjem.“ (Djela 1:3) Tijekom posljednjeg od tih pojavljivanja, učenici su ga odvažno upitali, „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu obnoviti kraljevstvo.“ (redak 6) Iz toga je očito, da su Isusovi učenici sada van svake sumnje bili uvjereni da je on bio obećani Mesija, onaj čije kraljevstvo treba biti podignuto u Jeruzalemu i koje treba proširiti svoj utjecaj po cijelom svijetu. Oni su također prirodno zaključili da će najprije biti ponovno uspostavljeno Izraelsko kraljevstvo, koje je Nebukadnezar stoljećima ranije svrgnuo.

Isusov odgovor na njihovo pitanje što se tiče Izraelskog kraljevstva nije bio izravan odgovor na pitanje učenika. Ipak, bio je vrlo rasvjetljujuć, jer je nagovjestio da se prije uspostave Mesijanskog kraljevstva, kojem su se nadali i čeznuli za njime trebalo izvršiti jedno veliko djelo. Isus je rekao svojim učenicima, „Nije vaše znati vremena ili razdoblja koja Otac ima u svojoj vlasti.“ Na to je dodao, „nego ćete primiti snagu kad sveti duh dođe na vasi bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“ (reci 7,8)

Kakva god da su očekivanja ti gorljivi sljedbenici Gospodara možda imali da će odmah postati povezani s njim u moćnoj vladavini koja će na koncu vladati cijelim svijetom, oni su uskoro shvatili iz njegovog odgovora da nije bilo izgleda da će odjednom ući u kraljevstvo slave. Zadatak koji im je bio dodjeljen bio je sveobuhvatan, i iako su oni možda razmišljali o „zemlji“ kao relativno malom području o kojem mi sada govorimo kao o „Srednjem Istoku,“ još uvijek bi zahtijevalo vremena za „biti svjedoci“ Isusovi na čak i na tako ograničenom području.

Učenici su čekali u Jeruzalemu kao što ih je Isus uputio sve dok nisu primili Sveti Duh. (Luka 24:49) Taj dar „snage odozgor“ došao je na njih na Dan Pedesetnice. (Djela 2:1-4) Bilo je to predivno i čudesno očitovanje Božje naklonosti na toj maloj grupi prezrenih učenika Nazarećanina koji je bio optužen za izdaju protiv Rima I pogubljen.

Pod utjecajem te svete sile, Apostol Petar je propovijedao potičuću propovijed tisućama Židova koje su se okupile kako bi ga poslušali. (reci 5-36) On ih je odvažno okrivio za grijeh razapinjanja Isusa, rezultat čega je bio taj da je mnoge od njih „probolo u srcu“ i da su pitali, „što trebamo činiti?“ Petrov odgovor na to pitanje bio je, „Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista radi oproštenja grijeha svojih i primit ćete dar svetoga duha! Jer to je obećanje dano vama i djeci vašoj i svima onima koji su daleko, koliko ih god Jehova, Bog naš, pozove k sebi.“ Kao rezultat Petrovih riječi, „učenicima se tog dana pridružilo oko tri tisuće duša.“ (reci 37-41)

CRKVA

U svom odgovoru pokajničkim Židovima koji su ga pitali što bi trebali učiniti, Petar je uveo novi aspekt Mesijanske nade koji je bio sadržan u obećanju Abrahamu da će kroz njegovo potomstvo biti blagoslovljeni svi narodi na zemlji. On im je zasigurao da je to obećanje bilo dano njima kao Izraelcima i njihovoj djeci. Međutim, on je dodao, da će ono također biti prošireno na ljude iz drugih naroda, one koje se smatralo od Židova da „su daleko,“ tako da će „svima, koliko ih god Jehova, Bog naš pozove,“ biti dana prilika da budu nasljednici obećanja datog Abrahamu.

“Tri tisuće“ koji su čuli Petrovu pentekostalnu propovijed, i odazvali se u skladu sa njegovim uputama, bili su među onima koje je Gospodin pozvao. Osim toga, Gospodin je „svakodnevno pridruživao crkvi one koji su bili spašeni.“ (Djela 2:47 KJV) Riječ prevedena sa „crkva“ u ovom retku je Grčka riječ ekklesija, koja znači „pozivanje iz,“ i pojavljuje se više od stotinu puta u Novom Zavjetu. Prema tome crkva je sačinjena jedino od onih koje je Gospodin pozvao. Bog nikada nije namjeravao da cijeli svijet treba biti doveden u to posebno uređenje.

Crkva je pozvana grupa vjernika koji prihvaćaju Isusa kao svoju Glavu, i koji posvećuju, ili predaju, svoje živote vršenju Božje volje. Apostol Pavao je rekao da je to predanje uspoređeno sa ukapanjem, ili krštenjem, u Krista, opisujući da „smo ukopani s njim putem krštenja u smrt.“ (Rim. 6:3,4) Što se tiče te pozvane klase, Pavao je također napisao: „Jer svi vi koji ste se krstili da budete u zajedništvu s Kristom, Kristom ste se zaodjenuli. Nema više ni Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškoga ni ženskoga, jer vi ste svi jedno u zajedništvu s Kristom Isusom.“ (Gal. 3:27,28) Naš uvodni tekst zatim nastavlja, navodeći da će oni koji su tako „Kristovi“ biti ¸nasljednici Abrahamskog obećanja.

Ove apostolove izjave pokazuju da pozvani – oni koji sačinjavaju pravu Kristovu crkvu zato što su prihvatili njegovo poglavarstvo u svojim životima, i koji su vjerni tom pozivu – su smatrani od Boga dijelom obećanog potomstva koje će biti sredstvo za blagoslivljanje svih naroda na zemlji. To objašnjava zašto djelo blagoslivljanja svih naroda nije počelo kod prvog Kristovog dolaska. To također objašnjava zašto je, kad su ga učenici pitali o ponovnoj uspostavi Davidskog kraljevstva, Isus nagovjestio da oni najprije trebaju biti njegovim svjedocima do svih krajeva zemlje. Zaista, kroz to djelo svjedočenja Bog poziva različite pojedince da budu dijelom skupa kojeg on identificira kao crkvu, i koja će, pod Kristom, sačinjavati duhovno potomstvo Abrahama. (Gal. 3:16,29; Hebr. 2:9,10,16)

LJUDI IZ NARODA

Brzi priljev vjerujućih Židova u crkvu počev od Pedesetnice nastavio se samo još jedno kratko vrijeme. Židovski vjerski vođe žestoko su se protivili djelu, i za kratkim bilo je samo jedan ovdje i jedan ondje koji su bili prihvatili Evanđelje kada im je bilo predstavljeno. Bog je znao da je to tako trebalo biti. Budući je on bio predodredio broj kojeg je želio u crkvi kao Abrahamovo potomstvo „vjere,“ on je također i unaprijed bio odredio da će u određeno vrijeme njegov poziv biti proširen na ljude iz drugih naroda.

Prvi neznabožački obraćenik koji je identificiran nakon Pedesetnice bio je Kornelije, „stotnik takozvane Italske čete.“ On je bio, navodi pripovijest, „pobožan i bogobojazan sa svim svojim domom. Dijelio je mnoge milostinje narodu i bez prestanka se molio Bogu. U viđenju negdje oko devete ure dana ugleda on jasno anđela Božjega gdje dolazi k njemu i veli mu: „Kornelije! Zagleda se u nj pa mu prestrašen reče: „Što je, Gospodine?“ A on njemu: „Molitve su tvoje i milostinje uzišle kao žrtva podsjetnica pred Boga. Zato sada pošalji ljude u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar. On je gost u nekog Šimuna kožara čija je kuća uz more.“ (Djela 10:1-6)

Stoljećima je Židovski narod bio poučavan u uvjerenju da su samo oni bili Božji izabrani rod. Zaista, Bog im je bio rekao, „Poznavao sam samo vas od svih naroda zemaljskih.“ (Amos 3:2) Oni su pretpostavljali da su oni jedini bili nasljednici obećanja datih njihovom ocu, Abrahamu, što se tiče potomstva koje je trebalo blagosloviti sve narode. Iz tog razloga, čak ni Isusovi apostoli nisu bili skroz spremni za veliku promjenu u Božjim pripremama koje su dopustile da ljudi iz naroda, kroz vjeru i poslušnost, postanu sunasljednicima s njima Božjih obećanja.

Izabravši Petra kao svog slugu da objavi Evanđelje Korneliju, Bog je znao da će on trebati posebnu pripremu za to. Kako su se ljudi poslani od Kornelija približavali Jopi sa porukom za Petra, Gospodin je apostolu dao viziju dok se ovaj molio na krovu kuće Šimuna kožara. „Ogladnje i zaželje se jela. Dok mu pripremahu, pade on u zanos. Gleda on nebo rastvoreno i posudu neku poput velika platna: uleknuta s četiri okrajka, silazi na zemlju. U njoj bijahu svakovrsni četveronošci, gmazovi zemaljski i ptice nebeske. I glas će mu neki: „Ustaj, Petre! Kolji i jedi! Petar odvrati: „Nipošto, Gospodine! Ta nikad još ne okusih ništa okaljano i nečisto“. A glas će mu opet, po drugi put: „Što Bog očisti, ti ne zovi okaljanim! To se ponovi do triput, a onda je posuda ponesena na nebo.“ (Djela 10:9-16)

Povrativši se iz transa, Petar je bio zbunjen, i pitao se što je značila vizija koju je upravo bio vidio. Dok je promišljao o tome, glasnici koje je Kornelije poslao bili su stigli u Šimunov dom i pitali su da li je Petar bio tamo. Tada, „Dok je Petar sveudilj razmišljao o viđenju, reče mu Duh: „Evo, neka te trojica traže. De ustani, siđi i pođi s njima ne skanjujući se jer ja sam ih poslao. Petar siđe k ljudima i reče: „Evo me! Ja sam onaj kojega tražite! Zbog čega ste došli?“ (reci 17-21)

Tri su glasnika objasnila Petru svrhu svog posjeta, objašnjavajući da je anđeo uputio Kornelija da pošalje po njega, i da on treba objasniti Korneliju što on treba učiniti. Glasnici su bili pozvani da prenoće, i idućeg ih je dana Petar pratio do Kornelija, koji je živio u Cezareji. Očekujući njegov dolazak, Kornelije je „sazvao svoje rođake i prisne prijatelje.“ (reci 22-24)

Pozdravivši Kornelija, Petar je ušao u dom gdje se je bila okupila mala grupa ljudi iz naroda. „Te im reče: Vi znate kako je Židovu zabranjeno družiti se sa strancem ili k njemu ulaziti, ali meni Bog pokaza da nikoga ne zovem okaljanim ili nečistim. Stoga, pozvan, i dođoh bez pogovora[oklijevanja prema E.D.]. Da čujemo dakle zbog čega me pozvaste!“ (reci 27-29)

KORNELIJE I NJEGOV DOM PRIHVAĆENI

Petar je ispravno razumio pouku o platnu u kojem su bile nečiste životinje koje je Bog nazvao čistima. Na temelju toga on je bio ušao u dom Kornelija, neznabošca, i sada je želio znati što se od njega dalje očekivalo. Kornelije je bio objasnio svoje iskustvo kako ga je bio posjetio anđeo Božji, koji ga je uputio da pošalje po Petra, i dao mu zasiguranje da će mu Petar govoriti. Završivši, Kornelije je rekao, „Odmah sam dakle poslao k tebi, a ti si dobro učinio što si došao. Evo nas dakle sviju pred Bogom da čujemo sve što ti zapovjedi Gospodin!“ (reci 30-33)

Petar je potom održao kratku propovijed svojoj neznabožačkoj publici, zapisanu u recima 34-43. On je objasnio da je Isus bio posebno imenovan od Boga, i određen da bude sudac „živima“ i „mrtvima.“ U ovome je bio naglašen jedan od velikih temelja Evanđelja koje je najprije bilo propovijedano Abrahamu. Činjenica je da kroz obećano potomstvo, mrtvi trebaju biti vraćeni u život. Petar je također zasigurao Korneliju i njegovim prijateljima da kroz Krista oni mogu primiti „oproštenje grijeha.“

Dok je on još govorio, Sveti je Duh sišao na okupljene, dajući isti dokaz Božjeg prihvaćanja tih neznabožaca u svoju obitelj kao što je bio dan Židovskim učenicima na Dan Pedesetnice. Svjedočeći tome, Petar je rekao, „Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi? I zapovjedi da se krste u ime Isusa Krista.“ (reci 44-48)

JERUZALEMSKA KONFERENCIJA

Petar je bio pripremljen da prihvati činjenicu da ljudi iz drugih naroda sada mogu, kroz vjeru i poslušnost, ući u Božju obitelj i postati sunasljednicima Božjih obećanja sa Židovskim vjernicima. Međutim, drugi u Ranoj Crkvi nisu bili posebno prosvjetljeni. Kao posljedica, među njima se je razvio spor. Nitko nije bio sklon ne dopustiti ljudima iz naroda koji su bili vjernici da budu dio crkve, ali bilo je onih koji su inzistirali da ovi ne mogu dobiti spasenje osim ako se ne obrežu. (Djela 15:1)

Zbog tog spora, smatralo se mudrim održati konferenciju u Jeruzalemu kako bi se odvagnulo to pitanje i odlučilo koji bi se službeni stav trebalo zauzeti s obzirom na vjernike iz drugih naroda. U međuvremenu, ovi su brojčano rasli, posebice kao rezultat službe Pavla i Barnabe, koji su bili prisutni na Jeruzalemskoj konferenciji i koji su dali rječito svjedočanstvo o nevjerovatnom načinu na koji Bog pokazuje svoju naklonost prema vjernicima iz drugih naroda. Petar je također ispričao svoje iskustvo u svezi sa Kornelijem. (reci 2-12)

Izgleda da je Jakov bio predsjedavajući te konferencije. Nakon što su čuli svjedočanstva Pavla i Petra, on je odgovorio, rekavši, „Poslušajte me, braćo! Šimun [Petar] je izložio kako se Bog već na početku pobrinu između pogana uzeti narod imenu svojemu.“ (reci 13,14) Jakov je bio uvjeren da se je sada, po prvi puta, Bog „pobrinuo“ pohoditi ljude iz drugih naroda, i pozvati ih da sudjeluju u njegovom planu. Kao što je on naveo, Bgo je uzimao iz naroda narod za svoje ime – one koji će biti članovi njegove obitelji, i, kroz Krista, nositi njegovo ime kao sinovi. To je bila prilika koju je Isus najprije pružio svima u Židovskom narodu, ali je samo nekolicina prihvatila. Mi čitamo s tim u vezi da je Isus „došao k svojima, ali ga njegovi nisu primili. A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja.“ (Ivan 1:11,12)

Počev s Kornelijem, Bog se okrenuo k ljudima iz naroda, kao što je prethodno iskazivao naklonost Židovima, u svrhu pozivanja i odabiranja onih koji budu sačinjavali njegovu „kuću sinova.“ Jakon nas podsjeća da su Bogu bila poznata unaprijed sva njegova djela. (Djela 15:18 KJV) Neuspjeh njegovog plana nije bilo uzrokom toga što se on okrenuo k ljudima iz naroda. Isus je prorekao da će se Evanđelje „propovijedati po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima.“ (Mat. 24:14) Čak štoviše, Bog na one koje je pozvao gleda kao ni na „Židove ni Grke,“ nego su svi oni „jedno u zajedništvu s Kristom Isusom.“ (Gal. 3:28)

„NAKON TOGA“

Nakon što je objasnio da je Bog pohodio ljude iz naroda da iz njih uzme narod za svoje ime, Jakov je dodao, „S time su u skladu riječi Proroka. Ovako je doista pisano: Nakon toga vratit ću se i opet podići pali šator Davidov,… da preostali ljudi potraže Gospodina i svi pogani na koje je zazvano ime moje.“ (Djela 15:15-17) Jakov ne kaže da je dolazak ljudi iz naroda u crkvu u njegovim danima bilo ispunjenje riječi proroka što se tiče „svih pogana.“ Umjesto toga, on je rekao da je to bilo u skladu sa tim proročanstvima.

Vrijeme kada će „preostalim ljudima“ i „svim poganima“ biti data njihova prilika da potraže Boga je nakon ponovnog podizanja šatora ili doma Davidovog. Prije toga, kao što Jakov kaže, mora prethoditi djelo pozivanja iz pogana naroda za Gospodinovo ime. Kada su učenici pitali Isusa, „hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu obnoviti kraljevstvo?“ on je mogao objasniti tu stvar detaljnije. Međutim, budući da njegovi učenici još nisu bili primili Sveti Duh, i budući da drugačije nisu bili pripremljeni za to, oni nisu mogli razumjeti objašnjenje koje je uključivalo pozivanje ljudi iz naroda da postanu sunasljednicima s njima u nadi vladanja s Kristom. Stoga im je on jednostavno rekao da je njihov zadatak za sada bio da pođu u sav svijet kao njegovi svjedoci, počev od Jeruzalema.

Isus je onaj koji će sjediti na „prijestolju Davidovu…da se utvrdi i utemelji.“ (Iza. 9:6,7) Sinovi Božji ovog doba, pozvani i iz Židova i iz nacija, sudjelovat će s njim u tom kraljevstvu. Prema tome, s njegovom se uspostavom treba čekati sve dok svi ti ne budu bili sakupljeni iz svijeta i dokazani dostojnima, čak do smrti, za uzvišeni položaj za kojega su bili pozvani. (Rim. 8:16,17; 2. Tim. 2:11,12; Otkr. 2:10)

To djelo uzimanja iz nacija naroda za Božje ime trajalo je gotovo dvije tisuće godina, i još uvijek je u tijeku. U međuvremenu, nebrojeni milijuni, u smislu ispovijedanja, povezali su se sa Kristovim imenom. Ipak, velika većina od tih nije imala nikakvu ideju o božanskoj namjeri usredotočenoj u njegovom Sinu, ili što to doista znači biti jedan od njegovih učenika.

Masama iz svijeta Kršćanstva nije bilo poznato da je Isus bio poslan u svijet u ispunjenju Božjih obećanja Abrahamu, Izaku i Jakovu što se tiče „potomstva“ koje na koncu treba „blagosloviti sve narode na zemlji.“ (1. Moj. 22:18; 28:14) Niti im je bilo poznato da se pateći i umirući sa Isusom, njegovi posvećeni sljedbenici kvalificiraju da budu sunasljednicima s njim u nasljedstvu Abrahamskog obećanja i da i oni tako mogu biti dijelom potomstva kroz kojeg će blagoslovi života i sreće tek poteći cijelom čovječanstvu.

Ipak, djelo pozivanja, odabiranja, i prokušavanja tih koji će sačinjavati narod za njegovo ime – nasljednika obećanja – nastavilo se postojano, nezapaženo i nepoznato većini. Svijet nije poznavao tu klasu u njihovom pravom svjetlu, baš kao što nisu poznavali ni Isusa. (1. Ivan. 3:1) Mnogo su puta pravi vjernici bili progonjeni od svijeta i od strane crkava koji su tvrdili da nose Kristovo ime, baš kao što je Isus bio progonjen od svoje vlastite Židovske braće. (Luka 21:12; Ivan 15:19,20; 2. Tim. 3:12) „Neprijateljstvo“ za koje je Stvoritelj bio rekao da će postojati između potomstva Sotone i potomstva žene često je vodilo do progonstva od tih, baš kao što je vodilo do raspeća Isusa. (1. Moj. 3:13-15)

BLAGOSLOVI SVIM NARODIMA NA ZEMLJI

Na koncu će ta faza Božjeg plana, dovršenje „potomstva,“ biti završena. Tada će uslijediti slavni završetak božanske namjere, blagoslivljanje svih naroda na zemlji. Tada će Davidovo kraljevstvo u protuslici, sa Kristom i njegovom crkvom kao vladarima, upravljati i „suditi svijetu u pravednosti.“ (Djela 17:31) Kroz zastupstva tog kraljevstva u rukama Isusa i njegovih sunasljednika biti će blagoslovljeni svi narodi na zemlji.

To će biti svrha podizanja prijestolja Davidova s Kristom kao kraljem. Kao što se je Jakov izrazio, „da preostali ljudi potraže Gospodina i svi pogani na koje je zazvano ime moje, govori Gospodin.“ (Djela 15:17) Božje obećanje što se tiče potomstva nije samo dalo jamstvo da on bude pružio Izbavitelja, nego također i da svi narodi budu bili blagoslovljeni kroz njega. (1. Moj. 22:18; Djela 3:25) Svi ljudi iz naroda, i Židovi jednako tako, će biti primaoci obećanih blagoslova kraljevstva, koji će im teći kroz Krista i njegovo vjerno „malo stado,“ pozvano i iz Židova i nacija da bude ujedinjeno s njim. (Luka 12:32)

Bog je predvidio i prorekao svoja veličanstvena djela u korist djece ljudske. Radujmo se „nadi koja nam je dana,“ da ako budemo vjernim Isusovim sljedbenicima, da ćemo biti „nasljednicima obećanja,“ i povezani s njim u vladanju Mesijanskim kraljevstvom. (Hebr. 6:17-19) Neka bi smo se također radovali što će čovječanstvu u cjelini – živima i onima koji su umrli – biti dana prilika da, kroz vjerovanje i poslušnost, budu vraćeni u savršeni ljudski život ovdje na zemlji. Uistinu, naš Bog je velik i predivan!