Dubina Bogatstva Znanja Božjega

„O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su niestraživi sudovi njegovi i nedokučivi putevi njegovi!“ —Rimljanima 11:33 NS

NEKOLIKO SATI prije negoli je bio razapet Isus je rekao svom Nebeskom Ocu, „A da bi dobili vječni život, trebaju dobro upoznati tebe, jedinog pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.“ (Ivan 17:3) To prikazuje ispravno razumijevanje Boga i Isusa ako neophodne za one koji teže dobiti vječni život kroz Očevu pripremu u daru njegovog ljubljenog Sina. Budući da mi u stvarnosti ne možemo vidjeti Boga, naša spoznaja o njemu ovisi o otkrivenju koje je on dao o sebi kroz svoju Riječ. Stoga je marljivo proučavanje Svetog Pisma od iznimne važnosti za sve koji žele upoznati pravog Boga i imaju želju biti u skladu s njime.

Mnogi tvrde da je odogovornost njihovog svećenika, pastora, ili propovjednika da stječu razumijevanje Svetog Pisma, i da zatim prenesu ljudima ono što smatraju neophodnim. To međutim nije u skladu sa mnogim Biblijskim objavama, koje ohrabruju svakog Kršćanina da „proučava“ i da „istražuje“ Riječ da bi mogao steći spoznaju o Bogu koja je neophodna da bi mu se moglo ugoditi. (2. Tim. 2:15; Ivan 5:39 KJV; Izreke 2:3-5) Također postoji sklonost da se naglašava samo blagoslove koji čekaju grešnike podno križa, bez ohrabrivanja posvećenih vjernika da stječu dublju spoznaju o Bogu koja rezultira iz više sveobuhvatnijeg razumijevanja njegovog plana spasenja.

Također je važno izbjegavati gledište onih koji bi mogli tražiti samo da steknu više spoznaje, ali čija nastojanja rezultirraju samo u povećanom intelektualnom razumijevanju. Ako razmišljamo o spoznaji u njenom pravom svjetlu, kao sredstva putem kojega se Bog otkriva i nadahnjuje našu odanost njemu, nije moguće a ne dati joj važno mjesto u našim srcima i životima. Ipak, ako ne gledamo na spoznaju na taj način, potraga za njom mogla bi nas voditi da se osjećamo duhovno superiornijima od drugih. To bi spoznaju učinilo kao stvar glave, a ne srca.

Novi Zavjet govori o „dubinama Božjim,“ „mlijeku, „čvrstoj hrani,“ i „tajnama“ Božjim u odnosu na određene aspekte naše spoznaje o njemu. (1. Kor. 2:10; Hebr. 5:13,14; 1. Pet. 2:2; Kol. 1:26-28; 2:2) Ti su izrazi s vremenom bili krivo protumačeni, iako su oni koji su to učinili vjerovatno bili iskreni u svojim gledištima. Stoga je važno, da razmotrimo detaljnije njihovo značenje.

JEDNOSTAVNOST EVANĐELJA

U Biblii nema ničega što bi ukazivalo na to da samo oni sa velikim intelektualnim razumijevanjem mogu shvatiti bitne istine Božjeg plana spasenja, niti Sveto Pismo kaže da neki posjeduju posebna duhovna svojstva a koja ne mogu dostići oni „obični“ od Gospodinovog naroda. Pavao nas savjetuje da zadržimo „jednostavnost koja je u Kristu,“ i upozorava nas da ne „prelazimo…na drugo evanđelje.“ (2. Kor. 11:3; Gal. 1:6,7) Temeljne istine Božjeg plana, isto tako kao i norme pravednosti i duhovnog rasta povezanih s njima, iste su za sve posvećene vjernike. To su „dubine Božje,“ i razumiju ih jedino oni koji su bili pozvani da trče „k cilju, k nagradi nebeskog poziva Božjeg po Kristu Isusu.“ (Filip. 3:14)

Ne bi smo smjeli zanemariti važnost bilo koje istine koja je sadržana u Riječi Božjoj. Velike istine o božanskoj ljubavi, i o prednosti našeg razvijanja u karakternu sličnost Bogu i Kristu, su od velike važnosti. Predslike i sjene Starog Zavjeta, kada su korištene da povećaju sjaj Božjeg plana, su izuzetno vrijedne za naš rast u spoznaji. U Bibliju su bila stavljena i mnoga proročanstva za našu duhovnu izgradnju, kao i različita vremenska obilježja povezana s planom spasenja. Treba li bi koristiti sve to za jačanje naše vjere, i za rast u milosti i spoznaji. Međutim, neka nitko od nas ne bi postao obeshrabren sa pogrešnom pretpostavkom da postoje izvjesne „dubine“ Riječi koje su van našeg shvaćanja, i da Bog namjerava da to razumije samo nekolicina među njegovim narodom.

Dok se družimo jedni s drugima možemo otkriti da izvjesna gledišta i detalji istine koje mi prezentiramo čini se da nisu općeprihvaćeni i uvaženi. U takvom slučaju, možda bi bilo mudro dovesti u pitanje ispravnost ponavljanja svih tih stvari našoj braći, budući da općeniti nedostatak razumijevanja o onome što mi kažemo može pokazati da takve stavke nisu neophodne da se bude vjeran kao dijete Božje. Zasigurno, mi ne bismo nikada trebali zaključiti da nam je Gospodin pokazao naklonost kroz posebno razumijevanje nekog dijela njegove Riječi a što kod drugih od naše braće nije slučaj. Velike istine spomenute u Bibliji kao „dubine Božje“ — što na Grčkom znači „duboko“ — su, u pravilu, najizravnija obilježja Božjeg plana. To je ono što bi smo trebali očekivati, budući da je Bog autor prekrasnog plana spasenja kroz kojega je on otkrio svoju ljubav. Takva je „jednostavnost koja je u Kristu.“

SJENE BUDUĆIH STVARI

Pišući o Šatoru od sastanka u pustinji i službama povezanima s njime, Pavao govori o njima kao o „sjeni onoga nebeskog,“ i „budućih blagoslova.“ (Hebr. 8:5; 10:1) U tim su „sjenama,“ nagovještene izvjesne istine Božjeg plana, te su jasno označene kao takve u Novom Zavjetu. Kada to shvatimo, to nam pomaže cijeniti ljepotu i jednostavnost istine više nego smo to činili prije. Međutim, moguće je postati toliko zaokupljen sa nastojanjem da se utvrdi značenje svih zamršenosti sjena da pojedinac može izgubiti iz vida namjenjenu svrhu „stvarnosti“ koje one prikazuju. I tu, isto nemojmo zaključiti da mi moramo biti u stanju objasniti značenje svakog detalja koji je dan u odnosu na Šator od sastanka ili druge Starozavjetne sjene da bi smo razumjeli „dubine Božje.“

Kao posvećeni vjernici, mi bi smo mogli biti posebno privučeni tome da cijenimo vremenska obilježja Božjeg plana, ili detaljima mnogih proročanstava koje možemo naći po cijeloj Riječi Božjoj. Mi možemo provesti puno vremena i uložiti veliki napor da razumijemo i objasnimo značenje zamršenih detalja tih proročanstava. Premda je takvo proučavanje Riječi Božje za pohvalu, mogla bi postojati sklonost osjećati da ako se netko u potpunosti ne slaže sa našim pronalascima, ili ne dijeli naše oduševljenje za proročanske detalje, da mu nedostaje cijenjenja za „čvrstu hranu“ Biblije.

VIŠE NEGO SAMO LJUBAV I ODANOST

S druge strane spektra, neki mogu tvrditi da su istine pobožnosti „dubine Božje“ i „čvrsta hrana“ Riječi. Zaista, „Bog je ljubav,“ i prekrasna priprema koju je kroz Krista učinio za nas nadahnjuje nas da ga ljubimo i da mu predamo naše živote njegovoj službi. (1. Ivan. 4:8-10) Vjera u Boga i njegova obećanja su neophodni da bi smo živjeli takvim predanim životom, i Sveto nas Pismo ohrabruje da dodamo našoj vjeri različita druga svojstva karaktera. (2. Pet. 1:5-7) Te Biblijske istine su neophodne, ali ne nužno „duboke“ uzmemo li ih u obzir same po sebi. Razumijevanje temeljnih učenja Božjeg plana — stvaranje, pad, otkupnina, uskrsnuće, i obnova, da navedemo samo nekoliko — je, u stvari, ono što nam daje sposobnost da upoznamo dubinu Božje ljubavi i da mu se u potpunosti predamo.

Bez razumijevanja temeljnih učenja o Božjoj ljubavi, i našeg odnosa s njime temeljenog na tim temeljnim istinama, utvrdit će se da smo poput većine tobožnjih Kršćana. Mnogi tvrde da vjeruju u Isusa i da imaju ljubav prema Bogu, ali znaju malo ili ništa o tome što je Isus uistinu ostvario, niti temelje Božje ljubavi. Mi bi smo mogli koristiti mnoge prekrasne riječi raspravljajući o temi božanske ljubavi, ipak one bi imale manje Biblijske dubine od Isusove objave: „Jer Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život.“ (Ivan 3:16) Slično tome, nema riječi koje bi mogle prenijeti dublji smisao našeg cijenjenja Božje ljubavi od onih koje su izražene sa jednostavnom izjavom, „A mi ljubimo, jer je on prvo ljubio nas.“ (1. Ivan. 4:19)

„KOJA NADILAZI ZNANJE“

U prekrasnoj, gorljivoj molitvi u korist braće u Efezu, Pavao se molio, „Da vam[Bog] dadne po bogatstvu slave svoje, da se silom utvrdite po Duhu njegovu u nutarnjem čovjeku, Da Krist stanuje vjerom u srcima vašim, da budete u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni; Da biste mogli razumjeti sa svima svetima, koja je širina i dužina, i visina i dubina; I poznati ljubav Kristovu, koja nadilazi svaku spoznaju, da se ispunite svom puninom Božjom.“ (Efež. 3:16-19)

Vjerovatno ne postoji drugi odlomak u Bibliji poput ovoga koji daje mnogo izravniju sugestiju dubljeg razumijevanja. Međutim, Pavao ne piše o nekoj posebnoj istini koja je toliko „duboka“ da je on znao da će ju samo nekolicina biti u stanju shvatiti, jer on govori o biti u stanju „razumjeti“ to „sa svima svetima.“ Drugim riječima, velika istina „koja nadilazi svaku spoznaju“ bila je, po njegovom mišljenju, unutar mentalnog dosega sveg Božjeg posvećenog naroda.

Grčka riječ prevedena sa „nadilazi“ u ovom tekstu ima misao, „izvan uobičajenog.“ Prema, tome točka istine o kojoj Pavao piše nije nerazumljiva, nego je jednostavno izvan uobičajenog znanja, ili ono što nije općenito shvaćeno. Što je ta neobična spoznaja koju je Pavao imao na umu, i koja, on kaže, nam pomaže da cijenimo „širinu i dužinu, i visinu i dubinu „ Kristove ljubavi? Odgovor na to izlazi na svjetlo dana kada razmotrimo neke od ranijih redaka ovog poglavlja.

Počev sa 3 retkom, zapazimo način na koji Pavao naglašava veliku dubinu razumijevanja s čime mu je Gospodin iskazao naklonost, „da mi je objavom sneba obznanjena sveta tajna.“ On zatim ukazuje na svoju želju da braća u Efezu mogu „proniknuti u moje razumijevanje svete tajne o Kristu.“ (redak 4) Pavao objašnjava da to duboko razumijevanje izvjesnog dijela Božjeg plana čije je središte Krist nije ranije bilo obznanjeno, nego je „sada duhom otkrivena njegovim svetim apostolima i prorocima,“ tako da bi mogla biti prenešena drugima. (redak 5)

Ta veoma važna istina, toliko duboka da je bilo potrebno posebno otkrivenje od Gospodina da omogući Pavalu i drugim apostolima da ju razumiju, je navedena i idućem retku. „Naime da ljudi iz drugih naroda trebaju s nama biti sunasljednici i udovi istog tijela i sudionici obećanja u zajedništvu s Kristom Isusom, zahvaljujući dobroj vijesti.“ (redak 6) Nama se to čini jednostavnom istinom Božjeg plana, ipak Pavao je na to gledao kao na veliku tajnu, što je zasigurno i bila u danima Rane Crkve.

Tijekom stoljeća u kojima se Bog bavio sa svojim predodžbenim narodom, Izraelom, njegovi su proroci dali obećanja što se tiče dolaska Mesije — Krista — i njegovog kraljevstva. Cijeloj naciji Izrael bila je dana prilika da bude Mesijanskom nacijom, povezanom s Kristom u ispunjavanju prekrasnih obećanja o svijetom raširenim blagoslovima. „Poznavao sam samo vas od svih naroda zemaljskih, „ Gospodin je rekao Izraelu kroz proroka Amosa. (Amos 3:2)

Sa tom pozadinom razumijevanja, mora da je bilo vrlo komplicirano, posebno za Židovske vjernike u Ranoj Crkvi, shvatiti ideju da ljudi iz nacija mogu biti „sunasljednici“ s njima, i članovi „istog tijela“ Krista. Onima koji su postali svjesni te velike tajne, to je služilo kao čudesno otkrivenje božanske ljubavi. To je pokazalo da je Božja ljubav bila dovoljno široka i duboka da uzme čak i one iz ostalih naroda — nacija koje su stoljećima bile van Božje naklonosti — i učini ih nasljednicima Mesijanskih obećanja.

Postoji mnogo toga u zapisima Novog Zavjeta a što ukazuje da se konkretno tu istinu od Rane Crkve smatralo kao jednom od „dubina“ Božjih. Mnogima je to bilo komplicirano za razumjeti, i Pavao je posebno želio da ju braća u Efezu jasno shvate i razumiju da je bila dana kao posebno otkrivenje njemu silom Svetog Duha. To je bila spoznaja koja je bila van uobičajenog razumijevanja i Židova i Neznabožaca u to vrijeme, no ipak danas je vrlo jednostavna onima u čijim srcima nema nikakve etničke predrasude. Nema posvećenog djeteta Božjeg sada koje nije u stanju shvatiti takvu jednostavnu činjenicu Božjeg plana, ipak u Svetom je Pismu navedena kao istina koja pomaže otkriti „Kristovo neistraživo bogatstvo.“ (Efež. 3:8)

DUBINA BOGATSTVA

Usko povezano s tim učenjem koje je bilo toliko duboko Ranoj Crkvi, bila je daljnja istina da su čak i oni prirodni potomci Abrahama koji su odbacili Mesiju, i nakon toga bili odsječeni od „masline“ obećanja, na koncu trebali biti vraćeni u božansku naklonost i imati priliku dobiti život. Pavao o tome detaljno razlaže u Rim. 11:25-32, navodeći da je Bog smatrao Izrael kao da je bio u „nevjeri,“ kako bi i njima „moglo biti ukazano milosrđe.“ On zatim dodaje prekrasne riječi koje nalazimo u našem uvodnom tesktu, koji govori o „dubini bogatstva“ spoznaje o Bogu, i njegovim „neistraživim sudovima.“ (redak 33).

Grčka riječ prevedena sa „dubina“ u Pavlovom izrazu ushićenja je ista ona korištena u 1. Kor. 2:10 gdje govori o „dubinama Božjim.“ Njegovo ukazivanje na Božje „neistražive“ sudove je citat it Psalma 36. Taj odlomak glasi, „Jehova, tvoja je milost do nebesa, do oblaka je vjernost tvoja. Pravednost je tvoja poput gora tvojih Bože, zakon je tvoj bezdan vodeni:..Kako je dragocjena vjerna ljubav tvoja, Bože! U sjeni krila tvojih sinovi ljudski utočište traže.“ (reci 5-7)

Kako nas prekrasno ove riječi uvjeravaju u Božju vjernu ljubav, obilje njegovog milosrđa, i pravednost njegovih sudova. Ta slavna svojstva našeg Boga su posve „neistraživa“ barem kad se radi o našoj sposobnosti da uđemo u potpunosti u njihovo značenje. Međutim, Pavao citira predivan primjer Božjeg milosrđa i pravednih sudova, govoreći nam da će ta ljupka svojstva našeg Nebeskog Oca biti očitovana u konačnom spasenju onih koji su odbacili Krista kod njegovog Prvog Dolaska, i da će on iskazati milosrđe prema svima njima.

To je predivno jasna istina onima koji u sadašnje vrijeme, cijene i prihvaćaju Božji plan vjekova, ali mnogima u Ranoj Crkvi bilo je to vrlo „duboko,“ i ne lako za prihvatiti. Čak i danas postoje mnogo tobožnji Kršćani koji to ne mogu prihvatiti, odbijajući vjerovati da je Božja ljubav dovoljno obilna da proširi priliku spasenja onima koji su umrli u nevjerovanju.

„TEŠKO JE TO OBJASNITI“

Jedan od često citiranih tekstova koji se koriste da prenesu misao kako su neke od dragocjenih istina Biblije jednostavne, dok su izvjesne druge dublje i mnogo duhovnije, je Hebr. 5:12-14. U tim recima Pavao govori o „mlijeku“ i „čvrstoj hrani.“ On kaže Hebrejskoj braći da oni nisu bili pripremljeni za „čvrstu hranu,“ nego da su bili takvi „da im treba mlijeko.“

Na koju istinu Pavao ovdje ukazuje sa „čvrstom hranom?“ To je navedeno u recima 10 i 11, gdje on govori o Melkizedekovom svećenstvu — da je Isus, i kao kralj i svećenik, bio predočen sa Melkizedekom. „O njemu imamo mnogo toga reći,“ Pavao piše, „ali teško je to objasniti, jer ste postali lijeni slušati.“ On zatim objašnjava Hebrejskoj braći da oni nisu bili spremni za ono što im je on želio reći o Melkizedekovom svećenstvu , i da je njih čak trebalo ponovno poučavati „osnovama Božjih svetih objava.“

Činjenica da je Melkizedek bio i svećenik i kralj, i da je bio predslika te kombinirane službe koja se ima ispuniti od Krista, je za nas jasno objašnjena istina. (1. Moj. 14:18-20; Hebr. 7:1-17) Međutim umovima Židovskih Kršćana u Ranoj Crkvi, to je predstavljalo poteškoću — ne zato što je ideja bila toliko komplicirana ili teška za shvatiti, nego zato što su oni bili toliko temeljito prožeti s mišlju da je sve što se odnosi na svećenstvo počelo i završilo sa Aronom. U njihovom vjerskom odgoju, Melkizedeka se nikada nije spominjalo niti razmatralo. To je zbog toga bila „čvrsta hrana,“ i komplicirano za probaviti.

U Hebrejima 6, za razliku od toga, spominje ono što on opisuje kao „osnovna učenja o Kristu.“ (redak 1) U skladu sa značenjem Grčke riječi prevedene sa „osnovna,“ to je „početak“ ili „prva“ učenja o Kristu. To su, Pavao objašnjava, pokajanje, vjera, krštenje, polaganje ruku[začeće duhom], uskrsnuće, i vječni sud. (redak 2) Sve to, premda od vitalne važnosti u Kršćanskom životu, nije predstavljalo nikakovu posebnu poteškoću Židovima, zato jer to nije bilo preko njihovog uobičajenog načina razmišljanja. U stvarnosti učenja kao što su krštenje, uskrsnuće, i sud nisu ništa više lakša za razumjeti od Melkizedekove predslike Krista i kao kralja i kao svećenika. Ipak, umovima onih kojima je Pavao pisao, te su stvari bile lakše za prihvatiti, baš kao je mlijeko djetetu.

„SABLAŽNJIVE RIJEČI“

Govoreći u sinagogi u Kafarnaumu, Isus je objavio da jedino oni koji „jedu tijelo Sina čovječjega, i piju njegovu krv,“ mogu postići vječni život. On je objasnio da je on bio „kruh koji je sišao s neba,“ i rekao je, „jer tijelo je moje prava hrana i krv je moja pravo piće.“ (Ivan 6:53-59) Kada su njegovi učenici čuli te stvari, oni su rekli, „Ovo su sablažnjive riječi! Tko ga može slušati?“ (redak 60) Ako razumijemo da je Božji plan otkupljenja usredotočen na Krista, te Gospodareve izraze je lakše za razumjeti. To je bio samo jednostavan način da kaže da je njegova ljudska priroda trebala biti žrtvovana za grijeh svijeta. Jedenje njegovog tijela i pijenje njegove krvi samo su bili simboli potrebe da vjernici — da bi imali život — trebaju prihvatiti njegovu veliku žrtvu i ponizno se podložiti u poslušnosti Božjoj volji kako je otkrivena kroz njega.

Ipak, onima koji su to čuli po prvi puta, i bez predznanja Božjeg plana da im pomogne razumjeti što je Gospodar mislio, ideja o jedenju njegovog tijela i pijenju njegove kvrvi bila je „sablažnjiva.“ Židovima je u stvari, bilo zabranjeno piti krv, i sugestija da bi to trebali činiti da bi dobili život bila je previše za njih. (3. Moj. 3:17; 7:26,27; 17:10,14) Mnogi su se od njih spotakli i više nisu „išli s njim.“ (Ivan 6:66)

TAJNE KRALJEVSTVA

Učenici su upitali Isusa zašto je govorio za javnost u prispodobama. On je odgovorio, „Vama je dano da razumijete svete tajne kraljevstva nebeskog, ali njima nije dano.“ (Mat. 13:10,11) Tajna ostaje takvom sve dok ju se ne razumije. Isusovo je obećanje bilo da će njegovim sljedbenicima tajne kraljevstva biti jasne. Mi vjerujemo da je Isus ispunio to obećanje svom posvećenom narodu, kako je stizalo određeno vrijeme za svaku od tih tajni da bude otkrivena. On je obećao da kad se bude vratio na kraju doba da se onda bude „opasao“ i posluživao svoje kućanstvo sa „hranom u pravo vrijeme.“ (Luka 12:37; Mat. 24:45) Mnoge su i bogate istine koje su bile stavljene na Gospodinov stol u ispunjenju tog obećanja, ipak one su i dalje tajnom za one kojima nije bilo dano da ih razumiju.

Na početku Evanđeoskog Doba bilo je pravo vrijeme za obznaniti „slavno bogatstvo ove svete tajne među neznabošcima. Ta je tajna Krist u zajedništvu s vama, nada da ćete s njim dijeliti njegovu slavu.“ (Kol. 1:27) Isprva, bila je to „tajna“ Židovskim vjernicima da sam Isus nije kompletni Krist, nego umjesto toga „glava“ nad „tijelom“ od mnogo udova. (redak 18) Međutim, kao što je gore navedeno, očitovanje božanske ljubavi, koja nadilazi ljudsku spoznaju, bila je vidljiva u prihvaćanju ljudi iz nacija da budu sunasljednici sa Židovskim vjernicima u toj nadi slave. . (Efež. 3:1-9, 19)

„ŠTO OKO NIJE VIDJELO“

Pavao je napisao Korinćanima: „Što oko nije vidjelo i uho nije čulo i što u srce čovječje nije došlo, to je Bog pripremio onima koji ga ljube. A nama je to Bog otkrio svojim duhom, jer duh sve istražuje .“ Pavao zatim to identificira kao „dubine Božje.“ (1. Kor. 2:9,10) Dio tog odlomka je bio uzet iz Iza. 64:4, koji kaže da „od davnine“ čovjek nije razumiostvari koje je Bog pripremio za njega. Međutim Pavao objašnjava da su te „dubine Božje“ u odnosu na Božji plan za blagoslivljanje čovjeka sada bile otkrivene Svetim Duhom Isusovim sljedbenicima.

Dok je prethodno bila istina da „oko nije vidjelo i uho nije čulo,“ predivne istine što se tiče Božjeg plana otkupljenja i spasenja kroz Krista — plan koji obuhvaća korištenje i Židova i ljudi iz nacija kao suradnika s njim u djelu izbavljenja — sada je bilo drugačije. Isus je ukazao na to kada je rekao, prospektivno, svojim učenicima, „Ali sretne su oči vaše jer vide i uši vaše jer čuju.“ (Mat. 13:16) Psalmista je napisao, „Kako su velika djela tvoja, Jehova! Vrlo su duboke tvoje misli.“ (Ps. 92:5) Kako se mi radujemo danas da su te „duboke“ Božje misli bile otkrivene njegovom narodu, i da mi možemo razumjeti „djela“ njegovog plana, i njegovom milošću imati udjela u njima.

„ČISTO MLIJEKO“

Apostol Petar savjetovao je braću u svojim danima: „Stoga odbacite svaku zloću i svaku prijevaru i licemjerje i zavist i svako klevetanje, i kao novorođena djeca, razvijajte želju za čistim mlijekom riječi Božje, da bi ste hraneći se njime uzrasli do spasenja, ako ste doista okusili koliko je Gospodin dobrostiv.“ (1. Pet. 2:1-3) Pavao je bio napisao ranije, „Braćo ne budite djeca po razboritosti, nego budite mala djeca po zlu.“ (1. Kor. 14:20) Izgleda da je to bila misao koju je Petar izrazio nakon njegove opomene da se odbaci „svaku zloću“ i druge tjelesne sklonosti. Kao „novorođena djeca“ — oslobođena zloće — „željna čistog mlijeka Riječi Božje.“

Postoji mnogo toga u Prvoj Poslanici Petrovoj što ukazuje da oni kojima je on pisao nisu bili samo „djeca“ u Kristu, unutar značenja koje se obično pridodaje tom izrazu. Osim Pavlove izjave o zloći, Petar se vjerovatno sjetio Isusovog primjera, kad je on bio rekao, što se tiče male djece, „jer takvima pripada kraljevstvo nebesko.“ (Mat. 19:14) Svaki bi Kristov učenik trebao nastojati biti poput djeteta u jednostavnosti i iskrenosti. Svi će se takvi zasigurno željeti hraniti bogatom duhovnom hranom iz Biblije, koju, u skladu sa primjerom „novorođenog djeteta, „ Petar opisuje kao „čisto mlijeko riječi.“

U ovom tekstu, Grčka riječ koja je prevedena sa „čisto“ znači „nepomiješano“ ili „nepatvoreno.“ Djetinja poniznost srca očitovat će se u želji da se hrani samo sa nepatvorenom istinom, i da izbjegava isprazna maštanja ljudskih rasuđivanja. Prema tome, izgleda da Petar u ovom tekstu ukazuje na sve predivne nauke Božjeg plana kao na „čisto mlijeko.“ To nije zato da se umanji dubina spoznaje o Bogu, nego da pokaže da će oni koji se u djetinjoj poniznosti hrane sa „nepomiješanom“ istinom, i pravilno ju asimiliraju, rasti „u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj.“ (Efež. 6:10)

Koliko smo radosni da sav Gospodinov narod kojima su dane „uši da čuju“ i „oči da vide,“ ima sposobnost da shvati slavne istine Božje Riječi, i da se kroz te istine naš Nebeski Otac otkrio svom narodu. Postoje, zaista, različiti stupnjevi razumijevanja i cijenjenja istine među njegovim narodom, ali to se ne bi trebalo smatrati neprirodnim, niti kao negativna posljedica za bilo koga. Nijedan od nas nikada neće, s ovu stranu zavjese, steći potpuni stupanj spoznaje. Ali, sve i jedan od nas može, i mora, proučavati u svrhu da bude „prokušan pred Bogom, radnik koji se nema čega stidjeti, ispravno razlažući riječ istine.“ (2. Tim. 2:15)

Također, kakve li prednosti dijeliti radosti te predivne spoznaje s drugima jednako dragocjene vjere. Mi svi možemo pomoći jedan drugome u našem proučavanju Riječi. Bez obzira na to koliko smo dugo bili na putu, postoje stavke koje možemo naučiti čak o od onih koji su novi u istini, sačuvamo li djetinju poniznost pred Bogom i jedni među drugima. Iznad svega, uvijek tražimo od Gospodina njegovo vodstvo, kako bi smo nastavili rasti u sve većoj spoznaji njega koji nas je pozvao „iz tame u svoje predivno svjetlo.“ (1. Pet. 2:9)