Zasađeni s Njime

„Jer kad smo zasađeni s njime u obličju njegove smrti, bit ćemo tako i ustajanjem.“
—Rimljanima 6:5 RV

NAŠ UVODNI TEKST služi kao podsjetnik o Božjoj namjeri da oni koji su bili pozvani da budu dijelom Božanske obitelji trebaju slijediti stazu priređenu od njegovog Sina, Krista Isusa. Novi Zavjet Suvremeni Prijevod prijevodi riječ „zasađeni“ sa „ujedinjeni s njim“ u njegovoj smrti i u njegovom uskrsnuću. Misao o biti „ujedinjen“ s njim kao Božji zasad podsjeća nas na Isusove riječi, „Ja sam pravi čokot, a moj je Otac vinogradar.“ (Ivan 15:1) Bog je vlasnik i njegovatelj svog simboličnog vinograda, i Isus je čokot njegovog zasada. Nebeski Otac ne samo da zasađuje, nego također i nadgleda razvoj i brine se za pravi čokot, i on na njegovu slavu donosi plod. Ova slika označava činjenicu da je Bog autor plana vjekova, središnje mjesto kojega je poziv i razvoj posebne klase, „Naroda za njegovo ime.“ (Djela 15:14)

VI STE LOZE

Isus nam govori o našoj prednosti da budemo dijelom tog zasada Božjeg, govoreći, „Jas am čokot, vi ste loze.“ (Ivan 15:5) On nas također poučava o potrebi da „ostanemo“ na čokotu, i da „donosimo mnogo ploda.“ (reci 5-8) Ostati na čokotu – Isusu – znači hoditi njegovim stopama i postajati sve više sličniji njemu u karakteru. To također označava prednost trpljenja s njim, i da se bude „zasađen“ s njim „u obličju njegove smrti,“ kako bi smo tako mogli sudjelovati i u „obličju njegova uskrsnuća.“ Pavao kasnije u knjizi Rimljanima ističe da je naša nada da budemo „nasljednici Božji, i sunasljednici Kristovi,“ uvjetna, temeljena na našem ispunjavanju zahtijeva, „ako trpimo zajedno s njim da bi smo zajedno s njim bili i proslavljeni.“ (Rim. 8:17)

Proces da se bude „zasađen,“ ili „ujedinjen“ s našim Gospodinom počinje onda kada smo napravili potpuno posvećenje da ćemo vršiti volju Nebeskog Oca – odustajući od naše vlastite volje kako bi smo slijedili Gospodarev primjer samopožrtvovnosti. Simbol krštenja u vodi to prekrasno oslikava, pokazujući da smo mi bili „kršteni u Krista Isusa,“ i „sahranjeni svojim krštenjem u njegovu smrt.“ (Rim. 6:3,4) Prihvaćeni od Oca, mi postajemo „loza,“ i počinjemo uzimati životodajne hranjive tvari pružene od Isusa, korijena i stabljike čokota, kako bi smo „donosili mnogo ploda.“ Biti „zasađen s njime“ u jedinstvu s našim Gospodinom također se proširuje na mnoge druge loze čokota – našu braću. „Tijelo Kristovo“ – jedno tijelo sa mnogim udovima – je još jedan Biblijski simbol korišten da pokaže jedinstvo te pripreme. Zaista, ona iskustva koja dotaknu jednu „lozu“ čokota, ili jedan „ud“ tijela, osjećaju svi, i sve bi ih loze trebale koristiti kao kamenove izgradnje u stjecanju ispravnog rasta u karakternu sličnost našem Gospodinu i uzoru. (1. Kor. 12:12-14,18,27; Efež. 4:15,16)

Ispravan rast kao loza na čokotu, hodajući „ne po tijelu, već po Duhu,“ vodit će nas k zrelosti u Kristu Isusu. (Rim. 8:1-4) Ne postoji drugi način na koji možemo postići novu prirodu i biti „zasađeni s njime“ u njegovom uskrsnuću. Ako se, milošću našeg Nebeskog Oca, nađemo vjernima do smrti u tom nastojanju, mi ćemo ispuniti u nama sljedeći Biblijski simbol. Oni u „Sionu“ koji ostanu vjerno na čokotu, pod Gospodarevim pomazanjem, biti će nazvani „stabla pravednosti koja je Gospodin zasadio, da pokažu njegovu ljepotu.“ (Iza. 61:3)

VAŽNOST DRVEĆA

U Svetom Pismu se na dosta mjesta ukazuje na drveće. Ponekada je to na simboličan način, označavajući bogatstvo i moć vođa među nacijama. U jednom takvom slučaju, Nebukadnezar je sanjao drvo „usred zemlje“ koje je bilo „jako,“ i čija je visina „dopirala do nebesa.“ Tumačeći njegov san, Danijel je rekao da je drvo predstavljalo Nebukadnezara, kao kralja nad Babilonskim carstvom, koje je u to vrijeme bilo najopsežnija i moćna nacija na zemlji. (Dan. 4:10,11,20-22) Mi također zapažamo ove riječi Psalmiste: „Vidio sam zloga kako je nasilan, kako se širi kao razgranato drvo na svom tlu.“ (Ps. 37:35) Prijevod Novi Svijet govori o tom drvetu kao „o razgranatom na tlu domaćem.“ To prikladno opisuje „tlo“ ponosa i zloće na kojemu su vođe – ili drveće – palog čovječanstva bili zasađeni od Sotone, „boga ovog doba.“ (2. Kor. 4:4; Gal. 1:4)

Sveto Pismo spominje brojne vrste drveća. U raznim su odlomcima su spomenuta drveća poput badema, jabuke, aloe i cedar. (Prop. 12:5; Pjesma 2:3; 4. Moj. 24:6) „Libanonski cedrovi“ bili su korišteni u građenju Salamunovog hrama i njegove kuće. (Ps. 104:16; 1. Kralj. 5:1-6; 7:1,2) Drvo cedar je zimzelen, ali također ima posebno svojstvo da bude otporan na insekte i druge izvore propadanja. Simboličkim jezikom, Psalmista kaže da „će pravednik…kao cedar na Libanonu rasti.“ (Ps. 92:12) To je prikladan simbol vječnog života, koji će biti dan svima koji će na koncu postići pravednost.

Nebeski je Otac rekao Noi da sagradi arku od „drveta gofera“ – smatra se da je to najverovatnije bilo drvo čempresa – i dao mu je točne specifikacije s obzirom na njenu gradnju. (1. Moj. 6:14-16) Kasnije je Bog dao upute Mojsiju što se tiče gradnje Šatora od sastanka. Jedan od njegovog najvažnijeg namještaja bio je „kovčeg svjedočanstva,“ ili „saveza.“ Bog je rekao Mojsiju da ga napravi od „akacijinog drveta,“ koje je bilo jedna vrsta bagrema, i da ga u cijelosti obloži sa „čistim zlatom.“ Kovčeg je trebao biti pokriven sa „poklopcem,“ također od čistog zlata, na krajevima kojega je trebalo načiniti „dva keruba.“ Bog je rekao što se tiče tog jednostavnog drvenog kovčega, sa njegovim različitim oblozima od zlata: „Tu ću se sastajati s tobom i odozgo iznad poklopca, između dva keruba koja su na kovčegu svjedočanstva, govoriću ti sve zapovijedi za Izraelove sinove.“ (2. Moj. 25:10-22)

U jednoj od daljnih Božjih uputa Mojsiju, on pruža detalje kako se ima napraviti „sveto ulje za pomazanje.“ Osim različitih začina koji su trebali biti dodani, glavni je sastojak bilo maslinovo ulje, iscijeđeno iz ploda drveta masline. (2. Moj. 30:22-31) To „sveto ulje pomazanja,“ koje je bilo korišteno da posveti svu opremu i posude Šatora od sastanka, simbol je Svetog Duha. Isus je obećao svojim učenicima da kada „Duh istine“ bude došao, on će ih „uputiti u svu istinu,“ i on se molio da istina ima svoj posvećujući učinak na njih. (Ivan 16:13; 17:17,19) U skladu s time, apostol Ivan govori o „dvije masline,“ simbolu istina sadržanih u Starom i Novom Zavjetu, koji su bili „svjedoci“ Božjeg plana tokom Evanđeoskog Doba. (Otkr. 11:3,4)

Također se prisjećamo izvještaja o Zakeju, koji se je, zbog svog niskog rasta, popeo na drvo smokve kako bi mogao vidjeti Isusa. (Luka 19:1-9) Njegovo ime na Hebrejskom znači „čist.“ Iako je on bio prezreni poreznik, i očigledno nije uvijek bio pošten u svom ophođenju s narodom, Zakej je pokazao čistoću svog srca priznavši svoju želju da da siromašnima i da četverostruko vrati bilo kome od koga je nezakonito uzeo bilo što. Isus je ostao u njegovoj kući kao gost, i blagoslovio ga zbog njegovih ispravnih želja, rekavši mu, „Danas je došlo spasenje ovoj kući.“ Kaku prekrasnu pouku ovdje primjećujemo – da Bog može ponekada uzeti nešto tako obično kao drvo, i u svojoj providnosti, koristiti kao oruđe u ostvarenju svojih pravednih namjera.

USPOREDBE O DRVEĆU

Isus je u brojnim prilikama, govorio o drveću simbolički ili u usporedbama. Mi citiramo jedan takav slučaj: „Zatim im je ispričao jedno poređenje: Pogledajte smokvu i sve ostalo drveće. Kad vidite da je već napupilo, i sami znate da je blizu ljeto…ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne dogodi.“ (Luka 21:29-32) Drvo smokve je bilo korišteno i u Starom i Novom Zavjetu da predstavi naciju Izrael. (Jer. 24; Marko 11:11-21) Ovdje, kratko prije svoje smrti, Gospodin je prorokovao o svom drugom dolasku, ili prisutnosti, tijekom kojeg vremena je on rekao da će drvo smokve, i mnoga druga drveća – ili nacije – „napupati.“

Zaista je očito, ispunjenje ovog „znaka“ prisutnosti našeg Gospodina. Tijekom prošlog stoljeća smo vidjeli uspon Izraela kao države i njihovu istaknutost kao nacije. Također smo svjedočili porastu ukupnog broja suverenih nacija od nešto manje od pedeset 1914 pa do blizu dvije stotine danas – gotovo četverostruko povećanje. Kako točno pupanje „dveta smokve“ i „sveg drveća“ oslikava vrijeme u kojem mi živimo.

DANE ZAPOVIJEDI

Pod Mojsijevim Zakonom, postojale su zapovijedi i upute dane Izraelu što se tiče drveća, osobito onog koje je davalo hranu. Citiramo: „Ako mnogo dana držiš pod opsadom neki grad boreći se da ga osvojiš, nemoj uništavati sjekirom drveće,…s tog drveća možeš da jedeš,…(jer drveće poljsko je ljudski život)…Možeš da oboriš samo ono drvo za koje znaš da mu se plod ne jede.“ (5. Moj. 20:19,20) U jednoj drugoj uputi mi čitamo, „Kad uđete u zemlju i zasadite bilo koju voćku,…To drvo[plod] tri godine smatrajte neobrezanim…Četvrte godine sav njegov rod postaće nešto sveto što će služiti za praznično veselje Gospodinu…Pete godine možete da jedete njegove plodove.“ (3. Moj. 19:23-25) Kako su praktične bile te upute. Zasigurno bi bilo razumno spasiti drveće koje je bilo korišteno za hranu nakon osvajanja neprijatelja, i mudro suzdržati se od jedenja sa novo zasađenog voćaka sve do pete godine, kada bi bile mnogo zrelije, i kvaliteta ploda mnogo bolja.

Bog je također zapovijedio Izraelu da ne koriste drveće kao postavke za idolsko obožavanje. Čitamo: „Ne sadi sebi nikakvo drvo da ti bude kao obredno deblo kod oltara koji ćeš podići Gospodinu, svom Bogu. Ne postavljaj sebi nikakav obredni stup, jer to mrzi Gospodin, tvoj Bog.“ (5. Moj. 16:21,22) Bog je to morao reći zato što su gotovo sve poganske nacije koje su okruživale Izrael sudjelovale u praksi sađenja obrednog drveća. Oni bi zatim koristili drvo kao gorivo za pravljenje rezanih likova i za prinošenje odvratnih žrtvi u obožavanju svojih lažnih bogova. (5. Moj. 7:1-5; 12:1-3) Izrael, međutim, nije poslušao tu zapovijed, i često su kopirali praksa svojih poganskih susjeda. „Podizali su sebi obredne stupove i obredna debla na svakom visokom drvetu i pod svakim zelenim drvetom. I po svim obrednim uzvišicama prinosili su kad, baš kao narodi.“ (2. Kralj. 17:10,11)

Ezekija, jedan od nekolicine pravednih kraljeva Izraela i Jude, „uklonio je obredne uzvišice, oborio obredne stupove, posjekao obredno deblo,…On se uzdao u Gospodina, Izraelovog Boga.“ (2. Kralj. 18:4,5) Kako su ti uvjeti slični onima našeg vremena, kada čovječanstvo obožava lažne bogove i idole svake vrste i mašte. Međutim, Bog nam jamči da će sva takva „nepravda kao stablo slomiti.“ (Job 24:20) Sve što stoji na putu ostvarenja Božjih planova i nauma biti će potrešeno i neće ostati, „kako bi ostalo ono što se ne može uzdrmati…Jer naš Bog je također vatra koja proždire.“ (Hebr. 12:26-29)

GRADNJA GOSPODNJEG DOMA

Kad su se Izraelci vratili u Jeruzalem iz Babilonskog sužanjstva, bilo je to u svrhu ponovne izgradnje njihovog hrama. Međutim, oni su isprva zanemarili to djelo, i bili prekoreni od Gospodina. Kroz proroka Hagaja, Bog je rekao: „Razmislite u svom srcu o putevima svojim. Idite na goru i donesite drva! Sagradite dom da mi donosi radost i da se proslavim.“ (Hag. 1:7,8) Iako su oni bili sakupljali drvo i druge materijale, oni su ih koristili za gradnju svojih vlastitih kuća, umjesto doma Gospodnjeg. U međuvremenu, hram je nastavio biti zapostavljen. (reci 4,9) Nakon što ih je Bog ozbiljno prekorio zbog toga, narod se konačno osvjestio s obzirom na svoju dužnost i predivnu prednost služenja njemu, „i došli su da rade u domu Gospodina nad vojskama, svog Boga.“ (redak 14)

Ovdje nalazimo vrlo važnu pouku za nas. Jesmo li bogato zaposleni u građenju duhovnog hrama Novog Stvorenja, ili mi zanemarujemo taj napor i gradimo tjelesna, privremena prebivališta za staru, palu prirodu? Mi moramo stalno ispunjavati naš zavjet posvećenja, budući da smo predstavili naša „tijela kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, da služimo Bogu koristeći svoj razum,“ nastojeći ne da nas „i dalje oblikuje ovo doba, nego da se preobrazimo obnavljanjem svog uma.“ (Rim. 12:1,2)

Djelo građenja u kojem učestvujemo u sadašnje vrijeme nije temeljeno na korištenju materijala kao što su doslovno drveće ili kamen. Pavao kaže da mi „zidamo na temelju apostola i proroka, a ugaoni kamen temeljac je sam Krist Isus.“ Na tom sigurnom temelju mi smo bili „skladno povezani“ pod Božjim nadzorom da budemo „sveti Gospodnji hram…ugrađeni u građevinu u kojoj Bog prebiva Duhom.“ (Efež. 2:20-22) Kada jednom bude bio dovršen, Bog će „ispuniti ovaj dom slavom,“ i „doći će žudnja svih naroda,“ posredstvom blagoslova kraljevstva koji će poteći čovječanstvu iz Božjeg duhovnog hrama. (Hag. 2:7)

Baš kao što su Izraelci bili potaknuti na rad na domu Gospodnjem, tako i mi primamo ohrabrenje i duhovnu snagu da učestvujemo u građenju našeg Kršćanskog karaktera, i da donosimo plod. To dolazi od Boga, kroz Krista Isusa, koji nam „posta mudrost od Boga i pravednost i posvećenje i iskupljenje[izbavljenje].“ (1. Kor. 1:30) Prema tome, mi se nemamo u čemu proslavljati, kako Pavao kaže u nastavku, govoreći, „Ko se hvali, neka se hvali Gospodinom.“ (redak 31)

HRANA OD BOGA

Da bi se bilo ispravno „zasađeno s njim“ u sličnost Kristu Isusu zahtijeva da primamo duhovnu prehranu. To nam dolazi kroz hranjenje sa Božjom Riječi, probavljanje, i usvajanje njenih načela u naš svakodnevni život. Propust da se hrani i usvaja te stvari značit će neuspjeh u rastu, i bez rasta , mi nećemo biti u stanju proizvesti plod. Takvo će stanje na koncu rezultirati da budemo „izbačeni napolje kao grana.“ (Ivan 15:6) Međutim, ako se budemo hranili primjerom kojeg nam je Gospodar postavio i oponašali ga najbolje što budemo mogli, Božjom ćemo milosti postupno rasti u karakternu sličnost njemu, tako da možemo postati „drveće pravednosti“ u Sionu.

Kada je mlado drvo zasađeno, ono pušta korijenje što dublje, koje se često probija kroz mnoge prepreke, da dođe do svog cilja dobivanja vode i drugih hranjivih tvari. To ima dvostruku korist. Voda i hranjive tvari koje korijenje upija donose vitalnost i zdravlje drvetu, tako da će ono nastaviti rasti i proizvoditi željeni plod. U isto vrijeme, kako korijenje raste i širi se na sve strane, snaga drveta je uvelike povećana, dajući mu veću sposobnost da izdrži oluje, vjetar, i druge potencijalno štetne uvjete.

Isto će biti i sa nama. Mi bi trebali marljivo tražiti vitalne hranjive tvari koje nalazimo u Božjoj Riječi istine, ne dopuštajući preprekama palog tijela ili duhu svijeta da nas u tome spriječe. Naš je Gospodin rekao, „Blago žednima i gladnima pravednosti, jer oni će se nasititi.“ (Mat. 5:6) To jest, oni će se „nasititi“ sa onim načelima istine i pravednosti neophodnima da bi mogli „donijeti mnogo ploda.“ To prodiranje korijenja u dubinu se odražava u vremenu koje potrošimo na osobno proučavanje i duboko razmišljanje, isto tako kao i na naše druženje sa braćom, dok razmatramo zajedno Sveto Pismo. Kakove li radosti „sakupiti se…“ sa „svetima koji žrtvom sklopiše savez sa [Bogom].“ (Ps. 50:5)

Kako tražimo vodu života, korijenje naše vjere postaje sve dublje i jače, omogućujući nam da izdržimo ozbiljne kušnje i testiranja na uskom putu žrtve. Često, to jačanje naše vjere dolazi od dubokog razmišljanja o mnogim dragocjenim obećanjima Božje Riječi, kao što su poznate riječi Psalmiste, „Jest, da mi je i dolinom smrtne sjene proći, zla se neću bojati: jer ti si sa mnom; štap tvoj i palica tvoja tješe me. Ti stol preda mnom pripravljaš…uljem mi glavu mažeš,…Doista, dobrota i milost pratit će mene u sve dane života mojega; u domu GOSPODINOVU ću prebivati zauvijek. (Ps. 23:4-6) Mi također imamo jamstvo da „Bog čini da sve doprinosi dobru onima koji ga vole. Te je ljude Bog izabrao prema svom planu.“ (Rim. 8:28 SP) Ta, i mnoga druga obećanja, su osmišljena da ojačaju korijenje naše vjere do te mjere da možemo imati „potpuno pouzdanje“ „nade“ i „vjere,“ i biti u stanju reći sa Pavlom, „Dobar boj sam vojevao,…vjeru sačuvao.“ (Hebr. 6:11; 10:22; 2. Tim. 4:7)

U jednom drugom Psalmu mi čitamo, „GOSPODIN određuje korako dobra čovjeka:…Ako i padne, neće biti sasvim oboren, jer ga GOSPODIN rukom svojom pridržava.“ (Ps. 37:23,24) Ove riječi upućuju na činjenicu da ćemo se spotaknuti i pasti sa vremena na vrijeme unatoč našoj najvećoj želji da rastemo jačima kao zasad Gospodinov i da proizvodimo željeni plod. Ipak, Bog nas ne odbacuje, nego nas „pridržava,“ baš kao što i vinogradar čini sve što može da podrži i podupre drvo koje je slabo zbog štete od elemenata ili nekog drugog destruktivnog izvora. Prema tome, kada vidimo da smo se spotakli i da smo u duhovnoj tjeskobi, trebali bi smo nastaviti puštati korijenje naše vjere da izvlači potrebno ohrabrenje i ispravljanje iz Božje Riječi. Mi bi također, trebali ići izravno k Gospodinu – našem vinogradaru – u molitvi, i „pristupati smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć.“ (Hebr. 4:16)

VAŽNOST SVJETLA

Da bi drvo raslo, ono treba sunčevu svjetlost. Kroz cijelu Bibliju, svjetlo je korišteno kao još jedan važan simbol istine. Sveto Pismo nam govori da „Bog je svjetlo,“ i Isus je podsjetio svoje učenike, „svjetlo sam svijeta.“ (1. Ivan. 1:5; Ivan 9:5) Apostol Pavao ukazuje na „svjetlo slavnoga evanđelja Krista, koji je slika Božja,“ i rekao je braći u Efezu, „zasvjetlit će ti Krist.“ (2. Kor. 4:4; Efež. 5:14) Mi također imamo jamstvo da svjetlo Božje naklonosti svijetli posebno na one koji nastoje hoditi u pravednosti. „Svjetlo je posijano za pravednika i radost za one koji su čestita srca.“ (Ps. 97:11)

Budući da drvetu treba svjetlo, ono ima tendenciju rasti prema gore prema njemu. Ako tamo gdje je bilo posađeno nema obilja svjetla, drvo će se često savijati i okretati sve dok njegove grane ne dosegnu područje gdje ima više svjetla, u koje će vrijeme rasti gore prema njemu. Jedini izvori svjetla istine, kao što je gore citirano iz Svetog Pisma, su Bog, njegov Sin Krist Isus, i evanđelje Krista koje nalazimo u Svetom Pismu. Sav naš duhovni rast treba biti usmjeren prema tim izvorima svjetla, i, poput drveća, mi moramo ulagati svaki napor i u potpunosti okretati naš fokus prema Gospodinu da bi dobili najveće obilje svjetla. Isus je potaknuo svoje učenike, „Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo da možete biti djeca svjetla.“ (Ivan 12:36) Stoga, da bi smo „vjerovali u svjetlo,“ koje nam je pruženo, znači da mi moramo posegnuti za njime i rasti prema njemu svaki dan našeg zemaljskog proputovanja.

„Jer je Bog, koji je zapovjedio da iz tame zasvjetli svjetlo, zasvjetlio u našim srcima da dade svjetlo spoznaje slave Božje na licu Isusa Krista.“ (2. Kor. 4:6) Koji nam je dragocjeni dragulj Pavao ovdje dao! Iako je naša želja savijati se i rasti prema svjetlu istine, sam Bog je taj koji usmjerava svoje svjetlo da svijetli tako da mi možemo izići „iz tame“ i da njegove zrake „zasvjetle u našim srcima,“ i Bog je taj koji nam je dao spoznaju svoje slave očitovane u Isusu Kristu!

ISKUŠENJA I TESTIRANJA

Ispitivanje godova na drveću je često pokazatelj različitih uvjeta koji su ili promicali ili sprečavali rast. Vremena suše, vatre, ili drugih teških uvjeta, u usporedbi sa razdobljima obilne kiše, sunca, i hranjivih tvari očitovat će se u relativnoj širini prstenova, isto tako kao i u prirodi njihovog izgleda. Kod nas, osim gore spomenutih prepreka i spoticanja, koji nam se često dogode zbog naših slabosti i tjelesnih sklonosti, mi također doživljavamo kušnje i testiranja iz drugih izvora – ponekada vrlo teških. Poput drveća, naš rast može s vremenom izgledati da je spriječen, ali mi imamo jamstvo da Gospodin neće dopustiti da u naš život dođe bilo koje iskustvo koje je veće od onoga što mi možemo nositi. (1. Kor. 10:13)

Mi također imamo obećano jamstvo koje je dao Apostol Petar, „da se prokušanost vaše vjere, mnogo dragocjenije od zlata koje propada, iako se vatrom kuša, nađe na hvalu, čast i slavu za dolaska[kad se otkrije SP] Isusa Krista.“ (1. Pet. 1:7) Pavao dodaje da se obučavanje koje mi primamo kroz ta iskustva „za sada ne čini da je radost, nego žalost, ali poslije donosi mironosni plod pravednosti onima koji su njime uvježbani.“ (Hebr. 12:11) Zaista, donošenje „ploda pravednosti“ je cilj koji je pred nama kao zasadu Gosodinovom.

DONOŠENJE PLODA

Donošenje ploda, kao što smo zapazili u gore citiranom odlomku, je konačni cilj toga biti „zasađen zajedno“ sa Kristom. Izvjesni uslovi su preduvjet za naše donošenje ploda. Kao prvo, mi moramo „ostati na čokotu,“ – Kristu Isusu – i on mora prebivati u nama, kroz snagu i utjecaj Svetog Duha. (Ivan 15:4,5; 14:16-18) Osim toga, „moje riječi,“ rekao je Isus, moraju također ostati u nama tako da mi možemo ispravno „iskati“ za potrebnu pomoć da donosimo mnogo ploda. (Ivan 15:7) Ništa manje nije važan ni zahtijev, da smo, dok mi donosimo plod, čišćeni, „da možemo donijeti više ploda.“ (redak 2) Na svu sreću, to čišćenje radi veliki vinogradar, naš svemudri Nebeski Otac. On točno zna vrijeme kad se treba napraviti to čišćenje, i mjeru do koje ga je potrebno napraviti. On ima savršenu vještinu za uraditi to bez da nam naškodi kao Novom Stvorenju. U stvati, jedino će Božje čišćenje, rezultirati s time da ćemo donijeti više ploda.

Nebeski Otac biti će proslavljen u onoj mjeri u kojoj se naš plod povećava. Kako mi sazrijevamo i povećavamo naš plod, to će voditi do „zaslađivanja“ različitih elemenata Kršćanskog karaktera u našim srcima i mislima, i do najveće moguće mjere, u našim riječima i postupcima. Isus je rekao, „jer svako se stablo poznaje po svome plodu…Dobar čovjek iz dobre riznice svoga srca iznosi ono što je dobro,…jer iz obilja srca usta njegova govore.“ (Luka 6:44,45) Neka bi smo, prema tome, nastojali razviti zreli plod, kao što nas Petar potiče: „Dodajte svojoj vjeri,“ svojstva čestitosti, spoznaje, uzdržljivosti, postojanosti, pobožnosti, bratoljublja, i ljubavi. „Ako to imate, „ nastavlja on, „i time obilujete, nećete biti besposleni ni besplodni u spoznaji Gospodina našega, Isusa Krista,…braćo, to revnije,…jer ako to činite, nećete nikada pasti.“ (2. Pet. 1:5-10)