Ponizna Vjera
|
Ključni redak: „A carinik, stojeći podalje, ne htjede ni oči podići prema nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: Bože, milostiv budi meni grešniku.“ Izabrani tekst: |
ISUS JE IZGOVORIO usporedbu da opomene one koji su se smatrali pravednima, a prezirali su svakog drugog. On je rekao, „Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.’ Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.“ (Luka 18:9-12)
Kao što je navedeno u našem Ključnom Retku, carinik – ili „poreznik“ – osjećao se drugačije. On se nije smatrao dostojnim pogledati u nebo, nego je jednostavno molio Boga za milosrđe. Isus je završio usporedbu rekavši da taj čovjek „siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ (redak 14)
Sa Božjeg stanovišta, oba su čovjeka bili grešnici i bilo im je potrebno oproštenje. Farizej se pouzdao u svoja nesavršena djela i nije tražio oproštenje, dok je carinik shvaćao svoje stanje i molio se za milosrđe. U Isusovim danima, Farizeji su bili istaknuta vjerska grupa koja je poštivala Zakon i poučavala narod o njemu. Međutim, kroz različite usporedbe, Isus je istaknuo da je kod većine njih religija bila samo izvanjsko pokazivanje, i držanje Zakona samo izvanjska posušnost, koja nije dolazila od srca.
Mnogi su Farizeji prezirali carinike, odbijajući njihovo društvo. Oni su kritizirali Isusa jer je jeo s njima isto tako kao i sa priznatim grešnicima. (Luka 5:30) Isus nije gledao na izvanjski izgled nego na srce. On nije volio carinike zato što su bili grešnici, niti je osuđivao Farizeje zato što su izvanski držali Zakon. Ne možemo steći dojam da Bog više voli ljude koji žive u grijehu od onih koji nastoje živjeti najbolje što mogu u skladu s njegovim Zakonom. Umjesto, pouka koju bi smo stalno trebali imati na umu je da smo mi svi lišeni savršenstva i da nam je potrebno Božje milosrđe. Grešnik koji to prepoznaje je više ugodniji Bogu, i bliži oproštenju, nego mnogo moralnija osoba koja ne uspijeva vidjeti svoje vlastite grijehe i nedostatke.
Isus je ukazao na tu zabludu Farizeja, rekavši, „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.“ (reci 31,32) Isus je nastojao skrenuti pažnju na činjenicu da premda su Farizeji tvrdili da su bili pravedni, da to nisu bili. Oni su bili nesavršeni i grešni, i trebao im je Spasitelj. Međutim, stanje njihovog srca nije bilo takvo da cijene njihovu potrebu i da dođu k Gospodinu po oproštenje.
Obje su klase predstavljene među Kršćanima danas. Neki se pouzdaju u članstvo u crkvi i pohađanje iste, dobrotvorni rad, ili općeniti moral za svoje spasenje, dok zanemaruju činjenicu da su „svi sagriješili i lišeni su slave Božje.“ (Rim. 3:23) Drugi vjernici, možda i ne tako zapaženi, mnogo spremnije razabiru svoje vlastite slabosti i priznaju ih, prihvaćajući oproštenje grijeha i obećanje vječnog života kao Božje nezaslužene darove, temeljene na žrtvi njegovog jedinorođenog Sina. (Efež. 1:6,7) Prema tome, nemojmo se pouzdati u našu vlastitu pravednost, niti prezirati druge, nego nastavimo razvijati našu vjeru, s poniznošću srca.