Sinovstvo

„Gledajte kakvu nam je ljubav darovao Otac, da se sinovima Božjim nazivamo…Ljubljeni, sada smo sinovi Božji i nije se još očitovalo što ćemo biti; ali znamo da ćemo, kada se on pojavi, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti kao što on jest.“ —1. Ivan 3:1,2

CIJENJENJE prednosti sinovstva je bitna pomoć našoj vjernosti. Pored našeg uvodnog teksta, mi zapažamo sljedeće izjave iz Svetog Pisma. „Tada oni koji se bojahu[pokazuju strahopoštovanje] GOSPODINA često govorahu jedan drugome; i GOSPODIN je to slušao, i čuo, te je pred njim napisana knjiga spomenica…Oni će biti moji, govori GOSPODIN nad vojskama, u onaj dan kada uredim svoje dragulje; i poštedjet ću ih kao što čovjek poštedi vlastita sina koji mu služi.“ (Mal. 3:16,17) „Jer svi ste vi djeca Božja po vjeri u Krista Isusa.“ (Gal. 3:26) „Da budete neporočni i bezazleni , sinovi Božji…usred izopačena i pokvarena naraštaja u kojemu svijetlite kao svjetlila u svijetu.“ (Filip. 2:15) „Jer svi oni koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji…Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji i subaštinici Kristovi; ako doista zajedno s njim trpimo, da zajedno budemo i proslavljeni.“ (Rim. 8:14,16,17) „Doista, cjelokupno Stvorenje s istinskom željom iščekuje to očitovanje sinova Božjih.“ (Rim. 8:19)

Velika je prednost biti Božjim djetetom, zato što smo, prema njegovoj Riječi, mi svi jednom bili „djeca neposlušnosti…po naravi bili djeca gnjeva.“ (Efež. 2:2,3) Da nije bilo otkupiteljskog djela Isusa Krista, mi bi smo i dalje bili pod osudom na smrt. Mi, zajedno sa cijelom palom rasom čovječanstva, ne bi smo mogli biti računati kao dio Božje obitelji dokle god bi smo bili „djeca“ grijeha i smrti nasljeđenog od naših praroditelja.

ADAM JE IZGUBIO SINOVSTVO

Adam je bio stvoren kao sin Božji – zemaljski, ljudski sin, na „sliku“ i „obličje“ Božje, iako „tek malo niži od anđela.“ (1. Moj. 1:26,27; Ps. 8:4,5) Adam je kroz neposlušnost izgubio svoje sinovstvo. S njim je također izgubio i zajedništvo s Bogom. Njegovo potomstvo nema taj blagoslov da budu sinovi Božji, niti imaju zajedništvo s njim. Međutim, navodeći detaljnije riječi Apostola Pavla, mi čitamo: „I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima. Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi.“ (Efež. 2:1-3)

Apostol nam ovdje govori da smo mi bili rođeni kao djeca Adamove neposlušnosti, i gnjeva povezanog sa Božjom osudom njega u Edenu. U tom stanju, mi smo bili „mrtvi zbog prijestupa i grijeha“ – to jest, mrtvi u Adamovom prijestupu. Međutim, mi nalazimo zraku nade u riječima: „Onaj tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a onaj tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti život, nego gnjev Božji ostaje na njemu.“ (Ivan 3:36) Zaista, nije bilo nikakve nade u sinovstvo za bilo koga od čovječanstva sve dok Isus, Božji „jedinorođeni Sin,“ nije došao u svijet. (redak 16) Međutim tada je ta nada ponovno oživjela.

Abraham je bio veliki čovjek, i predan pravednosti, ali on nije bio sin Božji. Izvještaj kaže da je on bio „Prijateljem Božjim.“ (Jakov 2:23) Mojsije je slično tome bio plemenita ličnost, i vjerni sluga, ali nije bio sin Božji. Pavao je rekao, „A Mojsije, uistinu, bijaše vjeran u svoj kući njegovoj kao sluga…ali Krist, kao Sin, nad svojim vlastitom kućom; čija smo kuća mi.“ (Hebr. 3:5,6) Ovdje smo upoznati sa mogućnošću sinovstva, ali kako se postaje članovima tog kućanstva sinova? Kako dolazi do promjene da više nismo djeca neposlušnosti, pod božanskom osudom, i postajemo djecom Božjom?

KAKO POSTAJEMO SINOVIMA

Ako ćemo cijeniti taj odnos moramo znati kako je on moguć. „Otkupnina za sve“ koju je pružio „čovjek Krist Isus“ je temelj za sve. (1. Tim. 2:5,6) Isus je nadalje obrazložio, rekavši, „Zaista, zaista, kažem vam: Onaj tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me poslao, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Ivan 5:24) Apostol izražava sličnu misao sa sljedećim riječima: „Sada, dakle, nema osude onima koji su u Kristu Isusu;…Jer zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodio me zakona grijeha i smrti.“ (Rim. 8:1,2)

Način na koji postajemo sinovima Božjim je dolaženjem k njemu u potpunom vjerovanju i vjeri „u Krista Isusa,“ njegovog jedinorođenog Sina, i bezuvjetnim posvećenjem da ćemo vršiti njegovu volju. Kroz uračunavanje zasluge otkupnine, ako se tako posvetimo, mi smo pokriveni Kristovim „plaštem pravednosti,“ i predstavljeni Ocu. Zaogrnuti tim „plaštem,“ mi smo „prihvaćeni u Ljubljenome,“ jer nas Otac gleda kao pravedne – opravdane u njegovim očima. (Iza. 61:10; Efež. 1:6; 1. Kor. 6:11) Tako smo oslobođeni od Adamske osude, i „začeti“ za novu „živu,“ živuću nadu. (1. Pet. 1:3) Budući da više nismo djeca Adamove neposlušnosti, mi smo sada opisani kao „poslušna djeca,“ i smatra nas se sinovima Božjim. (redak 14) Izostaviti bilo koj dio u tom procesu znači zaustaviti proces postajanja sinom.

Židovski sljedbenici Gospodara bili su prvi od ljudske rase od vremena savršenog Adama koji su postali sinovima Božjim. To se dogodlilo na dan Pedesetnice. U izvještaju Ivanovog Evanđelja, on navodi da je Isus došao k svojoj Židovskoj braći, ali da ga većina „ne primiše; a svima koji ga primiše on dade moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime.“ (Ivan 1:11,12) Kasnije, počev s Kornelijem, Poganskim časnikom, ta prednost sinovstva bila je proširena na sve, bez ograničenja na nacionalnost ili nešto drugo. (Djela 10:1-45) Stoga, Božja je volja da ljudi iz svih nacija, plemena i jezika sačinjavaju one koji čine njegovu kuću sinova.

„ABBA, OČE“

Pavao je napisao: „Jer svi oni koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji. Jer niste primili duha robovanja da se opet bojite, nego ste primili Duha posinjenja, u kojemu kličemo: Abba, Oče!“ (Rim. 8:14,15) Fraza, „Abba, Oče,“ je prekrasan izraz. Još jednu upotrebu tog izraza možemo naći u ovim riječima: „I budući da ste sinovi, poslao je Bog u vaša srca Duha svoga Sina, koji kliče: Abba, Oče! Stoga više nisi sluga, nego sin.“ (Gal. 4:6,7) Ovdje zapažamo da taj povik proizlazi iz naših srca kroz utjecaj Svetog Duha.

U ovim recima, „Abba,“ je Kaldejska riječ za Oca, ostavljena neprevedenom, i Grčka riječ „pater“ je prevedena sa „Otac.“ Prema tome, svaka je ukazivanje na Boga kao „Oca.“ Isus je koristio obje riječi. „Abba“ je bila riječ s kojom je odrastao. Njegov materinji jezik kao djeteta je bio Kaldejsko Aramejski. Nema sumnje da je on volio izgovarati ime svog Nebeskog Oca na način na koji je bio prvobitno poučavan. Razmislite o jednostavnosti i toplini riječi našeg Gospodina u njegovoj molitvi koja je zabilježena u Marku 14:36: „Abba, Oče, tebi je sve moguće; otkloni od mene ovu čašu: ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti.“

USVAJANJE – PRAVNI PROCES

U jednom od redaka koje smo upravo razmotrili – Rimljanima 8:15 – uvedena je jedna druga riječ. To je riječ „usvojenje,“ koja se pojavljuje nekoliko puta u Novom Zavjetu. U današnjoj praksi, „usvojiti“ znači uzeti osobu – obično dijete – u nečiju obitelj pravnim procesom, koji, kada je završen, rezultira tako da se „usvojenog“ smatra kao da je on ili ona bilo prirodno dijete obitelji, sa svim pravima i prednostima s tim povezanima. Isto je sa našim posinjenjem. Grčka riječ koja je prevedena sa „posinjenje“ prema Strongovoj konkordanciji, znači „postaviti kao sina.“ Korištenje te riječi naglašava pravni proces s kojim smo mi učinjeni prihvatljivima Bogu i tako postali sinovima, začetima od njega kroz njegov Duh.

U skladu s tom misli, trebale su biti ostvarene izvjesne pravne zakonitosti kroz rođenje, smrt i uskrsnuće Krista Isusa prije nego smo mi mogli postati Božjim sinovima. Pavao je naveo te stvari u ranijim poglavljima poslanice Rimljanima. Trebala je biti omogućena otkupna cijena, i također je bilo nužno njeno plaćanje Božjoj pravdi, „da je pravedan i da opravdava onoga tko vjeruje u Isusa.“ (Rim. 3:26) Budući da su ti zahtijevi bili zadovoljeni, put u sinovstvo bio je zakonito učinjen dostupnim. Ako smo stoga slijedili korake koje smo prethodno razmotrili – vjera u Isusovu krv i bezuvjetno posvećenje – mi smo „postavljeni kao sinovi“ pravnim sredstvima otkupljenja i začećem Svetim Duhom koja je omogućio Bog.

DRUGAČIJA RIJEČ

U brojnim odlomcima Novog Zavjeta, Petar, Ivan, i Pavao koriste riječ za „sinove“ koja prenosi misao o pojedincu koji dijeli posebnu bliskost sa Ocem. Thayer’s Greek Lexicon komentira tu riječ, govoreći da ona označava „sve koji su vođeni Duhom Božjim i stoga blisko povezani s Bogom.“ Ta je riječ korištena u 1. Pet. 1:14: „Kao poslušna djeca ne suobličujte se prijašnjim požudama u vašemu neznanju.“ Ivan ju koristi u Ivanu 1:11,12 koji smo tekst citirali ranije u našoj pouci, i onda ponovno u našem uvodnom tekstu, gdje on govori o „ljubavi Očevoj,“ po kojoj smo mi „nazvani sinovima Božjim,“ i obećano nam je da „ćemo biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti kao što on jest.“ (1. Ivan. 3:1,2)

Pavao također koristi istu riječ u opisivanju našeg položaja kao sinova. On kaže, „Da budete neporočni i bezazleni, sinovi Božji, besprijekorni usred izopačena i pokvarena naraštaja u kojemu svijetlite kao svjetlila u svijetu.“ (Filip. 2:15) Ovdje nas apostol podsjeća da on nije bio zaboravio zahtijeve koje je trebalo zadovoljiti da bi smo mi mogli biti smatrani „neporočnima,“ „bezazlenima,“ i „besprijekornima“ pred Bogom. Međutim, kada su ti pravni zahtijevi bili zadovoljeni, takorekuć po Isusu Kristu, tada je odnos pravog sinovstva s Bogom postao našom prednosti.

Nemojmo, stoga, biti zbunjeni. Naše „posinjenje“ govori samo o procesu kroz koji smo bili pravno „postavljeni kao sinovi.“ Čovjek je pravno izgubio puno sinovstvo, koje je Adam imao kao savršeno ljudsko biće. Krist je trebao umrijeti da bi čovječanstvo moglo biti zakonito oslobođeno od osude. Njegovom smrću i uskrsnućem, načini na koje smo mi mogli biti „postavljeni kao sinovi“ bili su ostvareni. Kao rezultat, za nas je postalo moguće biti pravim sinovima Božjim – budući da je Krist pravno otvorio put za to.

TAJNA KRISTA

Mi kasnije u Novom Zavjetu čitamo, „Jer dolikovalo je njemu, za kojega je sve i po kojemu je sve, kako bi mnoge sinove priveo k slavi, patnjama učiniti savršenim začetnika njihova spasenja.“ (Hebr. 2:10) Velika istina da „mnogi sinovi“ imaju biti dovedeni u slavu bila je razložena snažnim učenjima Pavla, apostola Neznabožaca. Njegova je poruka dobro sažeta u riječima koje je on napisao što se tiče „Kristove tajne…koja u drugim naraštajima nije bila obznanjena ljudskim sinovima kao što je sada objavljena njegovim svetim apostolima i prorocima po Duhu: da pogani trebaju subaštinici, i sutijelo, i sudionici njegova obećanja u Kristu po evanđelju.“ (Efež. 3:4-6)

Kao Božja djeca, bili mi Židovi ili Neznabošci, mi moramo puno toga naučiti. Mi moramo naučiti biti vođeni njegovim Duhom. „Jer svi oni koje vodi Božji duh, sinovi su Božji.“ (Rim. 8:14) Do vremena kada smo se posvetili, kroz Božje privlačenje, Sveti Duh je bio sila koja nas je dovela do najvažnije odluke u našem životu. Međutim, sada, donijevši tu odluku, i postavši sinovima Božjim, Sveti Duh je naš svakodnevni vodič, i mi moramo slijediti njegovo vodstvo. Naš svemudri Nebeski Otac, kroz Sveti Duh, usmjerava naše providnosti, i mi ih moramo prihvatiti. Sveti Duh utječa na iskustva u našem životu, i mi moramo učiti lekcije. On također otkriva Božju volju za nas, i mi je moramo vršiti najbolje što možemo. Mi moramo zaboraviti našu vlastitu volju, i slijediti vodstvo božanske milosti kako nam se očituje kroz Božji Duh. Mi smo „vođeni u svu istinu“ Svetim Duhom. (Ivan 16:13) Prema tome, mi moramo biti spremni prihvatiti i slijediti istinu kako nam je otkrivena.

Mi se kao Božja djeca moramo učiti poslušnosti. To je vrlo teška lekcija za naučiti, posebno ako smo po prirodi samovoljni i sebični. To nije bila teška pouka za Isusa, ali on se ipak imao naučiti poslušnosti. „Premda je bio Sin, iz onoga što je propatio naučio se poslušnosti, i, učinjen savršenim, svima koji mu se pokoravaju postao začetnikom vječnoga spasenja.“ (Hebr. 5:8,9) Zaista, Kristov primjer poslušnosti je standard kojega moramo slijediti kao sinovi Božji. „Jer oružje naše borbe nije tjelesno, nego u Bogu jako za rušenje utvrda: obaramo umišljenosti i svaku uznositost koja se uzdiže protiv spoznaje Boga te zarobljavamo svaku misao na pokornost Kristu.“ (2. Kor. 10:4,5)

KRŠĆANSKA BORBA

Mi se ne borimo sa tjelesnim oružjem sa tjelesnim umom, sa njegovim ambicijama i njegovim predrasudama i osobnim težnjama, nego sa Riječju Božjom, i sa njegovim Duhom. Tako padaju utvrde zablude, tradicije, nagađanja, i samovolje. Padaju maštanja ljudskih razmišljanja i filozofija. Svaka uznosita stvar, svaki uznostiti stav, svako očitovanje ponosa, svako uzvisivanje sebe, i sve što nas zadržava od punine njegovog blagoslova, mora biti pobjeđeno snagom Božje istine koja je otkrivena Svetim Duhom. Pobjeda u ratu dovodi zarobljenike u pobjedničku vojsku. Naša pobjeda nad ponosom i samovoljom također dovodi zarobljenike. Ona zarobljava svaku misao našeg srca i uma na „pokornost Kristu.“

Važna stvar poslušnosti možda se može sažeti u ovim riječima: „Ne znate li da kome se predate za sluge, na poslušnost, sluge ste onoga kome se pokoravate: bilo grijeha na smrt, bilo poslušnosti na pravednost. Ali, hvala Bogu, bili ste sluge grijeha , ali ste se od srca pokorili onome obliku nauka koji vam je bio predan.“ (Rim. 6:16,17) Budimo stoga poslušni „od srca,“ čak do smrti.

STEGA NEOPHODNA

Kao sinovi Božji nama je potrebna stega. Čitamo: „Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena: Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli. Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Pa ako niste pod stegom, na kojoj su svi imali udjela, onda ste kopilad, a ne djeca. Zatim, tjelesne smo oce imali odgojiteljima i poštovali ih. Pa nećemo li se kudikamo više podlagati Ocu duhova te živjeti? Oni su nas doista nešto malo dana stegom odgajali kako se njima činilo, a On - nama na korist, da postanemo sudionici njegove svetosti. Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti.“ (Hebr. 12:5-11)

Riječ „stega“ kako je korištena u ovom odlokmu dolazi od Grčke riječi koja znači „obrazovanje ili obučavanje.“ Stoga mi razumijemo da stega ne znači negodovanje od strane našeg Oca, niti nužno znači grijeh od strane sina. Naš Otac zna da je nama potrebna uputa. Životna iskustva koja nam dolaze kao stega u stvarnosti pokazuju ljubav našeg Oca u smislu što ih on omogućuje kao dio našeg školovanja za našu duhovnu dobrobit. Istina je da neke stege dolaze kao rezultat naših vlastitih pogrešaka – bilo u riječima bilo u postupcima. Prirodne posljedice koje proizlaze iz tih pogreški nisu isprva radosne, nego žalosne. Mi svi s vremenom imamo takva iskustva, zajedno s mentalnim žaljenjem koje dolazi kao rezultat.

Mnogo tuge koju moramo podnositi bilo je prouzročeno našim vlastitim pogreškama. Naš nas je Otac mogao poštedjeti toga, ali on to ne čini, zato što on zna da mi možemo kroz ta iskustva naučiti pouke. One nas uče našim slabostima, i našoj ovisnosti o njemu. Ona su ono što Biblija naziva „popravljanjem,“ i „odgajanjem u pravednosti.“ (2. Tim. 3:16) Kroz ta iskustva, Sveti Duh svjedoči s našim duhom da smo mi uistinu sinovi Božji. Neka bi smo uvijek razumjeli taj odnos, i bili spremni prihvatiti njegove upute.

DJECA SVJETLA

Kao sinovi Božji mi takđer moramo shvatiti da smo djeca svjetla, i to sa sobom nosi odgovornost. „Svi ste vi djeca svjetla i djeca dana: nismo od noći ni od tame.“ „Jer nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlo u Gospodinu: kao djeca svjetla hodite (jer plod Duha je u svoj dobroti i pravednosti i istini).“ „Vi ste svjetlo svijeta.“ (1. Sol. 5:5; Efež. 5:8,9; Mat. 5:14) Ovi nas reci podsjećaju ne samo na to da bi smo trebali biti djecom svjetla, nego da također trebamo hoditi u svjetlu, imati plod tog svjetla, i biti svjetlom svijetu. Ispitajmo se kako bi smo vidjeli jesmo li „djeca“ Božja na te načine.

Jedno od obilježja pravog Kršćanina je da će on stalno nastojati ostati u svjetlu istine istraživanjem Svetog Pisma. Jedino će na taj način biti utažena njegova žeđ za istinom, i steći će razumijevanje ploda neophodnog da ispravno odražava svjetlo istine drugima. Kako sva „djeca svjetla“ čine takve napore, međusobno bratstvo, temeljeno na ljubavi, se razvija. U prirodnom uređenju obitelji, često se očituje „bratsko suparništvo“ jednog člana prema drugome. Međutim, to ne bi trebalo biti slučaj, među duhovnom djecom Božjom. Umjesto toga, međusobna ljubav, briga, zajedništvo, pomoć, i potpora, bi uvijek trebala biti vodeća načela u našim međusobnim odnosima.

Uskoro će doći dan kada će svi vjerni sinovi Božji završiti svoje zemaljsko proputovanje. Oni će biti proslavljeni kao „baštinici Božji, i subaštinici Božji.“ (Rim. 8:17) To će biti još jedna predivna prednost sinovstva. Imajući takav izgled pred sobom, mi se možemo pridružiti Pavlu kad je on rekao, „jer smatram da patnje sadašnjeg vremena nisu vrijedne usporedbe s budućom slavom koja će se objaviti u nama.“ (redak 18)

ČOVJEČANSTVO ČEKA

Danas, velika većina čovječanstva „uzdiše i muči se“ pod božanskom osudom. Ljudska rasa „željno iščekuje“ bolja vremena, ne znajući kako će se i kada to dogoditi. Međutim, mi razumijemo, da svi koji će ikada biti priznati od Boga kao njegovi sinovi, bilo na nebu bilo na zemlji, najprije moraju biti oslobođeni od ropstva grijeha i smrti kroz krv Isusa Krista. Mi također znamo da će na koncu jedini koji će postati sinovima Božjim biti oni koji će imati prednost dobiti život, bilo na ljudskom ili duhovnom nivou postojanja. Cijelo stvorenje zaista čeka na „očitovanje sinova Božjih“ – čeka na Krista, Božju duhovnu obitelj, da dođe u moći i velikoj slavi. „Očitovanje“ tih sinova Božjih će rezultirati sa blagoslovom ostatka čovječanstva sa koristima spasenja, i „oslobađanja od robovanja raspadljivosti.“ (Rim. 8:19-22)

Budimo vjerni, tako da bi smo mogli sudjelovati u očitovanju sinova Božjih, i imati udjela u dijeljenju blagoslova svim narodima na zemlji. Ponavljajući opet riječi našeg uvodnog Biblijskog teksta, „Sada smo sinovi Božji.“ Svijet nas ne pozna kao Božju djecu, baš kao što Židovski narod nije prepoznao Isusa kao Sina Božjeg. Međutim, nama je obećano: „i još se nije očitovalo što ćemo biti; ali znamo da ćemo, kada se on pojavi, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti kao što on jest.“ (1. Ivan. 3:1,2)