Njegovi Završni Dani

„Ja sam tebe proslavio na zemlji: dovršio sam djelo koje si mi dao za obaviti.“ —Ivan 17:4

ŠTO će osoba učiniti ako zna da ima samo nekoliko dana života? Svačiji odgovor na to pitanje ovisi u velikoj mjeri o njegovom općenitom gledanju na život i o njegovom razumijevanju što bi moglo biti poslije. Ateist, koji čak i kad gleda u lice izvjesnoj smrti, nastavlja vjerovati da je trenutak smrti kraj svega, mogao bi vrlo lako odlučiti da će si u tih nekoliko dana života pribaviti što je moguće više uživanja. Stoga će on vjerovatno provesti te dane u bančevanju. Onaj tko je pristalica lažnog učenja iz Mračnih Vjekova što se tiče nauke o vječnom mučenju za zle će najvjerovatnije učiniti sve što može kako bi bio siguran da će umaknuti takav užasan udes kod smrti. Vjeran sljedbenik Gospodara, međutim, nemajući straha od smrti, jednostavno želi biti siguran da ne ostavlja ništa ne učinjeno u njegovom životu što se tiče njegovog saveza da vrši volju Nebeskog Oca. To je bio Isusov stav, i on je naš savršeni primjer.

Mnogima od Gospodinovog zavjetnog naroda nije dato da znaju posebice kada će završiti njihov životni put samožrtvovanja. Stoga, priliči svima nama da živimo svaki dan kao da je posljednji. Trebali bi smo revno iskoristiti svaku priliku za službu, i hrabro prihvatiti i izvršiti svaku odgovornost koju bi Gospodinova providnost mogla staviti pred nas. Pavao je napisao, „Bojimo se, stoga, da se, dok nam još ostaje obećanje o ulasku u njegov počinak, ne utvrdi da je tko od vas uskraćen za to.“ (Hebr. 4:1)

Isus je znao kad je stigao do posljednjih dana svoje zemaljske službe. On je znao za Danijelovo proročanstvo koje je proreklo da Mesija bude „pogubljen“ nakon šezdeset i devet simboličnih tjedana od vremena kad je izišla naredba Židovskim izgnanicima da se vrate iz Babilona da „obnove i sagrade Jeruzalem.“ (Dan. 9:25,26) Osim toga, on je znao, da bi u „polovici“ sedamdesetog tjedna proročanstva njegova „žrtva i prinos,“ trebali biti „prekinuti.“ (redak 27) Isus je razumio da bi polovica sedamdesetog tjedna pala u doba Židovske Pashe u proljeće te godine. Ono što je najvažnije je, da je on bio svjestan da je on bio Pashalno „Janje Božje,“ u protuslici i da je Očeva volja za njega bila da umre za „grijeh svijeta“ na datum koji je bio određen za klanje predodžbenog pashalnog janjeta, a što je bio 14-sti dan Izraelskog prvog vjerskog mjeseca. (Ivan 1:29; 2 Moj. 12:1-14)

Da pojasnimo, mi zapažamo da je ove godine, većina u Kršćanskom svijetu održala posebno sjećanje na Isusovu smrt na Veliki Petak, 25 Ožujka. Zaista, bilo je ispravno imati na umu smrt našeg predragog Otkupitelja tog dana, kao što bi bilo i svakog drugog dana u godini. Međutim, po Židovskom kalendarskom računanju, 14-sti dan prvog mjeseca u 2016 je dvadeset četri satno razdoblje koje počinje nakon zalaska sunca u Četvrtak, 21 Travnja. Taj dan će odgovarati klanju Izraelskog predodžbenog Pashalnog janjeta, ali što je još važnije godišnjici Isusove smrti kao „Jaganjca zaklanog od postanka svijeta.“ (Otkr. 13:8) Prema tome, mi vidimo prikladnost sadašnjeg razmatranja završnih dana Gospodarevog zemaljskog života.

Budući da je očito da je Isus znao točan dan svoje smrti, i prosvjetljujuće je i nadahnjujuće razmotriti kako se je on vladao tijekom tih posljednjih par dana, i što je bila njegova glavna briga. Naš uvodni tekst prekrasno sažima njegovo gledište: „Jas am tebe proslavio na zemlji: dovršio sam djelo koje si mi dao za obaviti.“ Tokom cijele Gospodareve službe njegov je veliki cilj bio proslaviti svog Nebeskog Oca. On je znao da je jedini način da to ostvari bio taj da vjerno izvršava djelo koje mu je Otac dodjelio.

Budući je bio vjeran svom Nebeskom Ocu tokom cijele svoje službe, kada se Gospodar približio kraju te vjerne službe nije bilo potrebe za njega da mijenja svoj pravac postupanja. Da bi bio u potpunosti vjeran, sve do smrti, bilo je neophodno da on nastavi istim pravcem kojeg je dotad slijedio, i da nastavi raditi stvari koje je radio. U tome vidimo savršeni primjer Isusovog života. Od početka svoje službe, Isus je „prošao čineći dobro,“ nesebično koristeći svoje vrijeme, svoju snagu, i svoje talente za blagoslov drugih, i na taj način slaveći svog Nebeskog Oca. (Djela 10:38)

ISUSOV ULAZAK U JERUZALEM

Posljednji dani Gospodareve zemaljske službe bili su prepuni aktivnosti, počev s njegovim trijumfalnim ulaskom u Jeruzalem kad je bio pozdravljen kao Kralj Židova. U svemu što je činio Isus je bio veoma pažljiv da bi bio u skladu sa uputama koje su bile zapisane za njega u Starozavjetnim pismima. Ranije u njegovoj službi, on je primjetio da je velika grupa simpatizera ga željeli uzeti i učiniti ga kraljem silom, ali im on to tada nije dopustio. (Ivan 6:15) Međutim, on je sada prepoznao, da je došlo vrijeme da se izvjesno proročanstvo iz Starog Zavjeta ispuni. On je dao upute svojim učenicima da nabave magarca, i u skladu s tim proročanstvom, ujahao je kroz vrata u grad, oduševljeno pozdravljen kao kralj od mnoštva. (Zah. 9:9; Mat. 21:1-9; Marko 11:1-10; Luka 19:28-38; Ivan 12:12-15)

Isusovi su neprijatelji prigovorili na glasno komešanje i zatražili da ga on zaustavi. U odgovoru, on je objasnio da ako narod ne bude vikao, samo kamenje hrama će vikati. (Luka 19:39,40) Kako je velika vjera tako bila pokazana! Isus je znao da on tada neće u stvarnosti postati kraljem. To iskazivanje časti, premda s oduševljenjem na trenutak, nije bilo rođeno iz duboko ukorijenjenog uvjerenja u većini slučajeva. Zaista, ne mnogo dana od tada, „odgovori sav narod i reče: Krv njegova na nas i na našu djecu.“ (Mat. 27:25) Ipak, Gospodar je razumio da je naizgledan trijumf kad je ulazio u Jeruzalem bilo jedno od iskustava kroz koje je on imao proći, i neophodan dio Očevih priprema za njega. Isus je bio toliko uvjeren u to, i toliko siguran da niti jedan jedini detalj proročanstva neće proći neispunjen, da će bude li potrebno, kamenje vičući pozdraviti ga kao kralja.

U ovome postoji pouka za sve koji nastoje slijediti Isusov primjer. Ako vjerno objavljujemo istinu poput Gospodara, i u povezanosti s tom službom očitujemo isti duh suosjećanja i dobrote prema onima kojima služimo, mi možemo s vremenom imati znatnu mjeru cijenjenja pokazanog prema nama. Nama se možed do neke mjere, i privremeno, iskazati čast. Međutim, mi ne bi smo trebali dopustiti takvim iskustvima da odvrate naše misli i srca od pravca žrtve koju zahtijeva naš savez sa Gospodinom. Trebali bi smo imati na umu da ako nam danas neki mogu iskazivati čast, sutra Gospodin može dopustiti da mi iskusimo predrasudu i protivljenje.

Tako je bilo s Isusom, premda je on mogao imati i drugačije iskustvo da je izabrao slijediti pravac manje vjernosti svojem Nebeskom Ocu. Sadašnje uzvišenje je ispit za posvećene, i to posebno kad ga se gleda nasuprot obeščašćenju, sramoti, patnji, i smrti. Isus je bio na tom ispitu prije nego je bilo vrijeme da ga se uhiti i pogubi. On je imao nevjerovatnu osobnost , i velike sposobnosti uvjeravanja. Dakle, čak i u taj kasni sat, premda su njegovi neprijatelji već kovali urotu dag a ubiju, da je on skrenuo od svog pravca lojalnosti Bogu i složio se da radi s njima, on je mogao postati istaknutim vođom u Izraelu. Svjetovne pohvale uvijek predstavljaju iskušenje da se ugađa ljudima da bi se dobilo više časti, ali Isus nije popustio tom iskušenju.

Ujahavši u Jeruzalem u takvom kraljevskom stilu i primivši oduševljene pohvale od tolikog mnogog naroda, Isus je otišao u hram. Tamo je izvršio djelo koje je povećalo protivljenje njegovih neprijatelja – istjerao je mjenjače novca iz hrama. U povezanosti s tim, on je osudio one odgovorne za to što se Božji dom molitve prometnuo u pećinu razbojničku. (Mat. 21:12,13; Luka 19:45,46) Isus je tada počeo poučavati u hramu, i premda su ga vjerski vođe „nastojali pogubiti,“ nisu mogli naći priliku, „jer ga je sav narod vrlo pozorno slušao.“ (Luka 19:47,48)

ČINITI DOBRO

Dok je bio u hramu tom prilikom, slijepi i hromi došli su k Isusu „i on ih ozdravi.“ (Mat. 21:14) Više od tri godine on je liječio slijepe i hrome, stoga to nije bilo novo iskustvo. Međutim, to naglašava da premda je Isus znao da je ima samo još nekoliko dana života, on je i dalje bio spreman koristiti svoje vrijeme i snagu da pomaže drugima. On je nalazio radost u tome da proširi blagoslove koje, premda sada privremene, će njegova smrt učiniti dostupnima trajno za cijelo čovječanstvo kada on u stvarnosti postane kraljem nad cijelom zemljom. Isus nije smatrao da je imao pravo posvetiti čak ni tih nekoliko preostalih dana svog života svojim vlastitim interesima. On je i dalje radio djelo svog Oca i tako ga proslavljao.

Isusova služba ni u jednom trenutku nije bila nekakva obaveza temeljena samo na dužnosti. On je uistinu volio ljude, i neumorno je radio kako bi im pomogao do samog kraja. Njegovo zanimanje i revnost bili su iskreni, a i nije moglo biti više čak i da je očekivao da obrati sav Izrael, ili cijeli svijet, u to vrijeme. To je očito iz činjenice da je ranije tog dana, dok je jahao u Jeruzalem, on pogledao na grad i zaplakao, govoreći, „Kada bi i ti, barem u ovaj svoj dan, spoznao ono što je za tvoj mir! Ali sada je to skriveno tvojim očima.“ (Luka 19:41,42)

Kako se dan pun sadržaja približavao kraju, Isus je znao da su njegovi neprijatelji koji su bili u Jeruzalemu tražili prvu povoljnu priliku da ga uhvate. On se nije bojao toga, ali točan dan u planu njegovog Oca za njega da umre još nije bio došao, pa stoga nije riskirao ostajući u gradu preko noći. Umjesto toga, on i njegovih dvanaest učenika otišli su u Betaniju i tamo proveli noć. (Marko 11:11) Nijedan od izvještaja u Evanđeljima nas ne obavještava gdje su u Betaniji Isus i njegovi učenici ostali te noći, ali moguće je da je to bilo u domu Marije, Marte, i Lazara. Očito je da su bili ugošćeni od tih posebnih prijatelja noć prije, što je navedeno kao šest dana prije pashe. (Ivan 12:1,2) Mi se sjećamo da je tom prilikom Marija pomazala Isusove noge sa skupocjenom pomašću i obrisala ih sa svojom kosom. (redak 3)

NATRAG U HRAM

Idućeg jutra, Isus i dvanaestorica vratili su se u hram u Jeruzalem. Isus je uz put vidio drvo smokve koje je imalo lišća, ali ne i ploda. On je progovorio drvetu, rekavši, „Nikada više ne raslo ploda na tebi,“ i „odmah usahnu smokva.“ (Mat. 21:18,19) Isus nije govorio smokvinom drvetu zato što je bio gnjevan na njega, nego zato što je znao da je u Svetom Pismu ono simbol nacije Izrael. (Jer. 24:1-7) Drvo smokve koje je prošao „pokraj puta,“ koje nije imalo ploda na sebi, predstavljalo je stanje Izraela u to vrijeme – njihovu neplodnost i odbacivanje njega, što uskoro bude rezultiralo s njihovim odbacivanjem i usahnućem kao nacije. Sjetimo se da je kasnije, Isus dao kao jedan od znakova njegovog povratka i druge prisutnosti, pupanje drveta smokve—slika povratka Izraela u naklonost, i na koncu njihovo prihvaćanje njega kao Mesije. (Mat. 24:32)

Stigavši u hram, Isus je opet počeo poučavati. Kratko nakon što je počeo, „pristupiše mu svećenički glavari i narodne starješine,“ i zahtijevali su da znaju s kojim autoritetom on „to čini,“ ukazujući očito na njegovo poučavanje i na njegovo istjerivanje mjenjača novca iz hrama dan ranije. (pogl. 21:23) Odavde pa sve do kraja 22 poglavlja, Gospodar pruža značajan niz uputa, usmjerenih uglavnom prema Židovskim vjerskim vođama koji su ga došli ispitivati.

Podsjetimo se ponovno da je Isus znao da je imao još samo nekoliko dana života, ipak mi ga nalazimo kako nastavlja puštati svoje svjetlo da svijetli, svjedočeći onima za koje je bilo malo nade da će im biti stvaran blagoslov u to vrijeme. Međutim, njegov mu je Otac dao zadatak, i on je bio odlučan biti mu vjeran. Obraćajući se tim vjerskim vođama koji su ga odbacili i kovali urotu da ga ubiju, Isus je iskoristio priliku da istakne točan položaj u kojem su oni stajali kao protivnici Božjeg plana.

U tom je predavanju Isus ispričao Usporedbu o Dva Sina. Jedan od njih, kada se od njega tražilo da ide raditi u očev vinograd, odbio je to, ali se kasnije pokajao i otišao raditi. Drugi se složio isprva da će raditi, ali nije ispoštovao sporazum. Glavari svećenički i starješine da je sin koji je isprva odbio a kasnije se pokajao bio onaj koji je ugodio ocu. Tada je Isus primjenio usporedbu, govoreći im da poreznici i bludnice—predstavljeni sa sinom koji se pokajao—budu išli u kraljevstvo Božje prije njih. Njihov je položaj, objasnio je on, bio onoga sina koji se složio da će služiti, ali to tada nije učinio. Jedino oni koji vrše volju Nebeskog Oca—koji samo ne govore—će ući u kraljevstvo. (reci 28-32)

Isus je nastavio s usporedbom o Domaćinu, koji je „posadio vinograd.“ (reci 33-41) U Starom nam je Zavjetu rečeno da je „vinograd GOSPODINA nad vojskama dom Izraelov.“ (Iza. 5:7) Isus je u usporedbi rekao da je domaćin ogradio vinograd, iskopao u njemu tijesak, i sagradio kulu za njegovu zaštitu. Domaćin je tada povjerio brigu oko njega vinogradarima, dok je on otišao u daleku zemlju. Kasnije je domaćin poslao svoje sluge da sakupe plod iz vinograda, ali vinogradari „jednoga istukoše, drugoga ubiše, a jednoga kamenovaše.“ On je zatim poslao još više slugu, ali „oni i s njima postupiše jednako.“ Na koncu je bio poslan sin domaćinov, ali vinogradari su ubili i njega isto, nadajući se da tako mogu naslijediti vinograd. Isus je objasnio da kada domaćin dođe u vinograd on će „nesmiljeno pogubiti“ te vinogradare koji su mu bili toliko nevjerni.

Ispričavši ove dvije usporedbe, Isus je upitao svećeničke glavare i starješine jesu li čitali u Svetom Pismu o „kamenu koji odbaciše graditelji“ koji će postati „glavni kamen ugaoni.“ On je objasnio da oni koji „padnu na taj kamen, smrskat će se,“ a oni na koje će kamen „pasti, u prah će se satrti.“ (Mat. 21:42-44; Ps. 118:22,23) Pouka iz ove usporedbe bila je da kraljevstvo Božje bude bilo uzeto od tih vjerskih vođa, koji sve do tada, koji su do tada bili priznati od njega, i biti dano „narodu koji donosi njegove plodove.“ To treba biti „kraljevsko svećenstvo“i „sveti narod“ kojeg je kasnije opisao Petar. (1 Pet. 2:9,10)

To nije bilo osobno osuđivanje Židovskih vjerskih vođa, jer Isus nije imao gorčine u svom srcu prema njima. Jednostavno to je bila jasna izjava činjenice, i svjedočanstvo njima o njihovom pogrešnom pravcu postupanja i njegove izvjesne posljedice. Kada oni „čuše te njegove usporedbe, uvidješe da o njima govori.“ Međutim, njihova se srca nisu smekšala. Umjesto toga, oni bi bili radi odmah uhvatiti Učitelja, ali su vidjeli da mu je mnoštvo bilo naklonjeno, pa su ustuknuli, čekajući mnogo povoljniju priliku. (Mat. 21:45,46)

Isus se nije bojao onih koji su sada bili njegovi neprijatelji. Njegov je život bio u rukama njegovog Oca, stoga je on nastavio s još jednom usporedbom. Kralj je priredio svadbu svome sinu, ali joj uzvanici nisu prisustvovali. Tada su sluge bili poslani na „putove“ da pronađu druge kako bi napunili upražnjena mjesta. (pogl. 22:1-10) Tako su vjerski vođe opet bili opomenuti da zbog njihove nevjernosti, drugi budu zauzeli mjesta na „svadbenoj večeri“ Kralja kraljeva. (Otkr. 19:7-9)

Ne usuđujući se staviti ruke na Isusa dok je većina publike bila prjateljska, njegovi su ga neprijatelji pokušali uloviti u zamku „da ga uhvate u riječi.“ Čineći to, oni su željeli otkriti svoju uzvišeniju mudrost, i moguće pokazati da Isus nije bio pouzdan učitelj. To bi, nesumnjivo su se tome nadali, okrenulo ljude protiv njega, što bi im onda omogućilo njihovu dugo čekanu priliku da ga uhvate. Ni u tome nisu uspjeli, do te mjere da su ga „ostavili i otišli.“ (Mat. 22:15-22)

Kasnije tog istog dana Saduceji su došli k Isusu s pitanjem, koje se temeljilo na njihovom nevjerovanju u uskrsnuće iz mrtvih. Oni su predočili Učitelju ono za što su oni mislili da je tvrdi argument da dokažu da ne može biti uskrsnuća, zato što bi to rezultiralo sa kaosom među ljudskom rasom. Hipotestko pitanje bilo je o ženi koja je imala sedam muževa u ovom životu. „Za uskrsnuća dakle, kojemu će od te sedmorice biti ženom?“ Mudrost ovog svijeta opet se pokazala ludošću, jer kad je narod čuo Gospodarev odgovor, „bili su zaneseni njegovim naukom.“ (reci 23-33)

OPĆE SVJEDOČANSTVO

U Mateju, poglavlje 23, četiri dana prije njegove smrti, zapisana je poruka koju je Isus dao „mnoštvu i svojim učenicima.“ Vjerski vođe još su uvijek sjedili na „Mojsijevu sjedalu“ kao Božji predstavnici u korist nacije. Isus je stoga podbudio svoje slušatelje da slušaju te vladare—to jest, da „drže“ njihovo učenje o pravednosti, ali da ne slijede njihova „djela“ nepravednosti. (reci 1-3)

Isus je veoma jednostavno pojasnio u ovom poglavlju da „jao“—uzvik žalosti—bude na koncu došao na te „slijepe vođe.“ (reci 13-35) Oni su trebali biti kažnjeni, isto tako kao i cijela nacija, i to neće biti u nejasnoj i dalekoj budućnosti. On je rekao da će taj jao „doći na ovaj naraštaj.“ Zatim je Isus dao tu važnu, sudbonosnu odluku u vezi Izraela, „Evo, ostavljena vam je kuća opustošena…Osada me više nećete vidjeti sve dok ne kažete: Blagoslovljen je onaj koji dolazi u ime Gospodinovo.“ (reci 37-39)

PROROČANSTVO O NJEGOVOJ DRUGOJ PRISUTNOSTI

Isus je bio na putu da ostavi nevjerujuću naciju Izrael, ne za svu vječnost, nego do vremena kada će oni biti spremni prihvatiti ga kao Mesiju, poslanog od Boga. Vladari su kovali urotu da ga ubiju, ali Isus je u tome prepoznao da se vrijeme koje mu je Otac dodjelio da „dovrši djelo“ brzo približavalo kraju. Dok je on beskompromisno ukazao na grijehe Izraelskih vjerskih vođa, on se radovao da iako ga oni budu ubili, da će doži vrijeme kada će ih on moći blagosloviti.

S tim jamstvom o dolazećim blagoslovima, Isus i njegovi učenici napustili su hram. Njegovo djelo svjedočenja Izraelu završeno je. On je sada želio priliku da pouči i orabri svoje. On je rekao svojim učenicima da hram bude bio uništen—„Neće se ovdje ostaviti ni kamen na kamenu koji neće biti oboren.“ Povlačeći se na Maslinsku goru, učenici su mu došli „nasamo“ pitajući, „Kada će to biti i što će biti znak tvoga dolaska [Grčki: parousia, znači prisutnost] i svršetka svijeta [Grčki: aion, znači doba]?“ (Mat. 24:1-3)

Oni su upravo čuli kako Isus govori narodu da ga više ne budu vidjeli dok ne dođe ponovno. On im je rekao da hram treba biti uništen, stoga su oni bili znatiželjni znati više o tim događajima. Kada će to biti, i kako ćemo mi znati kad se ti vraćaš? Veliko Gospodinovo proročanstvo što se tiče sljedećeg doba i njegovog povratka blizu njegovog kraja bilo je dano u odgovoru na ta pitanja. Prethodno je bio rekao vrlo malo o tome, jer to ne bi bilo pravovremeno. Ne imajući Sveti Duh, učenicima bi bilo dosta teško shvatiti mnogo toga što im je Isus rekao. Da su prije toga, bili suočeni s činjenicom da njegovo kraljevstvo neće tada biti uspostavljeno, i da je trebalo biti jedno doba između tokom kojega će on biti daleko od njih, oni bi bili zbunjeni i obeshrabreni.

Međutim, sada su, istine koje bi ih prethodno možda ranile, bile neophodne za njihovo ohrabrenje. Oni su načili s usana samog Gospodara da je hram imao biti uništen, i da on odlazi, i da će se opet vratiti. To je poremetilo njihova računanja kada bi on mogao biti ustoličen kao kralj i oni vladali s njim. To im je govorilo da proglašavanje njega kraljem dan prije nije bilo ratificirano od Rimljana, niti je naišlo na odobravanje Izraelskih vjerskih vođa. Da bi vjera učenika u Isusa kao Mesiju bila održana, oni su trebali znati više o njegovom odlasku i ponovnom povratku.

Budući još uvijek nisu bili začeti Svetim Duhom, međutim, dvojbeno je da li su učenici shvatili pravo značenje onoga što im je Isus rekao u odgovoru na njihova pitanja. Ipak, u Božjoj providnosti, te su okolnosti dale Učitelju izvrsnu priliku da ocrta impresivan niz događaja koji budu služili kao putokazi njegovom narodu kada bude došlo pravo vrijeme za njih da vide i razumiju te stvari. (reci 4-51) Međutim, njegovo proročanstvo, služilo je tome da vodi one koji „bdiju“ do ispravnog usklađivanja njegovih riječi s onima Starozavjetnih predviđanja. Posredstvom toga, i kasnije kroz zapise Apostola, „duh prorokovanja“ je vodio Gospodinov zavjetni narod kroz noć sve dok „ne svane dan, i zvijezda Danica“ ne uzađe u njihovim srcima. (Otkr. 19:10; 2 Pet. 1:19)

Ocrtavanje tih dispenzacionalnih istina bilo je dio djela koje je Nebeski Otac bio dao Učitelju da ga izvrši, i dok je njegova smrt bila blizu, on je više bio zabrinut sa dovršavanjem tog djela nego sa patnjom za koju je znao da treba biti uključena u dovršavanje njegove žrtve. Isus je mogao dati učenicima mnogo kraći odgovor na njihova pitanja, ali on je otišao preko onog što su oni pitali. On je ocrtao djelo Mesijanskog doba, taj dio njegove druge prisutnosti koji će uslijediti nakon katastrofalnih svjetskih događaja koji će sačinjavati neke od prvih znakova njegovog nevidljivog povratka.

Kada bi smo mi znali da nam je preostalo još samo nekoliko dana života, vjerovatno bi smo bili toliko zaokupljeni sa sobom da bi smo malo razmišljali o pomaganju drugima tako da ih informiramo o događajima koji leže u dalekoj budućnosti. Međutim, Isus, ne samo da je propovijedao nevjerovatnu propovijed proročanskog predviđanja, nego pokazavši da Sotonin svijet treba biti uništen kao rezultat njegove druge prisutnosti, on je otkrio da će nakon toga uslijediti novi svjetski poredak. U usporedbi o Ovcama i Jarcima, on opisuje vrijeme tijekom kojega će „svim narodima“ biti dana prilika da se vrate Bogu i „naslijede kraljevstvo pripremljeno“ za njih „od utemeljenja svijeta.“ (Mat. 25:31-34)

ZAVRŠNA PORUKA UČENICIMA

Isus je bio sa svojim posebno izabranim učenicima završne večeri prije svoje smrti. Dio tog vremena bili su u „gornjoj sobi.“

Po izlasku iz gornje sobe, dok su išli prema Getsemaniju, Isus je dao svoju završnu poruku učenicima—zapisanu u Ivanu poglavlja 14-16—znajući da će za samo nekoliko sati biti uzet od njih. Kako su dragocjene bile te stvari koje je rekao! „Neka se ne uznemiruje srce vaše,“ „Idem vam pripremiti mjesto;…da i vi budete tamo gdje sam ja.“ „Ja sam put, istina i život.“ „Onaj tko vjeuje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća od njih će činiti, jer ja odlazim k svome Ocu.“ „I što god zaištete u moje ime, učinit ću.“ „Ako me ljubite, držite moje zapovijedi.“ „Otac…će vam dati drugog Tješitelja…Duha istine.“ „Ako me tko ljubi i Otac će moj ljubiti njega, i ja ću ga ljubiti i sebe mu očitovati.“ „Mir vam ostavljam, mir svoj vam dajem.“ (pogl. 14)

„Ja sam istinski trs, vi ste mladice…U ovome se proslavlja moj Otac: da donosite mnogo ploda.“ „To sam vam govorio…da vaša radost bude potpuna.“ „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije negoli vas.“ „To sam vam govorio da se ne sablaznite.“ „Duh istine, on će vas uvesti u svu istinu.“ „Srce će vam se radovati i radost vam vašu nitko neće oteti.“ „Sam vas Otac voli.“ „To sam vam rekao da u meni mir imate. U svijetu ćete imati nevolju; ali ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet.“ (pogl. 15,16)

DJELO ZAVRŠENO

Ivan zatim u svom Evanđelju bilježi predivnu molitvu koju je Isus izgovorio dok su se približavali Getsemaniju. (pogl. 17) Djelo koje mu je Otac dao da ga izvrši sada je bilo završeno, i kroza sve to je bio proslavljen njegov Otac. Kako je prikladno da na kraju svog djela on bude prizivao blagoslov svog Oca na one koji ga budu predstavljali nakon što on ode. Isus je bio zabrinut za svoje učenike, stoga se molio da oni „budu jedno“ kao što su on i Otac bili „jedno“ u namjeri i želji. On se molio da ih Bog „posveti“ sa istinom, i da oni mogu shvatiti da ih Otac voli kao što je volio njega.

U svojoj molitvi, Isus također nije zaboravio svijet. On je proširio svoju molbu na konačnu svrhu otkupiteljskog djela—„da svijet vjeruje da si me ti poslao.“ Nakon što je Isus izgovorio te riječi utjehe jedanaestorici, i nakon molitve svom Ocu, da „ode sa svojim učenicima preko potoka Cedrona“ i bili su ušli u Getsemani, gdje je bio izdan od Jude, i uhićen. (pogl. 18:1-12)

Za Isusa je bila počela „noć kada nitko ne može raditi.“ (Ivan 9:4) On će sada nositi mentalnu i fizičku patnju koje neprijatelji budu nagomilali na njega. On je bio potpuno zadovoljan da pretrpi što god će proslaviti njegovog Oca—„ali ne moja volja, nego tvoja neka bude.“ (Luka 22:42) Njegovo je djelo bilo završeno, ali on još uvijek nije skrivao svjetlo istine. Kada ga je Pilat upitao da li je kralj, Isus je odgovorio, „Ja sam se zato rodio i zato sam došao na svijet,“ objašnjavajući, ipak, da njegovo kraljevstvo nije „odavde.“ (Ivan 18:36,37)

Dok je Isus visio na križu u groznoj boli, jedan od lopova molio ga je da ga se sjeti u svom kraljevstvu. Isus je dao još jedno svjedočanstvo, govoreći lopovu, čak i tog mračnog dana sramote i smrti, „Bit ćeš sa mnom u raju.“ (Luka 23:39-43) On je znao da premda je bio razapet od svojih neprijatelja, da bude bio podignut iz mrtvih i uzvišen da bude Kraljem nad svom zemljom. Rezultat njegove vladavine će biti obnova raja, i lopov, isto tako kao i cijelo čovječanstvo, biti će tamo. Njima će biti dana prilika da vjeruju u njega, poslušaju zakone njegovog kraljevstva, i žive zauvijek. Znajući sve to, Isus je bio radostan da upotrijebi svoju brzo slabeću snagu da to kaže, govoreći u potpunom skladu s Petrovim riječima koje će on izgovoriti samo nekoliko tjedana kasnije što se tiče „vremena obnove svega, što je od postanka svijeta govorio Bog na usta svih svojih svetih proroka.“ (Djela 3:20,21)

U svojim završnim trenutcima Isus je povikao, „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mat. 27:46) U stvarnosti to je bilo citiranje iz 22 Psalma. Možda je kroz razmišljanje o molitvi zapisanoj u ostatku tog Psalma, u kojem su bili spomenuti drugi događaji koje je Isus vidio da se zbivaju pred njim, da ga je vjera podigla iz tog trenutka očaja. Potpuno siguran u svom posljednjem, umirućem dahu, on je rekao, „Dovršeno je“—potpuno dovršeno—„Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj,“ moj život. (Ivan 19:30; Luka 23:46)

Isus je naš veliki uzor. Premda nitko od nas danas nije u stanju znati kada bi mogao ući u svoje završne dane, većina sa istinom prosvjetljenih Kršćana vjeruje da je vrijeme skraćeno—vjerovatno kraće nego što i mislimo. Kako mi koristimo naše vrijeme? Razmišljamo li o sebi, i o tome kako možemo biti sigurnima u naš položaj u kraljevstvu? Ili smo umjesto toga, zadovoljni prepustiti to u Očeve ruke dok mi poput Isusa, udvostručujemo naše napore da činimo djela onoga koji nas je pozvao?

Imajući na umu da je Isus dao svoju snagu kako bi služio svojim učenicima zato što ih je volio, da li mi ljubimo našu braću kao što je on ljubio nas? Da li mi polažemo naše živote za njih, kao što je on učinio za nas? Ovo su otrežnjavajuća pitanja o kojima bi svi posvećeni vjernici trebali pažljivo i pod molitvom razmišljati tijekom ovog razdoblja, kada ćemo za kratkim slaviti sjećanje na smrt Janjeta Božjeg. Razmišljajmo o njemu, slijedimo ga, i umrimo s njim—vjerujući njegovom obećanju da ako smo vjerni do smrti da ćemo primiti od njega „vijenac života.“ (Otkr. 2:10)