| KRŠĆANSKI ŽIVOT I UČENJE | Travanj 2016 |
| Dio 2 od 2 | |
Iskustva Gornje Sobe
Iz Perspektive Četiri Evanđelista
„Isus je znao da mu je došao čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu i, budući da je ljubio svoje koji bijahu u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ —Ivan 13:1
RAZLIČITI događaji koji su se zbili u gornjoj sobi noć prije Isusove smrti zabilježila su sva četiri Evanđelista, iako nisu napomenuli iste detalje. Prvi dio ovog članka, koji je izašao u prošlomjesečnom broju ovog časopisa, bavio se s onim iskustvima zapisanima u izvještajima Mateja, Marka, i Luke, kad su se Isus i njegovih dvanaest izabranih apostola sakupili te večeri. U 2 dijelu ovog članka, razmotrit ćemo izvještaj kojeg je dao Ivan u svom Evanđelju.
Ivanov izvještaj o iskustvu iz gonje sobe nalazimo u recima koji slijede naš uvodni redak. (Ivan 13:2-35) Poput Mateja, Ivan je tom prilikom bio prisutan, budući jedan od dvanaestorice. Međutim, njegova je pripovijest upadljivo drugačija, od one Matejeve, isto tako kao i o Markove i Lukine. Izgleda da Ivan ima potpuno drugačiju perspektivu od drugih Evanđelista, što nam daje razlog da ukratko razmotrimo zašto je to tako.
JEDINSTVENA PERSPEKTIVA
Ivanova jedinstvena perspektiva Isusovog života, uključujući iskustvo iz gornje sobe, može se uvelike pripisati vremenu kada je on napisao svoj izvještaj, što je očito bilo mnogo kasnije od ostale trojice Evanđelista. Kao što je spomenuto u 1 dijelu ovog članka, knjige Mateja, Marka i Luke najvjerovatnije su bile napisane u rasponu godina od otprilike 40 do 65 A.D., i sve prije uništenja Jeruzalema 70 A.D.
U knjizi Otkrivenje, koju je Ivan također napisao, on navodi da je bio „na otoku zvanu Patmos“ kad je bio primio tu posebnu viziju od uskrslog Gospodina. (Otkr. 1:9) Mnogi vjerski i svjetovni izučavatelji vjeruju da je Ivan bio izgnan na Patmos od Rimskog cara Domicijana oko 95 A.D. To znači da je viziju Otkrivenja trebao zapisati neko vrijeme nakon toga. To je vjerovatno bilo ubrzo nakon toga, međutim, jer je u to vrijeme, Ivan bio moguće oko 90 godina ili više star. Mi također zapažamo da, zbog sličnosti u stilu isto tako kao i u izražavanju u završnim recima obje knjige, Otkrivenje i Ivanovo Evanđelje su očito bili napisani negdje u isto vrijeme. (Ivan 21:22-24; Otkr. 22:18-20) Temeljeno na svim tim faktorima, većina autoriteta smješta pisanje Ivanovog Evanđelja između 95 A.D. i 100 A.D.
Ako je, kao što se čini da je slučaj, Ivan zapisao svoj izvještaj Evanđelja u završnim godinama prvog stoljeća, to je bilo više od šezdeset godina nakon završetka Isusove zemaljske službe. To je također bilo trideset do šezdeset godina kasnije od pisanja ostala tri Evanđelja, i najmanje dvadesest i pet godina nakon što su Jeruzalem i hram bili uništeni. Stoga je lako razumjeti zato što je s njegove mnogo kasnije točke gledišta, Ivanova perspektiva stvari bila nešto drugačija od one Mateja, Marka i Luke.
U vrijeme kad je pisao, Ivan je nedvojbeno bio posljednji živući Apostol. Židovska nacija više nije postojala ni u kojem obliku, Jeruzalem i hram bili su uništeni, i njihov je narod bio razasut po čitavoj zemlji. Ivan je nesumnjivo primjetio da Rim nije samo bio središte velikog civilnog carstva, nego da je također postao žarišna točka Kršćanstva, i on je sa pravom razabrao da bi to uskoro moglo imati opasne posljedice. Iako je u to vrijeme Rana Crkva bila dobro ustanovljena, Ivan je mogao vidjeti kako „duh antikrista“ već djeluje. (1 Ivan. 2:18,22; 4:3; 2 Ivan. 7) Osim toga, kroz vizije Otkrivenja, iako on nije razumio njihovo značenje, mora da mu je postalo jasnim da će se još mnogo toga dogoditi prije nego Mesijansko kraljevstvo bude bilo uspostavljeno i Davidovo prijestolje obnovljeno.
On je mogao cijeniti činjenicu da će se Kristovi sljedbenici koji ostanu lojalnima poruci Evanđelja u njenoj izvornoj čistoći uskoro suočiti sa vrlo teškim iskustvima - onima koja će ispitati njihovu vjeru do same srži. S tom perspektivom, i kao posljednji živući apostol, Ivanov je primarni cilj bio dok je pisao Evanđelje da se pobrine za duhovnu dobrobit crkve dugoročno, čak do našeg vremena. Stoga, dok je gledao na ono što su Matej, Marko i Luka zapisali mnogo godina ranije, on je osjetio potrebu da usmjeri posebnu pažnju na neke od najviše duhovno usredotočenih pouka iz Isusove službe. Zaista, mi smo zahvalni da je Bog, kroz snagu svog Svetog Duha, vodio sve Evanđeliste da svjedoče o svemu u odnosu na Isusov život i službu što će biti neophodno za njegove posvećene sljedbenike kroz cijelo Evanđeosko Doba.
IVANOV IZVJEŠTAJ O GORNJOJ SOBI
Taj isti duhovni fokus prožima Ivanov izvještaj o iskustvima koja su se dogodila u gornjoj sobi, kad ih je on zabilježio oko šezdeset godina ranije. Naš uvodni redak, koji započinje Ivanovo svjedočanstvo, je najbolji primjer toga. Umjesto da objašnjava neposrednu svrhu tog sastanka s učenicima, a što je bilo da drže predsliku Pashe, naglašena je velika Gospodareva ljubav. Kad se je ostarjeli i veoma mudar Apostol osvrnuo unatrag na cijelo to iskustvo gornje sobe, u kojemu je on imao udjela, on je shvatio da je, iako je bilo potrebno za Isusa da ispuni Pashalno obilježje Mojsijevog Zakona, njegov glavni motiv za to okupljanje sa svojim najbližim učenicima bila ljubav. To je bila Gospodareva posljednja prilika da bude s njima prije nego je bio uhićen, suđen kao bogohulnik, i razapet, i on je znao kako teška ta iskustva trebaju biti budući da učenici još nisu bili duhom začeti. Ivan je uistinu mogao svjedočiti za Isusa: „do kraja ih je ljubio.“
Kao bilješka za iskustva te večeri, Ivan se prisjeća nečega važnog u riječima 2 retka. Iako to tada ni njemu ni drugim učenicima nije bilo očito, osvrnuvši se unatrag on sada razumije da je Juda popustio Sotoninom utjecaju - „đavo već bijaše ubacio u srce Judi Iskariotu,…da izda,“ Isusa. Ovo je otrežnjavajući podsjetnik i upozorenje crkvi tokom cijelog Evanđeoskog Doba - da postoji mogućnost da među nas uđe pojedinac kao vuk „u ovčjoj opravi,“ „ne štedeći stado.“ (Mat. 7:15; Djela 20:29)
PRIMJER SLUŽBE
Nakon svog važnog podsjetnika na Judu, Ivan se prisjeća da kako je Pashalni obrok završavao, učenici su se počeli svađati oko toga tko bi trebao biti najveći među njima. Luka je zabilježio tu svađu, i o tome je bilo riječi u 1 dijelu ovog članka. (Luka 22:24-30) Luka, međutim, nije zabilježio veliki primjer službe kojeg je Isus pružio, a to je najvjerovatnije bila neposredna posljedica tvrdoglave svađe među učenicima. Shvaćajući da niti Luka niti ostali Evanđelisti to nisu zapisali, Ivan je dao svjedočanstvo to svevažeće lekcije, a za koju je znao da treba biti od velike pomoći svim posvećenim vjernicima tijekom Evanđeoskog Doba.
U Ivanu 13:3-17, nama je predstavljen Isusov veliki primjer i pouka ponizne službe, koju je on pružio u gornjoj sobi. „Usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.“ (reci 4,5) Kad se osvrnuo na to, Ivan je shvatio da su svi oni bili zbunjeni onim što je Isus učinio, ipak nijedan nije ništa rekao niti pitao - sve dok nije došao do Petra.
Petar je bio glasnogovornik dvanaestorice, i u većini prilika on je bio brz izgovoriti ono što mu je na umu ili postaviti pitanja. Ni ova prilika nije bila drugačija. On je rekao, ponavljajući pitanje koje su svi vjerovatno imali na umu, „Gospodine, zar da ti pereš moje noge?“ (redak 6) Tada je zabilježeno ono što bi moglo izgledati kao Gospodarev nejasan odgovor, koji je rekao Petru, „Što ja činim, ti sada ne razumiješ, ali spoznat ćeš poslije.“ (redak 7) Gledajući unatrag, Ivan je znao koliko je to bilo istina, da nijedan od njih tada nije razumio što se događalo, i zašto Isus pere njihove noge. Oni budu „spoznali poslije,“ kada će biti začeti Svetim Duhom na Pedesetnicu.
„Nećeš prati moje noge nikada,“ odgovorio je Petar. „Isus mu odgovori: Ako te ne operem, nemaš udjela sa mnom.“ (redak 8) Ivan ne kaže precizno što je Petra motiviralo da tako odreagira. Možda je razmišljao da je to bio previše sluganski zadatak da ga Isus izvrši - sluga ili rob to su trebali uraditi. Druga je mogućnost da je Petar osjećao da njemu ne treba prati noge, budući da je on navjerovatnije držao običaje Zakona u odnosu na pranje prije ulaska u sobu. (Marko 7:3,4)
S obzirom na ostatak izvještaja koji slijedi, obje su mogućnosti mogle biti mogući razlozi u Petrovom umu da odreagira kao što je učinio. Međutim, Ivan to ne kaže, zato što je on razumio da je Gospodar tek trebao otkriti stvarnu pouku tog iskustva. Nije bilo jednako važno točno znati zašto Petar nije želio da mu se operu noge kao što je bilo naučiti pouku koju Isus dati u narednim recima. Stoga, Ivan jednostavno bilježi Isusovu izjavu da Petar i drugi učenici - uključujući nas - ne mogu imati „udjela (biti jedan od mojih, SP) s njim,“ ako ne dopusti da im pruži tu pouku, i da ju na koncu nauče.
VEĆ ČISTI
Čuvši te riječi, Petar je zatražio od Gospodina ne samo da opere njegove noge, nego također i ruke i glavu. (Ivan 13:9) U tom trenutku, Ivan počinje svjedočiti o pravoj pouci koju je Gospodar namjeravao dati. Prvo, Isus je podsjetio Petra da je, što se tiče doslovnog pranja, on već bio čist, zato što je bio napravio obredna pranja prije Pashalnog obroka. Jedina iznimka, vjerovatno, su bile njegove noge, kojima bi uvijek bilo dobrodošlo osvježenje pruženo pranjem. (redak 10) S tim odgovorom, Isus je dao naslutiti da prava pouka koju on prenosi nije bila oko doslovnog pranja, bilo nogu, ili bilo kojeg drugog dijela tijela.
U nastavku izvještaja, Isus je rekao, „ I vi ste čisti, ali ne svi!" Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: "Niste svi čisti." (reci 10,11) Baš kao što pouka nije bila oko doslovnog pranja , te riječi ukazuju da stvarna važnost također nije bila oko simboličnog, ili duhovnog pranja. „I vi ste čisti“ na taj način također, Isus kaže, izuzev jednoga - Jude, u čije je srce Sotona bio ušao, i koji je sada bio onečišćen - nečist.
Kad je Ivan gledao unatrag na to iskustvo kroz prosvjetljujuću moć Svetog Duha, on je dobro znao da Isus ne bi rekao „I vi ste čisti, ali ne svi,“ ako je pouka bila ta o bilo doslovnom ili čak duhovnom čišćenju. Doslovno pranje bilo je ispravno i potrebno za fizičku dobrobit tijela, i Petar i drugi učenici su se nesumnjivo brinuli oko toga. Ipak , poanta nije bila u tome.
Duhovno čišćenje je od apsolutne važnosti za Božje dijete. Svatko mora biti očišćen, imati čisto srce, i tako biti zaštićen od onečišćenja svijeta i tijela do najveće moguće mjere. Različiti Biblijski tekstovi ukazuju na izvore tog simboličnog pranja: Bog; Kristova krv; posvećujući utjecaj Svetog Duha; voda riječi istine; i naša potpuna suradnja sa tim izvorima čišćenja. (1 Ivan. 1:7,9; Otkr. 1:5; 1 Kor. 6:11; Efež. 5:25,26; Hebr. 10:22; 2 Kor. 7:1)
Simbolično pranje jeste od iznimne važnosti posvećenom vjerniku, međutim, to nije bio primarni fokus pouke koju je Isus pružio perući učenicima noge. Učenici sakupljeni u gornjoj sobi još nisu bili primili koristi izvučene iz Kristove krvi, ili iz prebivanja Svetog Duha u njima. Isus je međutim, poznavajući njihova srca, mogao vidjeti da su svi, izuzev Jude, bili „čisti“ u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće tada.
PONIZNA SLUŽBA
Vratimo li se Ivanovom izvještaju, objasnivši učenicima da se značenje njegovog postupka nije posebice odnosilo na pranje, Isus je ponovno sjeo i pitao, „Razumijete li što sam za vas učinio?“ (Ivan 13:12, SP) Gledajući unatrag, Ivan mora da je shvatio, da u to vrijeme, nijedan od njih nije mogao potvrdno odgovoriti na Gospodarevo pitanje. Međutim, on nastavlja, sa izvještajem o Isusovom objašnjenju: „ Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih." (reci 13-15)
Bilo je ispravno, rekao je Isus, za njih da ga zovu „Učiteljem i Gospodinom,“ ali on je također tamo bio i da im služi, i to je upravo pokazao opravši im noge. To je najčešće bio posao ponznog sluge, ali Isus je sada bio preuzeo tu ulogu. Nadalje, ako je bilo prikladno za njega da preuzme ulogu poniznog sluge, koliko bi to onda bilo za njih, njegove učenike, da učine isto jedni drugima. „Primjer sam vam dao,“ kaže Isus, o vrsti ponizne službe koji bi svaki pripadnik tijela trebao vršiti prema onom drugom.
Isus je naglasio tu pouku korištenjem riječi „rob,“ „ gospodar,“ i „glasnik.“ On je rekao, „rob nije veći od svoga gospodara niti je glasnik veći od onoga tko ga je poslao.“ (redak 16) Svaki učenik bio je „rob,“ a Isus je bio njihov „gospodar.“ Međutim, on je također bio rob, i oni se nisu trebali smatrati „većima od“ njega suzdržavajući se od toga da budu robovi na sličan način. Slično tome, oni koji su s Isusom bili u gornjoj sobi bili su izabrani da budu njegovim Apostolima, što na Grčkom znači „ onaj koji je poslan.“ (Thayer’s Greek Lexicon) Kao oni koji uskoro budu bili poslani od njihovog Gospodina da propovijedaju Evanđelje i uspostave Ranu Crkvu, oni se nisu trebali smatrati „većima od“ onoga koji ih je poslao da sudjeluju u toj službi.
„AKO TO ČINITE“
Isus je zaključio svoje objašnjenje rekavši, „Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!" (redak 17) Čini se da postoji posebna važnost u tim riječima za Gospodinov narod danas. Mi zaista „to znamo,“ i razumijemo pravu pouku koja je sadržana u Isusovom činu pranja nogu učenicima, ali samo „budemo li tako činili“ primit ćemo Gospodinovo priznanje i blagoslov.
Pranje nogu jedni drugima ne bi se trebalo smatrati kao da imamo autoritet čistiti ili prati naše suvjernike od grijeha. Kao što je već napomenuto, Sveto Pismo ukazuje na mnoge načine na koje je ostvareno čišćenje od grijeha kod posvećenog vjernika. Međutim, nijedno od tih, ne uključuje pretpostavku da je naša odgovornost da tražimo manjakovosti i nedostatke kod suvjernika, i zatim da ih pokušavamo „oprati“ - čak i ako su naše namjere dobre. Mi možemo, i trebali bi smo, biti od pomoći našim primjerom, pružanjem ohrabrenja, moleći se jedni za druge, raspravljajući zajedno o Božjoj Riječi, i pomažući na druge načine, ali ne sa mišlju o čišćenju.
Baš kao što je Isus objasnio kada je dao ovu pouku, ponizna služba je također način našeg „pranja nogu.“ Uz spomenutu pomoć koju možemo pružiti jedni drugima, mogu biti uključeni i drugi oblici službe: sudjelovanje u čestim druženjima; pružanje pomoći braći; djeljenje naših iskustava - radosti, tuge, uspjehe pa čak i padove - jedni s drugima; otvaranje naših domova za sastanake i ugošćivanje braće; posjećivanje bolesnih i izoliranih; tješenje ožalošćenih ili drugih u ozbiljnim kušnjama; davanje toplog stiska ruke i osmjeha našoj braći svaki put kada ih vidimo; uvijet nastojeći da izgrađujemo jedni druge; pružanje podrške aktivnostima sadašnjeg djela Žetve u njegovim mnogim oblicima; reći našoj braći da ih volimo. Te, i mnogo drugih aktivnosti sačinjavaju pranje nogu jedni drugima. Kakvo je osvježenje pruženo onima koji primaju te pomoći, i kakva bi radost to trebalo biti onome koji pruža tu službu u svakoj prilici!
JUDA, IZDAJNIK
Dok se Ivan nastavio prisjećati događaja koji su se zbili u gornjoj sobi, on je znao da su Mate, Marko i Luka svi prethodno zabilježili Isusovo predskazanje da ga jedan koji sjedi među njima treba izdati, zajedno sa rezultirajućim uzajamnim ispitivanjem koje se dogodilo između Jude sa ostatkom učenika. Ipak, umjesto da nastavi s ponavljanjem te epizode, Ivan ponovno pruža, još više detalja od drugih Evanđelista. (Ivan 13:18-30) Mi se možda pitamo zašto je Ivan tako odlučio, čini se kao da je oduzeo nešto od važne pouke o poniznoj službi koji je upravo bio zabilježio.
Premda ne možemo biti sigurni u njegovo razmišljanje, Ivan je možda vidio prikladnim spomijanje epizode što se tiče Jude zato što se to dogodilo odmah nakon pouke o pranju nogu. Isus je oprao noge svoj dvanaestorici učenika, uključujući i Judu, iako je znao da je zlo bilo u njegovom srcu, Perući njegove noge, Gospodin je navjerovatnije ukazao Judi da još uvijek ima priliku za promjeniti svoje srce i pokajati se, čak i u taj kasni sat. Na žalost, to se nije dogodilo. Stoga je Ivan, smatrajući prikladnim da ponovi izvještaj što se tiče Jude koji je uslijedio veliku pouku o službi - pouku koju Juda nažalost nije naučio.
UBRZO ĆE IH NAPUSTITI
Sljedeći dio Ivanovog izvještaja o iskustvu iz gonje sobe je također jedinstven njegovom Evanđelju, kao što je bila pouka o pranju nogu. On se prisjetio da je, nakon Judinog odlaska, Isus usmjerio posebnu pažnju prema ostaloj jedanaestorici, čija su srca bila čista. Iako još uvijek nisu razumjeli važnost onog što se događalo, i čak postavljajući pitanja koja su očitovala njihov nedostatak spoznaje, njihova su srca bila ispravna i oni su veoma voljeli njihovog Gospodina i Učitelja.
U recima 31 i 32 zabilježeno je Isusovo prikriveno ukazivanje na njegov neposredni odlazak. On kaže da iako je Bog već bio „proslavljen u njemu“ - to jest, njegovim riječima i postupcima - uskoro se trebala očitovati još veća slava u njegovom ljubljenom Sinu. To je imalo biti kada ga je „Bog proslavio“ s Božanskom prirodom. Premda Ivan to tada nije razumio, on i drugi učenici su kasnije shvatili da je Isusovom proslavljenju imala prethoditi njegova smrt kao čovjekovog Otkupitelja.
Nježnim riječima, Isus je tada govorio mnogo izravnije: „Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me; ali kao što rekoh Židovima: Kamo ja idem, vi ne možete doći, tako sada kažem i vama.“ (redak 33) Osvrnuvši se unatrag, Ivan je bez sumnjem mogao cijeniti da su to bile neke od najtežih riječi koje je Isus ikada izgovorio svojim učenicima. Ipak, one su morale biti izrečene, zato što su izravno bile povezane sa sljedećim riječima koje je izrekao, koje, sve do ovog trenutka, stoje kao jedna od najvažnijih izjava koje je Gospodar ikada dao.
NOVA ZAPOVIJED
Samo u Ivanovom Evanđelju nalazimo ove životo važne Isusove riječi: „ Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge." (reci 34,35) Ne samo da je to bila izjava nove zapovijedi, nego je to također bio kritičan trenutak s obzirom na sve što se dogodilo te večeri u gornjoj sobi. Oni su se bili sakupili da jedu Pashalni obrok. Gotovo odmah došlo je od svađe oko toga tko bi trebao biti najveći, što je ukazivalo na nedostatak nesebične ljubavi. Isus je zatim dao pouku o pranju nogu, ili poniznoj službi, kao izvanjskom očitovanju ljubavi, iako oni još nisu bili shvatili značenje njegovih postupaka. Učenici su se bili podsjetili, promatrajući Judin karakter, na užasne posljedice zlog srca - ispunjenog sa mržnjom i izdajom.
Kao vrhunac svega toga, Isusa sada sažima cijelu stvar tako što izravno kaže učenicima, i nama, da je, imati nesebičnu, Bogu sličnu ljubav jedni prema drugima zapovijed. Ako ljubav nije razvijena i posjedovana, naš položaj kao posvećenih pripadnika tijela Kristovog je u smrtnoj opasnosti. Isus kaže, da će smo „svima,“ i Bogu, biti poznati kao njegovi učenici, po ljubavi. Ako ne uspijemo držati tu zapovijed nećemo imati nikakvog udjela u bilo kakvoj nagradi ili djelu u Božjem dolazećem kraljevstvu.
GOSPODINOVA VEČERA NIJE SPOMENUTA
Zapisavši „novu zapovijed“ koju je dao Isus, Ivan spominje razgovor između Gospodara i Petra, koji je završio sa Isusovim predskazanjem da ga se Petar bude odrekao tri puta te noći prije zore. (reci 36-38) I ostali su Evanđelisti zabilježili taj razgovor, i oni ga svi stavljaju da se je dogodio nakon što je Isus uspostavio Spomen Večeru. (Mat. 26:26-34; Marko 14:22-30; Luka 22:17-20, 31-35)
Ivan ne bilježi Gospodinovo uspostavljanje Spomen Večere. Međutim, uspoređujući njegov izvještaj o predskazanju Petrova tri odricanja s onim ostalih Evanđelista, i njihovo stavljanje tog događaja kao što je gore spomenuto, mi možemo razumski zaključiti da se Spomen Večera dogodila prije retka 36 u Ivanovom izvještaju. Ovaj se zaključak slaže sa činjenicom da je Matej, koji je poput Ivana, bio prisutan u gornjoj sobi, zabilježio epizodu što se tiče Jude netom prije Isusovog uspostavljanja Spomen Večere. (Mat. 26:21-25) Kao što smo već spomenuli, Ivanov izvještaj što se tiče Jude završava u poglavlju 13, retku 30, i počev sa retkom 31 on odmah prelazi na Isusove riječi o njegovom neposrednom odlasku, nakon čega je uslijedilo davanje „nove zapovijedi,“ a što je zabilježeno u retku 35. Uzevši sve to u obzir, Spomen Večeru u Ivanovom izvještaju možemo smjestiti između redaka 35 i 36.
Da li su gornji prijedlozi o slijedu događaja u gornjoj sobi precizno točni ili ne, mi ne možemo biti u potpunosti sigurni. U stvari, nije presudno za naše razumijevanje važnih pouka tih sati biti sigurni u točan redoslijed. Međutim, mi možemo s pravom pitati zašto Ivan ne spominje uopće Isusovu uspostavu Spomen Večere, niti značenje simbola „kruha“ i „trsovog roda,“ budući da isti imaju tako važan značaj, kako je navedeno u 1 Dijelu ovog članka.
Ivan je bez sumnje znao da su Matej, Marko i Luka svi dali specifične izvještaje o proslavi Spomen Večere u gornjoj sobi. On je također bio svjestan da je Apostol Pavao kasnije ponovio Isusove upute, kako je zapisano u 1.Kor. 11:23-28. U vrijeme kad je Ivan pisao svoje Evanđelje, pred kraj prvog stoljeća, posvećena su braća već održavala Spomen Večeru nekih šezdeset godina. . Iz tih razloga, mi pretpostavljamo da je Ivan možda smatrao nepotrebnim da ponavlja taj dio večernjih događaja u svom izvještaju, i jednostavno to izabrao izostaviti.
JEDENJE NJEGOVOG TIJELA - PIJENJE NJEGOVE KRVI
Premda Ivan ne bilježi Gospodinovo uspostavljanje Spomen Večere u svojoj pripovijesti o Gornjoj sobi, on pruža važno svjedočanstvo na temu Isusovog tijela i krvi. U Ivanu 6:26-66, nama je dato Isusovo predavanje o kruhu života, njegovom mesu i krvi, zahtijevu da njegovi sljedbenici „jedu“ njegovo meso i „piju“ njegovu krv, i objašnjenje da se to nije trebalo smatrati doslovnim, nego da jesti i piti od njega znači „živjeti po“ njemu.
Mi citiramo iz tog dijela izabrane dijelove Isusovih riječi: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji.“ „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ „Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta." „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“ „ Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.“ "Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su."
Kako su istinite ove zadnje riječi. (redak 63) Doslovno jedenje Isusovog mesa ili pijenje njegove krvi „ne koristi ništa.“ Umjesto toga, hraneći se sa i pribavljajući si riječi koje je izgovorio, primjer kojeg je ostavio, i žrtvu koju je dao u korist svakoga, sve pod vostvom Svetog Duha, jeste ono što „oživljuje“ njegove posvećene sljedbenike. Ivan je shvatio da te Gospodareve riječi, iako nisu izgovorene u gornjoj sobi, daju osnovu onoga što je mišljeno pod uzimanjem simbola Spomen Večere.
Možda i ne čudi da je ovo Isusovo predavanje, gore djelomično citirano, i koje je on održao kratko nakon hranjenja pet tisuća, jedino zapisano u Ivanovom Evanđelju. Sa njegove točke gledišta više od šezdeset godina kasnije, Ivan je možda shvatio da se proslava Spomen Večere, do jedne određene mjere, pretvorila u ceremonijalni obred. Prema tome, u njegovoj perspektivi značaja Spomen Večere, on je smatrao mnogo važnijim naglasiti veće duhovne pouke i svakodnevnu primjenu načela utjelovljenih u njenim simbolima, umjesto specifične upute pružene u gornjoj sobi što se tiče njenog godišnjeg obdržavanja.
ZAKLJUČAK IVANOVOG IZVJEŠTAJA
Zabilježivši kako je Isus dao „novu zapovijed,“ Ivan završava svoje svjedočanstvo o događajima iz gornje sobe, odabravši da ne ponavlja uspostavu Spomen Večere što su pružili ostala trojica Evanđelista. Čineći to, on ostavlja da Isusova velika zapovijed strši kao konačna, sveobuhvatna pouka tih trenutaka provedenih sa njegovim učenicima. Ivan je razumio da bi uzimanje simbola Spomen Večere, bez ljubavi, bilo beznačajno, i smatrano da se čini „nedostojno.“ (1 Kor. 11:29) Kako je otrežnjavajuće shvaćati vitalnu vezu između držanja ove godišnje Spomen Večere i ispunjenja Isusove zapovjedi o ljubavi jednih prema drugima.
Matejev i Markov izvještaj navode da su nakon održavanja Spomen Večere, Isus i učenici otpjevali himnu i krenuli prema Maslinskoj Gori, gdje je bio smješten Getsemani. (Mat. 26:30; Marko 14:26) U tom među razdoblju, Isus je dao svoju konačnu poruku učenicima, i zatim se molio za njih. I opet, samo Ivan bilježi te sve važeće riječi, koje nalazimo u poglavljima 14-17. U njima se nalazi jako mnogo duhovnih istina koje one budu razumjeli kad budu jednom bili začeti Svetim Duhom, i koje će svi posvećeni vjernici kroz cijelo Evanđeosko Doba poznavati i primjenjivati u svom duhovnom životu. Kako je prekrasno znati da smo i mi uključeni u Isusovu poruku i molitvu. On se nije molio samo za jedanaest učenika, „nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u mene; da svi budu jedno; kao što si ti Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno.“ (Ivan 17:20,21)
Ivanov jedinstveni izvještaj o gornjoj sobi - posebice Isusova pouka o poniznoj službi i davanju nove zapovijedi - postavilo je scenu za izvještaj o Gospodarevoj završnoj poruci i molitvi. Kako smo samo zahvalji da je taj ostarjeli i mudri Apostol vidio potrebu uključiti ta završna iskustva Isusove zemaljske službe u svoj izvještaj Evanđelja. Nastojmo oponašati Ivanovu perspektivu, i da dovršimo naš život ponizne službe i ljubavi vjerno, sve do smrti.