„Neosporni Dokazi“

„Njima je, nakon svoje muke, i mnogim neospornim dokazima pokazao da je živ. Četrdeset im se dana ukazivao i govorio im o kraljevstvu Božjem.“ —Djela 1:3 NS

TIJEKOM četrdeset dana nakon svog uskrsnuća, uskrsli Gospodin ukazao se svojim učenicima u brojnim prilikama, i dao mnoge „uvjerljive dokaze“ da je on bio podignut iz mrtvih kao duhovno biće. On je također u tim prilikama govorio o Božjem kraljevstvu, i prednosti koju njegovi učemici budu imali objavljivati ga po svem svijetu.

U Luki 24:1 čitamo: „Prvog dana u tjednu otišle su vrlo rano do groba, noseći miomirise koje su pripremile.“ Izraz „otišle“ ukazuje na malu grupu žena. Njihova imena saznajemo u 10 retku: „To su bile Marija Magdalena, Ivana i Marija, majka Jakovljeva, i ostale žene koje su bile s njima.“

Ranije u Lukinom evanđelju, rečeno nam je da je Isus putovao kroz „od grada do grada i od sela do sela,“ objavljujući radosnu poruku o Božjem kraljevstvu. Osim toga, tu su bile „i neke žene“ koje su putovale s njim „koje su im služile svojom imovinom.“ (Luka 8:1-3) Te su žene dobrovoljno davale svoja sredstva kako bi izdržavale Isusa i apostole. Neki su sugerirali da je Isusova bešavna haljina - prikladan prikaz njegove ljudske savršenosti - možda bila dar od jedne od tih plemenitih žena.

Isus nikada nije sakupljao prilog ili na bilo koji način tražio novac od ljudi. Kao Kristovi sljedbenici, ni mi ne bi smo trebali slično tome moliti za novac. Mi bi smo trebali jednostavno koristiti naša vlastita sredstva, i novce ako su nam dragovoljno dati za korištenje u Gospodinovoj službi.

MARIJA MAGDALENA

Marija Magdalena bila je iz grada Magdale, koji je bio smješten blizu Galilejskog Jezera. Isus je bio izliječio Mariju Magdalenu od sedam zlih duhova koji su je bili opsjeli. (Luka 8:2) Kasnije, ona je bila dio male grupe žena koje su bile prisutne kad je Isus bio razapinjan. (Mat. 27:55,56) Ona i druge žene slijedile su Josipa iz Arimateje da vide gdje je bio smješten Isusov grob, i kako da se njegovo tijelo pripremi za ukop. (reci 57-61) Dva dana kasnije, nakon Šabata, Marija Magdalena i druge vjerne žene donijele su miomirisa do groba, da bi mogle još temeljitije pomazati Isusovo mrtvo tijelo. (Marko 16:1,2) One su toliko željele darovati na beživotne ostatke njihovog ljubljenog Gospodara posljednje zaloge njihovog cijenjenja i ljubavi.

„Prvog dana u tjednu Marija Magdalena došla je do groba rano ujutro, dok je još bio mrak, i vidjela da je kamen već maknut s groba.“ (Ivan 20:1) Marija mora da je imala veliku vjeru došavši sama do groba, vjerujući da će nekako imati snage odvaljati veliki kamen koji je bio stavljen na ulaz. Ona također mora da je ignorirala misao da se je Isusovo tijelo već počelo raspadati, nakon što je bio mrtav i u grobu dijelove tri dana. Samo nekoliko tjedana ranije, kad je Isus zatražio da se makne kamen s Lazarevog groba, Marta, jedna od Lazarovih sestara, odgovorila je Gospodinu, „sada već sigurno zaudara, jer je četvrti dan otkako je umro.“ (Ivan 11:39)

ŽIVI NIJE MEĐU MRTVIMA

Druge su se žene pridružile Mariji kod groba, i iz Lukinog izvještaja mi čitamo, „Ali našle su kamen odvaljan s ulaza u grob. Kad su ušle, nisu našle tijelo Gospodina Isusa. I dok su stajale zbunjene zbog toga, gle, dva čovjeka u blistavoj odjeći stala su pokraj njih.“ (Luka 24:2-4)

Dva čovjeka, obučena u bijelu „blistavu odjeću,“ bili su anđeli poslani od Boga. (Ivan 20:12) Oni su rekli ženama: „Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje, nego je uskrsnuo. Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji da Sin čovječji mora biti predan u ruke grešnicima i razapet te treći dan uskrsnuti.“ (Luka 24:5-7)

Isus je prethodno bio rekao svojim učenicima da će biti razapet i zatim biti podignut iz mrtvih. „I počeo ih je poučavati da Sin čovječji mora mnogo pretrpjeti i biti odbačen od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca te biti ubijen i nakon tri dana uskrsnuti.“ (Marko 8:31) Žene kod groba su se „prisjetile njegovih riječi. Vratile su se od groba i javile sve to jedanaestorici i svima ostalima.“ Međutm, kad su apostoli čuli tu poruku od žena, oni nisu povjerovali, i smatrali su to „besmislicama,“ nevjerovatnom pričom. (Luka 24:8-11)

Očigledo je da nijedan od Isusovih sljedbenika nije razmišljao o njegovom uskrsnuću. Žene su bile donijele miomirise na grob da pomažu Isusovo tijelo. Apostoli nisu povjerovali poruci koju su anđeli bili dali ženama, a najvjerovatnije, ju niti žene nisu razumjele. Tim ljudskim umovima, bez pomoći Svetog Duha, uskrsnuće mrtvog činilo se nečim kompliciranim, ako ne i nemogućim za shvatiti.

Iz izvještaja danog u Ivanovom evanđelju, izgleda da je Marija Magdalena ostala kod groba kad su druge žene otišle reći apostolima o događajima koji su se zbili. Mi čitamo: „A Marija je stajala vani kod groba i plakala. Dok je tako plakala, zavirila je u grob i vidjela dva anđela u bijelom kako sjede ondje gdje je ležalo Isusovo tijelo, jedan kod glave, a drugi kod nogu. Oni su je upitali: „Ženo, zašto plačeš?“ Odgovorila im je: „Uzeli su mojega Gospodina i ne znam gdje su ga položili.“ Rekavši to, okrenula se i ugledala Isusa kako stoji iza nje, ali nije ga prepoznala. Isus ju je upitao: „Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?“ Misleći da je to vrtlar, rekla mu je: „Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga položio i ja ću ga uzeti!“ (Ivan 20:11-15)

Marija Magdalena je ponovno pokazala veliku vjeru i odlučnost, rekavši onome za kojega je mislila da je „vrtlar,“ da će ona već nekako smoći snage da odnese Isusovo tijelo. Gospodin se tada otkrio Mariji izgovorivši njeno ime na stari, poznati način. „Tada joj je Isus rekao: Marija! A ona se okrenula i rekla mu na hebrejskom: Rabboni! (što znači učitelju).“ (redak 16) Kako je brzo Marijina vjera prepoznala da je to bio Isus! Ona nije pitala zašto nije bilo vidljivih tragova od čavala na njegovim rukama ili nogama.

Isus je rekao Mariji, „Nemoj me više držati, jer još nisam uzašao k Ocu, nego pođi mojoj braći i reci im: ‘Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu.’“ I tako je Marija Magdalena došla i javila učenicima: „Vidjela sam Gospodina!“ I ispričala je sve što joj je rekao.“ (retci 17,18) Isus je cijenio vjeru Marije Magdalene, njenu odanost i odlučnost. Ona je tako imala prednost primiti „neosporni dokaz,“ budući je bila prva osoba koja je govorila sa uskrslim Gospodinom, koji je bio uskrsnut kao duhovno biće moćnom silom Božjom.

NA PUTU ZA EMAUS

„I gle, tog istog dana dvojica od njih,[Gospodinovih učenika] putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno šezdeset stadija od Jeruzalema. I razgovarali su među sobom o svemu što se dogodilo. Dok su tako razgovarali i raspravljali, pristupio im je sam Isus i pošao s njima. Ali njihovim očima nije bilo dano da ga prepoznaju.“ (Luka 24:13-16)

Vjerovatno je trebalo nekoliko sati dvojici učenika da idu iz Jeruzalema u Emaus. Premda mi ne znamo gdje im se uzduž tog puta pridružio Isus, vjerovatno je da je Isus duže vremena proveo s njima, tijekom kojeg vremena su imali prilike razgovarati zajedno. Iz tog razloga, to je bilo vjerovatno jedno od Isusovih najdužih(vremenski) pojavljivanja njegovim učenicima tijekom četrdeset dana nakon njegovog uskrsnuća.

Dok su hodali prema Emausu, Isus je pitao dvojicu učenika, „O čemu to putem raspravljate među sobom?“ A oni su se, žalosna lica, zaustavili. Jedan od njih, po imenu Kleofa, odgovorio mu je: „Zar si ti stranac u Jeruzalemu i živiš u osami, pa ne znaš što se u njemu događalo ovih dana?“ A on ih je upitao: „Što?“ Odgovorili su mu: „Ono s Isusom Nazarećaninom.“ (reci 17-19)

Mi zapažamo mudrost uskrslog Gospodina, i njegovo korištenje pitanja tijekom tog razgovora sa dvojicom učenika. Naravno, Isus je znao zašto su oni bili žalosni, zato što je on bio nevidljivo prisutan s njima prije nego im se pridružio na putu za Emaus. Na sličan način, u kasnijim prilikama tijekom četrdeset dana prije nego je bio uznesen, Isus bi se pojavio svojim učenicima dok su oni razgovarali o njemu i događajima koji su se nedavno dogodili. Učenici su tako bili u boljem stanju uma da prime Isusovu poruku njima, i pouke koje bi im pružio ostavile bi dublji utisak.

Učenici na putu za Emaus rekli su što se tiče Isusa, da je on bio „prorok silan u djelu i u riječi pred Bogom i svim narodom. Naši glavari svećenički i poglavari narodni predali su ga da bude osuđen na smrt te ga razapeli.“ (reci 19,20) Oni su sada bili izgubili pouzdanje u to da je Isus bio Mesija, i rekli su tom strancu, „A mi smo se nadali da je on onaj koji će izbaviti Izraela. Uza sve to, ovo je treći dan otkako se to dogodilo.“ (redak 21) Umjesto da je Isus postao veliki kralj Izraela, on je bio razapet između dvojice kriminalaca, i izgleda da je to pobilo argumente u njihovim umovima da Isus nije mogao biti Mesija.

Zatim su dvojica učenika ispričali tom strancu o događajima koji su se dogodili ranije tog dana. „Još su nas i zapanjile neke žene koje su s nama, jer su rano ujutro bile kod groba, ali nisu našle tijelo, pa su došle i rekle da su im se ukazali anđeli, koji su rekli da je on živ. Tada su neki od naših otišli do groba i našli sve kako su žene rekle, ali njega nisu vidjeli.“ (reci 22-24)

PATNJA, ZATIM SLAVA

Uskrsli je Gospodin zatim počeo razvijati temu na tom svjedočanstvu dvojice učenika. On im je rekao, „O kako ste bezumni i srca spora da povjerujete u sve što su govorili proroci! Nije li Krist sve to trebao pretrpjeti te ući u slavu svoju?“ (reci 25,26) Ovdje nalazimo drugi razlog zašto je Isus dao „neosporne dokaze“ svojim učenicima nakon svog uskrsnuća. Bilo je neophodno poučiti ih o tome zašto je on trebao trpjeti, umrijeti, i ponovno ustati kao duhovno biće, i da im pokaže da su o tim stvarima govorili proroci Starog Zavjeta.

Zatim je Isus, počev od „Mojsija i svih Proroka, protumačio im je ono što je pisano o njemu u svim Pismima.“ (redak 27) Nije nam točno rečeno što je uskrsli Gospodin rekao dvojici učenika. Možda im je objasnio kako je Abrahamova žrtva Izaka, svog jedinog sina kojeg je ljubio, bila predslika da će Bog poslati svog jedinorođenog Sina, Isusa, kojeg je volio, u svijet kao dobrovoljnu žrtvu za Adama i njegovo potomstvo - cijelo čovječanstvo - (1 Moj. 22:1-18; 1 Ivan. 4:9,10; 1 Tim. 2:5,6)

Isus ih je mogao podsjetiti na Mojsijeve dane, i da su držeći Pashu, Izraelci bili oslobođeni iz Egipatskog ropstva. Pashalno janje koje je bilo izabrano, muško od godine dana, bez mane, bilo je predslika savršenog čovjeka Isusa, koji se je dobrovoljno prinio kao otkupna žrtva za Adama i cijelo čovječanstvo. (2 Moj. 12:1-14; 1 Kor. 5:7; Hebr. 7:26,27) Na samom početku Isusove službe, Ivan Krstitelj je govorio o njemu na taj način, rekavši, „Evo Janjeta Božjeg koje odnosi grijeh svijeta.“ (Ivan 1:29)

Apostol Petar ukazao je na Isusa kao na neokaljano janje, pišući: „Jer znate da niste nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, izbavljeni od svog ispraznog načina života koji ste naslijedili od svojih praotaca, nego dragocjenom krvlju Kristovom, koja je poput krvi janjeta neokaljanog i bez mane. Istina, on je bio određen prije postanka svijeta, ali se pojavio na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga, onoga koji ga je podignuo iz mrtvih i dao mu slavu, da biste svoju vjeru i nadu polagali u Boga.“ (1 Pet. 1:18-21)

Bog je dao uputstvo naciji Izrael da nijedna od kostiju Pashalnog janjeta nije smjela biti slomljena. (2 Moj. 12:46) U satima nakon Isusovog raspeća, vojnici su slomili noge dvojici lopova kako bi umrli prjje zalaska sunca - početka Židovskog Šabata. Međutim, Sveto Pismo izričito navodi da vojnici nisu slomili noge Isusu, zato što je on već bio mrtav. (Ivan 19:31-33) Nama je izričito rečeno u u 36 retku, „A to se dogodilo da se ispune riječi iz Pisama: Nijedna kost neće mu biti slomljena - baš kao i Pashalnom janjetu - i kao što je također prorečeno u Psalmima. (Ps. 34:20)

Isus je također možda prepričao Psalme koji su prorekli njegovu izdaju, patnje, i smrt, isto tako kao i njegovo naknadno uskrsnuće i uzvišenje s desna Bogu. (Ps. 41:9; 22:1-18; 31:5; 118:22; 110:1) Dvojici učenika koji su išli za Emaus, stranac je pokazao da su stvari koje su ih bile obeshrabrile zapravo bile stvari koje su proroci prorekli što se tiče Mesije.

NAGOVARANJE STRANCA

Kako su se približavali Emausu, stranac je nastavio ići. Međutim, dvojica su učenika inzistirala da on ostane s njima i dođe u njihov dom. Čitamo: „Ali oni su ga nagovarali: „Ostani s nama, jer je blizu večer, dan je na izmaku! I ušao je da ostane s njima.“ (Luka 24:29) U tom retku, riječ „nagovarali“ je prevedena sa Grčke riječi koja je korištena samo još jednom u Novom Zavjetu, kada je Lidija „prisilila“ Pavla i Silu da odsjednu u njenom domu. (Djela 16:15) Ova Grčka riječ sadrži snažnu konotaciju, i ima značenje „upotrijebiti snagu suprotno prirodnom i ispravnom.“ (Thayer’s Greek Lexicon) Možemo si predočiti kako dvojica učenika nježno drže tog stranca za ruku, istodobno ga pozivajući da ostane s njima.

Stranac se složio, i ostao s njima u njihovom domu u Emausu. Kad su se okupili oko stola da jedu, on je „uzeo kruh i blagoslovio ga. Zatim ga je razlomio i davao im ga. Tada su im se oči otvorile i prepoznali su ga.“ Dvojica učenika su tada prepoznali da je taj stranac bio sam Isus. Ostvarivši svoju namjeru, uskrsli je Gospodin zatim „nestao pred njima.“ (Luka 24:30,31)

Isus je poučavao dvojicu učenika na putu za Emaus i dao im „neosporne dokaze“ o svom uskrsnuću na nekoliko načina. Prvo, on je objasnio Starozavjetna Pisma i proročanstva što se tiče sebe na logičan i razumljiv način. Zatim, sa svojim činom blagoslova i lomljenja kruha za stolom sa njima, dozvao im je u sjećanje primjer stvari koje je bio učinio tijekom svoje službe. Na koncu, on je pokazao da on više nije bio „čovjek“ Isus, , nego da je umjesto toga bio „promjenjen“ i da je sada bio duhovno biće, sa sposobnosti da dođe i ode kao vjetar. (Ivan 3:8)

Učenici su tada rekli jedan drugome, „Nije li nam srce gorjelo dok nam je putem govorio, dok nam je tumačio Pisma?“ (Luka 24:32) Kada mi razaberemo ispunjenje Božjih obećanja u prošlosti, neka bi naša srca slično tome „gorjela u nama,“ da bi smo mogli pokazati još veću vjeru u ispunjenje jamstava njegove Riječi koja se odnose na budućnost.

Dvojica učenika su bila toliko taknuta sa tim iskustvom da su se odmah okrenuli i putovali nekih 11 km natrag u Jeruzalem, vjerovatno hodajući veliki dio puta u mraku noći, da kažu drugim učenicima. (reci 33-35) Uistinu, kada primimo blagoslov od istine, i našeg proučavanja i razgovora s braćom, podjelimo to s drugima, da bi i oni također mogli primiti blagoslov. Sjetimo se riječi proroka: „U to su vrijeme oni koji se boje Jehove razgovarali jedan s drugim, svaki s bližnjim svojim, i Jehova je pazio i slušao. I pred njim se počela pisati knjiga sjećanja o onima koji se boje Jehove i koji razmišljaju o imenu njegovu.“ (Mal. 3:16)

POJAVLJIVANJA U RAZLIČITIM TIJELIMA

Nakon što su dvojica učenika stigla u Jeruzalem i našli druge Kristove sljedbenike okupljene, Isus se je pojavio i „stao među njih i rekao im: Mir vama.“ (Luka 24:36) Međutim, oni su bili uplašeni, pretpostavljajući da vide duha. Gospodin im je rekao, „Zašto ste se prepali?…Pogledajte ruke moje i noge moje! To sam ja! Opipajte me i vidjet ćete, jer duh nema meso i kosti kao što vidite da ja imam.“ (reci 37-39)

Zapazimo da je Isus koristio izraz „meso i kosti,“ a ne „meso i krv.“ U Starom Zavjetu, krv je bila povezana sa ljudskim životom. Činjenica da Isus nije koristio riječ „krv“ ukazuje da ono što su oni gledali , premda je imalo izvanjski izgled da je bilo ljudsko, nije bilo zemaljske, ljudske prirode. Isusova žrtva bila je dovršena kad je on umro na križu. On je zauvijek odustao od svog ljudskog života, i njegova „dragocjena krv“ bila je izlivena u smrt, da bi moglo biti osigurano otkupljenje i pomirenje za čovječanstvo. (1 Pet. 1:19) Opet imamo potvrdu u Starom Zavjetu: „krv je ono što vrši očišćenje.“ (3 Moj. 17:11)

„Meso i kosti“ u kojima se uskrsnuli Isus pojavio tom prilikom bili su samo vizualna materijalizacija, korištena striktno u korist učenika. Gospodin je znao da ako njegovi učenici budu mogli vidjeti meso i kosti koji imaju fizičku sličnost njihovom Gospodaru kako je on izgledao tijekom vremena njegove zemaljske službe, oni će imati manje straha, i samim time biti u stanju bolje slušati ono što im on hoće reći.

Drugim prilikama nakon njegovog uskrsnuća, uskrsnuli se Gospodin pojavio u različitim fizičkim očitovanjima svojim sljedbenicima. Mariji se pojavio kao vrtlar. Dvojici učenika koji su išli u Emaus, on se pojavio kao stranac. Petru i nekolicina drugih u brodu na Galijejskom jezeru, on se pojavio kao posjetitelj na obali. (Ivan 21:3,4)

Pokazujući im se u različitim fizičkim vanjštinama Isus je dokazao da nijedno od tih oblika nije bilo stvarno tijelo koje je on sada imao - ono uzvišenog duhovnog bića. Zaista, u gotovo svakoj prilici tijekom tih četrdeset dana, Isusovi učenici ga nisu prepoznali po fizičkoj vanjštini, nego po njegovim riječima, njegovom glasu, ili njegovom vladanju.

SVJEDOCI SVEGA TOGA

Umanjivši njihov strah, Isus je objasnio, baš kao i dvojici na putu za Emaus, sva Starozavjetna proročanstva i psalme koji su prorekli da on treba biti izdan, pretrpjeti i umrijeti, i zatim ustati od mrtvih treći dan. (Luka 24:44-46) On im je zatim dao zadatak, da njihovo buduće djelo bude bilo propovijedati „o pokajanju koje je potrebno za oproštenje grijeha…u njegovo ime po svim narodima, počevši od Jeruzalema.“ Oni su imali biti „svjedoci“ tih „neospornih dokaza“ što se tiče Isusovog uskrsnuća, ne samo kroz ono što su vidjeli, nego posebno kroz njihovo povećano razumijevanje, kroz Sveti Duh - „silu odozgo“ - koja je uskoro trebala doći na njih. (reci 47-49)

Petar je također pisao o apostolima kao „svjedocima“ Isusovog uskrsnuća, govoreći: „Bog ga je uskrsnuo treći dan i dao mu da se pokaže ljudima, ali ne svemu narodu, nego svjedocima koje je Bog unaprijed odredio— nama koji smo jeli i pili s njim nakon što je ustao iz mrtvih. I zapovjedio nam je da propovijedamo narodu i da temeljito svjedočimo da je on onaj kojega je Bog postavio za suca živima i mrtvima. O njemu svjedoče svi proroci, da svatko tko vjeruje u njega dobiva oproštenje grijeha po imenu njegovu.“ (Djela 10:40-43)

ISKUŠANI I ISPITANI PRIJE ULASKA U SLAVU

Jedno od najvažnijih učenja koje je Isus dao svojim učenicima tijekom četrdeset dana nakon svog uskrsnuća nalazimo u njegovim riječima, koje su citirane ranije u našoj pouci - „Nije li Krist sve to trebao pretrpjeti te ući u slavu svoju?“ (Luka 24:26) Mnogi Biblijski tekstovi naglašavaju to načelo da se najprije treba biti iskušan i ispitan do smrti, prije ulaska u slavu. Ta priprema nije primjenjena samo na Isusa, nego također i na svakog pojedinca koji će postati dijelom Krista, glave i tijela.

Apostoli su svjedočili, govoreći, „A ako smo djeca, onda smo i nasljednici — nasljednici Božji, a sunasljednici Kristovi, ako trpimo zajedno s njim da bismo zajedno s njim bili i proslavljeni. Stoga smatram da patnje sadašnjeg vremena nisu ništa u usporedbi sa slavom koja će se objaviti na nama.“ (Rim. 8:17,18) „Naprotiv radujte se što dijelite Kristove patnje, da bi ste se radovali i klicali i za vrijeme očitovanja njegove slave.“ (1 Pet. 4:13)

Neka nam ti „neosporni dokazi“ Isusovog uskrsnuća pomognu povećati našu vjeru u sva Božja obećanja. „Neka je blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, jer nas je po velikom milosrđu svojemu nanovo rodio za živu nadu putem uskrsnuća Isusa Krista od mrtvih, za nasljedstvo koje je neraspadljivo i neokaljano i koje ne vene. Ono je sačuvano na nebesima za vas.“ (1 Pet. 1:3,4)