Krist - Prvine Uskrsnuća

Predgovor: Mnogi u Kršćanskom svijetu u ovo doba godine poklanjaju posebnu pažnju iskustvima i događajima povezanima sa životom, službom, smrću, i uskrsnućem Isusa Krista. Stranice ovogodišnjeg Martovskog i Aprilskog izdanja „SVANUĆA“ će se slično tome usredotočiti na tu svevažeću temu. Nadamo se da će pregled nekih od predivnih istina usredotočenih na Božji veliki dar njegovog „jedinorođenog Sina“ obnoviti našu vjeru u Božanski naum da uskoro izlije na čovječanstvo obećane blagoslove svog kraljevstva. Neka nas razmatranje tih pravovremenih pouka potakne na veću vjernost u našem svakodnevnom hodu sa Gospodarom.

U NEDJELJU 27 Ožujka, milijuni ljudi širom zemlje će proslaviti uskrsnuće Isusa Krista iz mrtvih. Mnogi će učestvovati u vjerskim obredima s kojima se obilježava ovaj važan događaj sa pobožnošću i štovanjem. Neki će to također iskoristiti kao priliku da se sakupe zajedno kao obitelj i da užuvaju u blagoslovima tog dana. Poruka sadržana u tisućama propovijedi koje će biti održane na Uskrsnu Nedjelju, nesumnjivo će, privremeno dati mjeru nade nekima. Međutim, općenito gledajući, pravo značenje Kristovog uskrsnuća iz mrtvih neće biti cijenjen, prvenstveno zbog toga što nije shvaćeno.

Uskrsnuće Božjeg „jedinorođenog Sina“ nosi životovažan odnos prema velikom planu vjekova na kojemu Stvoritelj radi za konačno blagoslivljanje osuđene i umiruće rase čovječanstva. (Ivan 3:16) To nije nekakav predloženi plan, koji može ili nemora doći do svog ostvarenja. Božji će se plan provesti do uspješnog završetka. S ljudskim planovima je drugačije. Mnogi su skloni reći: kada bi bili donešeni ispravni zakoni; ako bi ljudi uradili ovo ili ono; ako bi pravi pojedici bili izabrani u vladu; ako bi crkve preuzele veće vodstvo u ljudskim zbivanjima; ili, ako bi se učinilo ovo ili ono, tada bi svijet bio mnogo bolje mjesto za život.

Mnogo je patnje u svijetu danas, ali to nije ništa novo. To je bilo istina kroz sve vjekove još od vremena stvaranja. Sada, međutim, osim uobičajenih nevolja povezanih sa vladavinom grijeha i smrti, svijet prolazi kroz razdoblje koje je u Svetom Pismu proročanski nazvano kao „vrijeme nevolje kakve ne bijaše otkako je naroda.“ (Dan. 12:1) Ta tjeskoba je svijetom raširena, i često se ljudi pitaju, postoji li doista Bog na nebu, i ako da, zašto se ne čini da on išta radi oko njegovog ljudskog stvorenja koje pati. Pravi odgovor na ta pitanja ukazuje na razliku između Božjeg plana za čovječanstvo i onih palog ljudskog nastojanja.

Biblija ističe da Bog još otkad je čovjek prekršio Božanski zakon u Edenskom Vrtu, radi na tome da izvuče svoja ljudska stvorenja iz smrti, koja je bila posljedicom čovjekovog prijestupa. Bog ne očekuje od čovjeka da ga obavjesti što bi on trebao učiniti oko ljudske patnje. Bog ima svoj vlastiti plan koji se je, iz stoljeća u stoljeće, iz doba u doba nastavio kretati naprijed prema završetku. Taj plan uključuje uklanjanje sve ljudske patnje, uključujući uništenje „posljednjeg neprijatelja…smrti.“ (1 Kor. 15:26) Ispunjenje tog plana nije ograničeno na izvjestan naraštaj, nego se primjenjuje na Adama i Evu, i na sve koji su od tada živjeli. Bog voli one od svog ljudskog stvorenja koji su živjeli prije Potopa jednako kao što voli i ljude danas, zaista, svaki naraštaj. Kada čitamo da je „Bog tako uzljubio svijet te da je dao Sina svojega jedinorođenoga da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima život vječni,“ ukazivanje je na Božju ljubav prema cijeloj ljudskoj rasi. (Ivan 3:16)

ISKUSTVO SA ZLOM

Bog je vidio potrebu da cijelo čovječanstvo iskusi užasne posljedice grijeha. Njegov je dizajn bio da zemlja treba biti ispunjena sa njegovim ljudskim stvorenjem. To je trebalo biti ostvareno kroz rađanje: „Plodite se i množite i napunite zemlju,“ dao je uputu Adamu i Evi. (1 Moj. 1:28) Bog je dopustio da naši praroditelji prekrše njegov zakon. On je znao da će iskustvo sa zlom biti najbolji način da stvori unutar njih odlučnost da se odupru gijehu i da hode putevima pravednosti.

Bog je znao da će to iskustvo sa zlom jednako tako koristiti svim njegovim ljudskim stvorenjima, pa je stoga dopustio da se grijeh i smrt nastave kroz vjekove. On će to dopuštati sve dok ne bude bio rođen dovoljan broj da pravilno napuni zemlju. Tada će on intervenirati u korist ljudskog roda koji pati. Ta priprema ne znači da je Bog bio nezainteresiran za svoja ljudska stvorenja, On je nastavio ljubiti čovječanstvo, i, kroz sve je vjekove nastavio vršiti pripreme za njihovo oslobođenje iz grijeha i smrti.

OBEĆANJA BOŽJE RIJEČI

Rad Božjeg plana se odražava u mnogim obećanjima njegove Riječi, počev sa Prvom Mojsijevom i završavajući sa Knjigom Otkrivenje. Osuđujući naše praroditelje na smrt, Bog je rekao Sotoni - bio je simboliziran sa zmijom - da će sjeme žene zgnječiti njegovu glavu, i da njegovo sjeme treba ugristi petu sjemena žene. (1 Moj. 3:15) To je vrlo nejasan jezik. Međutim, u svjetlu naknadnog odvijanja Božjeg plana, mi utvrđujemo da su te riječi izrečene zmiji ukazivanje na konačno uništenje Sotone, i zla, što će doći kao posljedica Kristovog djela žrtvovanja.

U Otkr. 20:1, 2 na sjeme o kojem se govorilo u Prvoj Mojsijevoj je ukazano kao na „anđela,“ koji silazi dolje „s neba“ i hvata „staru zmiju, to jest Đavla i Sotonu,“ i veže ga na tisuću godina. O tom tisućugodišnjem razdoblju se također govori kao i o Kristovoj vladavini. (reci 4,6) Blagoslovi koji će doći čovječanstvu kao posljedica Kristove tisućugodišnje vladavine opisani su kasnije u ovom i sljedećem poglavlju Otkrivenja. Ti su blagoslovi toliko dalekosežni da se mrtve vidjelo kako su „predani“ iz „podzemlja [Grčki Hades, što znači grob],“ kako bi ih se vratilo natrag u Božju naklonost i zajedništvo s njim. (reci 12-15; pogl. 21:1-4) Kada jednom to slavno djelo počne, ljudi više neće pitati zašto Bog ne radi ništa u svezi ljudske patnje.

„SJEME“ OBEĆANO ABRAHAMU

Nakon Potopa, Bog je dao prekrasno obećanje Abrahamu, koje je ponovno otkrilo njegovu namjeru da učini nešto u svezi ljudske patnje. Bog je rekao Abrahamu da kroz njegovo „sjeme“ on bude blagoslovio „sve narode zemaljske.“ (1 Moj. 12:3; 22:18) Kada je Abraham pokazao svoju vjeru i lojalnost svojom spremnošću da prinese svog sina Izaka na žrtvu, Bog je potvrdio svoje obećanje „prisegom.“ (Hebr. 6:13-18)

Potvrđujući obećanje, Bog je rekao Abrahamu da njegovo sjeme bude „zaposjelo vrata svojih neprijatelja.“ (1 Moj. 22:17) U drevnim vremenima, kada su gradovi bili obzidani za zaštitu od neprijatelja, oni koji su posjedovali ili imali vlast nad vratima u stvarnosti su upravljali gradovima. Božje je obećanje, prema tome, podrazumjevalo da Abrahamovo sjeme treba biti pobjednički junak. Tako su, misao žrtve, kod prinošenja njegovog sina Izaka, i ideja o vladanju, oboje bili povezani sa obećanjem Nebeskog Oca Abrahamu. Kroz cijeli Stari Zavjet, i u Novom Zavjetu, Božja obećanja su se nastavila zadržavati na ta dva aspekta Božanskog plana spasenja.

MIROTVORAC I VLADAR

Kada se Jakov, Abrahamov unuk, približio smrti, blagoslovio je svoje sinove - svoje prirodno „sjeme.“ Njegov blagoslov Judi bio je u obliku proročanstva u svezi dolaska tog velikog vladara a koji se je podrazumjevao u obećanju datom njegovom djedu. Jakov ukazuje na njega kao na „Šiloh“- znači spokojan ili miroljubiv - i rekao je da će se „ k njemu okupiti[Hebrejski poslušnost] narodi.“ (1 Moj. 49:8-12) On je također govorio o tome koji treba doći od Jude kao o „lavu.“ Hebreji su tada bili u Egiptu, i u Egipatskoj vladavini lav je simbolizirao pravo na vladanje. Prema tome, mi opet imamo misao o vladavini povezanoj sa obećanim sjemenom.

U Iza. 52:10 na tog je dolazećeg vladara ukazano kao na „svetu mišicu“ Jehovinu. Obećanje je da će se ta „mišica“ razotkriti „na oči svim narodima, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.“ U sljedećem poglavlju Izaijinog proročanstva otkrivena je činjenica da ta „ruka GOSPODNJA“ prvo mora biti žrtvovana, „kao jaganjac na klanje odveden,“ da njegova vladavina mora čekati sve dok se ne završi njegovo djelo žrtvovanja. (Iza. 53:1,7)

Proročanstvo o rođenju „sjemena“ obećanja zapisano je u Iza. 9:6,7, gdje čitamo, „Jer dijete nam se rodilo, sin nam je podaren; i na njegovu će ramenu biti vlast. I nadjenut će mu ime: Čudesnik, Savjetnik, Bog silni, Otac vječni, Knez mira. Veličini njegove vladavine i miru neće biti kraja…Revnost GOSPODA nad vojskama to će učiniti.“

GORA SIMBOL KRALJEVSTVA

Kada je Izrael postao kraljevstvom, njegovi su kraljevi vladali sa doslovne gore Sion u Jeruzalemu. To je bila teokratska vladavina u kojoj su uzastopni kraljevi predstavljali Boga, i bilo je rečeno da sjede na „prijestolju GOSPODNJEM.“ (1 Ljet. 29:23) U obećanjima o budućem kraljevstvu koja su izgovorili proroci, Bog je koristio izraz „gora Sion“ da simbolizira Mesijansko Kraljevstvo. U drugim su slučajevima Božji proroci govorili o njemu jednostavno kao o „gori GOSPODNJOJ.“ (Joel 2:32; Obad. 17,21; Mih. 4:2,7; Zah. 8:3) Zaista su ohrabrujuća mnoga obećanja što se tiče „gore Sion“ i „gore GOSPODNJE.“

U jednom takvom proročanstvu mi čitamo: „Jahve nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti - sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Jahve reče. I reći će se u onaj dan: „Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu.“ (Iza. 25:6-9)

Prorok Danijel je također prorekao uspostavu te „gore GOSPODNJE.“ U Danijelovom tumačenju Nebukadnezarovog sna, u kojem je kralj Babilona vidio čovjek sličan lik da glavom od zlata, prsima i rukama od srebra, trbuhom i bedrima od bakra, i nogama od željeza, on nam daje pregled vladanja i pada četiri velika Neznabožačka kraljevstva, počev s Babilonom i završavajući s Rimom. (Dan. 2:31-45) Mi shvaćamo iz Danijelovog tumačenja sna da je glava lika predstavljala Babilonsko carstvo, i da stopala i prsti lika simboliziraju podjelu Rimskog carstva, posljednjeg od četiri velike Neznabožačke sile. Ti su „prsti“ bili predstavljeni u različitim državama Evrope prije Prvog Svjetskog Rata, koji je počeo 1914.

U svom snu, Nebukadnezar je vidio kamen „odvaljen a da rukama nije bio taknut, i udari u kip, u njegova stopala,“ prouzročujući njegov pad, razbijanje u komade, i da je na koncu bio otpuhan kao „pljeva.“ Zatim je „kamen koji bijaše udario u kip postao velika gora i ispunio svu zemlju.“ (reci 34,35) Danijel to tumači ukazujući da će „u dane“ vladara predstavljenih sa stopalima lika „Bog nebeski“ podignuti kraljevstvo. Ta „gora“ ili kraljevstvo Gospodinovo, Danijel je prorekao, ne bude bilo dano drugom narodu, nego bude, „samo stajalo dovijeka.“ (redak 44)

Mihej, još jedan od Božjih svetih proroka, također bilježi proročanstvo u kojemu je kraljevstvo Gospodinovo uspoređeno sa gorom. „Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Jahvina bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecat svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: „Hajde, uziđimo na goru Jahvinu, u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučit’ svojim putovima, i hodit ćemo stazama njegovim. Jer će sa Siona Zakon izaći, riječ Jahvina iz Jeruzalema. On će upravljati mnogim pučanstvima i bit će sudac moćnim narodima. Svoje će mačeve prekovati u ralice, a svoja koplja u radne srpove. Narod na narod neće mača dizati niti će se više za rat vježbati. Svaki će mirno živjeti pod lozom vinovom, pod smokvom svojom, i nitko ga neće plašiti. To rekoše usta Jahve nad Vojskama.“ (Mihej 4:1-4)

ISUS, OBEĆANI

Ovo i mnoga druga obećanja i proročanstva dala su pobožnom i vjerujućem Izraelcu jasnu nadu da im Bog bude jednog dana poslao velikog Osloboditelja, jednoga koji će ih osloboditi od tuđinske vlasti, i uzvisiti ih na položaj istaknutosti među narodima. Kada je Isus došao, neki od Izraelaca prihvatili su ga kao obećanog Mesiju. Andrija je rekao Petru, svom bratu, „Našli smo Mesiju, što je u prijevodu - Krist.“ (Ivan 1:40,41)

Svi Isusovi pravi učenici imali su to razumijevanje i vjerovanje. Njima je Isus bio onaj kojeg je Bog poslao da ispuni sva predivna obećanja u svezi „sjemena,“ „Šiloha,“ „svete mišice“ Jehovine, onoga koji je nazvan „Čudesnik, Savjetnik, Bog silni, Otac vječni, Knez mira.“ Oni su vjerovali da je on imao biti onaj koji će biti glava nad Božjim vladajućim domom u Jeruzalemu na gori Sion, i onaj koji će podignuti kraljevstvo koje bude blagoslovilo sve nacije sa mirom i sigurnošću.

Kako je Isus nastavio sa svojom službom, njegovi su oduševljeni učenici postajali sve više uvjerenima da je on zaista bio obećani Mesija. Dok je išao naokolo propovijedajući što se tiče kraljevstva, i ilustrirajući njegove blagoslove sa svojim čudima, oni su znali da je Bog Izraelov zacijelo morao biti s tim predivnim čovjekom. Oni su vjerovali da iako on nije imao vojsku, da će uz pomoć Božje sile toliko očite u njegovim djelima, Izrael pod njegovim vodstvom biti u stanju zbaciti Rimski jaram, postati opet slobodnom nacijom, i pod njihovim Mesijom proširiti obećanu „goru“ Božjeg kraljevstva diljem svijeta.Samo nekoliko dana prije nego što je umro, kad je ujahao u Jeruzalem na mladuncu magarca, bio je pozdravljen kao kralj, „Sin Davidov,“ od mnoštva njegovih oduševljenih pristalica. (Mat. 21:7-11)

ZAPREPAŠTENJE I ZBUNJENOST

Međutim, gotovo bez upozorenja, i suprotno očekivanjima svojih učenika, Isusa su pogubili njegovi neprijatelji. Ono što im je izgledalo još više zbunjujućim je bilo to što se on predao svojim neprijateljima, ne čineći nikakav napor da se oslobodi od optužbi svaljenih na njega. Naravno, iako su učenici još uvijek održavali treperavu nadu, oni su shvaćali da mrtvi Mesija nije mogao ispuniti obećanja dana što se tiče njega. Kako bi Isus sada mogao podignuti kraljevstvo, ili biti Knez Mira? Kako je on mogao ispuniti bilo koju od stvari koje su bile prorečene što se tiče njega od Božjih proroka? Isus je bio mrtav, i njihova očekivanja su izledala raspršenima.

Međuim, njihove nade uskoro su bile oživljene. Čak i prije nego je puni učinak njegove smrti dostigao svijest učenika, Isus je bio podignut iz mrtvih. U sljedećim danima i tjednima, on ih je obavjestio da mu je bila dana „sva vlast na nebu i na zemlji.“ (Mat. 28:18) Oni nisu odjednom potpuno shvatili sve posljedice Isusove smrti i naknadnog uskrsnuća. Kroz njegova različita pojavljivanja, i konačno dolaskom Svetog Duha na Pedesetnicu, učenici su počeli shvaćati da Isus doista bude uspostavio davno obećano Mesijansko kraljevstvo, i to u daleko većim razmjerima nego su oni ikada mogli zamisliti. Mesija nije samo bio živ, nego je bio „preuzvišen“ u božansku prirodu, i „sjeo je zdesna prijestolju Božjem.“ (Filip. 2:8, 9; Hebr. 12:2)

Učenici su također naučili da prije nego Mesijansko kraljevstvo bude bilo uspostavljeno na zemlji, mala grupa vjernih sljedbenika trebala je biti izabrana od ljudi, i pripremljena da živi i vlada s njim kada se on vrati o drugom dolasku. To se djelo nastavilo tokom cijelog Evanđeoskog doba od Pedesetnice, međutim svijet općenito nije znao ništa o tome. Oni koji pitaju zašto Bog ne poduzme nešto u svezi ljudske patnje ne shvaćaju da on priprema te Kristove suradnike da upravljaju zakonima vladavine koja će ublažiti svu ljudsku patnju, i čak uništiti i samu smrt. (Rim. 8:16-23) Zaista, Isus je umro na križu Kalvarije da zauzme grešnikovo mjesto u smrti, da bi cijelom čovječanstvu mogla biti dana prilika da bude vraćeno u beskrajni život na zemlji. (1 Kor. 15:21, 22)

„AKO PAK KRIST NIJE USKRSNUO“

Bilo je nekih u Pavlovim danima koji nisu vjerovali da je Isus bio podignut iz mrtvih. Međutim, Pavao je napisao, „A ako Krist nije ustao iz mrtvih, onda je naša poruka beskorisna [prazna], a isto tako i vaša vjera.“ (1 Kor. 15:14) Isus je umro da otkupi čovječanstvo iz smrti, međutim mrtvi Otkupitelj nije mogao obnoviti one za koje je umro. „Ako Krist nije ustao iz mrtvih,“ tada nema niti „sjemena“ obećanja da blagoslovi sve narode zemaljske, i nikoga da ispuni sva predivna Mesijanska obećanja data po prorocima. „Ako Krist nije ustao iz mrtvih,“ tada nikada nebi moglo biti svijetom raširenog kraljevstva mira i pravednosti. Kako je doista važno Isusovo uskrsnuće u izvršenju Božjeg plana spasenja.

Pavao, međutim, potvrđuje ponavljajuće riječi našeg uvodnog teksta, „Ali sada, Krist, uskrsnu od mrtvih i postade prvina onih koji usnuše.“ (1 Kor. 15:20) Svi mrtvi, Kršćani i Nekršćani, su „usnuli,“ nesvjesni. Čak su i Kršćani, oni koji su „usnuli u Kristu,“ „propali,“ sve do uskrsnuća mrtvih. (redak 18) Naše jamstvo uskrsnuća i budućeg života za sve koji su umrli, se prema tome, zasniva na činjenici da je Isus bio podignut iz mrtvih.

Pavao je naveo da je Krist postao „prvine“ od onih koji su usnuli. Zajedno s njim kao dio klase „prvina“ njegovi su vjerni sljedbenici ovog Evanđeoskog Doba. (Jak. 1:18; Otkr. 14:4) Oni su dovedeni iz smrti kroz ono što Ivan u Otkrivenju opisuje kao „prvo uskrsnuće.“ (Otkr. 20:4-6) Njihov odabir i obučavanje zahtjevao je cijelo Evanđeosko Doba. Osim toga, prije podizanja ostatka čovječanstva, drevni sluge Božji, počev od Abela, pa sve do Ivana Krstitelja, biti će dovedeni iz smrtnog sna kroz ono što Pavao opisuje kao „bolje uskrsnuće.“ (Hebr. 11:1-40; Mat. 11:11) Oni će biti ljudski predstavnici - „glavari [vladari] po svoj zemlji“- nebeske klase Krista tijekom Mesijanskog kraljevstva. (Ps. 45:16)

Zatim će uslijediti opće buđenje svih mrtvih, „svatko svojim redom,“ a što je isto omogućeno kroz Isusovu smrt i uskrsnuće. (1 Kor. 15:23) Kakva blažena nada za umorni i strahom ispunjeni svijet danas. To je nada da će se uskoro očitovati to slavno obećano kraljevstvo „sa silom i slavom velikom“ za blagoslivljanje svih naroda zemaljskih. (Iza. 40:5; Mat. 24:30) To je nada da će mir i dobra volja uskoro biti uspostavljeni po svoj zemlji, i da će grijeh, sebičnost, bolest, i smrt biti uništeni. To je nada da će naši dragi koji su umrli biti probuđeni iz smrtnog sna, da bi i oni također mogli imati udjela u blagoslovima Mesijanskog kraljevstva. Sve te nade, i još mnogo više, zasigurane su zbog toga što je Isus Krist bio podignut iz mrtvih.

Zasigurno, Biblija obećava da dolazi novi dan prilke za sve, a što je Bog učinio sigurnim uskrsnućem Isusa Krista iz mrtvih. Pavao je rekao da je Bog „odredio dan kad će pravedno suditi svijetu, preko čovjeka[Krist] kojega je za to odredio. Podigao ga je iz mrtvih i time nam pružio dokaz za to.“ (Djela 17:31) Radujmo se tim predivnim istinama koje se nalaze u Božjoj Riječi!