| KRŠĆANSKI ŽIVOT I UČENJE | Ožujak 2016 |
| Dio 1 od 2 | |
Iskustva Gornje Sobe
Iz Kuta Gledanja Četiri Evanđelista
„On će vam pokazati veliku namještenu prostoriju na katu: ondje pripravite. I odoše oni i nađoše tako kako im je on rekao i pripraviše pashu. A kada je došao taj sat, sjede on za stol, i dvanaestorica apostola s njim.“ —Luka 22:12-14
KROZ cijelu Riječ Božju, od Prve Mojsijeve do Otkrivenja, mi možemo vidjeti skladno svjedočanstvo Božjeg punog ljubavi plana za spasenje čovjeka i konačan oporavak od grijeha i smrti. Sveto Pismo nas nadalje obavještava da središnja stvar za dovođenje tog plana do završetka leži u činjenici da je Bog, koji je „tako ljubio svijet,“ poslao „svoga jedinorođenoga Sina“ da bude Otkupiteljem čovjeka. (Ivan 3:16)
U izvještajima evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, zapisani su mnogi od događaja i okolnosti koji su okruživali rođenje, život, službu, smrt i uskrsnuće toga kojeg je Bog poslao. To je bio „čovjek Krist Isus, koji je sebe samoga dao kao otkupninu za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme.“ (1 Tim. 2:5,6) Prema tome, najprikladnije je da mi na redovnoj osnovi pregledavamo različite aspekte Isusovog života, a što sve pruža bogatu duhovnu hranu za naš rast i razvoj kao „novog stvorenja.“ (2 Kor. 5:17)
Kao oni koji nastojimo biti sljedbenici Gospodara, mi nalazimo da je jedan od najznačajnijih izvještaja o Isusovom životu zapis o onome što se dogodilo u „gornjoj prostoriji“ tijekom večeri koja je prethodila njegovom raspeću i smrti. Luka 22:7-14 opisuje Isusove upute učenicima što se tiče pripremanja „velike namještene prostorije na katu.“ Svi evanđelisti bilježe različite dijelove događaji koji su se zbili u satima koji su uslijedili, svaki naglašavajući izvjesne detalje za koje su smatratli da su od posebne važnosti, i kako su bili vođeni Božjim Svetim Duhom.
Sva četiri Evanđelja jasno pokazuju činjenicu da je neposredna svrha za okupljanje Isusa i njegovih dvanaest posebno izabranih učenika u gornjoj sobi bila da bi mogli zajedno jesti obrok Židovske Pashe. (Mat. 26:19, 20; Marko 14:16, 17; Luka 22:13-15; Ivan 13:1-4) Zahtijev pod Mojsijevim Zakonom za sve Židove je bio da svake godine drže obred Pashe. Čineći to služilo bi im kao podsjećanje na njihovo izbavljenje iz Egipatskog ropstva mnogo stoljeća ranije. (2 Moj. 12:14, 24-27) Isus i njegovih dvanaest učenika bili su Židovi, i prema tome, dužni obdržavati to svake godine.
MATEJEVO SVJEDOČANSTVO
Matej je bio jedan od dvanaestorice okupljenih u gornjoj sobi s Isusom kad su imali obrok Pashe. Kad je on kasnije zapisao izvještaj o tim satima, on se sjetio da dok su jeli, da je Isus progovorio i rekao, „jedan od vas će me izdati.“ Tada je uslijedila rasprava među učenicima dok su sjedili uokolo stola, i mnogi od njih su pitali, „Nisam valjda ja, Gospodine?“ Tada je bilo otkriveno da je izdajnik imao biti Juda. (Mat. 26:21-25)
Nakon priče o Judi, Matej kao sljedeće bilježi da kako su nastavili jesti obrok Pashe, da je Isus ustanovio novi obred. On je uzeo od kruha koji je bio na stolu kao dio obroka; blagoslovio ga je, i razlomio ga, i dao ga učenicima govoreći, „Uzmite, jedite; ovo je moje tijelo.“ Isto tako, Isus je zatim uzeo nešto od pića, „trsovog ploda;“ blagoslovio ga, i dao ga učenicima, pozivajući učenike da ga piju. On je rekao da je ta „čaša“ predstavljala njegovu krv, „koja se za mnoge prolijeva za oproštenje grijeha.“ (Mat. 26:26-29)
Ova jednostavna ceremonija, koju je Matej ovdje opisao, jeste ono što su posvećeni vjernici tijekom Evanđeoskog Doba nazvali „Spomen Večera.“ Baš kao što je držanje Pashe bilo podsjećanje, ili Spomen, oslobođenja Izraela iz Egipatskog ropstva stoljećima ranije, tako je i ovaj novi obred bio posjećanje na veće izbavljenje. Isus je trebao umrijeti za manje od dvadeset i četiri sata. On je imao biti Pashalno „janje Božje“ u protuslici, koje bude „odnijelo grijeh svijeta,“ i osigurao konačno oslobođenje čovječanstva iz ropstva „grijeha i smrti.“ (Ivan 1:29; 1 Kor. 5:7; Rim. 8:2)
Apostol Pavao kasnije piše, nakon što mu je bila data vizija od Gospodina, što se tiče Isusovog uspostavljanja Spomen Večere. On kaže da kad je Isus pozvao svoje učenike da jedu razlomljeni kruh i da piju iz čaše – trsov plod – da im je rekao, „to činite meni na spomen.“ Pavao nastavlja, navodeći da držeći taj Spomen, „smrt Gospodinovu navješćujete.“ (1 Kor. 11:23-26)
ZNAČAJ KRUHA I ČAŠE
Dva simbola, kruh i čaša, predstavljaju dva aspekta „Gospodinove smrti“ koju Pavao spominje. Kruh, za kojeg je Isus rekao da je simbolizirao njegovo tijelo, je prikladan prikaz otkupne značajke njegove smrti. Da bi bio otkupninom, ili odgovarajućom cijenom, za Oca Adama, Isus je imao biti ljudsko biće – postati tijelom. On je također imao biti savršen, neokaljan, kao što je bio Adam, prije nego je sagriješio. Isus je ispunio oba ova zahtjeva. Polažući dobrovoljno svoj savršeni život, svoju ljudsku prirodu, njegovo je tijelo bilo „slomljeno“ za nas, on je osigurao otkupnu cijenu potrebnu za oslobođenje Adama i njegovog potomstva od kazne za grijeh – smrti.
Bog je, kroz Hošeu, proročanski govorio o otkupnini koja će biti omogućena, i koja bude rezultirala sa oslobođenjem čovječanstva iz Adamske smrti. „Ja ću ih od vlasti groba otkupiti; ja ću ih od smrti iskupiti: O smrti, ja ću biti pomor tvoj; grobe, ja ću biti tvoja propast.“ (Hošea 13:14) Tijekom svog prvog dolaska, Isus je identificirao sebe kao „Sina čovječjeg,“ i kao instrument koji će biti korišten da se ispuni Hošeino proročanstvo. On je rekao, „Sin čovječji nije došao da mu se služi, nego služiti, i dati svoj život kao otkupninu za mnoge.“ Pavao je kasnije naveo da je Isus umro kao „otkupnina za sve“—Božji „milosni dar…za sve ljude.“ (Mat. 20:28; 1 Tim. 2:5,6; Rim. 5:15,16,18; Ivan 3:16)
Čaša, za koju je Isus rekao da je predstavljala njegovu krv, prolivenu za oproštenje grijeha, prikladno označava zahtjev da Božje veliko načelo pravde mora biti zadovoljeno. Nama je rečeno u Starom Zavjetu da je „život tijela u krvi…jer krv je ono što ostvaruje pomirenje za dušu.“ (3 Moj. 17:11) To će reći, budući je doslovna krv ono što opskrbljuje životom čovjekovo tijelo, ona je od iznimne vrijednosti za održanje života. Slično tome, krv koja je prolivena posredstvom pravednog života od kojeg se odustalo, također ima veliku vrijednost, ili zaslugu, kada je korištena u svrhu pravljenja „pomirenja“ za one na koje je naknadno primjenjena.
Isus je bio pravedan do mjere stvarne savršenosti, čak do smrti. Tako je, vrijednost njegovog života, predstavljena sa krvi koja je bila prolivena, bila u potpunosti dovoljna da zadovolji Božju pravdu, i donese „pomirenje“ za cijelo čovječanstvo posredstvom njenog primjenjivanja u njihovu korist. Pavao je rekao, „dok još bijasmo grešnici, Krist je umro za nas.“ Međutim, on tu nije stao, nego je nastavio govoreći da se one koji vjerom prime vrijednost Isusovog života primjenjenu u njihovu korist, smatralo „opravdanima njegovom krvlju,“ i „spašene od gnjeva,“ koji je prethodno bio pao na sve dok su bili pod Adamskom presudom. Prema tome, Pavao zaključuje, „mi…se dičimo u Bogu po Gospodinu našemu, Isusu Kristu, po kome smo sada primili pomirenje.“ (Rim. 5:8,9,11)
SJEĆANJE NA IZRAELSKU PASHU
Kada je Matej zabilježio Isusove riječi izgovorene u gornjoj sobi što se tiče značaja simbola kruha i čaše kao Spomena na njegovu predstojeću smrt, on se možda prisjetio uputa datih Mojsiju što se tiče uspostavljanja Izraelske Pashe u Egiptu. U toj predodžbenoj pripremi, također su postojala dva primarna zahtjeva glede njenog obdržavanja. Kao prvo, janje je bilo odabrano desetog dana njihovog prvog vjerskog mjeseca. Ono je trebalo biti „bez mane, muško od godine dana,“ i četrnaestog dana mjeseca imalo je biti zaklano. (2 Moj. 12:3-6)
Odabir muškog janjeta bez mane, i njegovo naknadno ubijanje, ukazivalo je unaprijed na Isusa, Pashalno janje u protuslici. On je također bio bez mane – „svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika.“ (Hebr. 7:26) Osim toga, specifikacija da je predodžbeno janje imalo biti „muško od godine dana“ ističe otkupnu značajku Isusove smrti. Čovjek Isus bio je „sudionik mesa i krvi,“ i „rođen od žene.“ (Hebr. 2:14; Gal. 4:4) On je bio „Sin čovječji,“ koji je došao „dati svoj život kao otkupninu za mnoge,“ što je na Spomen Večeri bilo simbolizirano sa razlomljenim kruhom. (Mat. 20:28)
Drugi važan zahtjev predodžbenog obreda Pashe imao je veze sa krvlju janjeta bez mane koje je bilo ubijeno. Oni su trebali „uzeti krvi i njome poškropiti oba dovratnika i nadvratnik kuća,“ u kojima su prebivali. (2 Moj. 12:6,7) Kako je to predivno unaprijed ukazalo na prolivenu Isusovu krv i njenu primjenu u korist čovječanstva, što je označeno sa čašom Spomen Večere koja je bila ponuđena učenicima u gornjoj sobi. To je, Pavao kaže, „otkupljenje koje je u Kristu Isusu, Njega je Bog postavio da bude pomirilištem po vjeri u njegovu krv.“ (Rim. 3:25) Apostol Ivan dodaje da je Isus „žrtva koja uklanja naše grijehe. Isus ne uklanja samo naše grijehe, nego i grijehe cijeloga svijeta.“ (1 Ivan. 2:2)
Tijekom Pashalne noći u predslici, i klanje janjeta isto tako kao i primjena njegove krvi u korist onih koji su prebivali u svakoj kući trebalo se odigrati u cilju oslobađanja Izraelaca iz Egipatskog ropstva. U ispunjenju, Isus, savršeni, odgovarajuća cijena za Adama inao je biti pogubljen, ali se dodatno zahtijevalo da vrijednost tog života, predstavljenog sa njegovom krvlju, bude primjenjena na „vagi“ Božje pravde, kako bi bilo osigurano konačno oslobođenje čovjeka. Petrove riječi prikladno sažimaju stvar: „Znajte da niste otkupljeni sa nečim propadljivim…Iskupljeni ste dragocjenom Kristovom krvlju, koja je kao krv čistoga i savršenoga janjeta.“ (1 Pet. 1:18,19)
Matej zaključuje svoj izvještaj o iskustvima gornje sobe navodeći da nakon Isusovog uvođenja Spomen Večere, „kada otpjevaše hvalospjev, odoše na Maslinsku goru.“ (Mat. 26:30) Posvećeni vjernici diljem svijeta nastavljaju slijediti ovu praksu na svakoj godišnjoj proslavi Gospodinove Spomen Večere. Nakon uzimanja simbola kruha i čaše, otpjeva se himna, završi služba, i svatko ode u tihom razmišljanju k svom mjestu prebivališta.
MARKOV IZVJEŠTAJ
Marko, na kojega se u Svetom Pismu ponekada ukazuje kao na Ivan Marko, nije bio jedan od Gospodinovih dvanaest posebno izabranih učenika, pa prema tome, nije bio prisutan, u gornjoj sobi večer prije Isusove smrti. Izvještaj o iskustvu gornje sobe zabilježen u njegovom Evanđelju, može se naći u poglavlju 14, recima 16-26. On je gotovo identičan po sadržaju Matejevom izvještaju, kojeg smo prethodno razmotrili. Iz tog razloga, nije neophodno da pregledavamo Markov izvještaj zasebno u ovom trenutku i mnogi pretpostavljaju da je Marko primio informaciju od Mateja – jednog od dvanaestorice – što se tiče događaja te večeri.
Postoji još jedna misao koju su neki predložili u svezi izvora Markovih informacija. Različiti Biblijski komentatori sugeriraju da je Marko možda primio detalje za zapisivanje svog Evanđelja od Apostola Petra , uključujući aktivnosti koje su se dogodile u gornjoj sobi. Ta je misao temeljena na dva Biblijska odlomka. Prvi je u Djelima poglavlje 12, u kojem nalazimo prvo spominjanje Marka u Novom Zavjetu. To je bilo kada je Petar bio čudesno izbavljen iz zatvora. (reci 1-11) Nakon tog čuda, Petar je došao u kuću Marije, Markove majke, gdje je bilo veliko okupljanje braće koji su se molili za njega, vjerujući da je on još uvijek u zatvoru. (redak 12) Premda izvještaj ne navodi izričito da je Marko bio prisutan – samo da je okupljanje bilo u kući njegove majke – pretpostavlja se da je također bio tamo. Ako je to bilo slučaj, on bi tada po prvi puta sreo Petra – možda je to za Marka bilo prvi puta da je susreo nekog od Isusovih apostola.
Drugo ukazivanje u kojem je napravljena povezanost između Marka i Petra nalazimo u Petrovoj prvoj poslanici. Apostol pokazuje da je Marko bio prisutan s njim, i ukazuje na njega ljubazno kao na „sin moj.“ (1 Pet. 5:13) Ovaj pojam nježnosti od Petra dovodi do pomisli da se on osjećao posebno bliskim Marku, i da je vjerovatno proveo izvjesno vrijeme s njim od njihovog prvog sastanka, zabilježenog u Djelima 12. Tako je, zaključili su neki Petar s vremenom, koji je svjedočio tim stvarima iz prve ruke, podjelio s Markom mnoge od događaja povezanih sa Isusovom službom, koje je Marko zatim zapisao u svom Evanđelju.
LUKIN IZVJEŠTAJ
Luka, poput Marka, nije bio jedan od Isusovih dvanaest izabranih apostola, i nije bio prisutan u gornjoj sobi. Luka je bio neznabožac, i najvjerovatnije je postao Kristovim sljedbenikom neko vrijeme nakon obraćenja Kornelija. (Djela 10) On je bio autor i od Evanđelja po Luki i Djela Apostolskih. (usporedi Luka 1:1-4 i Djela 1:1-3) Očito je iz Djela 1:1 da je Luka napisao svoje Evanđelje prije Djela Apostolskih, vjerovatno tijekom godina svog putovanja sa Pavlom. (Kol. 4:14; Filemonu 24; 2 Kor. 13:14 naslov) On je najvjerovatnije napisao Djela Apostolska pred kraj Pavlovog života, a vjerovatno i svog, dok su bili zajedno u Rimu. (2 Tim. 4:11, 22 naslov)
U uvodnim recima svog Evanđelja, Luka navodi da je njegov izvještaj o Isusovom životu i zemaljskoj službi došao iz brojnih izvora. On ih ne imenuje, samo kaže da su bili „očevici i služitelji riječi.“ (Luka 1:1, 2) To bi nužno uključivalo njegov izvještaj o događajima iz gornje sobe koji, ako su mu bili prenešeni od „očevidaca,“ bi ukazivali na činjenicu da je on informaciju primio od jednog ili više od jedanaest učenika koji su tom prigodom bili prisutni – isto što je nedvojbeno bilo slučaj i s Markovim izvještajem.
Lukino svjedočanstvo o aktivnostima u gornjoj sobi nalazimo u poglavlju 22, reci 13-38. Ono uključuje ista zbivanja koja Matej i Marko bilježe – rasprava o onome koji treba izdati Isusa, i njegovo uvođenje Spomen Večere – iako Lukin izvještaj mjenja njihov redoslijed. (reci 17-23) U drugoj razlici od Mateja i Marka, Luka bilježi Isusovo predviđanje da će ga Petar zanijekati tri puta kako se događa dok su još bili u gornjoj sobi. (reci 31-34,39) Matej i Marko stavljaju da se to događa nakon što su napustili prostoriju. (Mat. 26:30-35; Marko 14:26-31) Te manje razlike između Lukinog Evanđelja i izvještaja Mateja i Marka ne moraju nas posebno brinuti. Kao što je već navedeno, Luka je primio svoju informaciju iz različitih izvora, pa stoga nije iznenađujuće da specifičan slijed događaja baš ne odgovara.
STVARI KOJE SU SAMO U LUKINOM IZVJEŠTAJU
Međutim, ono što je još značajnije, je činjenica da Luka bilježi izvjesne stvari koje su se desile u gornjoj sobi a koje ni Matej ni Marko uopće ne spominju. Jedno od toga nalazimo u Luki 22:24-30. Tu, dok Isus i učenici sjede za stolom, Luka navodi da je „izbila prepirka među njima kojega bi od njih trebalo smatrati najvećim.“ (redak 24) Učenici su očito i dalje vjerovali da će njihov Gospodar podići svoje kraljevstvo odmah, i vratiti Izraelu slavu koju je uživao ranije pod kraljevima Davidom i Salamunom. Premda im je Isus rekao u brojnim prethodnim prilikama da će ih on napustiti – čak da će biti pogubljen – oni nisu shvaćali realnost njegovih riječi. Oni su i dalje bili uvjereni da on uskoro bude uspostavio kraljevstvo, i da će oni kao njegovi najbliži učenici, imati najuzvišenija mjesta časti i autoriteta pored njihovog Mesije i Kralja.
Kada je reagirao na to njihovo nadmetanje što se tiče njih koji bi od njih trebao biti „najveći,“ on je pokazao veliku mudrost. On ih nije kritizirao zbog krivog razumijevanja što se tiče vremena i razdoblja povezanih sa ponovnim uspostavljanjem Izraelskog kraljevstva. On im je naime potvrdio da će se to dogoditi u pravo vrijeme, i da će oni, budu li vjerni, imati ključnu ulogu u tom kraljevstvu. Isus je rekao, „I dodjeljujem vam kraljevstvo, kao što ga je meni dodijelio moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu i sjedite na prijestolju sudeći dvanaest Izraelovih plemena.“ (reci 29,30)
Isus je međutim vidio, da osim njihovog nedostatka razumijevanja vremena i razdoblja njegovog kraljevstva, učenici također nisu pokazivali ispravnu poniznost što se tiče toga kako služiti interesima tog kraljevstva, bez obzira na to kad će ono biti uspostavljeno. On ih je podsjetio da kraljevi i s njima povezani vođe, među palim ljudima, „gospodare nad“ njihovim podanicima, koji ih nazivaju „dobrotvorima“—titula časti. (redak 25) Sa njegovim učenicima, Isus kaže, to ne bi trebalo biti slučaj, „nego, onaj koji je najveći među vama neka bude kao najmlađi, a starješina kao onaj koji poslužuje.“ (redak 26)
Kako bi nadalje naglasio svoju poantu o važnosti ponizne službe, Gospodar je zatim dao usporedbu, u obliku pitanja: „Jer koji je veći, onaj koji sjedi za stolom ili onaj koji poslužuje? Nije li onaj koji sjedi za stolom? A ja sam među vama kao onaj koji poslužuje.“ (redak 27) Kako li je snažna to bila pouka! Oni su svu bili sjedili za stolom Pashalnog obroka. Isus je bio „sluga“ koji ih je dočekivao – služeći im – i oni su bili gosti. Uistinu, ako je njihov Gospodin i Učitelj bio sluga, oni također moraju postati sluge ako žele imati udjela s njim u njegovom kraljevstvu.
„NOVČARKA,“ „TORBA“ I „MAČ“
Još jedan događaj u „gornjoj sobi“ kojeg je zapisao samo Luka nalazimo u recima 35-38. Ovdje je Isus podsjetio učenike da kada ih je ranije u svojoj službi poslao „propovijedati kraljevstvo Božje,“ on ih je uputio da idu „bez novčarke i torbe i obuće,“ i da im ništa nije nedostajalo. (redak 35; pogl. 9:1-3) „Novčarka“ je bila korištena za nošenje novca za osobne potrebe i kupovanje hrane, i „torba“ je bila mala torba u kojoj je bila nošena hrana i druge osobne stvari. Međutim, sada im Isus kaže, „No sada neka uzme novčarku onaj tko je ima, isto i svoju torbu; a onaj tko nema mač neka proda svoju halju i kupi ga.“ (redak 36) Thayerov Grčki Leksikon defnira riječ prevedenu s „mač“ kao „nož, korišten za ubijanje životinja i rezanje mesa,“ a ne dugi mač korišten kao oružje u bitci.
Gornje Isusove upute njegovim učenicima bile su očito date s namjerom da naglasi činjenicu da ih on uskoro treba napustiti. Za razliku od njegovih ranijih riječi zapisanih u 9 poglavlju, oni će od tada trebati biti spremni pobrinuti se za svoju hranu i druge materijalne potrebe. Sugestija da svaki od njih „kupi“ mač – bolje prevedeno s nož – možda je najzanimljivija. Ako su to stvarno učinili, svih bi jedanaest učenika imali nož na raspolaganju kasnije te noći kada je Isus bio uhićen. Gospodar je brzo shvatio da jedanaest noževa u rukama njegovih učenika – iako namjenjeni da ih se koristi samo za lov – ne bi bila mudra stvar, budući da je znao da je sada došlo njegovo vrijeme da bude predan Židovskim i Rimskim vlastima.
Stoga, kad su učenici rekli, „Gospodine, evo ovdje dva mača,…i reče im on: Dosta je.“ (redak 38) On je znao za njihov nedostatak razumijevanja, i bio je svjestan da bi ga oni mogli pokušati obraniti sa neispravnim korištenjem tih noževa. S obzirom na ono što se kasnije dogodilo, u Vrtu Getsemaniju, „dva mača“ su zaista bila „dovoljna.“ Petar, koji je očito imao jedan od ta dva noža u svom posjedu, pokušao ga je upotrijebiti da spriječi Isusovo uhićenje. Čineći to, on je odsjekao uho prvosvećenikovog sluge. Isus je odmah izliječio slugu, i prekorio Petra, rekavši, „Vrati svoj mač na njegovo mjesto; jer svi koji se mača hvataju, od mača će poginuti. Zar misliš da ne mogu ovoga trena zamoliti svog Oca i on će mi odmah dati više od dvanaest legija anđela. No kako bi se onda ispunila Pisma da mora biti tako?“ (Mat. 26:51-54; Ivan 18:10, 11)
Nakon detalja oko Isusovih uputa učenicima što se tiče „novčarke,“ „torbe,“ i „mača,“ Luka zaključuje svoj izvještaj o iskustvima iz gornje sobe, navodeći da su oni „izišli… na Maslinsku goru.“ (Luka 22:39) Nakon što su primili Sveti Duh na Pedesetnicu, kako su učenici negdje morali shvatiti posebnu važnost konačna lekcije iz gornje sobe. Onda bi razumjeli, i prenijeli drugim posvećenim vjernicima, da „oružje naše borbe nije tjelesno,“ „jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa,“ i da je naš jedini mač „mač Duha, to jest Riječ Božja.“ (2 Kor. 10:4; Efež. 6:12-17)
MATEJ, MARKO, LUKA – ZAKLJUČCI
Kako zaključujemo naše razmatranje Matejevog, Markovog, i Lukinog izvještaja o iskustvu gornje sobe, pažnje je vrijedno spomenuti druge dvije točke koje se odnose na njihovo Evanđeosko svjedočanstvo kao cjeline, posebno u usporedbi sa četvrtim Evanđeljem, koje je napisao Apostol Ivan. Matejev, Markov i Lukin izvještaj o Isusovom životu i službi je uglavnom „sinoptički“ po stilu. To jest, oni svaki predstavljaju pregled njegovog života, uključujući kratke izvještaje i detalje mnogih različitih događaja. Oni su također vrlo narativni u format, bilježeći događaje gotovo po redoslijedu zbivanja. Ivanov je stil mnogo drugačiji, što ćemo mi razmotriti mnogo detaljnije u 2 Dijelu ovog članka.
Datiranje prva tri Evanđeoska zapisa nije točno poznato. Međutim, općenito se vjeruje da su bili zapisani znatno ranije od Ivanovog Evanđelja. Mnogi Biblijski komentatori stavljaju njihovo pisanje u raspon godina od otprilike 40 do 65 A.D., a Ivanovo Evanđelje od 95 do 100 A.D. Također se mnogo raspravlja o specifičnom redoslijedu Mateja, Marka i Luke, uz različite scenarije koje povjesničari predlažu. Koji god da je bio redoslijed, navjerovatnije je da su sva tri bila dovršena neko vrijeme prije A.D. 70, kad su Jeruzalem i njegov hram bili uništeni. Taj je zaključak temeljen na činjenici da su Matej, Marko i Luka svi zabilježili Isusovo predviđanje o tom predstojećem uništenju. (Mat. 24:1,2; Marko 13:1, 2; Luka 21:5, 6, 20-24) Ipak, nijedan od ta tri pisca ne spominju u svojim izvještajima Evanđelja ispunjenje tog predviđanja. Stoga je razumno vjerovati da su oni dovršili svoje pisanje prije nego se uništenje dogodilo, inače bi jedan ili više njih zasigurno spomenuli tako značajan događaj.
U 2 Dijelu ovog članka, koji će izići u broju od idućeg mjeseca, razmotrit ćemo svjedočanstvo o iskustvu gornje sobe koje je pružilo Ivanovo Evanđelje. Njegov izvještaj pruža izrazito drugačiji pogled od onoga Mateja, Marka, i Luke – jedan za kojeg mi vjerujemo da je od značajne važnosti za posvećeno dijete Božje. Zaista, mnoge pouke koje možemo izvući iz sva četiri Evanđelja su nam podsjetnik na Pavlove riječi: „Svako je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za upozoravanje na grijeh, za ispravljanje pogrešaka i za pouku o tome kako ispravno živjeti. S Pismom će Božji čovjek biti spreman i potpuno opremljen za svako dobro djelo.“ (2 Tim. 3:16,17 Novi Zavjet, suvremeni prijevod)