Poruka Za Upamtiti

„Ovce moje slušaju moj glas, ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni; i neće propasti nikada i nitko ih neće oteti iz moje ruke.“ —Ivan 10:27,28

PROPOVIJED na Gori koju je održao naš Gospodin a koja je zapisana u Mateju poglavljima 5 do 7 vjernici naširoko drže za izvor potrebnih smjernica i uputa za vladanje za Kršćane tijekom sadašnjeg Evanđeoskog Doba. U prethodnom poglavlju čitamo, „Pokajte se: jer približilo se kraljevstvo nebesko.“ (Mat. 4:17) Oni koji bi poslušali ovu Isusovu pobudu daju dokaz spremnosti da prime daljnje upute sadržane u poukama koje ćemo sada razmotriti.

Prvi dio Gospodarevog predavanja bavi se nizom „Blaženstava,“ ili blagoslova. Ona ilustriraju preobrazbu karaktera očitovanu kod onih koji bi bili prihvatljivi Bogu kao sudionici s Kristom u njegovom kraljevstvu, i „blagoslovljeno“ stanje svih koji su tako napredovali.

PONIZNOST

„Blagoslovljeni su siromašni u duhu: jer njihovo je kraljevstvo nebesko.“ (Mat. 5:3) Isus je pokazao siromaštvo u duhu do te mjere da je bio spreman podložiti se volji svoga Oca u svakoj pojedinosti, i što je bio „pokoran do smrti, i to smrti na križu.“ (Filip. 2:7,8) To je svojstvo bilo u izravnoj suprotnosti ponosu kojeg je pokazao Lucifer, čija je želja bila biti uzvišen „iznad zvijezda Božjih“ i „biti kao Svevišnji.“ (Iza. 14:12-14) Oni koji trebaju postati suradnici sa Gospodarem tijekom njegove slavne vladavine moraju prvo priznati svoju duhovnu nedostatnost i potrebu za otkupljenjem. Kada se ponizno usklade sa uputama nađenima u Božjoj Riječi njihova će srca tada biti oživljena i oni će početi hoditi u pravednosti.

SUOSJEĆAJNO ŽALJENJE

„Blagoslovljeni su oni koji tuguju: jer će oni biti utješeni.“ (Mat. 5:4) Ova bi se karakterna crta dobro mogla prikazati sa imanjem samilosti prema drugima koji doživljavalju tugu, kao kada se ima osjećaje samosažaljenja koji proizlaze iz osobnih poteškoća i nedaća. Kada je vidio tugu i očaj obitelji i prijatelja kod Lazarove smrti, „Isus zaplaka.“ (Ivan 11:35)

Prije svog raspeća, Isus je „ugledao grad“ Jeruzalem, i „zaplakao nad njim.“ (Luka 19:41) On je tugovao zbog toga što je Izraelski narod—njegova braća—imao malo cijenjenja za posebne božanske blagoslove koji su mogli biti njihovi kao nacije kraljeva i svećenika. On je znao da je zbog tvrdoće njihovih srca, ta veličanstvena ponuda bila povučena od njih. (Mat. 23:37-39) Za Isusove sljedbenike, postoje mnoge prilike da suosjećaju s drugima koji tuguju i da im ponude utjehu, kao pripremu za buduće djelo pomaganja da se otru suze s očiju čovječanstva u kraljevstvu.

KROTKOST

„Blagoslovljeni su krotki: jer će oni zemlju baštiniti.“ (Mat. 5:5) Gospodin je pozvao one koji bi bili njegovim učenicima da ga oponašaju po toj crti karaktera. On je kasnije rekao, „Dođite k meni svi koji ste izmučeni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer ja sam krotak i ponizan u srcu, i naći ćete spokoj svojim dušama. Jer jaram je moj blag i breme je moje lako.“ (pogl. 11:28-30)

Gospodar je pokazao svoju krotkost tako što je bio blag i pristupačan u svom ophođenju sa djecom, poreznicima, grešnicima, i sa svima s kojima je dolazio u kontakt. Čak kad su s njim sramno postupali, on nije uzvratio. Petar je naveo, što se tiče Isusa, „on koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao, mučen nije prijetio, nego se prepustio onomu koji sudi pravedno.“ (1 Pet. 2:23)

Kristovi su sljedbenici također pozvani da trpe zbog pravednosti. Kroz snagu Svetog Duha, oni će biti u stanju očitovati krotak i blag karakter. Vrijedna pobuda za sve posvećene vjernike je: „A sluga se Božji ne treba svađati, nego biti blag prema svim ljudima,…strpljiv, u krotkosti preodgajati one koji se protive, ne bi li im Bog možda podario pokajanje da spoznaju istinu.“ (2 Tim. 2:24,25)

ČEŽNJA ZA PRAVEDNOSTI

„Blagoslovljeni su gladni i žedni pravednosti: jer će se oni nasititi.“ (Mat. 5:6) Sveto Pismo objavljuje što se tiče Isusa, „Jer takav nam veliki svećenik bijaše potreban: svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i učinjen uzvišenijim od nebesa.“ (Hebr. 7:26) Isusovi su sljedbenici bili izabrani da budu dijelom tog nebeskog svećenstva, i prema tome, moraju „gladovati i žeđati za pravednošću“ da bi bili učinjeni čistima i prihvatljivima za tu ulogu.

Premda pokriveni sa uračunatom haljinom Kristove pravednosti, duhom začeti vjernici nisu u stvarnosti savršeni u tijelu. Oni opetovano moraju ići k prijestolju nebeske milosti za oprost njihovih prijestupa. Ipak, od njih se zahtijeva da se bore protiv njihovih nasljeđenih slabosti i grešnih sklonosti. Ovi sljedbenici Gospodara moraju ljubiti „pravednost“ i mrziti „bezakonje“ do te mjere da će namjere njihovih srca uvijek težiti k svetosti misli, riječi i djela. (Hebr. 1:9)

MILOSRDNI ĆE ZADOBITI MILOSRĐE

„Blagoslovljeni su milosrdni: jer će oni zadobiti milosrđe.“ (Mat. 5:7) Oni koji će imati udjela u djelu obnavljanja čovječanstva tijekom kraljevstva moraju biti vrlo milosrdni. Kao kraljevi i svećenici, oni će se baviti sa palim čovječanstvom, koje će trebati veliku pomoć da se oporave od grešnog stanja u kojem su ušli u grob. Red tog vremena će biti Pravda, ublažena s milosrđem, tako da će ljudska obitelj moći biti obrazovana u pravednosti pod posredničkom vladavinom dok budu bili dovađani do savršenstva.

Sveci Evanđeoskog doba bili su predmetom milosrđa. Svaki od njih bio je pozvan podvrgnuti se procesu preobrazbe iz njihovog grešnog stanja da postanu „novim stvorenjem…u Kristu.“ (2.Kor. 5:17) Budu li se ispravno uvježbali kroz njihova iskustva, oni će na koncu postati dijelom tog suosjećajnog velikog svećenika koji će biti ovlašten da proširi milosrđe na cijelu ljudsku obitelj tijekom vladavine pravednosti.

ČISTOĆA SRCA

„Blagoslovljeni su oni koji su čista srca: jer će oni Boga gledati.“ (Mat. 5:8) Utjecaj Svetog Duha na posvećenog vjernika je takav da on odbacuje svjetovnost, prijevaru, ili bilo što što odražava nesveti stav. Potpuna čistoća tijela ne može biti postignuta u ovom životu zbog ljudskih nesavršenosti. Kroz otkupljujuću vrijednost Kristove žrtve, međutim, Isusovi sljedbenici bore se protiv svojih slabosti i mana, čime potvrđuju istinsku želju njihove volje i srca.

Kada potencijalni članovi Krista vide sveti standard misli i vladanja kako je prikazan u Svetom Pismu, oni će voditi jedan snažan rat protiv grijeha u njihovom tijelu. Oni će opetovano tražiti pomoć od prijestolja nebeske milosti da očituju da su njihove namjere u skladu s voljom Božjom i sa svim njegovim pripremama. Nevjerovatan izgled stvarnog viđenja Nebeskog Oca u slavi je gotovo neopisiv, i postići će ga jedino oni čija je lojalnost srca prema pravednosti nepokolebljiva.

MIROTVORSTVO

„Blagoslovljeni su mirotvorci: jer će se oni nazivati sinovima Božjim.“ (Mat. 5:9) Gospodinovi sljedbenici traže „mir i idu za njim“ u svojim životima. (Ps. 34:14) Oni se mogu posebno radovati u prilikama u kojima mogu pomoći smiriti uznemirujuće situacije, za razliku od toga da stvaraju svađe. Postoji jako mnogo zla i nepravdi širom svijeta na koje posvećeni vjernici imaju vrlo ograničen utjecaj. Međutim, biti će trenutaka kada bi se riječ pomirenja mogla prikladno ubaciti, i među braću i druge izvan zajednice.

„Riječ izgovorena u pravi trenutak“ može se pokazati neprocjenjivom u smirivanju situacije koja bi inače mogla izmaknuti kontroli. (Izreke 15:23) Lekcije naučene i primjenjene s ove strane zavjese u takvom razvoju karaktera omogućit će onima koji su nadmoćno pobjedili dobro mjesto kad budu bili u potpunosti uključeni u službu pomirenja tijekom slavne Milenijske vladavine Krista.

RADOSNO PODNOŠENJE PROGONSTVA

„Blagoslovljeni su oni koji su progonjeni zbog pravednosti: jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Blagoslovljeni ste vi kada vas ljudi zbog mene budu grdili i progonili,… Radujte se i kličite, jer velika je plaća vaša u nebu: jer progonili su tako i proroke prije vas.“ (Mat. 5:10-12) Sposobnost da se pokaže taj stav daje dokaz o visokom stupnju duhovnosti. Vrijeđanja i lažna optuživanja su uvijek neugodna tijelu. Samo novo stvorenje može cijeniti takav tretman, zato što shvaća da je podnositi zlo zbog Krista dokaz lojalnosti Bogu i smatra se „nošenjem njegove sramote.“ (Hebr. 13:13)

Koncept nezaslužene patnje kod posvećenih vjernika je nadalje proširen u Svetom Pismu: „Ako vas se pogrđuje zbog Kristovog imena, blago vama; jer duh slave i Boga na vama počiva:…Ali neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kao kradljivac, ili kao zločinitelj, ili kao nametljivac. A ako tko trpi kao kršćanin, neka se ne stidi: neka slavi Boga zbog toga.“ (1 Pet. 4:14-16)

DRUGE TEME

Nakon što je Isus spomenuo Blaženstva, on je nastavio govoriti, dotičući se različitih tema. On je rekao da Kristovi učenici trebaju biti „sol zemlje,“ tako da njihovi životi trebaju imati pozitivan utjecaj na svijet, koji bi inače bio još izopačeniji nego je sada. (Mat. 5:13) Međutim, ako Isusovi sljedbenici ne bi uspjeli živjeti u skladu sa visokim karakternim standardima sadržanima u Blaženstvima, njihovo bi svjedočanstvo imalo pozitivnog učinka na čovječanstvo. Slično tome, Kršćani trebaju biti „svjetlo svijeta,“ baš kao što je Isus bio „veliko svjetlo“ koje je došlo u svijet. Pojedinačno i kao grupa, posvećeni su vjernici pozvani da puste da njihovo „svjetlo svijetli pred ljudima“ i da sa svojim dobrim djelima, oponašaju Gospodarev karakter i slave Nebeskog Oca. (reci 14-16; pogl. 4:16)

Druga tema koju nalazimo u Propovjedi na Gori odnosi se na Krista i Mojsijev Zakon. Što se tiče Zakona, Isus je rekao, „nisam došao ukinuti, nego ispuniti.“ (pogl. 5:17,18) On je bio vjeran u držanju svakog njegovog obilježja savršeno, i u polaganju svoje ljudske prirode u žrtvu, i tako „pribio“ Zakon na „križ.“(Kol. 2:14) Kao rezultat, svi koji private uvjete učeništva, najprije Židovi a kasnije Pogani, budu imali priliku postati dijelom duhovnog sjemena Abrahamovog, kroz koje svi narodi na zemlju budu bili blagoslovljeni. (Mat. 16:24; Gal. 3:27-29; 1 Moj. 28:14)

Da bi se učestvovalo u toj pripremi zahtjevat će se visoki standard pravednog življenja. Isus je rekao, „Ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, nipošto neće ući u kraljevstvo nebesko.“ (Mat. 5:20) O tome je svjedočila činjenica da su Isusova učenja o takvim stvarima kao što su gnjev, preljuba, i razvod, bila uzvišenijeg reda od onih objavljenih od Farizeja. (reci 21-32)

Farizeji su se držali slova zakona, znajući da je bilo zabranjeno ubiti drugoga, i da bi takav čin zahtjevao da prijestupnik bude doveden na sud. (2 Moj. 20:13; 21:12) Isus je međutim, izjednačio gnjev i mržnju sa ubojstvom, čak i ako nisu vodili do stvarnog ubojstva. Osim toga, nazivanje drugog brata „luđakom“ bila je izuzetno ozbiljna stvar koja je mogla voditi do groznih posljedica za prijestupnika. Stoga, prema tome trebalo bi se poraditi oko neispravnih osjećaja prema drugom bratu, jer propust da se to učini i da se njeguje zlovolja neće biti prihvatljivo Gospodinu. Kad smo već kod toga, iako se Isusova služba dogodila prije Pedesetnice, očito je da su te pouke bile namjenjene Kršćanskim vjernicima, začetima Svetim Duhom.

Mojsijev je zakon također zabranio preljubu. (2 Moj. 20:14) Isus je naglasio unutarnju čistoću i potrebu da se razapne bilo kakva takva želja kako se takav čin ne bi ni počinio. (Mat. 5:28) Nastavljajući, on je rekao, „Ako te tvoje desno oko sablažnjava, iščupaj ga i baci od sebe: jer ti je bolje da propadne jedan od tvojih udova negoli da cijelo tvoje tijelo bude bačeno u pakao“—to jest, uništenje. (Mat. 5:29) Disciplinirani život samosvladavanja je naglašen kao potreban za Kristove sljedbenike i čini se da je to poanta učinjena u svezi Gospodareve upute da se „odsječe“ spotičuće udove nečijeg tijela. (redak 30)

Kao dio Zakona, bio je dozvoljen razvod zbog nepristajanja. (5 Moj. 24:1-4) Ovdje opet, Gospodar uvodi uzvišeniji standard za svoje učenike, u kojemu on zabranjuje razvod osim u slučaju „bludništva,“ premda on nije zapovjedio da se u tom slučaju razvod mora dogoditi. Njegove upute također zabranjuju brak ili ponovno sklapanje braka bilo kome tko je prethodno bio kriv za preljub. (Mat. 5:31,32) Dodatna razmatranja u svezi tih tema nalaze se u nekima od zapisa Apostola Pavla. (1 Kor. 6:9-11; 7:8-17,39)

Drugi problem o kojem se govorilo u Propovijedi na Gori bilo je oko korištenja zakletvi da se naglasi istinitost datih izjava. Židovi su znali iz Zakona da pojedinac nije smio uzeti Božje ime uzalud nego su očito pokušali zaobići treću zapovijed zaklinjući se nebom, zemljom, Jeruzalemom, ili čak sa svojom glavom. (Mat. 5:33-36) Za Kršćane, zakletve bi trebale biti nepotrebne jer ne postoje okolnosti pod kojima bi bilo ispravno reći laž. Mi čitamo, „Ali iznad svega, braćo moja, ne zaklinjite se ni nebom ni zemljom, ni bilo kojom drugom zakletvom, nego neka vaše Da bude da i vaše Ne, ne, da u osudu ne upadnete.“ (Jak. 5:12; Mat. 5:37)

Učenje oko za oko i zub za zub bilo je dobro ustanovljeno u Starom Zavjetu, iako ovlaštenje za odmjeravanje odmazde leži u rukama uspostavljenih vlasti umjesto pojedinaca. (Mat. 5:38; 2 Moj. 21:24; 5 Moj. 19:21) Kad je Kristovom sljedbeniku nanešena šteta, on može koristiti bilo koje zakonsko sredstvo da dobije zadovoljštinu, ali bi uzvratiti „zlo za zlo“ povrijedilo duh Gospodinov. (1 Sol. 5:15) Međutim primjer uklanjanje sebe s puta zla je dobro ilustrirano s Pavlovim prizivom na Cara umjesto da se vrati u Jeruzalem da mu tamo sude, što bi nesumnjivo bilo rezultiralo sa neposrednom fizičkom ozljedom ili smrću. (Djela 25:9-12)

Isus je naučavao da je ključni dokaz obnovljenog srca sposobnost da se voli svoje neprijatelje. Osim toga, on je pozvao svoje učenike da „čine dobro onima koji ih mrze.“ (Mat. 5:43-45) Nemoguće je postići ijedno od tih svojstava bez primanja božanske pomoći kroz poveću mjeru Svetog Duha, molitve, i sa strpljivim nastojanjem da se oponaša Krista. Proučavanjem načela istine ocrtanih u Svetom Pismu i zapažajući Isusovu nesebičnost u polaganju njegovog života u korist cijelog čovječanstva, učenici koji poslušno slijede Gospodareve stope će imati povećano zadovoljstvo iz svakog dokaza da pobjeđuju duh svijeta, tijelo i protivnika. Takav će ih rast nesumnjivo motivirati da ispune te zapovijedi kao dokaz njihove uzvišene ljubavi prema Bogu. (redak 48)

Matej poglavlje 6 počinje sa podsjetnikom da je nesebičnost apsolutno neophodna da bi se primilo božansku naklonost. (reci 1-4) Čin davanja drugima u iskrenosti i bez da se traži javno priznanje, u suprotnosti sa traženjem pohvale od svojih bližnjih, dokaz je čistoće srca. Isus je vidio da je to svojstvo očito nedostajalo kod licemjernih Židovskih vjerskih vođa, koji su „trubili pred sobom“ kad su davali svoju milostinju.

VAŽNOST MOLITVE

Reci 5-13 su posvećeni Isusovim uputama što se tiče teme molitve. Takve molbe, on kaže, ne bi trebale biti u obliku „ispraznog ponavljanja,“ kako su neki prakticirali. Molitva je prednost, i uputa što se tiče temelja za prihvatljive molitve je nephodna. „Ištete, a ne primate; jer opako ištete da u svojim požudama potrošite.“ (Jak. 4:3)

Isus je dao primjer ispravnog oblika molbe koja je općenito nazvana „Očenaš.“ Nju karakterizira jednostavnost, sažetost i pobožnost. Ona najprije priznaje Božji suverenitet i pripisuje čast i hvalu Stvoritelju. Nakon toga slijedi izraz pouzdanja da će božanski autoritet biti očitovan kroz uspostavu kraljevstva na zemlji, i okolnosti koje će se tu dobiti biti će u skladu sa pravednošću koja postoji u nebeskom području. (Mat. 6:9,10)

Nakon davanja prioriteta Božjim interesima, predstavljene su sve osobne potrebe, priznavajući ovisnost o našem nebeskom Ocu za uzdržavanje. (reci 11,12) Premda je „kruh naš svagdašnji“ obično povezan sa zemaljskim pripremama, potreba za duhovnom hranom da podrži posvećene vjernike trebala bi biti glavna namjera tog zahtjeva. Tražeći oproštenje, naglasak je ponovno stavljen na svojstvo milosrđa koje bi Kršćani trebali očitovati prema drugima koji ih povrijede. Nesposobnost Gospodinovog naroda da budu savršeni u svom postupanju i stalna potreba da traže božanski oprost zbog prijestupa trebalo bi pomoći razviti samilost i suosjećanje prema drugima.

S obzirom na osobne slabosti i propuste u kušnjama, vjernici se mogu moliti „ne uvedi nas,“ ili nemoj nas napustiti, u takvim situacijama, priznajući da samo od Boga dolazi milost dovoljna za svaku prigodu, a ne od nečije vlastite snage. Slično tome, priznanje da postoji Zli je podsjetnik da se ne pouzdamo u sebe, nego da prizivamo Gospodina za sigurnost i izbavljenje. (redak 13)

SAKUPLJANJE BLAGA

Počev sa retkom 19, i kao ravnoteža Mateju 6, mi nalazimo neka od najsnažnijih Gospodinovih učenja s obzirom na sakupljanje zemaljskih nasuprot nebeskih blaga. Bilo što što čovjek cijeni to mu postaje blago. To može uključivati zdravlje, slavu, zemaljska prijateljstva, moć, obiteljske odnose, društvenu razliku, i materijalne posjede. Od onih koji su bili Gospodarevi učenici zahtijevalo se da svoju pažnju usmjere na nebeska blaga ka kojima vodi duh posvećenja. (reci 19-25)

Postoje neka vrlo vrijedna zemaljska blaga za kojima bi se moglo težiti. Međutim, budući se ne može služiti „dvojici gospodara“ istovremeno, takve se želje treba pokoriti ispunjavanju uslova učeništva, koji uključuju samo-odricanje i nošenje križa. (Mat. 16:24) Apostol Pavao je mogao s pouzdanjem tvrditi na kraju svog zemaljskog puta da ga očekuje kruna pravednosti zato što je on mislio na ono što je gore, i „dobar boj vojevao.“ (2 Tim. 4:17,18)

Kao poticaj da spriječi tjeskobnu brigu kod svojih sljedbenika, Isus je dao primjer činjenice da se ptice nebeske ne brinu da se Bog nebeski neće pobrinuti za njihove potrebe. (Mat. 6:26) Međutim, trebalo bi zapaziti, da nije bilo zabranjeno pobrinuti se za osnovne stvari za sebe i svoju obitelj. Ipak, koncept da se ode u krajnosti kad se radi o stjecanju buduće osobne sigurnosti mimo Boga dobro je ilustrirano u usporedbi o bogatom čovjeku, čije brige oko zemaljskih stvari nisu poznavale granice, ali je na koncu sve izgubio u smrti. (Luka 12:16-21)

U daljnjoj usporedbi, Isus je ukazao na „ljiljane u polju,“ koji se isključivo oslanjaju na Boga za svoje postojanje, ipak nadilaze u ljepoti svu Salamunovu elegantnu odjeću. Slično tome, umjesto da teže za stjecanjem materijalnih dobara, Gospodinovi bi učenici trebali „tražiti najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu,“ i sve druge neophodne stvari biti će im osigurane u skladu s Očevom voljom. Gospodin je na svom zemaljskom proputovanju slijedio taj pravac sve do smrti. Njegovi će sljedbenici, ako su vjerni, činiti isto. (reci 28-34)

SUĐENJE DRUGIMA

U Mateju 7 poglavlje, Isus daje jasne upute kućanstvu vjere da ne bi trebali suditi drugima. (reci 1,2) Riječ „suditi“ kako je korištena u ovim recima uljučuje između ostalog u svojoj definiciji takva značenja kao kazniti, osuditi, i osvetiti se. Priznajući da je nemoguće čitati bilo čije srce ili biti siguran u motive iza nečijih riječi ili djela, trebalo bi biti jasno da pronalaženje pogreški ili donošenje oštrog suda o drugima daje dokaz o nedostatku milosrđa. Znajući da „nema pravednoga, ni jednoga,“ koliko je onda važno ukloniti „balvan“ iz vlastitog oka prije nego se pokuša ukloniti „trun,“ iz oka drugoga. (reci 3-5; Rim. 3:10) Kao i ostatak Propovijedi na Gori, ova je pobuda posebno za braću u Kristu, a ne za svijet čovječanstva koji ne nastoje slijediti Gospodareve stope.

Međutim, moguće je, i Biblijski ispravno, donijeti izvjesne prosudbe ili pokazivati duh rasuđivanja bez osuđivanja ili ocrnjivanja drugih. Dva takva primjera bi uključivali ispitivanje doktrinarnih učenja voditelja i utvrđivanje tko je kvalificiran da bude u klasi slugu. (1 Tim. 3:1-13; 1.Ivan. 4:1) Osim toga, skupština ima odgovornost donošenja odluka ako se dogode neki veliki sporovi među braćom, ili ako ozbiljni prijestupi zahtijevaju stegovno djelovanje. (Mat. 18:15-17; 1 Kor. 5:9-13)

Nakon Gospodarevog ukazivanja na suđenje, on pruža pouku o važnosti marljivog traženja Božje pomoći kroz usmjeravajući utjecaj njegovog Svetog Duha. (Mat. 7:7,8) Uistinu je čedno ozbiljno razmatrati mnoge od pouka koje se može naći u Propovijedi na Gori. Svi iskreni Isusovi sljedbenici će utvrditi da ne dostižu u potpunosti te visoke norme pravednog vladanja na različitim područjima. Ipak, njegovi su učenici ohrabreni da traže Božje puteve kroz upornost u proučavanju i molitvi. Gospodin daje jamstvo da će pun ljubavi Nebeski Otac nagraditi takve napore daleko nego bi to mogao učiniti ijedan zemaljski otac za svoju djecu. (reci 9-11)

„Stoga, sve što god želite da ljudi čine vama, jednako činite i vi njima: jer to je Zakon i Proroci.“ Ovaj redak, općenito poznat kao Zlatno Pravilo, izražava način na temelju kojega oni koji su u Kristovoj školi mogu ispitati svoje vlastite postupke, posebno s obzirom na njihovu subraću. Kada se značenje ovog retka učini vlastitom svojinom, to će Gospodinovom narodu pomoći u njihovom Kršćanskom hodu. Oni će itekako shvatiti bol koju bi mogli iskusiti ako bi situacija bila obrnuta, i njihova braća osuđivala i ocrnjivala njih. Kako je otrežnjavajuće shvaćati stroge zahtjeve uskog puta.

„Po plodovima njihovim ćete ih prepoznati.“ (redak 16) Ranije smo zapazili da bi suditi drugima u smislu osuđivanja bilo nemilosrdno. Ipak, kada je izvanjski „plod“ subraće viđen, oni koji imaju duh prosuđivanja trebali bi biti u stanju prosuditi da li drugi pokazuju duh žrtve i dali njihov plod odražava svojstva sadržana u Blaženstvima. Ako donose „dobar plod,“ i njihova su učenja i primjer u skladu sa Biblijskim načelima, trebalo bi im pružiti podršku i ohrabriti ih. Ako njihov plod očituje djela tijela, Gospodin će ih odbaciti. Apostol Pavao je s jasnoćom iznio značajnu normu za uspoređivanje „djela tijela“ sa „plodom Duha. (Gal. 5:19-23)

„NA STIJENI“

Propovijed na Gori zaključuje sa opisom onih koji grade „na stijeni.“ (Mat. 7:24,25) Ova stijena je Krist Isus, koji je donio neophodni doktrinarni temelj, strukturu vjere, i karakternu sličnost da bude razvijena kako je to otkriveno u Božjoj Riječi. To je u suprotnosti s onima koji grade na „pijesku“ ljudskih tradicija , teorija, i lažnih učenja, koji nemaju posvećujući učinak, niti mogu izdržati oluje ispita i kušnje. (reci 26,27)

Kako se Evanđeosko doba bliži svom kraju, postoje sve veći ispiti i kušnje za sve one koji tvrde da su Gospodinovi sljedbenici. Samo će oni koji su s punim srcem u skladu sa Gospodinovom voljom opstati na tim ispitima i biti odgovarajuće nagrađeni. Drugi koji nisu ispravno cijenili visoke norme i prednosti učeništva biti će razotkriveni, u ispunjenju prorokovih riječi, „I osudu ću pridodati pravilu i pravednost visku: i pomesti će tuča to utočište od laži, a vode otplaviti skrovište.“ (Iza. 28:17) Dok primjenjujemo pouke koje je Isus naučavao u svojoj Propovijedi na Gori, i koje su proširene u drugim povezanim tekstovima Svetog Pisma, neka naše svakodnevno ponašanje pokaže da smo mi „izvršitelji Riječi, a ne samo slušatelji.“ (Jakov 1:22)