„Neka Bratska Ljubav I Dalje Vlada“

„Neka bratska ljubav i dalje vlada među vama. Ne zaboravljajte gostoljubivost, jer pokazujući je neki su, i ne znajući ugostili anđele. Mislite na one koji su u okovima kao da ste i sami s njima okovani i na one koji su zlostavljani, jer ste i sami još u tijelu.“ —2 Pet. 1:8,10,11

POČETAK godine je pravo vrijeme za obnavljanje naših zavjeta posvećenja. Također je prikladno i da se pažljivo preispitamo s obzirom na naš napredak na uskom putu, i u razvoju plodova i milosti Svetog Duha. Apostol Petar nas savjetuje da „damo sve od sebe“ dodajući različita svojstva Kršćanskog karaktera našem temelju vjere, kako bi smo mogli „svoj poziv i izbor potvrditi.“ Jedino ako „sve to imamo u sebi i u tome napredujemo,“ kaže Petar, možemo očekivati da će nam se omogućiti velikodušni ulazak „u vječno kraljevstvo našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.“ (2 Pet. 1:8,10,11)

Među različim milostima za koje nam Petar govori da njima „dopunimo“ našu vjeru, i u kojima bi trebali „napredovati“ u našim mislima, riječima, i postupcima, je svojstvo „bratske ljubavi.“ (redak 7) Bratska ljubav je uvijek bila od vitalnog značaja kroz cijelo Evanđeosko Doba, ali čini se da je sada čak još važnije da bi smo mogli održati našu postojanost u vjeri. Kako se sadašnje razdoblje „žetve“ nastavlja, posvećenih sljedbenika Krista s ove strane zavjese sve je manje. Za nas to nije iznenađenje, jer Božja je volja da Kristovo tijelo uskoro bude potpuno, da bi Mesijansko kraljevstvo moglo biti uspostavljeno za blagoslivljanje čovječanstva. Sa sve manjim brojem braće u našoj zajednici, tim je još važnije da čvrste spone koje nas vežu zajedno u bratskoj ljubavi još više stegnemo.

„Jer ste i sami još uvijek u tijelu.“ Ove zaključne riječi našeg uvodnog teksta otkrivaju pravo značenje pojma „bratska ljubav“ kojeg je Apostol Pavao koristio u ovom odlomku Svetog Pisma. Jednostavno rečeno, to je ljubav koju mi pokazujemo prema našoj subraći u tijelu Kristovom. U prirodnom tijelu koje normalno djeluje, svaki ud, ili dio, djeluje skladno sa svakim drugim udom. Kada jedan dio tijela trpi, cijelo tijelo trpi; i nijedan ud prirodnog tijela ne nanosi namjerno ozljede drugome. Stoga bi tako trebalo biti u tijelu Kristovom, i tako i je u tom tijelu u onoj mjeri u kojoj bratska ljubav nastavlja djelovati među svim njegovim članovima.

Okolnosti našeg teksta sugeriraju njegovu osobitu prikladnost za Gospodinov narod na kraju ovog doba. U završnim recima prethodnog poglavlja, Pavao daje proročanstvo koje ima ispunjenje u potresnim svjetskim događajima našeg vremena. On nam govori da ne samo simbolična zemlja, „nego i nebo“ imaju biti potreseni. (Hebr. 12:26) Mi danas stojimo ispunjeni strahopoštovanjem dok promatramo ispunjenje ovog i drugih proročanstava koji govore o potresanju i civilnih i vjerskih sistema na zemlji.

Mi znamo iz Božje Riječi da će se to potresanje nastaviti sve dok, kao što apostol objavljuje, ne ostanu jedino stvari „koje se ne mogu uzdrmati.“ To „što se ne može uzdrmati“ je Kristovo kraljevstvo koje će uskoro biti uspostavljeno. (reci 27,28) Naša je nada primiti udio u tom kraljevstvu, i živjeti i vladati s Kristom tisuću godina. Imajući tu proročansku lekciju na umu, Pavao zatim savjetuje one koji žele imati udjela u nebeskom dijelu Kristovog kraljevstva da „neka bratska ljubav i dalje vlada među njima.“

Bratska ljubav je svojstvo karaktera koje nastoji ravnomjerno blagosloviti i pomoći, ne samo kada stvari teku glatko za su-udove tijela. Baš naprotiv, ona želi djelovati kad naša subraća najviše trebaju pomoć. Bratska nas ljubav potiče da „mislimo na one koji su okovima.“ Mi bi smo to trebali činiti ne samo u smislu da im želimo dobro, nego također sa istom dubokom zabrinutošću i odlučnošću da pomognemo kao da smo mi u istom položaju, „kao da ste i sami s njima okovani.“ (Hebr. 13:3)

U vrijeme kad je ova poslanica bila napisana, nije bilo neuobičajeno iskustvo da su neki od vjernika u zatvoru, i da trpe protivljenja na druge načine. Mnogi od te Hebrejske braće kojima je Pavao pisao podnijeli su „s radošću otimanje svoje imovine,“ i bili su „javno izvrgnuti ruganju i nevoljama.“ Među njima se bio očitovao pravi bratski duh, tako da su oni koji nisu bili uhićeni i kažnjeni „bili uz one s kojima se tako postupalo.“ (Hebr. 10:33,34) Nema sumnje da Pavao zbog toga koristi riječ „i dalje“ u našem tekstu. Oni su pokazali bratsku ljubav prema onima u tijelu, i njegova je opomena bila da bi to trebali nastaviti činiti. U Hebrejima 6:10,11 Pavao govori toj istoj grupi da „Bog nije nepravedan“ da zaboravi njihovo „djelo i ljubav „ u služenju svetima. On ih ohrabruje da nastave taj program žrtve u korist braće „sve do kraja potpuno sigurni u ispunjenje svoje nade.“

BRATSKA LJUBAV U PATNJI

Bratska je ljubav bitan element koji veže članove tijela zajedno, ne samo u njihovim međusobnim radostima, nego također i u njihovom zajedništvu u patnjama. Apostol objašnjava da je bila Božja volja „dovodeći mnoge sinove u slavu, patnjama učini savršenim Glavnog Zastupnika njihova spasenja.“ (Hebr. 2:10) Ti „mnogi sinovi“ su su-udovi tijela Kristovog – njegova braća. Pavao govori o njima kao o „braći svetoj,“ i objašnjava da je Isus „Apostol i veliki svećenik“ njihovog reda. (Hebr. 3:1) Tako nam je dato dodatno razumijevanje da su „braća,“ „mnogi sinovi,“ i udovi „tijela“ također i svećenici.

Svećenici, objašnjava Petar, su oni koji prinose žrtve. (1 Pet. 2:5) Kad stavimo te misli zajedno i povežemo ih sa Pavlovim poticajem „neka bratska ljubav i dalje vlada,“ ne možemo se oteti dojmu da je Kršćanska ljubav usko povezana sa žrtvom. Žrtva ima biti motivirajuće načelo koje upravlja srcem svakog sljedbenika Gospodara, i koje potiče na vjernost u službi braći. Takva žrtva vodi u smrt – kao što i mora biti prije nego je Kršćanski hod uskim putem završen.

To je u skladu s Gospodarevim vlastitim izlaganjem o temi bratske ljubavi. On je rekao svojim učenicima, „Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga.“ (Ivan 13:34) Nama je svima poznat način na koji nas je Isus ljubio. Bila je to samopožrtvovna ljubav, ljubav koja ga je motivirala da žrtvuje svoj život da bi smo mi mogli živjeti. Njegova „nova zapovijed“ nama je da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas – da naša bratska ljubav bude pokazana prema našoj braći na isti samopožrtvovan način. Kršćanska ljubav je više od samo emocionalnog osjećaja dobrote prema našoj braći. Ona je također tjerajuća sila koja se očituje u nesebičnoj odanosti velikoj stvari. Velika, zajednička stvar svih su-udova tijela Kristovog, i stvar žrtve za interese jedni drugih, je ta da se svima velikodušno omogući ulazak u kraljevstvo.

Kako Isus zadire dublje u temu o ljubavi, on razotkriva još jednu bolnu činjenicu što se tiče nje u pitanju, „Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva vam je plaća? Zar to isto ne čine i poreznici?“ (Mat. 5:46) Mi smo voljeni – ili bi trebali biti – od naše braće u Kristu. Na prvi bi se pogled moglo činiti da Isus ovdje nekako diskontira važnost svoje „nove zapovijedi“ da ljubimo našu braću, pokazujući da tu nije uključena nikakva žrtva, niti posebna nagrada, dok ljubimo one koji ljube nas.

Postoji opasnost da usvojimo takvo gledište, i da u našim srcima i mislima pokušamo odvojiti ljubav od žrtve. Učinimo li to, sljedeći lagani stav za prihvatiti je da žrtva nije potrebna u Kršćanskom životu, i da se zahtijeva samo ljubav. Tako zaključivanje je tjelesno, ne novog uma, i oni kojima ta misao ovlada počinju duhovno padati.

Međutim, zapovijed koju nam je Isus dao da ljubimo jedni druge zacijelo ne podrazumijeva da mi ljubimo, i da smo spremni žrtvovati se u korist, samo onih koji ljube nas. Zapazi Gospodinovo dodano objašnjenje, „kao što sam ja ljubio vas.“ Naša ljubav jednih prema drugima treba biti ista vrsta ljubavi, i djelovati pod istim uvjetima, kao Isusova ljubav prema nama. Kada to uzmemo u obzir, cijelo gledište o novoj zapovijedi znatno je prošireno. Božanska ljubav kroz Krista bila je iskazana u našu korist „dok smo još bili grešnici,“ davno prije nego smo mi bili u mogućnosti ljubiti njega. (Rim. 5:8)

Božju volju za posvećene Kristove sljedbenike, pri čemu oni pokazuju ljubav jedni prema drugima na istom temelju na osnovu kojeg ih je Isus ljubio, ocrtao je sam naš Gospodar. On je zapovijedio svojim sljedbenicima, uključujući i one koji žive na kraju doba, da idu u cijeli svijet i da propovijedaju Evanđelje svrhu pravljenja učenika. Ti učenici koji imaju biti „napravljeni“ kroz službu istine postaju našom braćom – za koje se imamo prednost žrtvovati, čak dok su još grešnici, baš kao što je i Isus položio svoj život za nas prije nego smo mu prišli u vjeri.

LJUBAV UNATOČ UROĐENOM GRIJEHU

Isus nije samo položio svoj život za nas dok smo još bili grešnici, nego se njegova ljubav nastavlja nakon što mi čujemo i prihvatimo poziv da ga slijedimo. To je slučaj unatoč mnogim nesavršenostima koje ostaju s nama i prouzročuju da mnogo puta prekršimo zakone pravednosti. Prema tome, ako mi ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas, mi ćemo imati ljubav koja će se očitovati za dobro naše braće čak i ako bi moglo biti puno toga kod njih što nam se neće sviđati. Takve mane u našoj braći mogle bi biti, u stvari, pravi ispit za nas.

S tim u vezi ponovno nas se podsjeća na Gospodarevu tvrdnju da ako mi ljubimo samo one koji ljube nas, naša ljubav nije vrlo uzvišenog reda, budući je na istoj razini kao ona „poreznika.“ Isusov izraz „one koji vas ljube,“ mogao bi biti proširen da znači one koji su nam simpatični, i čiji nas način života ne uznemirava ili ne uzrujava. Lako je voljeti takve, i užitak je služiti im. Ljubiti takve među braćom koji su u toj kategoriji nije, prema tome, konačni ispit voljenja jednih drugih kao što nas je Isus volio.

Svojstvo ljubavi koja je posegnula za našim spasenjem dok smo još bili grešnici je izvanredan izraz nesebičnosti. To je primjer kojeg trebamo oponašati kako bi smo u potpunosti položili naše živote za braću, i ljubili ih kako nas je Isus ljubio. Mi trebamo ljubiti svu braću, i ne samo one koji se posebno zanimaju za nas, ili u čijem društvu posebno uživamo. To očitovanje ljubavi pokriva „mnoštvo grijeha.“ (1 Pet. 4:8) Ona nam pomaže vrednovati našu braću ne prema njihovom vanjskom izgledu, nego po „pravednom sudu.“ (Ivan 7:24) Ona pruža milosrđe kad naša braća ne uspiju, i ruku pomoći u njihovoj slabosti. Sve se to podrazumijeva u riječima našeg teksta, „Neka bratska ljubav i dalje vlada.“

LJUBAV – MOTIVIRAJUĆA SNAGA

Bratska ljubav je to veliko načelo nesebičnosti koje svaki član tijela Kristovog pokazuje prema svakom drugom članu tijela. Shodno tome, ona je motivirajuća snaga cijelokupne Kršćanske aktivnosti, i načelo je koje mora naći svoj izražaj u službi da bi se preživjelo. Sveto Pismo nam govori da je „tijelo Kristovo“ kooperativno uređenje, postavljeno od Boga, za učestvovanje u aktivnoj službi u izvršavanju njegovog plana. Pavao nam je to jasno pokazao u svojoj lekciji koju nalazimo u Prvoj Korinćanima, dvanaesto poglavlje.

U tom tijelu, on objašnjava, „različita su djelovanja,“ ili aktivnosti. (redak 6) Mi zapažamo naglasak na djelovanja. Kada prestane biti djelovanja, ili aktivnosti, taj ud tijela koji postane neaktivan mora biti ili oživljen ili inače riskira gubitak svog mjesta u tijelu. U ovom izvanrednom poglavlju apostol naglašava da je svakom udu tijela dato neko posebno djelovanje službe, i da se svi oni kombiniraju da ostvare Gospodinovu volju. Jedan ud ne može istinski reći drugome, „Ne trebam te.“ (redak 21) Na isti način, nijedan pravi pripadnik tijela ne može reći sebi, „Ne postoji služba koju bih ja mogao vršiti, stoga ću ja samo uživati koristi tijela, ali se neću naprezati da učinim bilo što za druge udove.“

Organizirana i stalna aktivnost je jedna od najvažnijih pouka ilustracije „tijela.“ Samo u povezanosti sa Kršćanskom aktivnosti bratska ljubav ima priliku za djelovanje u punom smislu. Nemojmo nikada misliti o bratskoj ljubavi da se očituje samo u dobroti manire, ili kao o uzvišenim frazama o kojima se treba razgovarati na našim sastancima. Bog je postavio svaki ud u tijelu kako je htio. (redak 18) Njegova namjera kad nam je dao mjesto u tijelu uopće bila je da bi smo mogli aktivno djelovati u kojem god kapacitetu on pokazuje da je njegova volja za nas.

Za razliku od toga, neaktivnost je neprirodno stanje za bilo koje od Božjih inteligentnih stvorenja. Mi smo tako građeni da smo uistinu sretni jedino kada smo aktivni. Međutim, sama činjenica da se bude aktivan nije dovoljno. Vjerovatno iz tog razloga Pavao u trinaestom poglavlju Prve Korinćanima, pojačava svoju lekciju što se tiče aktivnog djelovanja tijela Kristovog. On nam daje upozorenje da bez ljubavi kao motiva, ništa što bi smo mi mogli učiniti neće imati Gospodinovo priznanje. Drugim riječima, ne bi trebali misliti da je sve što Bog očekuje od svog naroda samo da stalno učestvuje u mahnitoj aktivnosti. On želi da mi budemo aktivni, ali on hoće da mi budemo motivirani bratskom ljubavlju u onome što činimo.

„Kad bih govorio jezike ljudske i anđeoske,“ piše apostol, „a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili činela što zveči. Kad bih imao dar proricanja…a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo.“ (1 Kor. 13:1,2) U prethodnom poglavlju, Pavao je naveo da je nekima u Ranoj Crkvi bio dan dar govorenja drugim jezicima i tumačenja tih jezika. Drugi su primili dar „proricanja“ ili javnog govorenja. To su bili darovi od Boga, dati od njega da ih se koristi za služenje Evanđelja Kristovog. Apostol ne podrazumijeva da bi bilo bolje imati ljubav nego koristiti te darove. Umjesto toga, on želi da shvatimo da bi čak i ti darovi od Boga mogli biti korišteni sebično – bez ljubavi kao motivirajuće snage.

Čudesni dar govorenja s jezicima, nije nastavio u crkvi, ali dar proricanja, ili javnog govorenja jeste. Neki možda imaju taj talent, i oni koji ga imaju trebali bi ga koristiti. Javno govorenje, kao aktivnost člana Kristovog tijela, ne podrazumijeva potrebu obraćanja publici sa podija. Najdjelotvornije propovijedanje je često kada se govori publici od jednog slušatelja. Razmisli o prekrasnoj propovijedi koju je Isus iznio Samarićanki na zdencu. Bez obzira kakve mogle biti naše mogućnosti, ako smo preplavljeni sa bratskom ljubavlju, mi ćemo koristiti svaku moguću priliku da govorimo o vjernoj ljubavi našeg Boga. Zaista, mi ćemo željeti da imamo „tisuću jezika za pjevati“ na hvalu „našem velikom Otkupitelju.“

„Kad bih…znao sve svete tajne i imao sve znanje.“ (redak 2) Pavao je slavio činjenicu da mu je Bog obznanio „svetu tajnu koja je bila sakrivena tijekom proteklih vijekova i naraštaja.“ (Kol. 1:26) Mi se također radujemo u našoj spoznaji te tajne danas. Kako je potrebna spoznaja o Božjem planu da bi smo bili prihvatljivim suradnicima s njim. Ipak apostol ovdje naznačuje da bi bilo moguće imati tu prekrasnu spoznaju, a ne držati je u ljubavi.

Bratska ljubav će prouzročiti da objavljujemo istinu drugima. Ne samo da ćemo to željeti činiti, nego ćemo biti sretni da nas napor košta nečeg – čak životne vitalnosti. Upravo smo tu vrstu ljubavi vidjeli na djelu kod Krista. Mi smo se zavjetovali da ćemo ići njegovim stopama, i slijediti uzor življenja i umiranja kojeg nam je on ostavio.

Apostol nam govori da nam čak ni vjera koja bi gore premještala ne bi u duhovnom smislu koristila, ako ne bi bila popraćena ljubavlju. Zaista, mi ćemo trebati ovu vrstu vjere ako smo aktivni u Božjoj službi, jer bit će potrebno pobjediti mnoge poteškoće zbog različitih kušnji s kojima ćemo se susretati. (Jakov 1:2) Međutim, vjera bez ljubavi, ništa nam neće koristiti u Gospodinovim očima.

HRANJENJE GLADNIIH

Kad je bogati mladi vladar pitao Isusa za put u život, Gospodar mu je naveo uvjete učeništva, objašnjavajući da će on trebati prodati sve što ima i novac dati siromasima. (Mat. 19:16-22) Pavao aludira na to, ipak naglašava da čak i raditi to, ako ljubav nije motiv, ne koristi nam ništa. (1 Kor. 13:3) Isus je rekao mladom vladaru da njegove dobiti budu bile velike – da će kroz žrtvovanje sveg svog zemaljskog bogatstva on sakupljati blaga na nebu. Međutim, kao što Pavao objašnjava, to je istina samo u slučaju onih koji daju sva svoja dobra da nahrane siromašne zbog njihove ljubavi.

Ljudi u svijetu danas koji su najviše udareni siromaštvom, i oni koji najviše trebaju našu pomoć, su oni koji su „siromašni u duhu,“ i koji „gladuju i žeđaju za pravednošću.“ (Mat. 5:3,6) Naša je prednost nahraniti ih duhovno sa kruhom života, i osvježiti ih sa vodom istine. To je ono što ćemo činiti sa svime što imamo i što jesmo, sve dok bratska ljubav nastavlja vladati u našim srcima.

Predavanje naših tijela „na smrt“ može biti ukazivanje na poganski oblik obožavanja. Međutim, mi smatramo, da apostol tu prvenstveno govori o prednosti predstavljanja naših tijela kao „žive žrtve,“ kako je spomenuto u Rim. 12:1. Predodžbena slika te prednosti bila je prikazana s prinošenjem „jarca za JEHOVU“ na Izraelski Dan Pomirenja, kad je tijelo jarca bilo spaljeno „izvan tabora.“ (3 Moj. 16:9,27; Hebr. 13:13) Ovdje opet, ljubav mora biti motiv, inače nam ništa neće koristiti naše žrtve u službi Nebeskom Ocu.

VLADANJE LJUBAVI

Ljubav je „dugotrpljiva i dobrostiva,“ kaže apostol. (1 Kor. 13:4) Put ljubavi je složen, put žrtve i patnje. Sebičnost nas može poticati neko vrijeme, ali nema motiva snažnijeg od ljubavi. Ljubav će nam pomoći da trpimo dugo – da, čak do smrti.

Kod toga će doći potreba za ljubavlju sa stanovišta kojeg je spomenuo Isus – da trebamo ljubiti kao što je on ljubio nas, čak kao grešnike. On je bio „dugotrpljiv“ u svojoj ljubavi prema nama unatoč onim stvarima koje su nedopadljive, i često suprotne njegovoj volji. Tako bi trebalo biti i u našem međusobnom druženju. Neki od najvećih ispita mogu nam doći od naše braće, ali ljubav će nam pomoći da podnesemo ta iskustva i da budemo dugotrpljivi jedni s drugima.

Način za kojeg znamo da nam bratska ljubav pomaže izdržati i podnositi dugo pokazan je s riječima koje odmah slijede – „i dobrostiva.“ Ako ustanovimo da se ophodimo neljubazno s našom braćom, možemo znati da nam nedostaje bratske ljubavi. Ne može biti opravdanog izgovora za Kršćanina da ikada bude neljubazan. Nemojmo se zavaravati po tom pitanju. Ako smo neljubazni, možemo znati da sebičnost i dalje vlada u određenoj mjeri u našim srcima, ili da smo bili zavedeni s duhom Protivnika.

Ljubav „nije zavidna,“ nastavlja Pavao. Zavist je veoma podmukao neprijatelj Novog Stvorenja, zato što ga rijetko pokazujemo na otvoren način. Ako da, tada bi ga vrlo vjerovatno odmah prepoznali i bili bi posramljeni. Umjesto da razglašavamo kako smo zavidni drugima, zbog njihovog položaja u skupštini, ili posebnih blagoslova koje uživaju, mogli bi smo biti skloni kritizirati ih, skrećući pažnju na stvari koje oni rade a za koje mi smatramo da su pogrešne. Mi bi mogli naglasiti da bi mi to činili bolje. Tako, možda i ne prepoznajući naš pogrešan pravac, mi nastojimo poniziti one kojima zavidimo, i uzvisiti sebe. To nije put bratske ljubavi.

Ljubav „ne hvali se, ne nadima se.“ (redak 4) Baš kao i sa zavišću, palo ljudsko srce je previše lukavo da bi se otvoreno hvalilo, i nijedan Kršćanin ne ide uokolo objavljujući da se on „nadima.“ Umjesto toga, ta se stanja srca i uma očituju u čudnim stvarima koje pojedinac kaže i čini. Brat, na primjer, može pokazati poniznost u svom druženju s Gospodinovim narodom kroz mnoge godine. On je krotak i poučljiv. S vremenom ga možda mjesna skupština izabere za starješinstvo. Međutim, uskoro je vidljiva značajna promjena na bratu. On postaje samouvjeren i smatra da je njegov sud bolji od onog onih koji su služili vjerno kao starješine mnoge godine. S vremenom on je gotovo arogantan na svom inzistiranju da on ima svoj način. Što se dogodilo u tom slučaju? On je postao „nadut,“ i više nije bio vođen sa bratskom ljubavlju. Zaista, pretjerano napuhan stav može prouzročiti da braća počnu postupati na neočekivane načine. Stoga nas, baš u sljedećem retku, Pavao podsjeća da se ljubav „ne ponaša nedolično“—to jest, na takav neumjestan način. (redak 5)

Redak 5 nastavlja, govoreći da ljubav „ne gleda svoju korist,“ posebno svoj vlastiti način. Motivirani ljubavlju, mi smo predstavili sebe i sve što imamo Gospodinu. Mi smo se složili da odustajemo od svega. Ako smo bili iskreni, nećemo biti zabrinuti oko toga što mi osjećamo da su naša „prava.“ Svaki bi Kršćanin trebao zastupati ispravna načela, ali pobrinimo se da mi ne pravimo načela iz pukih sklonosti.

Ljubav „nije razdražljiva, ne pamti zlo.“ U nijedno prijašnje vrijeme u povijesti ljudi nisu bili toliko skloni pripisivati zle motive drugima kao sada. Svaki posvećeni vjernik je okružen tim utjecajima, i ništa doli izobilna prisutnost bratske ljubavi će ga spriječiti od odavanja tom istom grijehu. Mi bi mogli biti „razdraženi“ na ono za što mi pretpostavljamo da su brat ili sestra rekli ili učinili. Tada, umjesto da se čuvamo, mi počnemo misliti zlo o njima. Prečesto, misli takve vrste nisu temeljene ni na čemu osim na rekla-kazala ili na zlom sumnjičenju. Uvijek je dobro pitati se da li mi stvarno znamo da su brat ili sestra zaista rekli ili učinili ono što mi pretpostavljamo. Čak štoviše, glasina, ili čak ono što nam se čini kao definitivan izvještaj, nisu dovoljni temelji da razmišljamo zlo o sučlanu tijela. Ako je stvar dovoljno ozbiljna, mi bi smo trebali otići k našem „bratu…nasamo“ da to utvrdimo za sebe. (Mat. 18:15) U većini slučajeva, kada je to učinjeno biti će otkriveno da je glas bio samo nesporazum, ili u nekim slučajevima, naklapanje koje smo čuli.

Ako je naše razmišljanje vođeno bratskom ljubavlju, naša će radost biti u Gospodinu, njegovoj istini, i njegovom narodu, jer ljubav „ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.“ (1 Kor. 13:6) Ispitajmo svoje navike razmišljanja. Da li ono pogrešno nastoji pronaći nedostatke i nesavršenosti u našoj braći? Ako da, mi možemo znati da smo ozbiljno manjkavi u bratskoj ljubavi. Ljubav se raduje u istini, i ako je to izvor našeg radovanja, mi ćemo vidjeti u našoj braći stvari koje volimo, i radovat ćemo se zajedno s njima u svim tim stvarima koje se odnose na našu zajedničku stvar kao sučlanova tijela Kristovog.

Ljubav „sve podnosi [pokriva],“ čak i nesavršenosti naše braće. Ljubav „sve vjeruje,“ ne zlim glasinama, nego dobrim izvještajima o našoj braći, i njihovim izjavama da će biti vjerni svojim zavjetima posvećenja. Ljubav „svemu se nada,“ čak i kada nam se čini da okolnosti predstavljaju tamnu sliku. I na koncu, ljubav „sve trpi.“ (redak 7) Kako je to važno, jer samo će oni koji „ustraju do kraja biti spašeni“ sa „spasenjem koje je toliko veliko…da ga je počeo propovijedati naš Gospodin.“ (Mat. 24:13; Hebr. 2:3)

Spomenuvši te mnoge situacije u kojima bi Kršćanin trebao ovisiti o bratskoj ljubavi da bi ostao na pravom putu, apostol daje izjavu na način sažetka, dodajući da ljubav „nikada ne prestaje.“ (1 Kor. 13:8) Ona nikada neće prestati biti važnom. Ljubav je bila neophodna u Ranoj Crkvi, i ništa manje nije neophodna sada. Dar jezika je tada bio važan, ali Pavao kaže da će potreba za njime „prestati“ – ali tako nije s ljubavlju.

Važnost bratskel ljubavi ne može biti prenaglašena, ali mi ne pretpostavljamo da ona može zauzeti mjesto drugih važnih promišljanja u Kršćanskom životu. Ona ne može zauzeti mjesto zdrave nauke, ali nas vodi u ispravnom korištenju učenja. Ljubav ne može zauzeti mjesto aktivnosti u Gospodinovoj službi, ali je zato jedini motiv za službu koji je prihvatljiv Bogu.

Mi ne možemo ograničiti bratsku ljubav na one u tijelu čije bi nam prirodne karakteristike mogle biti posebno drage. Niti je možemo suziti samo na one koji se slažu s našim razumijevanjem istine u svim njenim detaljima. Oni koji bi mogli odstupiti od istine trebaju našu ljubav više nego drugi, i često baš u tim situacijama nalazimo naše stvarne prilike za žrtvu.

Neka bi smo draga braćo, na početku ove nove godine, odlučili još potpunije ljubiti jedni druge, ne samo „riječju…nego djelom i istinom.“ (1 Ivan. 3:18) Ljubav je daleko više od samo nečega o čemu razgovaramo. Oni koji je posjeduju ne trebaju govoriti drugima o njihovoj ljubavi. Ona će biti pokazana u samopožrtvovnoj revnosti u korist sveg bratstva, i u posvećenju vremena, snage, i sredstava da se dostigne i pomogne sve one koje bi se moglo kontaktirati kroz objavljivanje istine. „Djela govore više od riječi,“ i, ako se treba čuti nježni glas ljubavi, tada mora postojati aktivnost s naše strane koja će nas koštati naših života prije nego dođemo do kraja puta. Neka naša molitva za 2016 bude „neka bratska ljubav i dalje vlada“ prema njenom punom ostvarenju u tijelu Kristovom.