Prihvatljivi Prinosi
|
Ključni redak: „Zaklinjem vas stoga, braćo, milosrđem Božjim, prinesite svoja tijela na žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, kao svoje razumsko bogoštovlje.“ Izabrani tekst: |
U DANAŠNJEM Ključnom Retku vi otkrivamo temelj za naš odnos s Bogom. U prehodnim poglavljima ovog pisma Rimljanima, Apostol Pavao je izložio odnos koji je postojao između Boga i Izraela pod Savezom Zakona. On je rekao da su oni imali „revnost za Boga, ali ne prema spoznaji.“ (Rim. 10:2) Pavao je također objasnio da je „Krist svršetak Zakona, na opravdanje svakomu tko vjeruje.“ (redak 4) On je kasnije izjavio da Bog nije zauvijek odbacio Izrael, nego da je zbog njihovog opiranja njegovim zapovijedima, sada bilo dopušteno Poganima da imaju udjela u „korijenu i sočnosti“ Božje naklonosti. Ti su, kaže Pavao, bili pricjepljeni na „maslinu“ koja je bila Izrael zato što su ovi bili „odlomljeni.“ (Rim. 11:17-21)
Ovi „pricjepljeni“ na maslinu su posvećeni članovi tijela Kristovog—pravi vjernici. Oni su prihvatili poziv našeg Ključnog Retka, na temelju pune vjere u Isusovu krv kao njihovo jedino sredstvo spasenja. Pavao kasnije pojašnjava da je Evanđeosko Doba, u kojemu sada živimo, „dan spasenja“ za one koji prihvaćaju ovaj poziv na žrtvu. (2 Kor. 6:2) Odvojeni dan spasenja čeka Izrael i svijet nakon što klasa Crkve bude bila upotpunjena. (Rim. 11:25,26)
Trebamo shvatiti da bi se poziv na žrtvu trebalo smatrati prednošću, ne dužnošću ili zapovijedi. Pavao naglašava činjenicu da naša žrtva mora biti sveta da bi bila prihvatljiva Bogu. U našem Izabranom Tekstu iz Treće Mojsijeve, vidimo da je Izrael bio poučen da prinosi zdrave, bez mane prinose, ilustrirajući tako da Božja pravda zahtijeva savršenstvo za oproštenje grijeha. Mi nalazimo to načelo isto pokazano u prinosima Kaina i Abela koji su zabilježeni u Bibliji. Premda su obojica prinijela najbolje od onog što su imali, samo je Abelov prinos bio prihvaćen zato što je uključivao prolijevanje krvi, što je bio jedino odgovarajuće žrtvovanje da pokaže sliku koju je Bog namjeravao. Slično je načelo pokazano u ustanovi praznika Pashe koja je opisana u 2 Moj. 12:3-14.
Riječ „žrtva“ u našem Ključnom Retku je prevedena sa Grčke riječi „thusia,“ korije koje znači „pokolj,“ ili zaklana životinja. Pavao objašnjava da smo mi bili rođeni kao prirodna—ili životinjska—ljudska bića. (1 Kor. 15:44-47) Ako smo mi, u punom posvećenju, prihvatili Isusa kao naš otkup, naše zemaljsko biće nije naše vlastito, nego je bilo kupljeno sa cijenom. (1 Kor. 6:19,20) Ako želimo živjeti i vladati s Kristom na nebu, mi moramo slijediti njegov primjer odustajanja od našeg zemaljskog života sa svim pravima i prednostima obećanima svijetu čovječanstva u Božjem dolazećem kraljevstvu na zemlji. Da bi vratila vagu pravde u ravnotežu s obzirom na otkupninu bila je zahtijevana samo Isusova žrtva. (1 Kor. 15:21,22) Međutim, mi smo bili pozvani da položimo naše živote tako da budemo „zajedno s njim ukopani putem krštenja u smrt,“ sa obećanjem da ćemo, ako budemo vjerni, mi biti podignuti „u uskrsnuću sličnom njegovom.“ (Rim. 6:3-5)
Mi zapažamo da je taj poziv da prinesemo svoja tijela kao žive žrtve uzvišen i plemenit. Iza njega se ne skriva nikakva zamka, nego apel na razum. Isus je rekao, „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, i neka svaki dan uzima svoj križ i slijedi me.“ (Luka 9:23) Izvršimo li vjerno našu žrtvu, bit ćemo sudionicima božanske prirode. (2 Pet. 1:4)