Božji Neizrecivi Dar

„Hvala Bogu na njegovu neizrecivu daru.“ —2 Korinćanima 9:15

PIŠUĆI braći u Korint što se tiče njihove prednosti davanja materijalne pomoći njihovoj manje sretnijoj braći u Judeji, Apostol Pavao je doveo do vrhunca svoja zapažanja sa izjavom zahvale sadržane u našem uvodnom tekstu. Bog stalno obdaruje svojim dobročinstvima svoja ljudska stvorenja, dostojna i nedostojna. Isus je rekao što se tiče svog Nebeskog Oca, „jer on daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i šalje kišu na pravedne i nepravedne.“ (Mat. 5:45)

U Isusu, imamo najveći od svih Božjih darova. Nijedan pripadnik pale rase nije dostojan tog dara, „jer svi su sagriješili i lišeni su slave Božje.“ (Rim. 3:23) Premda nedostojni, mi imamo prednost prihvaćanja tog „neizrecivog,“ ili neopisivog dara, i da budemo obogaćeni njime. Prihvaćajući taj dar, mi primamo život i sve radosti koje ga prate. Ta je činjenica jednostavno navedena u Bibliji: „Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da tko god u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni.“ (Ivan 3:16)

Kada razmišljamo o praksi davanja i primanja darova u ovo doba godine, prikladno je razmotriti primljeni dar kako bi smo još potpunije mogli cijeniti njegovu vrijednost, i još srdačnije dati zahvale darivatelju. Ne bi smo li također trebali razmotriti Božji najveći dar nama? Zaista, što se bolje upoznamo sa Božjim „neizrecivim darom,“ više ćemo ga cijeniti, i ulagat ćemo veći napor da ga oponašamo.

Isus je proročanski opisan kao „sav je dražestan.“ (Pjesma 5:16) Oviseći o našim vlastitim sklonostima, mi možemo vidjeti i cijeniti u Isusu izvjesne hvalevrijedne karakterne crte i razmišljati o njemu gotovo u cijelosti sa tih ograničenih stanovišta. Ako smo blagog, nježnog stava, vjerovatno je da ćemo se posebno diviti Isusovoj dobroti i nježnosti. Ako smo po prirodi borbeni, zapazit ćemo s odobravanjem Isusova sučeljavanja s pismoznancima i Farizejima.

Isus je zaista bio ljubazan i blag. „Riječi milosti“ koje su dolazile s njegovih usana mora da su zagrijale srca mnogih koji su ga slušali. (Luka 4:22) On je također bio odvažan u svom stavu protiv lažnih učenja „slijepih vođa“ svojih dana. (Mat. 23:16) Budući je bio u stanju čitati srca onih s kojima je dolazio u kontakt, on nije oklijevao razotkriti licemjerstvo kad god bi naišao na njega. Gdje god nije bilo namjerne skonosti, Isus je također bio spreman pokazati milosrđe prijestupniku. On je bio „sav dražestan,“ i što više shvaćamo tu njegovu dražesnost veće će biti naše cijenjenje Božjeg neizrecivog dara.

Jedna od dražesnih crta Isusove savršenosti bila je njegova nepokolebljiva odanost njegovom Nebeskom Ocu. On je uvijek bio takav, čak i u svom predljudskom postojanju. Govoreći kroz proroka što se tiče svog Stvoritelja i Oca, Logos je rekao, „svakodnevno mu bijah užitkom radujući se uvijek pred njim.“ (Izreke 8:30)

Kad je Logos „postao tijelom,“ i čekajući sve dok ne dosegne zrelost pod Zakonom, on je potražio teologe koji su poznavali Zakon u hramu u Jeruzalemu da im postavlja pitanja i da raspravlja s njima. Ukoren od svoje majke što se zadržao u hramu u dobi od dvanaest godina, Isus je odgovorio, „Niste li znali da mi se baviti onime što je Oca mojega?“ (Ivan 1:14; Luka 2:49)

On je najvjerovatnije naučio od Židovskih starješina u hramu da u skladu sa Zakonom on ne bi imao pravo ući u bilo koju posebnu službu za Boga sve dok ne navrši trideset godina starosti. Poslušan, vratio se sa svojim roditeljima, „te dođe u Nazaret, i bijaše im poslušan.“ (Luka 2:51) Kad je navršio trideset, odmah je otišao k Ivanu na Jordan, da bude kršten. Osjećaj Isusovog odanog srca u to vrijeme bio je, kako ga je David izrazio, „Uživam činiti volju tvoju, Bože moj; jest, zakon tvoj mi je u srcu.“ (Ps. 40:8)

„DRAŽESTAN“ U MOLITVI

Zasigurno, Isus je bio „dražestan“ u molitvi, i uživao je komunicirati sa svojim Nebeskim Ocem na taj način. U molitvi pored Lazarovog groba, Isus je rekao svom Ocu, „Znao sam da me ti uvijek uslišavaš.“ (Ivan 11:42) Isus je razumio da je u svakoj situaciji svog života žrtve on trebao vodstvo i snagu do čega je mogao doći jedino kroz komunikaciju sa svojim Nebeskim Ocem. Budući je bio siguran da je uho njegovog Oca uvijek bilo podešeno za čuti svaku njegovu riječ hvale i svaku njegovu molbu za pomoć, kakav je užitak Isus morao doživjeti kroz molitvu.

Previše često, na molitvu se gleda kao na potrebu koju imamo za ići k Bogu u vremenima tjeskobe i nevolje. Zaista, svaki će Kršćanin tražiti pomoć i utjehu Nebeskog Oca u takvim vremenima. Ali, u stvari, mi trebamo Gospodinovu pomoć jednako toliko kad su okolnosti života povoljne, kao i kada su nepovoljne. Trebali bi smo se pitati—jeli sve u redu s nama? Jesmo li popularni kod naših prijatelja, i da onoliko koliko nam je poznato nemamo neprijatelja? Ako je tako, mi trebamo ići k prijestolju nebeske milosti i tražiti našeg Nebeskog Oca da nam pomogne shvatiti našu potrebu za njim, kako ne bi smo postali previše samodostatni.

Isus je to razumio. Nesumnjivo da se je stavio u vrlo povoljno svjetlo pred mnoštvom kojeg je, s čudom, nahranio sa pet kruhova i dvije ribe. Sve zajedno tamo je bilo „osim žena i djece, oko pet tisuća muškaraca.“ Što je Isus učinio? Izvještaj kaže, „A kada je otposlao mnoštvo, uzađe on na goru nasamo moliti.“ (Mat. 14:21,23)

Mi ne znamo kakva je to bila molitva. U tom trenutku Isusa je zapljusnuo val popularnosti. Kad je bio iskušavan od Sotone da koristi od Boga datu moć da pretvori kamenje u kruh kako bi utažio svoju glad, on je to odbio učiniti. On je sada upotrijebio tu moć da stvori hranu za mnoštvo. Hoće li ga njihovo cijenjenje i hvala odvratiti od njegovog pravca žrtve i prouzročiti da se osjeća samodostatnim u svojoj čudotvornoj moći? Takve su misli mogle prolaziti njegovom glavom, međutim on je odmah uvidio svoju potrebu komuniciranja s Ocem, za kojega je znao da je izvor njegove moći.

ZA VODSTVO

Ponovno nam je skrenuta pažnja na Isusov molitveni život u povezanosti sa odabirom njegovih apostola. Čitamo, „Oni dana iziđe on u goru moliti te provede svu noć moleći se Bogu. Kada se razdanilo, dozva on svoje učenike i izabra od njih dvanaestoricu, koje prozva i apostolima.“ (Luka 6:12,13)

Isus je bio uvjeren, da ga Otac, uslišavši njegovu molitvu, vodi u odabiru apostola. Kasnije, u jednoj drugoj molitvi, on je ukazao na njih kao na one koje mu je Otac dao. (Ivan 17:6) To je bio dražestan primjer vjerovanja i pouzdanja. Premda je bilo istina da je Juda Iskariot, koji je kasnije izdao našeg Gospodina, bio među tima koje mu je Otac dao, Isus nije napravio izuzetak u svojoj molitvi. S vremenom mi možemo tražiti Božje vodstvo, no ipak, ako naša iskustva nisu takva kakvima bi smo mi dali prednost ili ih u potpunosti razumjeli, mogli bi smo biti skloni sumnjati. Međutim, onaj koji je bio sav dražestan imao je pouzdanja u Očevu mudrost i u njegovu sposobnost da vodi, čak i u slučaju tog pojedinca koji se kasnije bude okrenuo protiv njega.

Isus je rekao, „Hvalim te, Oče…što si ovo sakrio od mudrih i pametnih i otkrio malima. Da, Oče, jer se tebi tako svidjelo.“ (Mat. 11:25,26) Ovdje opet nalazimo Isusa u potpunom skladu sa prosudbom svog Oca. Sa ljudskog stanovišta, Isus je mogao izabrati prijateljstvo i suradnju sa elitom svog vremena—pismoznancima i Farizejima, teolozima, i drugim „mudrim i pametnim“ ljudima u Židovskom društvu. Međutim, on je znao da Otac nije otkrio Istinu tima, i osim toga, oni su mu se gorko protivili.

Oni kojima je Otac otkrio tajne kraljevstva nebeskog bili su, najvećim dijelom, neuki, ribari, poreznici i grešnici. (Mat. 13:11; Marko 4:11) Prema tome, ti su, postali njegovim učenicima i prijateljima. Oni su bili jednostavni ljudi, ali pošteni u srcu, i zahvalni za poruku. On ih je volio i zahvaljivao je svome Ocu što ih je izabrao.

Isusovo zanimanje za njegove apostole, i za one koji budu povjerovali u njega kroz njihovu službu, je očigledno u njegovoj molitvi za njih. „Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih,… A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.“ (Ivan 17:9-16)

Kakvu je dubinu zanimanja Isus tako pokazao za one koje mu je Otac dao da budu njegovom braćom i prijateljima. Kroz ovu molitvu mi možemo vidjeti još jedan aspekt slavne osobnosti onoga koji je bio u svemu dražestan, Očevog „neizrecivog dara“ nama, i s vremenom, cijelom svijetu. Zaista, Isusova ljubav obuhvaća svijet, i to je otkriveno u njegovom molitvenom životu. Čak kad se molio za one koje mu je Otac dao da budu njegovi izaslanici, on nije skrivao svoje zanimanje za svijet. Moleći za njih, Gospodin je dodao, „neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao.“ (Ivan 17:21)

U tom dragocjenom tekstu koji je prethodno citiran, koji nam govori o Božjem daru punom ljubavi njegovog „jedinorođenog Sina,“ mi smo obavješteni da „tko god u njega vjeruje“ neće „propasti, nego imati vječni život.“ Stoga, kad se Isus molio da „svijet vjeruje,“ on je molio svog Oca za život svijeta. To je u skladu s molitvom kojoj je poučio svoje učenike: „Neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.“ (Mat. 6:10) To je molitva za blagoslov svijeta. Isus se zanimao za svijet. On je došao dati svoj život kako bi cijelo čovječanstvo moglo imati priliku za živjeti.

ISUSOVA LOJALNOST

Baš kao što je u svom predljudskom postojanju, Isus, zbog svoje lojalnosti, svakodnevno bio užitak svom Ocu, tako je također bio i tijekom svoje zemaljske službe. Ubrzo nakon njegovog krštenja, Sotona je pokušao skrenuti Isusa od njegovog pravca poslušnosti, ali nije uspio. Sotona je najprije predložio Isusu da upotrijebi svoju od Boga danu moć da pretvori kamenje u kruh kako bi utažio svoju glad. Njegov je odgovor bio, „Pisano je: Neće čovjek živjeti samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.“ (Mat. 4:4; 5Moj. 8:3)

Još ćemo više cijeniti apsolutnu poslušnost Božjeg „neizrecivog dara,“ zapazimo li njegovo inzistiranje na potrebi, i važnosti, „svake riječi“ izgovorene od Oca. To je u oštroj suprotnosti sa stavom mnogih koji izjavljuju da su Isusovi sljedbenici, a koji u svojoj slabosti, traže i slušaju samo one upute iz Biblije koje se slažu s njihovim vlastitim načinom razmišljanja i postupanja. Savršeni Isus, međutim, bio je spreman poslušati svaku riječ bez obzira koliko ga to koštalo. U okolnosti koju sada razmatramo, cijena poslušnosti bila je glad i povećani otpor od njegovog „protivnika đavla.“ (1 Pet. 5:8)

Ne uspjevši u svom prvom pokušaju, Sotona je pristupio Isusu sa jednog drugog stanovišta. On je rekao, ukazujući na vrh hrama, „Ako si ti Sin Božji, baci se dolje; jer je pisano: On će anđelima svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te svojim oni nositi da se nogom ne spotakneš o kamen.“ (Mat. 4:5,6) Ovdje je bilo iskušenje na neposlušnost podržano sa krivom primjenom Svetog Pisma. Sotona se nadao da je to bilo privlačno iskušenje, jer je predložio način iznenadnog dobivanja popularnosti i slave. Onaj koji bi mogao pokazati da uživa zaštitu anđela, iako bi izazvao zakone prirode, naizgled bi imao svijet u šaci.

Na manje spektakularne načine, mnogi su od tada popustili toj vrsti iskušenja. To je, u načelu, iskušenje da se napravi prikaz velikih i predivnih dijela kao dokaz nebeskih blagoslova. (Mat. 7:22) Savršeni Isus, Božji neizrecivi dar, nije popustio tom iskušenju. Njegov je odgovor bio, „Također je pisano.“ Za Isusa, „svaka riječ“ koja je bila napisana pružala je vodstvo za njegov život. Riječi koje je ovdje primjenio bile su „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.“ (Mat. 4:7; 5 Moj. 6:16)

Samo četrdeset dana prije toga, Isus je čuo glas svog Oca u ovim utješnim riječima, „Ovo je moj ljubljeni Sin, u njemu mi je zadovoljstvo.“ (Mat. 3:17) Sa tim jamstvom kod Isusa nije bilo dvojbe što se tiče njegovog Božanskog sinovstva. Prema tome, očekivati od njegovog Oca da kaže ili učini još nešto kako bi ga uvjerio dokazivalo bi njegov nedostatak vjere, iskušavajući tako Boga da mu uskrati njegovu naklonost.

Isusa nije toliko brinulo hoće li ili ne svijet vjerovati da je on bio Božji Sin, iako je vjerovatno znao da bi to sporno pitanje na koncu moglo voditi do progonstva i smrti. Međutim, to nije bilo važno, jer je on i „postao tijelom“ kako bi dao svoju ljudsku prirodu u smrt za život svijeta. On je znao da je on bio Božji Sin, i to je bilo jedino što je bilo važno. Koliko bi samo- preispitujući primjer to trebalo biti za nas!

Sotonin treći pristup opet je bio drugačiji. Kao „knez ovog svijeta,“ on je ponudio da podjeli svoj autoritet sa Isusom. (Ivan 12:31) Uslov je bio, „ako padneš ničice i pokloniš mi se.“ (Mat. 4:9) Protivnik u ovom slučaju nije koristio nijedan biblijski redak. Bio je to jednostavno opaki pokušaj da se namami Isusa na neposlušnost. Međutim, još mu je jednom, „svaka riječ“ po kojoj je Isus živio pomogla oduprijeti se iskušenju. Njegov je odgovor bio, „jer je pisano: Gospodinu Bogu svome klanjaj se i njemu jedinom služi.“ (Mat. 4:10; 5 Moj. 6:13,14)

Isus, Božji „neizrecivi dar,“ došao je u svijet da bude kralj. On je znao da u od njegovog Oca određeno vrijeme najudaljeniji krajevi zemlje trebaju biti dovedeni pod njegovu vlast. Isus je također znao da on prvo mora žrtvovati svoj život da otkupi čovječanstvo od smrti. On je trebao vladati nad živim podanicima, ne onima osuđenima na smrti i umiranje. Postojao je samo jedan način za dobiti taj položaj u planu njegovog Oca, i to je bilo kroz poniznu poslušnost. On nije imao želju krenuti nekim drugim pravcem, jer taj „posve dražestan,“ ljubio je Boga sa svim svojim srcem, dušom, umom i snagom. (Marko 12:30)

VOĐEN RIJEČJU

Isus je volio cijeli svijet. Njegova bi prirodna želja bila da podari blagoslove ili izlječenje i Židovima i Poganima podjednako, i da objavi radosne vijesti o kraljevstvu svima. Međutim, i u tome je ostavio na stranu ono što mu je moglo biti prednost, i služio je u skladu sa svakom riječi svog Nebeskog Oca. Kad je poslao svoje učenike u službu zabranio im je da idu k ljudima iz naroda. „Nego idite radije,“ rekao je, „k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ (Mat. 10:6) Kasnije, kad je jedna Poganka tražila od njega blagoslov za svoju kćer, on je rekao, „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ (Mat. 15:24)

Ta žena bila je uporna, i Isus je nadalje objasnio, „nije pravo uzeti kruh djeci i baciti ga psima.“ Žena je na to odgovorila, „Da, Gospodine, ali i psi jedu od mrvica što padaju sa stola njihova gospodara.“ (reci 26,27) Isusovo suosjećajno srce bilo je taknuto sa tim prikazom poniznosti i vjere, i on je udovoljio ženinom zahtjevu. Činjenica da je Isus napravio ovaj izuzetak naglašava ograničenje koje je Očeva riječ stavila na njegovu službu, koju je on poštivao i slušao.

Isusova poslušnost riječi njegovog Nebeskog Oca bila je nadalje razotkrivena kroz njegovo pridržavanje vremena i razdoblja u božanskom planu. Isusovi neprijatelji, koji su ga željeli ubiti, bili su posebno koncentrirani u Judeji. Znajući to, on je veliki dio svoje službe izvršio u Galileji. „Stoga mu njegova braća rekoše: Otiđi odavde i pođi u Judeju, da i tvoji učenici vide djela koja činiš.“ Isusov odgovor bio je, „Moje vrijeme još nije došlo.“ (Ivan 7:3-6)

Isus je još uvijek bio u Galileji kad je Lazar umro. Dva dana kasnije najavio je svojim učenicima da se vraća u Judeju. Oni su ga podsjetili na opasnosti koje su bile uključene. On je odgovorio, „Nema li dan dvanaest sati?“ ukazujući na svoju svjesnost vremena. (Ivan 11:6-9) U Mateju 26:18, mi nalazimo kako Isus kaže da je njegovo vrijeme došlo. On tada nije oklijevao vratiti se u Judeju, premda je znao da treba biti uhićen i pogubljen. Prema tome, njegovo pridržavanje Očevog vremena spriječilo ga je da ne provodi bezobzirno svoj život, i također je bilo izazov njegovoj poslušnosti njegovom savezu žrtve kad je došao njegov čas.

ISUSOVA PONIZNOST

Još jedna Isusova dražesna karakterna crta bila je njegova poniznost. Bilo mu je drago posvjedočiti, „Riječi koje vam govorim, ne govorim od sebe, nego Otac koji prebiva u meni, on čini djela.“ (Ivan 14:10) Isus je nadalje posvjedočio, „Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa,“ i „jer je moj Otac veći od mene.“ (Ivan 5:30; 14:28) Isusova poniznost bila je također pokazana u njegovoj spremnosti da napusti slavu koju je imao kod Oca u svom predljudskom postojanju, kako bi postao čovjekom. Kao čovjek, on se još i više ponizio postajući slugom i trpeći ponižavajuću smrt na križu. Pavao je to izrazio tako što je rekao da se Isus „lišio,“ i „ponizio se i postao pokoran do smrti, i to smrti na križu.“ (Filip. 2:5-8)

Isus je također bio ponizan u svojoj spremnosti da objavi svoj nedostatak spoznaje s obzirom na neka vremenska obilježja Božjeg plana. Kad su ga upitali o vremenu njegovog drugog dolaska, on je ponizno priznao da ne zna, niti „anđeli nebeski, nego samo moj Otac.“ (Mat. 24:36) Kako je to u suprotnosti sa stavom nekih od njegovih sljedbenika. Premda ne znaju, oni bi ipak željeli da njihova braća misle kako oni znaju puno toga o vremenima i razdobljima koji još nisu bili otkriveni Gospodinovom narodu u cjelini.

Sada na kraju doba, kada živimo u parousii [Grčka riječ za prisutnost] našeg Gospodina, svi su posvećeni s pravom zainteresirani znati koliko će još potrajati prije nego i zadnji pripadnik Kristovog tijela otiđe s onu stranu zavjese, i kraljevstvo bude bilo uspostavljeno. To je pitanje koje Gospodinov posvećeni narod često postavlja. Većina priznaje, poput Isusa, da ne znaju. Drugi špekuliraju o tome, čak do te mjere da određuju jedan ili drugi datum. Koliko je bolje, mi vjerujemo, za sve nas da slijedimo Isusov primjer u tom pogledu, i da jednostavno kažemo da ne znamo. Uistinu taj dražesni, koji je Božji neizrecivi dar nama, primjer je u svakom pogledu prave pobožnosti i poniznosti, kojeg bi smo trebali nastojati oponašati.

ISUSOVA PODLOŽNOST

Isus je bio podložan svemu što je bila Božja volja za njega. Podložnost je usko povezana sa poniznošću. Ona podrazumijeva poniznost kad smo suočeni s ozbiljnom kušnjom i patnjom. Petar je napisao u vezi Isusa, „on koji je vrijeđan nije uzvraćao vrijeđanjem, mučen nije prijetio, nego se prepustio onomu koji sudi pravedno.“ (1 Pet. 2:23)

Isus je znao da bez dopuštenja njegovog Oca, neće imati niti jedno jedino iskustvo, gorko ili slatko. Prema tome, on nije, tražio odmazdu protiv onih koji su ga progonili, nego je jednostavno tražio od svog Oca mudrost da nauči koju god lekciju koja bi mogla biti uključena. On se molio za snagu da prihvati udarce sa tom poniznošću koja će mu pomoći da gleda na svog Oca i kaže, „ali ne moja volja, nego tvoja neka bude.“ (Luka 22:42)

ISUSOVA SAMILOST

Isus je bio suosjećajan i samilostan. Mi čitamo da kad on „vidje mnoštvo, sažali se nad njima, jer bijahu iscrpljeni i raspršeni kao ovce bez pastira.“ (Mat. 9:36) Prikaz načina na koji je Isus bio potaknut samilošću da žrtvuje vrijeme i snagu u korist mnoštva dat nam je u povezanosti sa njegovim čudom hranjenja mnoštva.

To se dogodilo istog dana, i vrlo brzo nakon toga, kad je Isus rekao svojim učenicima, „Dođite i vi u nasamo na pusto mjesto i otpočinite malo.“ Razlog za taj poziv ovako je bio objašnjen, „jer su mnogi ljudi dolazili i odlazili pa oni nisu imali vremena ni jesti.“ (Marko 6:31) U pokušaju da umaknu od mnoštva kako bi bili sami i odmorili se, Isus i njegovi učenici ušli su u brodić i prešli na suprotnu obalu Galilejskog mora. Izgleda da nije bila velika udaljenost, jer su mnogi, zapazivši što se dogodilo, požurili oko ruba vode i došli do suprotne obale na vrijeme da pozdrave Učitelja kad je stigao. (reci 32,33)

Pokušaj da napuste mnoštvo nije uspio. Što je Isus učinio u vezi s time? On je mogao usmjeriti svoje učenike da otplove brodom natrag na sredinu mora i da se tamo odmore. Međutim, on to nije učinio, i izvještaj objašnjava zašto, „A kad je Isus izišao, ugleda on mnogo naroda: i sažali se na njih, jer bijahu kao ovce bez pastira, i poče ih mnogo toga naučavati.“ ( redak 34) To je bilo u vrijeme kad je bio umoran, kad je trebao počinak, međutim njegova samilost prema mnoštvu ne bi mu dopustila da otpočine. Nakon što je poučio mnoštvo o „mnogo toga,“ on je tada izveo zapanjujuće čudo kad ih je nahranio prouzročujući čudesno umnožavanje nekoliko kruhova i riba. (reci 38-44)

Ispitajmo naš stav prema Gospodinovoj službi u usporedbi s time. Možda smo skloni služiti mu samo kad je to prikladno, i kad nam to paše. Umjesto toga, budimo spremni odreći se potrebnog odmora, odustati od osobnih planova, i zanemariti naše osobne prednosti zbog našeg sažaljenja prema onima kojima imamo prednost služiti prisiljavajući se da žrtvujemo tijelo i njegove interese. To je bio Isusov stav. On je zaista bio „čovjek boli,“ ne zbog svojih vlastitih životnih okolnosti, nego zbog svog suosjećanja za od grijeha bolesni i umirući svijet. (Iza. 53:3)

U najkraćem ali ipak veoma snažnom retku u Bibliji, rečeno nam je da „Isus zaplaka.“ (Ivan 11:35) To je bilo onda kad je stajao pored groba svog prijatelja Lazara. Okružen s ožalošćenima, i shvaćajući da će veliki neprijatelj smrt nastaviti zahtjevati svoje žrtve još tokom dugo vremena koje je trebalo doći, šireći tugu i patnju posvuda, suosjećajno i samilosno Isusovo srce bilo je svladano.

REVAN

Isusa je izjela revnost za Očev dom. (Ps. 69:9) On je rekao, „Moje jelo je činiti volju onoga koji me poslao i dovršiti njegovo djelo,“ i „dok je još dan, moram činiti djela onoga koji me poslao: dolazi noć, kada nitko ne može raditi.“ (Ivan 4:34; 9:4) Kasnije, u sjeni križa, Isus je rekao u molitvi svom Nebeskom Ocu, „dovršio sam djelo koje si mi dao za obaviti.“ (Ivan 17:4)

Isus je to izjavio znajući da je njegova aktivna služba bila zaokružena. On će i dalje biti biti iskušavan. On će i dalje trebati podnositi ismijavanje i bičevanje. Čak dok je visio na križu, on je svjedočio u vezi svog dolazećeg kraljevstva i rajskih uvjeta koji će biti obnovljeni širom svijeta. I na koncu, kada je i zadnji djelić njegove ljudske snage otišao, on je pogledao prema svom Ocu i rekao, „Dovršeno je.“ „U tvoje ruke predajem duh [dah života] svoj.“ (Ivan 19:30; Luka 23:46)

Vjerno, čak do smrti, ovaj neizrecivi Božji dar, bio je primjerom svih tih pohvalnih aspekata savršenstva, zbroj kojih ga je učinio „posve dražesnim.“ S njegovom smrću došlo je najveće ostvarenje kao čovjeka Krista Isusa, jer je to pružilo priliku života svima koji će vjerovati u njega. Iz tog razloga je Nebeski Otac i poslao svog Sina u svijet, i sada je Isus opravdao Očevo povjerenje u njega.

Prema tome, kada razmišljamo o Isusovom rođenju, imajmo na umu da bi to bilo uzaludno da on nije bio spreman položiti taj savršeni život. Zahvalimo Bogu za Isusovo rođenje, ali također tražimo milosrđe, vodstvo, i pomoć kroz zaslugu njegovog žrtvovanog života. Radujući se rođenju Božjeg neizrecivog dara, imajmo na umu našu doživotnu prednost oponašanja njega u poslušnosti i odanosti; u molitvi; u lojalnosti Riječi Božjoj; u odupiranju iskušenju; u poniznosti; u podložnosti Očevoj volji; i u suosjećajnoj samilosti prema cijelom uzdišućem stvorenju. Kao i kod Isusa, neka bi nas revnost za Očev dom nastavila izjedati sve dok i posljednja mrvica naše snage ne bude bila predana njegovom djelu i slavi.