Sveti Duh Nije Za Prodaju
|
Ključni redak: „Pokaj se, dakle, od te svoje opakosti i moli Boga ne bi li ti se oprostila namisao tvog srca.“ Izabrani tekst: |
KAKO RAZMATRAMO ovu pouku, prikladno je najprije definirati izraz „Sveti Duh.“ Šira definicija ovog pojma je ovo: Božanska volja, utjecaj, ili moć, pokazani u bilo koju svrhu u skladu s Božanskim pripremama, bilo kroz mehanička ili inteligentna sredstva. Kad je korištena u Bibliji, riječ „Duh“ je prijevod Hebrejske riječi ruach u Starom Zavjetu, i Grčke riječi pneuma u Novom Zavjetu. Obje riječi imaju značenje „vjetra,“ „struje zraka,“ ili „daha.“ Zato jer su to sve nevidljive ali moćne sile, ruach i pneuma obje prikladno predstavljaju bilo koju nevidljivu silu ili utjecaj čiji je izvor Bog.
Premda je, po tim definicijama, Sveti Duh često iskazan kroz sredstva koja su izvan ljudskog vida, on igra ključnu ulogu u odnosu na Božje ophođenje sa njegovim narodom. Kao dah života, Sveti Duh – ruach – označava moć po kojoj čovjek živi. Također je, zajedno s pneumom, moć koja može utjecati ili voditi um. Trebalo bi naglasiti da Biblija uči, u potpunom skladu sa gore navedenim definicijama i primjerima, da je Sveti Duh sila i utjecaj – ne biće ili osoba. (1 Moj. 6:17; Ps. 51:11; Iza. 42:1; Luka 11:13)
U Božjem planu, dan Pedesetnice je označio vrijeme kada je on ustanovio posebno „začinjanje“ njegovog Svetog Duha u umovima Apostola i drugih Isusovih učenika. Međutim, zobg toga što je to nevidljiva sila, Bog je vidio potrebu pružiti izvjesne čudesne znakove—nazvane „darovi“—kao vidljive dokaze Ranoj Crkvi da će sada njegov Duh biti snažna sila u njihovim umovima i životima. Ti su „darovi“ najprije bili dani Apostolima, koji su zatim bilo ovlašteni prenijeti ih na druge „polaganjem ruku“—još jedan izvanjski znak. Iako su „darovi“ bili različitih vrsta, glavna svrha kojoj su služili bila je pomoći ranim Kršćanskim vjernicima u njihovom razumijevanju Riječi Božje. Oni su također pružili jasan dokaz da je Rana Crkva bila uspostavljena Božjim autoritetom—ne čovjekovim. (1 Kor. 12:4,8-10,28-31; Djela 8:14-17)
Kontekst našeg Ključnog Retka je u vezi iskustva koje su Petar i Filip imali s čovjekom koji se zvao Šimun. U Djelima 8:9-11 nam je rečeni da je Šimun bio vračar u području Samarije. Filip je otputovao u Samariju da propovijeda „o Božjem kraljevstvu i imenu Isusa Krista,“ i mnogi su povjerovali i bili kršteni, (redak 12) Šimun je također uzvjerovao i bio kršten. Bio je sa Filipom i svjedočio „čudesima i znamenjima koja su činjena.“ (redak 13)
Zatim nam je rečeno da su apostoli koji su bili u Jeruzalemu, čuvši da su mnogi u Samariji prihvatili Riječ Božju, poslali Petra i Ivana u to područje. Po svom dolasku, oni su okupili te nove vjernike zajedno. Petar i Ivan molili su se za njih, i zatim „položili ruke na njih, i oni su primili Duha Svetoga.“ (reci 14-17) Kad je Šimun to vidio, ponudio je Apostolima novac, i zatražio ako bi mu mogli dati „moć“ da „polaže ruke“ na nove vjernike. (reci 18,19) To je izazvalo oštre riječi od strane Petra da pokaže Šimunu da ima posla s Bogom i sa svetim stvarima. On mu je rekao, „Novac tvoj neka ide u propast zajedno s tobom…jer tvoje srce nije pravo pred Bogom,“ na što je dodao riječi našeg Ključnog Retka. Šimun je odgovorio s nekom mjerom pokajanja, govoreći, „Molite vi za mene.“ (redak 24) Ova nas pouka podsjeća na Isusove riječi, „Ne možete služiti Bogu i mamonu.“ (Mat. 6:24)