Nemoj Samo Vjerovati – Nego Radi

„Ovo je djelo Božje, da vjerujete u onoga koga je on poslao.“ —Ivan 6:29

SVETO PISMO nam govori da je bez vjere nemoguće ugoditi Bogu. (Hebr. 11:6) To je razumljivo, jer mi vidimo isto načelo kao primjer u ljudskim odnosima. Ako je međusobno povjerenje zahtjev za iskreno prijateljstvo među ljudskim bićima, koliko je više potrebnije imati vjeru u Boga ako mu želimo ugoditi i uživati bogate koristi koje proizlaze iz prijateljstva s njim. Abraham je bio nazvan Božjim prijateljem, zato što je bio vjeran i vjerovao obećanjima koja mu je Bog dao. (Jak. 2:23) Tijekom svih doba njegovih planova i nauma, vjera u Boga otvorila je vrata božanske naklonosti svim blagoslovima i iskazala je čast njegovoj mudrosti i ljubavi koje mu je bilo po volji pružiti svom narodu.

Ne postoji drugi pristup bliskom odnosu s Bogom izuzev kroz vjeru. Sva djela pravednosti, odvojena od vjere, su poput „prljave haljine“ u njegovim očima. (Iza. 64:6) Svaki pokušaj s naše strane da surađujemo u njegovom planu koji nije temeljen na poptunom pouzdanju u njega i vjeri da su njegova volja i način postupanja najbolji, neprihvatljiv je. Osim toga, naša vjera u njega mora biti apsolutna – toliko puna i cjelovita da što god on otkriva da je njegova volja, iako to moglo voditi u oskudicu, teškoću, patnju, ili smrt, mi ćemo ju izvršiti. Vjera koja se pouzdaje u Boga samo onda kada sunce radosti osvjetljuje naše živote nije vrsta vjere koja sačinjava temelj pravog prijateljstva s Bogom.

Toliko je temeljna za pomirenje s našim Stvoriteljem vjera u njega da u našem tekstu Isus pokazuje da je ona ukupan zbroj svega što bi se s pravom moglo smatrati „djelom Božjim.“ U ovom je odlomku pokazano da je pravi ispit vjere u Boga prihvaćanje Isusa, kojeg je Bog poslao. Mnogo lakše shvatimo punu snagu misli kada se sjetimo da je to bilo upućeno narodu koji se smatrao posebnom izabranim od Boga na zemlji, onima kojima je Bog povjerio svoje djelo blagoslivljanja svih naroda.

Izraelci su se pozivali na Abrahama kao svog oca i Mojsija kao svog zakonodavca. Oni su vjerovali da će obećanja data Abrahamu što se tiče njegovog „sjemena“ imati ispunjenje kroz njih. Oni su se smatrali Božjom kraljevskom nacijom, njegovim posebnim narodom, i da Mesija bude uzdigao njihovu naciju da bude istaknuta na zemlji. Smatrali su da im se svi drugi narodi trebaju pokloniti, da bi primili Božje obećane blagoslove. Kako su oni razumjeli stvar, to je bio Božji program za ljudsku obitelj, „djelo Božje“ na zemlji, za kojega su oni pretpostavljali imati zajamčen udio.

Osim toga, Izraelci su pretpostavljali da su bili osposobljeni biti Božjim slugama kroz njihovo držanje Zakona. Zaista, oni su gledali na svoje mnoge obrede kao da su bili s pravom dio djela Božjih. Izrael kao narod nikada nije bio vjeran u držanju Zakona, nego su napravili prizor od vanjske poslušnosti njemu i njegovim obredima. Međutim, oni nisu uspjeli, pokazati iskrenu vjeru u Boga, i to je bilo pokazano tijekom cijelog razdoblja njihovog postojanja kao nacije. To ih je držalo u pustinji četrdeset godina nakon što su napustili Egipat. To je spriječilo njihov ulazak u počinak pod vodstvom Jošue. To ih je dovelo do gubitka nacionalne neovisnosti kad su ih zarobili Neznabožački narodi, i spriječilo ih da prihvate Mesiju kad im je došao kod svog prvog dolaska. Oni su mislili da su bili pravi sluge Božji, i mogli su to biti, međutim njihov nedostatak ispravne vjere u Boga spriječio je njihovo sudjelovanje u njegovim djelima.

PARTNERI S BOGOM

Postoji djelo koje treba raditi za Boga, i Sveto Pismo ukazuje na one koji su „suradnici“ s njim. (2 Kor. 6:1) Međutim, Bog neće koristiti bilo koga u takvom uzvišenom djelu tko nema potpunu vjeru i pouzdanje u njega. Citirajući ponovno riječi našeg teksta, Isus je rekao, „Ovo je djelo Božje, da vjerujete u onoga koga je on poslao.“ Ovo udara pravo u korijen najštetnije slabosti Izraleaca. Oni su smatrali da su narod, kojima, i kroz koje treba doći obećani Mesija. Oni su tvrdili da su Božji suradnici na zemlji, ipak sve su njihove tobožnje tvrdnje, i ambicije bile besmislene ako nisu vjerovali u Mesiju kojeg je Bog poslao.

Bio Židov ili Neznabožac, nitko ne može biti suradnik sa Bogom osim kroz Isusa. Sve je od Oca i kroz Sina. (1 Kor. 8:6) „Za izvršenje u punini vremena“ Bog će „sve sakupiti pod jednu glavu u Kristu, i što je u nebu i što je na zemlji, i u njemu.“ (Efež. 1:10) Vjera u Isusa je neophodna, i za naše spasenje i kao temelje prihvatljive službe Bogu. Cijeli Božji plan – sva njegova djela – je u svrhu sakupljanja čovječanstva k Isusu, kroz vjeru u njega. To je djelo koje neće biti potpuno napravljeno sve do kraja „izvršenja u punini vremena.“

„Vjerovati“ u Isusa je mnogo dalekosežnije u svojem dubljem smislu nego su mnogi pretpostavljali. Bilo je to za Židove kod njegovog prvog dolaska. Oni su očekivali Mesiju koji će uzvisiti njihovu naciju na položaj slave među drugim nacijama. Stoga, nisu bili spremni vjerovati u onoga koji je bio „prezren i odbačen od ljudi.“ (Iza. 53:3) Nakon što je Isus bio podignut iz mrtvih on je rekao dvojici svojih učenika da su bili „sporog srca da vjeruju“ svemu što su proroci rekli glede Mesije. (Luka 24:25) Oni su likovali nad obećanjima o Mesijinoj slavi ali nisu vjerovali proročanskom izvještaju koji govori o njegovoj patnji i smrti.

Židovi su bili „sporog srca“ vjerovati u ono što nije bilo za njihovo likovanje. Kroz sva doba to je sačinjavalo glavni ispit iskrene vjere. Abraham je pokazao svoju živu vjeru u Boga poslušnošću koja je prouzročila da napusti svoj narod i dom svog oca. Zasigurno nije bilo privlačan izgled za Abrahama da napusti svoj dom u Uru i da započne dugo putovanje u zemlju obećanja, „ne znajući kamo ide.“ (Hebr. 11:8) Međutim, da to nije učinio, on ne bi dao dokaz da je uistinu vjerovao Bogu.

Sav bi Izrael spremno povjerovao u Isusa da je on došao u slavi i u osvajačkoj moći. Međutim, zato što je bio krotka i ponizna srca, prijatelj poreznika i grešnika, i ukoravatelj nepravednosti, oni su „lice otklanjali“ od njega. (Iza. 53:3) Oni koji su vjerovali učinili su to na veliki osobni trošak. Oni su izgubili svoj ugled među svojim bližnjima. Ubili su im njihovo ime. Njihova je vjera stavila na njih dužnost da postanu svjedoci za prezrenog Nazarećanina, ne samo u Judeji nego do najudaljenijih djelova zemlje. Da su odstupili od svog vjerovanja, bilo bi to dokaz da njihovo ispovijedanje vjere nije bilo od srca niti iskreno.

VJERA UZ DJELA

Jakov izjavljuje da je „vjera bez djela mrtva.“ (Jak. 2:20) To je očigledno po svim pitanjima Kršćanskog učeništva. Kad je Isus rekao da su vjerovanjem u njega bila ostvarena djela Božja, on ne misli da svu sva djela Božja koja se očekuje da izvrše njegovi sljedbenici samo formalna ispovijest da je on Mesija i Otkupitelj svijeta. Isus je rekao previše drugih stvari u objašnjenju pravog učeništva da nas spriječi da ne protumačimo pogrešno ovu jednu izjavu i to toliko totalno da u njoj nađemo izgovor za lakši način življenja Kršćanskog života.

Isusovi su učenici vjerovali u njega. Oni su imali pouzdanje da je on bio Mesija i vizualizirali su slavu njegovog kraljevstva. Oni su željeli biti s njim u tom kraljevstvu. Majka dvojice od njih, ambiciozna za svoje sinove, zatražila je da jedan mogne sjesti njemu zdesna a drugi s lijeva u kraljevstvu. Isus ih je upitao, „Možete li piti čašu“ iskušavajućih iskustava „koju ću ja piti i krstiti se krštenjem“ u žrtvenu smrt, „ kojim sam ja kršten?“ (Mat. 20:22) Ovdje je bilo nešto daleko preko samo davanja mentalnog pristanka na činjenicu o njegovom Mesijanstvu. U tome je bio pravi ispit njihove vjere – ozbiljan ispit – spremnosti da trpe i umru s njim.

Vjerovati u Isusa u punom, apsolutnom smislu znači vjerovati da je kroz njega izvršen cjeli plan ljudskog otkupljenja i spasenja. To znači prihvatiti njegovu vodeću ulogu u tom planu vjernim sljeđenjem njegovih stopa. To znači prihvatiti njegovo poglavarstvo u tijelu kojega smo udovi, vođeni njegovom voljom. To znači spremnost slušati njegove zapovjedi, biti vođen njegovim načelima, i umrijeti kao što je on umro. To je rad za Boga i govoriti stvari koje nam je dao da ih objavimo, poput Isusa. Naša vjernost po svim tim pitanjima dokazuje našu iskrenu vjeru u Isusa, onoga koji je bio „poslan“ od Boga.

U kratko, pravi dokaz naše vjere je naša spremnost da vršimo Božju volju kako je izražena u i kroz Isusa, čak kada je njegova volja u suprotnosti našim prirodnim sklonostima. Propovijed na Gori sadrži mnoge izraze božanske volje koje nije lako provesti u našim životima. Na primjer, mi smo poučeni ljubiti svoje neprijatelje i da činimo dobro onima koji nas preziru i progone nas. Upute poput ovih idu protivno volji tijela. Međutim ako vjerujemo u Isusa, mi ćemo ih poslušati, bez obzira na cijenu.

OZBILJAN ISPIT

S tim u vezi mi smo vidjeli nadahnjujuće primjere posvećenih vjernika koji su odbili govoriti loše o, ili omalovažiti na bilo koji način, one koji im se suprotstavljaju, zato što je to suprotno Učiteljevim uputama. Zauzeti takav položaj nema sumnje da je mnogo koštalo te Isusove sljedbenike. Oni su bili prezreni od svojih nevjerujućih prijatelja i rođaka. S nekima se nema sumnje postupalo nepravedno i sa zlom voljom. Svi su oni najvjerovatnije pretrpjeli na jedan ili dugi način – ponekad okrutno, a u drugim slučajevima manje ozbiljno.

Zašto je to tako? To je jednostavno zato što su ti vjerni Kršćani vjerovali u Isusa u punoj mjeri koja vodi u poslušnost. S druge strane, mnogi tobože vjeruju ali tvrde da Gospodareva učenja o ljubavi nisu praktična za ovo vrijeme i doba, smatrajući da kad bi on bio ovdje danas da bi on najvjerovatnije promjenio svoje upute po tom pitanju. Na taj način, mnogi se tobožnji vjernici približavaju Gospodinu svojim ustima, ali njihova su srca daleko od njega, kao što je prorok i prorekao da će biti. (Iza. 29:13; Mat. 15:8)

Kada je Isus prvi puta poslao svoje učenike u službu, tim su vjernicima bile date upute koje su se uvijek činile veoma radikalnima polovičnim Kršćanima. On im je rekao, „Ne brinite se za život svoj što ćete jesti,“ ili kako će te biti obučeni. (Luka 12:22; Mat. 6:25,31) Njihova spremnost da poslušaju te upute bio je praktičan ispit njihove iskrene vjere u Isusovo vodstvo. Bio je to ozbiljan ispit, zato što je ideja bila suprotna ljudskoj mudrosti, koja je zaključila da bi to bilo nerazumno i ludo odvažno razmišljanje. Isti je ispit bio pokazan u načinu postupanja Abrahama kad je on napustio svoj narod i dom svog oca. Međutim, kao i kod Abrahama, tako je bilo i sa tim učenicima – njihova poslušnost Gospodinovim uputama bila je dokaz njihove vjere.

Kasnije, pred kraj svoje službe, Učitelj je upitao te vjerne, „je li vam što nedostajalo?“ (Luka 22:35) Ne, nije. Ne postoji nikakva opasnost o nedostajanju bilo zemaljskih ili duhovnih blagoslova toliko dugo dok smo mi vjerni Gospodinovim zapovjedima, jer obećanje je „neće uskratiti dobra onima koji hode čestito.“ (Ps. 84:11)

Gotovo je dvije tisuće godina prošlo od kad je Isus dao upute svojim učenicima, i mnoge od životnih okolnosti su sada posve drugačije od onih u vrijeme njegovog prvog dolaska. Ipak osnovna načela iza tih uputa su ista, i poslušnost njima je još uvijek jedan od najozbiljnijih ispita naše vjere. Kao Isusovi učenici danas, mi smo također pozvani biti njegovim poslanicima, njegovim predstavnicima. Naša vjera, koja vodi ka potpunom posvećenju za vršenje Božje volje, stavlja nas u sklad s Bogom, i sa istinom i pravednošću. Nama je jasno rečeno da mi više nismo sluge sebe, nego Boga. Naš je pristup cijelom nizu životnih iskustava time promjenjen.

Glavna briga muškarca ili žene u svijetu je da „zaradi za život.“ Od djetinjstva počinje planiranje, obrazovanje, i rad za materijalne potrebe kuće, hrane, odjeće i na koncu za udobnost i sigurnost u starosti. To je sve opravdano za tjelesnog čovjeka. Međutim, vjera u Krista, ako je iskrena i potpuna, mjenja cijeli pogled i pristup. Svesrdni vjernik zapaža upute Svetog Pisma što otkriva da je njegova glavna briga sada služiti Nebeskom Ocu. On i dalje prepoznaje da treba hranu i odjeću kao i njegova obitelj. Međutim, čineći to, on shvaća da je glavni smisao njegovog života da vrši Božju volju i Božje djelo.

Nije lako napraviti tu promjenu u našim srcima i životima. Samo će nam neograničena vjera u Boga i Isusa pomoći u tome. To je radikalna promjena, i u onoj mjeri u kojoj naši neposvećeni prijatelji saznaju za to mislit će da smo ludi, i da naše prosuđivanje nije zdravo. Religija je u redu, takvi mogu reći, sve dok je unutar granica i u svojoj ispravnoj sferi. U redu je, oni kažu, ići u crkvu nedjeljom i slati našu djecu u Nedjeljnu školu. To je dobro za našu djecu, i sat vremena u crkvi neće nauditi nikome od nas, ali učiniti religiju glavnom u našem životu, to je u redu za svećenika. To je njegov posao, i on je za to plaćen.

Tako se pravi vjernik nalazi u sukobu sa svijetom i mnogim tobožnjim Kršćanima. Međutim, njegova mu prava vjera ne ostavlja drugi izbor. On se raduje imati udjela u zadatku koji nam je dan: „Sada smo dakle poslanici za Krista,“ i imamo „službu pomirenja.“ (2 Kor. 5:20,18) Iz te i drugih uputa on zna da je bio pozvan biti svećenikom, i kao svećenik Božji njegov je glavni posao služba Svemogućemu. On ne očekuje plaću za svoje službe, jer njih se treba izvršiti slobodno i bez određenih granica, da bi drugi mogli biti blagoslovljeni.

POTREBNE STVARI

Za neke je ozbiljan ispit vjere čekati na Gospodina. Spoznaja o Bogu i o njegovim planovima i naumima je toliko nadahnjujuća da želimo o njoj pričati naširoko i nadaleko. Ako pretpostavljamo da smo ograničeni zbog Biblijskih odgovornosti prema našim obiteljima, mogli bi smo biti iskušani da zanemarimo te obaveze da bi smo se mnogo potpunije posvetili službi Gospodnjoj. U takvom slučaju, ispit naše vjere bio bi naša poslušnost uputi i upozorenju da „ako li se tko ne skrbi za svoje,…zanijekao je vjeru.“ (1 Tim. 5:8)

To može biti vrlo složeni ispit vjere. Mi možda vidimo potrebu za radnicima u vinogradu, i smatrajući da mi imamo sposobnosti za neki određeni dio posla, biti skloni razmišljati da Gospodin zasigurno ne želi da zanemarimo tu priliku samo zato što imamo obitelj o kojoj treba brinuti. Međutim, to bi moglo biti tjelesno razmišljanje. Bilo koja služba koja je izvršena suprotno jasnim uputama Božje Riječi, poput gore navedene, nije mu prihvatljiva i dokazuje nedostatak pouzdanja u božanske pripreme.

Mojsije je čekao četrdeset godina prije nego je Gospodin bio spreman upotrijebiti ga. Isus je čekao osamnaest godina. U starosti od dvanaest godina želio je baviti se onim što je Oca njegova, međutim sve dok nije bio star trideset nije mogao ispravno ući u tu službu. Stoga, ako upute Riječi Božje i životne okolnosti čini se kao da na neko vrijeme ograničavaju naše aktivnosti u Gospodinovoj službi, trebali bi smo strpljivo čekati. U međuvremenu, trebali bi smo najbolje što možemo iskoristiti koje god mogućnosti možemo s pravom uživati. Tako ćemo očitovati našu pravu vjeru i ispravnu pripremu srca za veće prednosti službe u „svoje vrijeme,“ u skladu sa Božjim vodstvom i usmjerenjem.

VJERA I POSVEĆENJE

Kao što smo vidjeli, prava i potpuna vjera podrazumjeva djelovanje. Vjera u Krista prema tome znači potpuno posvećenje—i njegovo svakodnevno obnavljanje—da vršimo Božju volju kako je izražena kroz njegovog Sina. Ako kažemo, „Da, Gospodine, ja vjerujem,“ to je jednako kao da mu kažemo da bi on trebao uzeti naše živote i koristiti ih na svoju slavu. Bilo koji drugi stav ne bi uspio otkriti iskrenu i punu vjeru.

Razmislimo što je to što mi ispovijedamo da u to vjerujemo. Mi vjerujemo da je Isus Sin Svemogućeg Stvoritelja i Boga svemira, i da je on bio s Ocem od početka i sudjelovao s njim u djelu stvaranja. Mi vjerujemo da je ljudska rasa bila stvorena da zauvijek živi na ovoj zemlji, i da su bolest i smrt ušli u svijet samo zbog grijeha. Mi nadalje vjerujemo da je Stvoritelj svemira, kojeg mi nazivamo našim Nebeskim Ocem, poslao svog Sina u svijet da otkupi umiruću rasu i vrati čovječanstvo u život. Mi vjerujemo da su Kristovi sljedbenici ovog doba pozvani da sudjeluju u njegovim patnjama sada i da im je obećan udio u njegovoj kraljevskoj slavi – budu li vjerni do smrti.

Sve je to uključeno u našu vjeru u Isusa, jer on je utjelovljenje cijelog plana Božjeg. Nije li stoga očito, da takva vjera obavezno mjenja cijelu našu životnu perspektivu? Od koje su vrijednosti prolazne igračke i radosti sadašnjeg i nesigurnog ljudskog života kad ih se usporedi sa prednosti koja je naša biti „suradnicima“ s Bogom? (2 Kor. 6:1) Kad jednom dopustimo snazi naše vjere da nas ispravno uhvati, nema ništa što možemo učiniti osim da se stavimo u potpunosti u Božje ruke da budemo upotrijebljeni u skladu sa mudrim odlukama njegove volje.

Uistinu vjerovati znači mnogo. Ona nas neminovno mora voditi da potpune predaje nas samih Bogu i posvećenja svega što imamo i što jesmo vršenju njegove volje. Na taj načim mi sudjelujemo u „djelu Božjem“ prema njegovom planu vjekova, i potpuno „vjerujemo u onoga“ kojeg je Bog poslao da bude naš Otkupitelj, učitelj, i savršeni primjer, da bi smo mogli biti sluge pomirenja i sada i kad budemo uzvišeni u kraljevsku slavu.