Djela Apostolska

„A mnoštvo vjernika bilo je jedno srce i jedna duša… I apostoli su s velikom silom svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa Krista, i velika je milost bila na svima njima.“ —Djela 4:32, 33

SVI KOJI iskreno nastoje razumjeti Božji veliki plan za spasenje i konačni blagoslov čovjeka trebali bi također imati i čežnju da još bolje upoznaju Sveto Pismo. U nadahnutoj Riječi Božjoj mi nalazimo ključeve za naše cijenjenje Stvoriteljevih nauma punih ljubavi za njegovu ljudsku obitelj. S tim u vidu, prikladno je da s vremena na vrijeme na stranicama Svanuća predstavimo pregled raznih biblijskih knjiga, takav kakav ćemo ovdje razmotriti.

Puno ime pete knjige Novog Zavjeta je „Djela Apostolska,“ iako se obično naziva jednostavno „Djela.“ Kao što i ime govori, ona je najvećim djelom, ljetopis aktivnosti u kojima su Kristovi apostoli igrali aktivnu ulogu. Poput četiri evanđelja, Djela su uglavnom povijesnog karaktera, ali isprepletena s njenim izvještajem događaja u ranoj crkvi u kojem se može naći neke od najvažnijih doktrinarnih i pouka pobožnosti nego igdje drugdje u Bibliji.

Ovu je knjigu napisao Luka, i započinje s ovim riječima, „U mojemu prvom djelu [Evanđelje po Luki],…izvijestio sam o svemu, što je Isus činio i učio Do dana, kad je apostolima Duhom Svetim izabranima dao naloge i onda bio uzet u nebo.“ (Djela 1:1,2) Prvo poglavlje Djela je prijelaz sa Kristovog života u eru apostola, jer bilježi Isusovo posljednje pojavljivanje pred njima, i zadatak službe koju su trebali izvršavati u njegovo ime nakon što ih napusti. (reci 4-11)

Osmi redak prvog poglavlja bilježi obećanje koje je dao uskrsnuli Isus. On je naveo da Sveti Duh uskoro treba doći na apostole, i da oni u moći, i autoritetom, Duha trebaju biti njegovi „svjedoci…u Jeruzalemu, i po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje.“ (Djela 1:8)

Drugo poglavlje bilježi ispunjenje obećanja kojeg je Isus dao da će poslati Svetog Duha. Jednostavno rečeno Sveti Duh je sveta moć, ili utjecaj Božji, poslan da ostvari bilo kakvu namjeru.

On je došao na učenike koji su čekali u Jeruzalemu na čudesan način, da učvrsti njihovu vjeru i pouzdanje u Isusa kao Mesiju. On ih je napustio, i premda su bili uvjereni u njegovo usksrnuće iz mrtvih , oni bili u teškom položaju predstaviti ga bez tog čvrstog dokaza o njegovom povratku u nebeske dvore. Prema tome, u ispunjenju svog obećanja on je poslao Sveti Duh da počiva na njima.

Ovo predivno iskustvo dogodilo se „kada dođe dan Pedesetnice.“ (Djela 2:1) Pedesetnica je bila jedan od posebnih blagdana i dana Židovskih okupljanja, i mnoge tisuće od njih posjetile su Jeruzalem za tu prigodu. To je značilo da je u to vrijeme u gradu bilo Izraelaca iz mnogih zemalja, koji su govorili jezik zemlje u kojoj su živjeli.

Tako se stvorila prekrasna prilika da Gospodin očituje svoju naklonost na učenicima, čudesno ih obdarujući sa sposobnošću da govore svojoj braći iz različitih zemalja na njihovim vlastitim domaćim jezicima. Stoga je jedno od očitovanja Svetog Duha u to vrijeme bila sposobnost da „govore drugim jezicima.“ (Djela 2:4-8) Bilo je to vrlo praktično očitovanje božanske moći, i ostvarilo je Božju zamisao da svim raspršenim prirodnim potomcima Abrahama koji su tamo bili sakupljeni da svjedočanstvo što se tiče Isusovog Mesijanstva.

Isusovi neprijatelji su se sada suprotstavili njegovim sljedbenicima, i optužili ih da su bili opijeni. Apostol Petar je brzo i odlučno demantirao tu optužbu, i u jednoj od najrječitijoj propovjedi koja je ikada bila održana, on je objasnio svojim slušaocima pravo značenje onog što se dogodilo. On je ustanovio činjenicu o Isusovom uskrsnuću iz mrtvih, i pokazao je da je to bilo u ispunjenju Ps. 16:10, gdje je Isus proročanski prikazan kako govori svom Bogu, „jer dušu moju nećeš ostaviti u Podzemlju ni dati da Svetac tvoj truleži ugleda.“ (Djela 2:27)

Izvještaj navodi da su ljudi bili „potrešeni u srcu“ Petrovom propovjedi, posebno izravnim načinom na kojeg je on optužio naciju za Isusovo raspeće. Oni su pitali što bi trebali učiniti s obzirom na okolnosti, i on ih je pozvao „Pokajte se i neka se svaki od vas krsti…u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha, i primit ćete dar dar Duha Svetoga.“ (reci 36-38) Tri tisuće se odazvalo na Petrovu poruku tog dana, i bili su kršteni u ime Isusa Krista. (redak 41)

„VREMENA OBNOVE“

Treće poglavlje bilježi još jednu divnu Petrovu propovijed, koju je održao kratko nakon Pedesetnice. Pozadina je bila posve drugačija od one u kojoj je iznio Pentekostalnu propovijed. Zajedno sa Ivanom, Petar je otišao u hram na molitveni sat. Kod vratiju hrama nazvanih „Prekrasna,“ on je vidio čovjeka koji nije bio u stanju u hodati od svog rođenja. U Isusovo ime, Petar je izlječio čovjeka, omogućujući mu da hoda, čak do mjere „skakanja.“ (reci 1-8)

Mnoštvo je bilo znatiželjno, i Petar je iskoristio tu prigodu da im objasni kako je to čudo bilo izvršeno u ime, i snagom, uskrslog Krista, onoga kojeg su oni razapeli. Zatim je dodao, „Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši pa od [lica] Gospodina dođu vremena rashlade te on pošalje vama unaprijed namijenjenog Pomazanika, Isusa. Njega treba da nebo pridrži do vremena uspostave svega što obeća Bog na usta svetih proroka svojih odvijeka.“ (reci 19-21)

Pouka je bila jasna, temeljena na čudu izlječenja hromog čovjeka. Petar je u stvari rekao da će, po drugom Kristovom dolasku, čuda ovakve vrste postati univerzalna, da će to biti „vremena obnove svega.“ On je zatim dodao da je ovo slavno Evanđelje, ili dobra vijest, bilo izrečeno na usta svih Božjih svetih proroka.

Tako imamo jedan od ključnih tekstova koji nam pomažu otključati značenje cijele Riječi Božje. Kad proučavamo različite biblijske knjige, osobito proročanstva Starog Zavjeta, ova tema o otkupljenju i obnovi uvijek se iznova ponavlja. Sada Petar potvrđuje što je bilo rečeno, jer u svojoj glasovitoj propovjedi on nam govori da su „vremena obnove“ bila temom svih Božjih svetih proroka. Zaista, svi drugi zapisi Novog Zavjeta također nanovo potvrđuju i potkrepljuju ovo temeljno učenje Božjeg plana.

PROGONSTVA I ISPITI

Isus je rekao svojim učenicima prije svoje smrti, „U svijetu ćete imati nevolju; ali ne bojte se, jer ja nadvladah svijet.“ (Ivan 16:33) Apostoli i drugi u Ranoj Crkvi doživjeli su to progonstvo. Nevjerujući Židovi i Pogani jednako su bili neprijateljski prema njima putem zastrašivanja i zatvaranja, nastojeći spriječiti, i ako je moguće, uništiti njihovo djelo. Jedan primjer toga je zabilježen u četvrtom poglavlju Djela, reci 1-31. Takvo je progonstvo postalo uobičajeno među sljedbenicima Učitelja.

Na Ranu su Crkvu također počeli dolaziti teški ispiti. Većina ljudi je čula za Ananiju i Safiru, njegovu ženu koji su „lagali…Bogu.“ Djela 5:1-11 bilježe okolnosti pod kojima je Apostol Petar razotkrio njihovu varku, a oni su odmah bili pokošeni smrću. Kada su svi Kristovi sljedbenici čuli za te stvari, to im je donijelo dosta trezvenosti u umu i samoispitivanja.

Poglavlja šesto i sedmo predstavljaju izvještaj o Stjepanu, prvom Kršćanskom mučeniku. Naročito zapažamo snažan govor kojeg je iznio pred Židovskim Sanhedrinom kada je bio pozvan da se obrani protiv optužbi od strane židovskih neprijatelja. Savao iz Tarza je tada bio član Sanhedrina, i odobravao je Stjepanovo ubojstvo. On je čak pomogao u pogubljenju čuvajući odjeću onih koji su kamenovali do smrti tog mladog đakona.

SAVLOVO OBRAĆENJE

Savao iz Tarza se kasnije preobratio na Kršćanstvo. U devetom poglavlju, recima jedan i dva smo obavješteni da „Još je uvijek gorio Savao bjesnio prijetnjom i ubistvom protiv učenika Gospodnjim. On pristupi k velikomu svećeniku I zamoli od njega poslanice na sinagoge u Damasku. Ako tamo nađe pristaše ove nauke, da bi ih, muškarce i žene, doveo svezane u Jerusalem.“

Dobivši taj autoritet, Savle je bio na svom putu prema Damasku, „ujedanput obasja ga svjetlost s neba. On pade na zemlju, i začu glas gdje mu govori: "Savle, Savle, zašto me progoniš?" On reče: "Tko si ti, Gospodine? A on će: "Ja sam Isus, koga ti progoniš. " (reci 3-5)

Savao je brzo razabrao da progoneći Kristove učenike on se u stvari suprotstavljao Bogu, jer mu je to iskustvo otkrilo činjenicu da je Isus bio obećani Mesija. U odgovoru na njegovo pitanje, „što hoćeš da učinim?“ Savlu je bilo naređeno da ode u izvjestan dom u Damasku i da tamo bude primio svoje upute. (redak 6)

Od gorkog neprijatelja Rane Crkve, Savao, koji je kasnije bio poznat kao Pavao, postao je oduševljeni sljedbenik Učitelja. On je predao svoj život u službu Gospodinu i Kristovom Evanđelju. Božanskim imenovanjem postao je jedan od vodećih apostola, čiji su napori posebno bili usmjereni prema ljudima iz naroda. Nakon njegovog obraćenja, Isus mu je rekao, „jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.“ (Djela 9:15,16)

PAVLOVA MISIONARSKA PUTOVANJA

Od trinaestog poglavlja pa sve do kraja knjige Djela Apostolska, s jedinim izuzetkom petnaestog poglavlja, imamo opisana mnoga zanimljiva, i često puta iskušavajuća Pavlova iskustva dok je putovao iz jednog mjesta u drugo u službi Evanđelja. On je bio progonjen na mnoge okrutne načine. Na jednom od svojih putovanja išao je prema Jeruzalemu, i bio je obavješten od Boga, kroz Sveti Duh, da ga tamo čekaju okovi i zatvor. Braća su ga zbog toga pokušala odvratiti da se ne izlaže toj opasnosti. Pavlov predivan duh odanosti njegovom Gospodinu je pokazan u njegovom odgovoru, „Što plačete i parate mi srce? Ta spreman sam ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa.“ (pogl. 21:13) Kasnije je putovao u Rim gdje se opet suočio sa zatvaranjem, i na koncu sa smrti, od ruku Rimskog Cara Nerona.

Na jednom od svojih misionarskih putovanja Pavao je posjetio Atenu, i tamo su ga učeni ljudi i filozofi uzeli na Areopag, Atenski „Vrhovni Sud“ na Marsovom Brežuljku. On je bio optužen da donosi novog boga. Zauzevši položaj na jednoj strani brežuljka, s masivnim poganskim hramom koji mu je stršio nad glavom, Pavao je počeo svoju obranu komentirajući brojne idole, pripisane brojnim bogovima, koji su ispunjavali dolinu ispod njega. S tom pozadinom, on je skrenuo pažnju svojim slušateljima na jedan od njihovih idola, koji je nosio natpis, „NEPOZNATOMU BOGU,“ i rekao, „Koga dakle ne znajući štujete, toga vam ja navješćujem.“ (pogl. 17:18-23)

Nastavljajući Pavao je rekao, „Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i - sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: "Njegov smo čak i rod! "Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.“ (reci 24-29)

Zatim ukazujući na to što je Atenjanima nedostajalo spoznaje o pravom Bogu, Pavao je komentirao da u prošlim vremenima, „ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.“ (reci 30,31)

Vrijedno je zapaziti da Pavao koristi riječ „ovjerovi“ u svom ukazivanju na dolazeći dan suda. To ukazuje da „Sudnji Dan“ Svetog Pisma treba biti blagoslov čovječanstvu. Da je to trebao biti nekakav kobni dan propasti, onda ne bi bilo razlog za radovanje to što je Pavao dao jamstvo da takav užasan dan treba doći. Kada razmatramo veliki plan Božji iznešen u Bibliji, nalazimo da će taj Sudnji Dan trajati tisuću godina, i da će to biti vrijeme kada će čovječanstvu biti dana prava spoznaja o Bogu i o njegovim zakonima, i da će imati priliku poslušati ih i živjeti.

ŽIDOVI I NEZNABOŠCI

U knjizi Djela mi smo također obavješteni o teškoj situaciji koja je nastala u Ranoj Crkvi kada su Neznabošci počeli prihvaćati Krista i priključivati se Židovskim vjernicima. Kada je Isus po prvi puta slao svoje učenike u službu, on ih je uputio da ne idu k Neznabošcima. (Mat. 10:5) Međutim, netom prije svog uzašašća, on je opozvao svoje ograničenje govoreći im da trebaju ići u sav svijet. (Djela 1:8) Apostoli, posebno Petar, su našli teškim pomiriti se sa tim širim pogledom.

Kornelije je bio prvi Neznabožački obraćenik. Gospodin je ukazao posebnu prednost milosti, očitovanoj u viziji Korneliju, i jednoj također i Petru. Svrha tih vizija bila je zbližiti tu dvojicu kako bi apostol mogao predstaviti Evanđeosku poruku tom pobožnom Poganinu. Ta je informacija zabilježena u Djelima, deseto i jedanaesto poglavlje, i to jedan od najzanimljivijih izvještaja opisanih u Bibliji.

U Kornelijevoj viziji, Gospodin ga je uputio da pošalje ljude da pozovu Petra, koji je bio u Jopi u domu „Šimuna Kožara.“ Idućeg dana, dok se Petar molio na krovu Šimunove kuće, on je „pao u zanos.“ Njegov „zanos“ je u stvarnosti bila vizija od Gospodina, u kojoj je on vidio „veliko platno“ u obliku košare, kako silazi s neba, puno svih vrsta „četveronožaca i gmižućih stvorenja zemaljskih i ptica nebeskih.“ Bilo mu je zapovjeđeno da „ustane, kolje i jede.“ (Djela 10:1-13)

Petar je prepoznao da su te životinje i ptice bile nečiste, prema Židovskom zakonu, pa je to odbio jesti. Tada mu je Gospodin rekao, „Ne zovi okaljanim ono što je Bog očistio!“ (reci 14,15) Kasnije, vođen daljnjom Gospodinovom providnošću, Petar je bio doveden u dom Neznabošca, Kornelija, i on i njegov dom su prihvatili Krista. Tada je Petar bio shvatio da mu je u njegovoj viziji Bog govorio da je došlo vrijeme kada se trebalo Neznabošce koje se prije smatralo da su izvan dosega Božje milosti, prihvatiti. Komentirajući svoje dojmove, Petar je rekao, „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego - u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ (reci 34,35)

Ovo predivno iskustvo nije u potpunosti riješilo to sporno pitanje za Ranu Crkvu. Kasnije su braća u Jeruzalemu održala konferenciju na kojoj je glavna tema rasprave bila stvar oko Neznabožačkih vjernika, i kako ih najbolje integrirati u mjesne grupe, koje su u to vrijeme bile dominantno Židovske. Petar je bio na toj konferenciji, i posvjedočio je što se tiče svog iskustva u povezanosti sa obraćenjem Kornelija. Pavao je također bio tamo, i posvjedočio je o mnogim obraćanjima ljudi iz naroda kojima je on svjedočio. (Djela 15:1-12)

Jakov, koji je očito bio predsjedavajući konfrerencije, sažeo je rezultate kako slijedi: „Poslušajte me, braćo! Šimun je izložio kako se Bog već na početku pobrinu između pogana uzeti narod imenu svojemu. S time su u skladu riječi Proroka. Ovako je doista pisano: Nakon toga vratit ću se i opet podići pali šator Davidov, iz ruševina ga podići, opet ga sazidati da preostali ljudi potraže Gospodina i svi pogani na koje je zazvano ime moje, govori Gospodin, koji to obznanjuje odvijeka.“ (reci 13-18)

Ovo je vrlo rasvjetljujuće predstavljanje ispravnog redoslijeda Božjeg plana. „Šator Davidov“ je Davidov vladajući dom. On je bio svrgnut nekih šest stoljeća ranije. Učenici su vjerovali da je Krist to trebao obnoviti, ali sve dotada oni nisu imali jasnu ideju o tome kada se to trebalo ostvariti. Posljednji put kad je Isus bio s njima oni su ga upitali, „hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu obnoviti kraljevstvo?“ Isus je odgovorio, „Nije vaše znati vremena ili razdoblja koja Otac ima u svojoj vlasti.“ (Djela 1:6,7)

Međutim, apostoli su sada imali daleko širi pogled, i na toj konferenciji Jakov je razabrao da šator Davidov ne bude bio ponovno podignut sve dok ne bude bio sakupljen „narod njegovom imenu,“ između neznabožaca. Izraz „narod njegovom imenu,“ identificira te pozvane kao članove Božje božanske obitelji. Taj je „nebeski poziv,“ isprva bio ograničen na Židove, no sada je bio proširen na Neznabošce. (Filip. 3:14; Rim. 9:23,24)

Kada se završi to djelo izabiranja iz svijeta onih koji trebaju biti sunasljednici sa Isusom, tada će doći ponovno podizanje šatora, ili doma, Davidovog u rukama Krista i njegove „nevjeste,“ Božje nebeske obitelji. Tada će, kako Jakov nadalje objavljuje, „preostalim ljudima“—svi Neznabošci i Židovi—biti dana prilika da prime blagoslove tisućugodišnjeg Mesijanskog kraljevstva, istog razdoblja koje je prije spomenuto kao „dan suda.“

NEMA DENOMINACIJA

Budući da knjiga Djela bilježi uspostavu Rane Crkve, počev sa izlijevanjem Svetog Duha na Pedesetnicu, i pod vodstvom nadahnutih apostola, zanimljivo je zapaziti što se nije dogodilo. Na primjer, nije bilo građenja vrijednog zdanja u kojem bi se vodile vjerske službe. Ne postoji ništa što bi ukazivalo da je bila izgrađeno i jedno sastajalište pod vodstvom apostola.

Postoji nekoliko ukazivanja na skupštine braće koje su se sastajale u domovima vjernika. Nedvojbeno je da su neke od tih grupa, kao što je ona u Jeruzalemu, bile prevelike da se sastaju u domovima, i nema sumnje da se koristilo društvene prostorije različitih vrsta. Onoliko koliko na to ukazuju izvještaji, ti rani vjernici nisu smatrali potrebnim graditi dvorane za sastanke.

Druga je zanimljiva činjenica da ne postoji dokaz da su bila korištena denominacijska imena. Mi smo obavješteni da su vjernici najprije bili nazvani „Kršćanima“ u Antiohiji. (Djela 11:26) To je ime korišteno samo dva puta u Knjizi Djela, i jednom kasnije u pismu kojeg je napisao Petar. (Djela 26:28; 1 Pet. 4:16) Jedna riječ „crkva“—Grčki, ekklesija—je gotovo jedino ime koje je bilo pripisano vjernicima, koje se naziva crkvom Božjom, crkvom Kristovom, crkvom u Jeruzalemu, Efezu, Rimu, u domu Akvile, i druga slična ukazivanja.

Kakva su se neobična odstupanja od te jednostavnosti razvila među Kršćanskim vjernicima od tih ranih dana! Ne bi li bilo mudro za sve one koji traže „puteve stare“ da se vrate tim jednostavnim putevima i običajima. (Jer. 6:16) Mi vjerujemo da sve one koji su dovoljno hrabri da to učine očekuju bogati duhovni blagoslovi.

Još bi se puno toga moglo napisati na ovim stranicama s obzirom na Djela Apostolska, i mi smo se na brzinu dotaknuli samo nekoliko vrhunaca. Mi ohrabrujemo naše čitatelje da se još više udube u ovaj veoma važan izvještaj o uspostavi Rane Crkve. Primit će bogati blagoslov, dok budeš razmatrao ovaj predivan dio Božje Svete Riječi. Neka bi smo svi imali osjećaje slične Psalmistovima, koji je rekao, „Riječ je tvoja svjetiljka nozi mojoj, i svjetlo stazi tvojoj.“ (Ps. 119:105)