Patnja i Božja Utjeha

„Blagoslovljen neka je Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog sve utjehe, Koji nas tješi u svakoj nevolji, da bismo mogli utješiti one, koji su u svakoj nevolji, utjehom, kojom nas same Bog tješi. Jer kao što obiluju patnje Kristove u nama, tako i po Kristu obiluje utjeha naša.“ —2 Korinćanima 1:3-5

IAKO JE PREKO naše sposobnosti kao ljudi shvatiti emocije našeg Nebeskog Oca, u Svetom nam je Pismu zajamčeno da on ima sposobnost za patnju i doživljavanje boli. „U svakoj žalosti njihovoj osjećao se i on tužan, ali ih je spasio anđeo lica njegova. U svojoj ljubavi i milosti on ih je otkupio, podigao ih i nosio ih sve dane u davno doba.“ (Iza. 63:9)

Činjenica da je Adam bio neposlušan Bogu uzimajući zabranjeni plod u Edenskom Vrtu nesumnjivo je bila izvorom tuge za svemudrog Stvoritelja. On je stoga učinio pripremu za konačni oporavak čovječanstva od grijeha kroz Janje koje je „koje je žrtvovano, od postanja svijeta.“ (Otkr. 13:8) Zaista Bog je „toliko ljubio svijet“ da je poslao „svog jedinorođenog Sina“ kao sredstvo promicanja vječnog životaza osuđenu ljudsku rasu. (Ivan 3:16) Ovaj čin odražava njegovo nedokučivo suosjećanje. Osim toga, kad je pogledao dolje na križ kad je njegov razapeti Sin uzviknuo „dovršeno je,“ Bog je zasigurno uvelike patio.

TERET VODSTVA

Brojni Starozavjetni sluge Božji trpili su ozbiljno. Sveto Pismo pruža općeniti opis toga što su neki od njih kao klasa pretrpjeli. „A drugi pogrde i udarce podnesoše, pa još okove i tamnice; Bili su kamenovani mučeni, prepiljeni, posječeni od mača pomriješe; obilazili su u ovčjim kožusima, u kozjim kožama, u oskudici, u nevolji, u sramoti.“ (Hebr. 11:36,37)

Kao jedan od slugu Nebeskog Oca, Mojsije je bio pozvan od Boga da vodi djecu Izraelovu iz Egipatskog sužanjstva u Kanaan. U Egiptu su kao narod, trpjeli duže vremensko razdoblje. Zajedno sa svojim bratom Aronom, on je objasnio Židovima da je Bog pogledao na njihovu nevolju i da je obećao oslobođenje. Uz podršku Izraelskih starješina, i Božjeg jamstva da on bude ostvario njegovu namjeru, Mojsije mora da je bio iznenađen kada Faraon ne samo da nije dozvolio Izraelcima da idu i proslave praznik u pustinji, nego je u konačnici prouzročio da Izraelski nadzornici budu kažnjeni udarcima zato što nisu ostvarili to da narod napravi svoju dnevnu kvotu opeke nakon što je kralj odlučio da im više neće biti davana slama u tu svrhu. (2 Moj. 4:28-5:14) Zbunjen i smeten, Mojsije se„ obrati Gospodu i pomoli se: "O Gospode, zašto navuče toliko zlo na ovaj narod? Zašto me posla ovamo? Otkako otidoh k faraonu da pregovaram s njim po nalogu tvojem, muči on narod još gore, a ti ne činiš ništa, da izbaviš narod svoj." (pogl. 5:22,23)

Na koncu, nakon što je serija nevolja došla na Egipćane, Mojsije je odveo Izraelce u sigurnost kroz Crveno more u pustinju Šur. Kad su došli u Maru, tamo je bilo vode ali je bila previše gorka za piti, i narod je mrmljao protiv Mojsija. Bog je zatim dao upute Mojsiju za zaslađivanje vode bacanjem drveta u nju tako da je bila ukusna. (2 Moj. 15:22-25) Tog trenutka mora da mu je bilo jasno da će imati mnogo, mnogo poteškoća u ophođenju sa Izraelcima. Sveto Pismo ukazuje na neke od kušnji koje je pretrpio tijekom četrdeset godišnjeg razdoblja lutanja pustinjom, premda u Bibliji nije naveden svaki slučaj Izraelskog buntovnog duha.

U 4. Mojsijevoj 13 i 14, kada su se Izraelci približili Kanaanu, dvanaest uhoda bilo je poslano da izvide zemlju. Izuzev Jošue i Kaleba, ostaloj desetorici nedostajalo je vjere i rekli su da bi invazija bila previše opasna, i da bi poraz s njihove strane bio izvjestan. Oni su počeli mrmljati protiv Mojsija i Arona, skovali su urotu, i odlučili da budu izabrali drugog zapovjednika da ih vodi natrag u Egipat. Bogu to nije bilo po volji, i on je rekao Mojsiju da se sprema poslati pošast da ih uništi. Međutim, mi vidimo Mojsijevu plemenitost, kad se molio da Izraelcu budu pošteđeni. Nebeski je Otac na koncu poslušao Mojsijevu molbu, međutim zbog toga što mu je narod često bio neposlušan, on je ukazao da oni budu četrdeset godina lutali pustinjom, sve dok oni odrasli koji su odbili ići u zemlju ne budu bili mrtvi. On će uvesti njihovu djecu Kanaan, i Jošuu i Kaleba, koji su dali dobar izvještaj, također.

Četvrta Mojsijeva 20:7-13 bilježi Mojsijev grijeh kada je propustio govoriti stijeni kako mu je Bog zapovjedio, nego ju je suprotno od toga udario po drugi puta. To je, premda imajući predodžbeni značaj, rezultiralo s tim da mu je bio uskraćen ulazak u Obećanu Zemlju. Neposlušnost Božjim zapovjedima nikada ne može biti opravdano. Međutim, mi se pitamo, nije li nagomilana težina mrmljanja Izraelaca protiv njega tolike mnoge godine možda bila doprinoseći čimbenik teškom grijehu ovog krotkog sluge kada je pretpostavljao da može izvesti vodu pod svojim uvjetima, umjesto pridonoseći vjernu poslušnost Nebeskom Ocu.

BOŽJA POSEBNA BRIGA ZA NJEGOVE SVECE

„Kao što je otac milosrdan sinovima svojim, tako je Jehova milosrdan onima koji ga se boje.“ (Ps. 103:13) Razmatrajući ovaj tekst, kakvu blagoslovljenu perspektivu mi možemo dobiti kada gledamo na to koliko se mnogo naš Nebeski Otac brine za svaki naš interes. Gospodinov posvećeni narod živi po cijeloj zemaljskoj kugli. Kada poplave, uragani, tornada, zemljotresi ili druge prirodne katastrofe udare, braća se općenito raspituju o tome kakva je situacija među prijateljima koji žive na područjima koja su desetkovana s nekima od tih okolnosti. Kako smo zahvalni, kada nam, u većini slučajeva, natrag dođu vijesti da braća nisu bila toliko teško pogođena.

Premda teška iskustva dolaze na Gospodinov narod, Bog nas nikada ne napušta, niti nas ostavlja. (Hebr. 13:5) Međutim, ostanemo li u njemu, on će utjecati na naše živote što god da nas snađe za našu najuzvišeniju duhovnu dobrobit, u skladu sa svojim vječnim naumom za nas kao nova stvorenja.

Kao vjernici mi smo bili prihvaćeni kao sinovi Božji kroz Krista Isusa. Međutim, mi moramo biti svjesni naših tjelesnih nedostataka i nesposobnosti da vršimo njegovu volju savršeno. Naš neuspjeh na toliko mnogo područja mogao bi biti uzrokom obeshrabrenja, da nije svjedočanstva iz Svetog Pisma da mi imamo jedinstveni položaj pred Ocem. On nas ne odbacuje jednostavno zbog naših nesavršenosti. „Nema dakle, sada, više nikakve osude za one koji su u Isusu Kristu.“ (Rim. 8:1) Kako je dragocjeno ovo jamstvo!

PAVLOVE PATNJE

Nakon njegovog dramatičnog obraćenja u Kristovog sljedbenika, Gospodin je obavjestio Ananiju da će Apostol Pavao izdržati mnogo patnje zbog njega. (Djela 9:16) Pavao kasnije nabraja neka od iskustava s kojima se susreo tijekom svoje službe. „Poslužitelji su Kristovi? Kao mahnit govorim: ja još više! U naporima - preobilno; u tamnicama - preobilno; u batinama - prekomjerno; u smrtnim pogiblima - često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve.“ (2 Kor. 11:23-28)

Kao posljedica njegove revnosti za Gospodina, Pavao se susreo s mnogo protivljenja od Židova, koji su ga željeli ubiti. Međutim, zato što je bila Božja volja za njega da svjedoči u Rimu, on je preživio kritično putovanje, uključujući nasilnu oluju i brodolom, kad je putovao s drugim putnicima prema svom krajnjem odredištu. Zbog božanske providnosti, nijedan život od onih koji su plovili s njim nije bio izgubljen. (Djela 27:21-26, 39-44) S obzirom na njegovu vjernost Bogu kroz njegova brojna teška iskustva, Pavao je bio u stanju objaviti pri kraju svog Kršćanskog proputovanja da ga čeka „kruna pravednosti“, isto tako kao i druge čiji životi daju dokaz potpune odanosti Bogu. (2 Tim. 4:7,8)

KRISTOV PRIMJER

Kristove patnje počele su odmah nakon njegovog krštenja na Rijeci Jordanu, kada ga je Duh odveo u pustinju. Gospodin je očigledno bio toliko zaokupljen sa razmišljanjem, proučavanjem, i molitvom da je postio četrdeset dana i četrdeset noći, tijekom kojih mu se Sveto Pismo otvorilo i on je primio uputu i vodstvo od Nebeskog Oca. Na kraju tog razdoblja, kada je Isus bio fizički oslabljen i gladan, đavao mu je predstavio tri iskušenja u nastojanju da ga uhvati u zamku. U svakom od tih slučajeva on se suprotstavio Protivniku i nakom toga su ga anđeli posluživali. (Mat. 4:1-11) Učitelj se pokazao pobjednikom u svojoj početnoj seriji kušnji i ispita!

Tokom cijele svoje službe, Isus je doživio mnogo sramoćenja, protivljenja, i odbacivanja. Međutim on se spremno i strpljivo nosio sa svim tim kao dijelom Božje volje za razvoj njegovog novog stvorenja. Jedan napad na njegov karakter kojeg je Isus izdržao bio je povezan sa njegovim istjerivanjem demona iz žrtve koja je bila nijema. Unatoč tom predivnom podvigu, neki od Kristovih protivnika pripisali su njegovu sposobnost da istjera zlog duha moći Belzebuba, vladara demona. (Luka 11:14-18) Bilo bi apsurdno za pretpostaviti da se Sotona suprotstavljao svojim podređenima korištenjem svoje moći da ih istjera. Osim toga, drugi su Židovi također istjerivali demone. (redak 19) Koji god izvor moći Isus koristio također bi bio korišten i od drugih koji su to radili. Budući nije bilo osude za nikoga drugog koji je radio isto to, to je bio još jedan primjer nepravednog postupanja koje je naš Učitelj podnio.

Vršenje volje njegovog Nebeskog Oca prouzročilo je da Isus bude potpuno potrošen i fizički istrošen. Dan za danom hodao je prašnjavim putevima propovjedajući, naučavajući, liječeći, i trpeći protivljenje „grešnika protiv sebe.“ (Hebr. 12:3) Aspekt njegovog trpljenja kojeg treba razmotriti bio je umor koji je bio njegov dio zbog takvog zahtjevnog režima.

Zadnji sati našeg Učitelja u tijelu sadrže mnoge primjere osobne tjeskobe. Neke od tih uključivale su nesposobnost njegovih učenika da ostanu budni dok se on molio u Getsemaniju; Judina izdaja; Petrovo odricanje; cjelonoćni udarci i zlostavljanja koja je podnio tijekom civilnih i vjerskih suđenja kojima je bio podvrgnut; njegova potreba za pomoći u nošenju križa na Golgotu zbog smanjene tjelesne izdržljivosti; i poruga i ismijavanja glasno izraženima prema njemu dok je visio na križu. On je pretrpio mnogo za sve nas.

NAŠE PATNJE

„Zaklinjem vas dakle, braćo, milosrđem Božjim, da prikažete tjelesa svoja za žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu; tako da vaša služba Božja bude duhovna. Ne izjednačujte se s ovim svijetom, nego se promijenite obnovljenjem mišljenja svojega, da kušate, što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno.“ (Rim. 12:1,2) Ovaj Biblijski tekst podrazumjeva da će nas vršenje Božje volje koštati nešto ako je naše posvećenje iskreno. Kada više ne slijedimo način života naših bivših prijatelja i više ne radimo stvari koje oni rade a koje su zemaljske prirode, oni bi nas mogli kritizirati. To ispočetka može povrijediti naše osjećaje zato jer više ne primamo njihovo odobravanje. U drugim prilikama, mi ćemo se tjerati da idemo na sastanke kada smo umorni, ali mi svejedno idemo da bi smo bili blagoslov i primili blagoslov, „ne propuštajući svojih sastanaka, kako je u nekih običaj.“ (Hebr. 10:25)

Neki od Gospodinovih dragih takođe pate uslijed protivljenja njihove obitelji prema istini i odbačeni su zbog toga od njihovih rođaka. Neki pate od fizičkih bolesti, međutim i dalje ustraju u svjedočenju o istini unatoč ograničenjima vitalnosti. Ako pojedinac ne može ići na sastanke, ali troši vrijeme čitajući Sveto Pismo, slušajući predavanja, moleći se za drugu braću, ili radeći nešto drugo u povezanosti sa Istinom, nesumnjivo bi zahtjevalo dodatan napor i možda pogoršalo nečije fizičko stanje. Međutim, to bi očigledno bilo primjer trpljenja za pravednost.

Drugi oblik patnje mogao bi biti prouzrokovan nesporazumom između braće kojeg je vrlo teško za rješiti. Koliko god bolno to moglo biti, mi trebamo redovito moliti jedni za druge i tražiti Božje uplitanje u takve stvari, čekajući za dokaz njegovog vodstva.

Neki od Gospodinovog naroda pate zbog kušnji svojstvenih podizanju djece. Dovoljno je teško dati djeci općenito, ispravno vodstvo tijekom ovog zlog vremena u kojem živimo. Međutim za one koji su začeti duhom, ravnoteža između dopuštanja da mladi normalno odrastaju, stavljajući istovremeno pred njih načela pravednosti, može biti osobito izazovno. To je posebno istina kada kada su nečiji sin ili kćer ismijavani od strane vršnjaka ili školskih drugova, smatrajući kako imaju nekakvu čudnu religiju. Kao odrasli, mi trebamo očekivati da doživimo odbacivanje i ismijavanje, međutim kad su naši potomci podvrgnuti takvom postupanju, to je izvor velike boli i roditeljima i djetetu.

POUKE IZ PATNJI

Kao nova stvorenja koja su bila krštena u Kristovu smrt, mi bi smo trebali očekivati da ćemo imati patnje i tjeskobu. (Rim. 6:3-6) Biblijski temelj za naše razumijevanje koristi koje proizlaze iz otud nalazimo u ovim riječima: „I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom.“ (Rim. 5:3,4) Za nas je neophodno da razvijemo plodove i milosti duha. Ta svojstva nisu razvijena preko noći, ili bez nedaća. Oni koji se dokažu više nego pobjednicima ponijeće sa sobom s onu stranu zavjese jedino njihov karakter. Mi ćemo u tom stanju biti u svu vječnost, posjedujući božansku prirodu. Prema tome, naš Nebeski Otac neće dati besmrtnost bilo kojem biću koje je manjkavo u biko kojem aspektu Gospodnjeg duha.

„Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve - kako bi mnoge sinove priveo k slavi - po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja.“ (Hebr. 2:10) Naš je Nebeski Otac odredio da treba postojati klasa suosjećajnog velikog svećenika koji trebaju služiti kao sluge pomirenja tijekom Kristove slavne vladavine. Kolektivna iskustva sljedbenika Učitelja u ovom sadašnjem životu dat će im mudrost da se učinkovito nose sa čovječanstvom u Božjem kraljevstvu. Neće biti iskušenja i poteškoća koje su pale na čovječanstvo a koje će biti strane iskustvu tijela Kristovog.

„Kada na te ruku pružim, da lužinom tvoju trosku očistim, da iz tebe uklonim olovo!“ (Iza. 1:25) Ovaj je tekst napisan glede prirodnog Izraela, međutim može ga se također proročanski primjeniti na duhovne Izraelce Evanđeoskog Doba. Misao o čišćenju nalazimo posvuda u Bibliji. Na primjer, Malahija 3:3 govori o čišćenju sinova Levijevih „kao zlato i srebro“ tijekom dana Gospodinovog. Kada smo pohođeni od Velikog Pročišćavatelja, on dopušta da nas dođu iskustvakoja će učvrstiti pravednost u našem biću i iskorijeniti sve tragove bezakonja.

„Jer kad bismo sami sebe sudili, ne bismo bili suđeni. A kad nas sudi Gospodin, odgaja nas da ne budemo sa svijetom osuđeni.“ (1 Kor. 11:31,32) Samoispitivanje i samodisciplina su neophodni aspekti povezani sa držanjem naše žrtve na žrtveniku. Mi trebamo koristiti inicijativu u samo ispravljanju, tako da kroz iskazivanje naše slobodne volje, mi možemo pokazati Gospodinu naša ozbiljna nastojanja da budemo vjerni. Molitve za duhovno vodstvo također su na mjestu, i u onoj mjeri u kojoj postavimo ispravan primjer u našem vladanju, mi možemo biti od pomoći našoj braći na njihovom životnom putu.

Pavao je savjetovao, „Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!“ (Efež. 5:19) Naše bi patnje trebale dozvati osjećaj hvale u našim srcima da nam je bilo dopušteno trpjeti teškoće i nevolje za Kristovu stvar. U mislima nam je činjenica da su Pavao i Sila, nakon što su bili pretučeni i stavljeni u klade u zatvoru u Filipima, bili u stanju pjevati hvale u ponoć toliko glasno da su ih zatvorenici čuli. (Djela 16:19-25) Kakav nadahnjujuć primjer za nas i podsjetnik da naša sposobnost da hvalimo našeg Stvoritelja pod svim okolnostima svakako zaslužuje njegovo priznanje.

„Ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo. Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“ (Rim. 8:17,18) Ako smo ožalošćeni sa grešnim stanjem svijeta koji nas okružuje, i ako smo dirnuti stanjem nebrojenih milijuna koji pate, koji nemaju ojećaj nade, i ne poznaju Boga, mi bi smo iznad svega trebali željeti da što skorije dođe kraljevstvo i njegovi blagoslovi. Klasa Nevjeste neće biti potpuna sve dok 144 000 pojedinaca ne završe svoj životni put žrtve i patnje. Oni od nas koji su bili pozvani i izabrani, neka bi smo se radovali u prednosti spremnog trpljenja s našim Gospodinom, čak do u smrt, jer to je jedini način da se upotpuni Kristovo tijelo i okonča zemaljska tegobna noć grijeha, patnje i smrti.

KAKO BOG PRUŽA UTJEHU

Kakve god bile naše patnje, Biblija nam jamči da se naš Nebeski Otac brine i da je zabrinut za naše potrebe. „Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.“ (1 Kor. 10:13) Sredstva s kojim bi smo mogli biti utješeni usred patnji uključuju providonosna uplitanja, himne, Biblijske citate koji sadrže dragocjena obećanja, anđele čuvare koji mogu intervenirati ako smo u opasnosti, isto tako kao i Sveti Duh koji nam omogućuje shvatiti i cijeniti Božja nježna milosrđa prema nama.

Milosrdna piprema dostupna duhom začetim vjernicima je pristup Nebeskom Ocu kroz molitvu. Bog je itekako svjestan poteškoća povezanih sa Kršćanskim proputovanjem. Da bi smo dobili potrebnu snagu za ublažavanje naših tereta i da primimo milost za pomoć u vrijeme potrebe, ohrabreni smo pristupiti Bogu kroz osobno zajedništvo da dobijemo vodstvo i utjehu. „Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ (Mat. 6:6)

Drugi aspekt Božje utjehe posvećenim vjernicima je priprema ekklesije, putem koje možemo primiti podršku i ohrabrenje od sučlanova tijela Kristovog, povećavajući tako naš duhovni rast i razvoj. Tokom cijelog Kršćanskog doba, braća su diljem svijeta imala korist iz njihovih proučavanja Svetog Pisma s drugima jednako dragocjene vjere za međusobno izgrađivanje. „Gle, kako je lijepo i kako je ugodno, kad braća u miru stanuju zajedno! To je kao dragocjeno ulje na glavi, što teče na bradu, bradu Aronovu, što kaplje na skut haljine njegove.“ (Ps. 133:1,2) Premda internetski i telefonski sastnaci nisu bili na umu psalmiste kad je napisao ovaj redak, oni koji bi inače mogli biti izolirani danas imaju korist od te pripreme. Kakav je blagoslov dostupnost tehnologije za pobožnu svrhu kada zapažamo kako je zloupotrijebljena od tolikih mnogih drugih iz razloga koji ne slave Boga.

Sažimajući našu pouku, neka bi smo uvijek imali na umu da Bog nije ravnodušan na patnje svog naroda ili svijeta čovječanstva u cjelini koji još nisu došli u savezni odnos s njim. Sveto Pismo ukazuje da su Drevni Dostojnici trpjeli zbog pravednosti i služili kao predivni primjeri vjernosti nama za oponašati tijekom našeg Kršćanskog proputovanja. Božja providnost dopušta nedaće njegovoj izglednoj božanskoj obitelji dok su u tijelu kao sredstvo pokazivanja naše poslušnosti i kristaliziranja naših karaktera.

Nebeski nam Otac također pruža potrebnu milost i različite oblike utjehe da nas podrži kroz ono što bi inače mogle biti nepodnošljive kušnje. Neka bi smo cijenili njegovu mudrost u dopuštanju da podnosimo neophodne lekcije koje će nas opremiti za buduću službu kao dio tog suosjećajnog svećenstva koje će pomoći vratiti čovječanstvo u savršenstvo tijekom te slavne vladavine kraljevstva.