Moraju li Kršćani Biti Progonjeni?

„A i svi koji žele živjeti odano Bogu u zajedništvu s Kristom Isusom, bit će progonjeni.“
—2 Timoteju 3:12

ISTINA poruke Evanđelja, Božjeg velikog plana za ljudsko spasenje, nikada nije bila popularna u svijetu. Isus, središnja figura u toj slavnoj poruci kraljevstva, onaj koji je „rasvjetlio život i neraspadljivost dobrom viješću,“ bio je razapet zato što je objavljivao nepopularnu istinu i razotkrio popularnu zabludu. Neki od njegovih apostola i drugi u Ranoj Crkvi pretrpjeli su nasilne smrti, i ranim su se Kršćanima u velike protivili nevjerujući Židovi tog vremena, isto tako kao i Neznabošci.

Kroz cijelo Evanđeosko Doba, bilo je mnogo mučenika za istinu. Neki su bili spaljeni na lomači. Drugi su pretrpjeli mnoge okrutne oblike fizičkog mučenja i smrti. Zatvaranje je bilo udes mnogih. Iskustva svih njih su posve bila u skladu sa uvjetima „tijesnog“ puta žrtve koje je Isus opisao za svoje učenike kad je rekao, „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mat. 7:14; 16:24)

Isus je također rekao, „U ovom svijetu vi doživljavate neprijateljstvo, ali budite puni pouzdanja, ja sam pobijedio svijet!“ (Ivan 16:33) Procijenjujući ljudskom mudrošću, moglo bi se činiti da je svijet pobijedio Isusa. On je bio okrutno pogubljen od strane sebičnih ljudskih elemenata religioznog svijeta svog vremena. Međutim, u tom iskustvu Isus je bio stvarni pobjednik. Zato što je znao da je Očeva volja da on treba umrijeti kao Otkupitelj pale i umiruće rase, krotko se predao svojim neprijateljima, i nastavio ih je ljubiti premda su ga pogubili.

Baš kao što su tijekom doba mnogi vjerni sljedbenici Gospodara bili progonjeni, tako su se i tijekom sadašnjeg razdoblja žetve na kraju Evanđeoskog Doba, oni koji su podupirali stvar istine, i koji su vjerno puštali svoje svjetlo da svijetli, često našli kao mete onih, koji pod utjecajem „boga ovog svijeta,“ mrze svjetlo, pa se stoga protive nositeljima svjetla. (2 Kor. 4:4)

Međutim, položaj vjerskih vođa u svijetu se u znatnoj mjeri, uz neke značajne iznimke, promjenio tijekom posljednjih šezdeset do sedamdeset godina. Dok su neke fundamentalističke grupe tzv. kršćana, isto tako kao i nekršćanske grupe, vrlo otvoreni u svom protivljenju sadašnjoj istini kako je predstavljena u Svetom Pismu, modernistički stav je postao jedan uglavnom ravnodušan prema doktrinarnim gledištima. Ideja vjerske slobode i tolerancije je toliko naglašena u našem vremenu od strane mnogih glavnih kršćanskih grupa da je to dovelo do velikog stupnja slobode od progonstva za one koji su aktivno uključeni u objavljivanje Evanđelja o kraljevstvu.

Kroz naše kontakte s Gospodinovim narodom u mnogim djelovima svijeta, utvrdili smo da se neki pitaju gdje mi stojimo danas s obzirom na predmet proganjanja. Ako oni koji žive odano Bogu u zajedništvu s Kristom moraju neminovno trpjeti progonstvo, dali nam onda nedostaje to svjedočanstvo Duha ako nismo bili progonjeni? Možemo vidjeti da kod dijela nekih čak postoji želja učiniti našu poruku malo više radikalnijom—možda da bude prirode „udaranja“—da bi navukli progonstvo na sebe.

Ovo je zaista stvar za ozbiljno razmatranje.Uistinu bi bilo tragično ako bi se Gospodinov narod danas suzdržavao od toga da pusti svoje svjetlo da svijetli na način kako im je zapovjeđeno u Svetom Pismu, i da zbog toga, kasnije otkriju da je to bio razlog za nedostajanje gorkog progonstva koje je u prošlim vremenima bilo došlo na Gospodareve sljedbenike. Prema tome, važno je, da pažljivo ispitamo našu poziciju, u svrhu utvrđivanja da li je ili nije sadašnje zatišje gorkog protivljenja istini u širim razmjerima nužno ono što je u skladu s onim što bi smo trebali očekivati, ili je dokaz nedostatka vjernosti kod dijela posvećenih u puštanju njihovog svjetla da svijetli.

GLEDAJUĆI U PROŠLOST

Istina je da je Isus, Zapovjednik našeg spasenja, bio gorko progonjen i na koncu pogubljen na križu od onih koji su mrzili svjetlo Evanđelja koje je on objavljivao. Ipak, postojalo je vrijeme tijekom njegove službe kad je doživljavao relativan spokoj i mir. Nisu ga uvijek napadali, i u mnogim prilikama protivljenje koje je imao svelo se na razinu borbi riječima. Gospodinov narod danas koji vjerno svjedoči o istini često susreće takvu vrstu protivljenja.

Tek kad je za to došlo vrijeme Otac je dopustio da se gorčina Isusovih neprijatelja očituje u smrtnoj kazni koja mu je bila dosuđena. Gospodinova je providnost djelovala na sličan način prema apostolima i drugima u Ranoj Crkvi. Ananija je bio upućen da obavjesti Savla iz Tarza, nakon njegovog obraćenja, što se tiče velikih stvari koje je trebao pretrpjeti za ime Gospodina Isusa, a on je i pretrpio mnogo. Uistinu, Pavao je na koncu pretrpio mučeništvo u Rimskom zatvoru od ruku Nerona.

Ipak, Pavao je doživljavao i razdoblja slobode od teškog progonstva. Zapažamo, na primjer, vrijeme koje je proveo u Antiohiji, kada su se on i Barnaba trudili zajedno u tom dijelu Gospodinovog vinograda. Ne postoji izvještaj o posebnom progonstvu tijekm tog dužeg razdoblja. Pod vodstvom Pavla i Barnabe ekklesija u Antiohiji duhovno je napredovala i brojčano rasla. Štoviše, Gopodin je podigao niz sposobnih slugu u Antiohiji, i skupština je bila odlučila poslati Pavla i Barnabu na misionarsko putovanje, budući ih se u to vrijeme moglo poštediti službi u domaćoj ekklesiji. (Djela 11:25-30; 12:25; 13:1-3)

Na tom prvom misionarskom putovanju često su se nalazili u središtu oluje protivljenja. Jedna od tih prilika je bila u Antiohiji Pizidijskoj—grad različit od gore spomenutog gdje je ekklesija brzo rasla pod vostvom Pavla i Barnabe. Ta očitovanja mržnje prema istini, nisu ozbiljno ometala objavljivanje poruke.

U povezanosti sa Pavlovom službom u Korintu, izvještaj nas obavještava da ga je Gospodin posebno zaštitio od „zla.“ Isus je u viziji rekao Pavlu, „Ne boj se, nego govori i nemoj šutjeti! Ja sam s tobom i nitko te neće napasti i zlo ti nanijeti, jer mnogo je naroda mojega u ovome gradu.“ (Djela 18:9,10) Želja da progone Pavla bila je u srcu mnogih u Korintu. U stvari, oni su odvukli apostola pred narodnog zastupnika sa optužbom, tako da bude kažnjen, međutim slučaj je bio odbijen.

„Jer mnogo je naroda mojega u ovom gradu,“ Gospodin je rekao Pavlu. Drugim riječima, u Korintu je trebalo biti izvršeno djelo koje bi bilo uvelike ometano da je predrasudama ljudi bilo dopušteno da djeluju u izvanjskim i nasilnim napadima protiv Božjih slugu. To nas dovodi pred vrlo važno razmatranje u povezanosti sa ophođenjem Nebeskog Oca sa njegovim narodom. To nam otkriva da premda, s vremenom, on može dopustiti da na njih dođe progonstvo u ozbiljnom obliku, u drugim prilikama on omogućuje slobodu od takvih događanja zato što ima za izvršiti izvjesno djelo a kojega se najbolje može napraviti dok njegov narod doživljava mjeru mira.

Braća u Ranoj Crkvi su to prepoznala. Pavao je pisao Timoteju, rekavši, „Ja dakle preporučam, prije svega, da se vrše moljenja, molitve, preklinjanja, iskazi zahvalnosti, za sve ljude, za kraljeve i sve one koji drže vlast, da bi :mi vodili jedan spokojan i miran život u svoj pobožnosti i dostojanstvu.“ (1 Tim. 2:1,2) Pavao je shvatio da je bila Gospodinova volja za njegov narod u to vrijeme da bude oslobođen od teškog progonstva. Apostol ne bi preporučio molitvu za tu svrhu da je to bilo suprotno Božjoj volji.

Oni od Gospodinovog posvećenog naroda koji su bili pozvani da trpe progonstvo zbog svoje vjernosti nisu uvijek doživljavali isti stupanj trpljenja. U Hebr. 10:33 apostol govori o onima koji su bili „javno izvrgnuti ruganju i nevoljama,“ i također o onima „ koji su ponekad bili uz one s kojima se tako postupalo.“ To se temeljilo na načelu da kada jedan ud tijela trpi, svi trpe. (1 Kor. 12:26)

Čak i danas, dok članovi tijela Kristovog u mnogim dijelovima svijeta uživaju razdoblje relativne slobode od progonstva, još uvijek postoje braća u izvjesnim zemljama koji su mnogo više izloženiji ozbiljnijoj patnji zbog istine. Mi možda nemamo puno prilika, osim kroz molitvu, očitovati naše suosjećanje prema tim dragima, ipak ako je naše suosjećanje iskreno računat ćemo se kao „oni koji su uz njih,“ u tim iskustvima.

U cijelini, Gospodinov je narod u sadašnje vrijeme neobično slobodan od fizičkog progonstva. Međutim, nema potrebe zaključiti da je to zbog nedostatka vjernosti u objavljivanju istine. Niti je nužno postaviti pitanje da li je ili nije Gospodinov narod bio dovoljno otvoren, ili izravan, u njihovom načinu svjedočenja. Stvarni je razlog, mi vjerujemo, da Bog ima za izvršiti djelo kroz širom rašireno svjedočenje o istini koje ne bi moglo biti učinjeno ako bi on dopustio da sile protivljenja stoje na putu. Isus je izrazito rekao, „I ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima.“ (Mat. 24:14)

Baš kao što je Gospodin zadržao protivljenje u Korintu zato što je imao „mnogo naroda“ u tom gradu kojega su braća trebali dostići, i baš kao što je Pavao prepoznao potrebu da posvećeni s vremenom imaju mir, i preporučio molitve u tu svrhu, tako su i sada braća izgleda u jednom od tih razdoblja. Nedostatak gorkog progonstva danas nije zbog nevjernosti, nego je tako Gospodin učinio mogućim izvršenje njegovih nauma kroz ujedinjene napore njegovog naroda da naširoko oglašava slavno Evanđelje o Kraljevstvu.

Ključno je stoga, da koristimo naše sadašnje povoljne prilike da proučavamo i razmišljamo o istini, da se sastajemo s onima „iste dragocjene vjere,“ i da svakodnevno primjenjujemo načela istine u našim životima. Neka bi smo također revno koristili svaku prednost koju imamo da objavljujemo „vijest dobru o nečemu boljem.“ (Iza. 52:7) Ako to činimo, utvrdit ćemo da čak i sada, u ovo vrijeme manje otvorenog progonstva, istina nije popularna i da je uglavnom ignorirana, ako ne i ismjehivana.

Zaista, čak i u ovo vrijeme Gospodinov narod treba trpjeti hladnu ravnodušnost nevjerujućeg svijeta. Mnogi na nas gledaju kao na varalice, anti Kršćane, i čak da pripadamo nekom kultu. Izdržati ovo blago protivljenje pomoći će nam pripremiti nas za veće progonstvo kasnije ako, ili kada, dođe. Uistinu, ako nismo vjerni sada kada cijena učeništva u smislu progonstva možda nije tako visoka kao što je bila tijekom drugih razdoblja doba, ne budemo bili vjerni budemo li morali trpjeti ognjene plamenove progonstva.

Istina je u tome da mi ne znamo točno što budućnost možda donosi za posvećene, kako sadašnje vrijeme nevolje u svijetu postaje sve teže. Dali će povećano—čak i fizičko—progonstvo doći na preostale članove tijela Kristovog koji su s ove strane neba, ne možemo reći sa sigurnošću. Međutim, ako su naši karakteri ispravno pripremljeni, mi ćemo biti u stanju reći s Pavlom da nas ništa „neće rastaviti od ljubavi Kristove,“ bila to „nevolja ili tjeskoba ili progonstvo, …ili mač.“ (Rim. 8:35-37)

Nemojmo zaboraviti da premda je on imao spokojna razdoblja aktivnosti u službi Gospodinovoj, Pavao je bio progonjen na mnoge načine. Bio je kamenovan, zatvoren, i na koncu je postao mučenikom, međutim nije bio povrijeđen kao Novo Stvorenje. Njegov život, i svi njegovi interesi, bili su „sakriveni s Kristom u zajedništvu s Bogom.“ (Kol. 3:3) Znajući to, kratko pred svoje pogubljenje on je napisao, „Odsad se za mene čuva kruna pravednosti, kojom će me Gospodin, pravedni sudac, nagraditi u onaj dan—i ne samo mene nego i sve koji željno čekaju da se on pojavi.“ (2 Tim. 4:8)

Mi se poput Pavla, ne moramo boriti sa „zvijerima u Efezu.“ (1 Kor. 15:32) Međutim, mi moramo ratovati protiv naših gorkih, i ponekada „zvjerskih,“ neprijatelja—svijet, tijelo, i Đavo. Ipak, bez obzira koliko žestoka bila ta bitka, naš je život kao Novog Stvorenja „sakriven s Kristom,“ kao što je bio Pavlov, i mi smo zaštićeni tako da se nikakva šteta ne može desiti našem duhovnom životu. Naš izvanjski čovjek može propasti, i zemaljske stvari kojih se tijelo sklono držati mogu nam jedna za drugom izmaknuti iz ruku. Što to onda ima veze, ako mi mislimo na ono što je gore?

Ako smo „uskrsnuti s Kristom,“ mi ćemo, Pavao kaže, „tražiti ono što je na nebu, gdje Krist sjedi zdesna Bogu.“ (Kol. 3:1) Mi ćemo čeznuti biti u našem nebeskom domu, „kućom koja nije načinjena rukama, vječnom na nebesima.“ (2 Kor. 5:1) Imajmo stoga još veću vjeru, koja će nam omogućiti još se čvršće držati tih nebeskih blaga kako dani prolaze, i neka bi naše cijenjenje „onog što je na nebu“ bilo povećano kako naša vizija vjere postaje još više britkija.

Trebali bi smo biti još potpunije utvrditi da će „naša trenutna i laka nevolja,“ nastaviti „donositi nam sve veću, vječnu slavu, jer mi ne gledamo na ono što se vidi, nego na ono što se ne vidi. Naime, ono što se vidi je privremeno, a ono što se ne vidi je vječno.“ (2 Kor. 4.17,18) Uistinu, izgled koji leži pred nama je slavan i oduševljavajuć! Prema tome, „dajmo sve od sebe da bi smo svoj poziv i izbor potvrdili“ da bi u od Gospodina određeno vrijeme, ta nada mogla sazrijeti u stvarnu i vječnu slavu „vječnog kraljevstva našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.“ (2 Pet. 1:4-11)