Budućnost Izraela i Svijeta

„I tako, sav će Izrael biti spašen, kao što je pisano: sa Siona doći će osloboditelj, on će odstraniti Jakova od bezbožnosti. I evo koji će biti moj savez s njima, kad ja budem uklonio grijehe njihove.“
—Rimljanima 11:26, 27

OČITO je svima da je čovjek u posljednjih stotinu godina živio u svijetu koji se jako brzo mijenja još od svanuća ljudske rase. Promjena je utjecala na sve aspekte života—društvene, ekonomske, vjerske i političke. Govoreći sada samo o političkim promjenama, mi vidimo kao povijesnu činjenicu da su gotovo svi moćni pred 1914 nasljedni vladajući domovi Evrope bili zamjenjeni sa drugim oblicima vladavine. Tijekom tog istog razdoblja većina stanovnika zemlje podlegla je raznim vrstama diktatorske kontrole. Neke od njih bile su bezbožne, totalitarne vladavine. Drugi su bili autokratski režimi, tobože utemeljeni na vjerskim ideologijama. Drugi su bili posljedica moći željnih pojedinaca čija je želja jednostavno bila da vladaju nad što je više moguće ljudi.

Kao posljedica toga, razdoblje koje je počelo sa izbijanjem Prvog Svjetskog Rata u velikoj je mjeri bilo razdoblje općeg pogoršanja i raspadanja svjetskih vladavina. Ipak, nije sve bilo sasvim tako, jer tijekom tog istog razdoblja bilo je rođeno mnoštvo novih nacija. U mnogo slučajeva, te nove nacije su bile izdanak gore spomenutog gubitka moći starih vladajućih monarhija, kako su njihove mnoge kolonije po cijeloj zemlji glasno tražile, i ostvarile, neovisnost od „majčinskih“ zemalja Evrope.

Jedna od zemlja koja je bila rođena u posljednjih stotinu godina je Izrael. Možda bi bilo mnogo točnije reći da je Izrael bio „ponovno rođen,“ jer taj narod je nekada bio nacija, sa svojom vlastitom vladavinom. Međutim, drevni Izrael uživao je razliku koja nije slučaj kod nijednog naroda na zemlji, ni prije ni poslije, a to je da je njegova vladavina djelovala pod Božjim vodstvom. Za kraljeve Izraela u Bibliji je bilo rečeno da sjede na „prijestolju GOSPODNJEM.“ (1 Ljet. 29:23)

Potpuni kraj Izraelskog kraljevstva došao je kada je Sidkija, posljednji kralj preostalog dvoplemenskog dijela nacije, nazvanog Juda, bio svrgnut od Nebukadnezara. (Ezek. 21:25-27) Tada je cijela nacija—svih dvanaest plemena—postala robljem u Babilonskom kraljevstvu. To zatočeništvo trajalo je sedamdeset godina. U međuvremenu, Medijci i Perzijanci osvojili su Babilon, i Perzijski kralj Kir izdao je dekret oslobođenja dopuštajući Izraelcima da se vrate u njihovu zemlju, ali ne i da ponovno uspostave svoju vladavinu.

Od tog vremena pa nadalje, Izrael je nastavio biti pokorenim narodom, vazalima kojem god narodu koji je upravljao njihovom zemljom, a što je u vrijeme Isusovog prvog dolaska bilo Rimsko Carstvo. U godinama 69 – 73 A.D. Tit, vođa Rimske armije, opkolio je i na koncu uništio Jeruzalem. Tada su Izraelci koji nisu bili uništeni u tom strašnom stradanju bili raspršeni po cijelom svijetu. Ta je situacija ostala takvom kroz mnoga stoljeća i Židovski narod na to ukazuje kao na razdoblje njihovog Raspršivanja—ili dijaspore na Grčkom jeziku.

RASPRŠIVANJE PROREČENO

Mojsije, Izraelski zakonodavac, prorekao je to rastjerivanje Izraelaca među narode, i također njihovo ponovno okupljanje a koje se kao što smo tome svjedočili dogodilo u prošlom stoljeću. To predviđanje je zapisano u 5 Moj. 29:24 i 30:1-6. Zadnji dio proročanstva glasi: „GOSPOD Bog tvoj vratit će te u tvoju zemlju koju su zaposjeli očevi tvoji, i ti ćeš ju posjedovati; on će te učiniti sretnim i brojnim, više no očeve tvoje. GOSPOD bog tvoj će ti obrezati srce, tebi i tvojem potomstvu, da bi bi volio GOSPODA, Boga svojega svim srcem svojim, svim svojium bićem, da bi ti živio.“

Mojsije je također prorekao koliko će dugo trajati era Izraelskog gubitka neovisnosti i raspršenja. Kao što smo vidjeli, Izrael je bio nacija pod Bogom, i iz tog razloga je bio podložen stegovnim mjerama za svoja nedjela. Mojsije ukazuje na izvjesne odgojne kazne kojima će biti izloženi, i zatim dodaje, „Ako me više ne slušate, ja ću vam dosuditi za vaše grijehe kaznu sedam puta [vremena] jaču.“ (3 Moj. 26:18)

Ovo upozorenje o „sedam puta [vremena] više“ kazni ponovljeno je četiri puta. Istraživači proročanstva vjeruju da je to vremenska mjera. Biblija ukazuje da simbolično „vrijeme,“ je razdoblje od 360 godina, i sedam od tih bi ukupno bilo 2 520 godina. Biblijski ključ za tu metodu računanja zapisan je u Ezek. 4:4-6. S obzirom da Mojsijevo proročanstvo ukazuje da je to trebala biti potpuna i sveobuhvatna kazna, mi vjerujemo kako je razumno zaključiti da je počela sa gubitkom njihove nacionalne neovisnosti i kraljevstva.

„Sedam vremena“ od gubitka njihovog kraljevstva dovodi nas do 1914 A.D. i događaja u vezi Prvog Svjetskog Rata. Iz tog sukoba proizišlo je protjerivanje Turaka iz Jeruzalema i Palestine od strane Britanskog generala Allenbya. Osim toga, krajem 1917, Britanska vlada je donijela slavnu Balfouorovu deklaraciju, što je otvorilo Izraelsku pradomovinu Židovskim izbjeglicama i pionirima iz svih zemalja. To je rezultiralo time da je Sionistički pokret bio ispunjen sa novim životom i nadom.

Premda je bilo privremenih zastoja jedne ili druge vrste, nastavila se obnova te regije i migracija Židova u njihovu drevnu domovinu. Iz toga je proizišlo rođenje Izraelske države 1948. Tako gledano, 1914, nakon više od 25 stoljeća kao zatočenog naroda drugim nacijama i carstvima, se počeo razvijati lanac događaja koji je vodio do nacionalne neovisnosti za taj Biblijski i povijesni narod.

VREMENA POGANA

Puni značaj Izraelskog oslobođenja od 1914 može se još jasnije vidjeti ako zapazimo Isusovo predviđanje, koji je od većine današnjih Židova priznat kao ugledan učitelj i prorok. Njega su njegovi učenici pitali u vezi kraja sadašnjeg doba. Dio Isusovog odgovora bio je, „I Jeruzalem će gaziti pogani sve dok se ne navrše vremena pogana.“ (Luka 21:24) U vrijeme ovog proročanstva Židovski narod, na kojeg se ovdje simbolilki ukazuje kao na „Jeruzalem,“ je bio gažen“ od Pogana, i to se trebalo nastaviti sve dok se „vremena pogana“ ne ispune.

Istovremeno sa svrgnućem posljednjeg Izraelskog kralja, prorok Danijel, tumačeći prorčanski san kojeg je Gospodin dao kralju Babilona, je prorekao slijed od četiri svjetske sile, počev s Babilonom. Druga od tih je bila Medo-Perzija; treća Grčka; i četvrta, Rim. Podjela Rimskog carstva na različite Evropske države koje su postojale prije 1914 bila je pokazana sa prstima lika. (Dan. 2:31-45)

Kralju Nebukadnezaru Danijel je rekao, „Ti, o kralju, kralju kraljeva; ti kome Bog iz neba bijaše dao kraljevstvo, moć, snagu i slavu.“ (redak 37) To ne znači da je Nebukadnezar sjedio na prijestolju Gospodnjem, kao što je bilo slučaj sa Izraelskim kraljevima. To je jednostavno značilo, da počev od Babilona tada, Bog neće ometati Pogansku vladavinu nad zemljom, i ta se vlast treba proširiti i na Božji vlastiti narod, Izraelce.

Međutim, to se nije trebalo nastaviti do u nedogled. Danijelovo je proročanstvo istaknulo da to treba trajati jedino do dana podijeljenog Rimskog carstva—„dana tih kraljeva“—prikazanih sa prstima lika. (redak 44) Tada Bog nebeski treba podignuti kraljevstvo, ili vladavinu, koja treba „stajati zauvijek.“ To je ukazivanje na davno obećano Mesijansko kraljevstvo.

Očito je iz povijesnih događaja, koji se odnose i na Izrael i na velika Poganska carstva prošlosti, i različitih proročanskih svjedočanstava datih u odnosu na sve, da je razdoblje koje je Isus opisao kao „vremena pogana“ istodobno sa „sedam vremena“ kazne nad Izraelom i gubitka nacionalne neovisnosti. To znači da su vremena Pogana također dosegla svoj proročanski kraj 1914. Važno je imati na umu da su ispunjenja Biblijskog proročanstva u tom trenutku vremena bila mali početak događaja na koje Biblija ukazuje, umjesto njihov završetak. Prvi Svjetski Rat, koji je počeo 1914, označio je početak potpune propasti podjeljenih ostataka starog Rimskog Carstva. To je također vodilo do nacionalnog suvereniteta Izraela.

Država Izrael danas je slobodna zemlja. Izraelci više nisu bez svoje vlastite vladavine. Izrael je nacija među nacijama svijeta, više nije vazal Rimu ili bilo kojoj drugoj Poganskoj sili. Ima populaciju od oko 6.2 milijuna Židova, i ima treći najviši životni standard u Aziji. Među vodećim je zemljama svijeta na mnogim područjima poduhvata. Međutim, Izraelska nacija nije bez svojih poteškoća, boreći se u nekoliko ratova od 1948 da bi održali svoju slobodu. Unatoč svemu tome, Izrael je ostao slobodnom zemljom, čak je i ojačao, do točke da ga se sada, nekih 67 godina kasnije, smatra jednom od najsnažnijih nacija svijeta. Događaji koji su vodili do toga počeli su na kraju „sedam vremena“ i „vremena pogana“ koje su prorekli Mojsije i Isus.

DOGAĐAJI U MEĐUVREMENU

Mnoga važna iskustva Izraelaca kao naroda tijekom razdoblja njihovog uspona do slobode među nacijama su također prorečena u Bibliji. Jedan od proročanskih izraza koji to opisuje je da će Bog „vratiti“ njihovo „roblje.“ Taj se izraz pojavljuje u Joelu 3:1,2, gdje Gospodin kaže: „Jer, gle, u one dane i u ono vrijeme, kad vratim roblje Judino i Jerusalimsko, Sabraću sve narode, i svešću ih u dolinu Josafatovu, i ondje ću se suditi s njima za svoj narod i za našljedstvo svoje Izrailja, kojega rasijaše među narode i razdijeliše zemlju moju;“ Važno je zapaziti da riječ „roblje“ u ovom retku, prema Strongovoj konkordanci, znači „prijašnje stanje blagostanja.“

U recima 9-14 ovog poglavlja prorečeno je ratoborno okupljanje Poganskih nacija , i „dolina Josafatova“ je opisana kao „dolina odluke.“ To sakupljanje nacija je priprema za rat u kojoj, simbolički govoreći, je za nacije rečeno da kuju njihove „raonike u mačeve,“ i njihove „srpove u koplja.“ Mi smo vidjeli da se to događa u eri počev sa 1914, i proročanstvo ukazuje da tijekom tog vremena Gospodin treba „vratiti“ „roblje“, ili prijašnji prosperitet svog naroda. Ustvari, upravo je uspjeh Izraela i njihov relativni napredak prouzročio da mnoge nacije budu sakupljene protiv njih.

Jednako je upečatljivo proročanstvo koje spominje činjenicu da Gospodin treba imati „proces protiv pogana“ u povezanosti sa svojim narodom i njihovom zemljom. (Jer. 25:31) Redak 2 u 3 poglavlju Joela spominje dijeljenje—ili podjelu—zemlje. To se također dogodilo, jer mi znamo da Poganske nacije ne drže do obećanja sadržanih u Balfourovoj deklaraciji i rješavaju sporove ograničavajući Izrael na manje od pola zemlje koju je Bog obećao. Premda je Izrael dobio natrag nešta od te zemlje, oni još uvijek kontroliraju samo dio onoga što im je Bog dao. (1 Moj. 13:14,15)

„STRAVA JE TO A NE MIR“

Druga proročanstva također otkrivaju da razdoblje ponovnog okupljanja Izraela treba biti ispunjeno s mnogim poteškoćama. Jeremija je napisao: „Jer evo dolaze dani - riječ je Jahvina - i promijenit ću udes naroda svoga Izraela i Judeje" - govori Jahve - "i vratit ću ih u zemlju koju u baštinu dadoh ocima njihovim. Evo riječi što ih Jahve reče o Izraelu i o Judeji: Ovako govori Jahve: "Čujem krik užasa: strava je to, a ne mir. Hajde, propitajte se i pogledajte: je li ikad muškarac rodio? A svi se muškarci za bedra hvataju kao porodilje! Zašto su sva lica izobličena i problijedjela? Jao, jer velik je dan ovaj, slična mu ne bi! Vrijeme je nevolje za Jakova, al‘ će se izbaviti iz nje.“ (Jer. 30:3-7)

Značenje ovog proročanstva je jasno. Ono ističe da čak kada dođe vrijeme za taj povijesni narod da se vrati u svoju zemlju, oni su trebali iskusiti strah i drhtanje—da to neće odmah biti vrijeme mira i sreće za njih.

Za početak, bilo je mnogo radovanja od strane Židova oko Balfourove deklaracije i njene naknadne provedbe mandatom Lige Naroda. Taj mandat se obavezao osigurati Izraelcima dom u njihovoj Obećanoj Zemlji. Na jedan vrlo određen način počeo je početak njihovog povratka iz dugog zatočeništva.

Međutim, ne dugo nakon toga Židovi u Njemačkoj, Austriji i Poljskoj bili su žestoko progonjeni od Hitlerovog režima. To se povećalo u svojoj jačini i nastavilo se kroz godine Drugog Svjetskog Rata, tijekom kojeg se dogodio nezamisliv Holokaust, u kojemu je bilo ubijeno šest milijuna Židova, a bezbrojni drugi su ostali bez krova nad glavom.

U međuvremenu, zbog Arapskog protivljenja, vrata njihove zemlje obećanja bila su zatvorena za daljnje doseljavanje—zatvorena u vrijeme kad je ovom patničkom narodu bila potrebna domovina više nego su je ikada prije trebali. Uistinu bio je to „krik užasa, strava je to,“ kojeg su čuli, a ne mira.

Drugo proročanstvo koje na općeniti način svjedoči istoj neobičnoj kombinaciji okolnosti glasi: „Zato, evo, doći će dani," govori Gospod, "kad se neće više govoriti: ’Tako da je živ Gospod, koji je izveo sinove Izraelove iz Egipta!’ Nego: ’Tako da je živ Gospod, koji je vodio kući sinove Izraelove iz sjeverne zemlje i iz svih zemalja, kamo ih je bio razgranao!’ Ja ću ih natrag dovesti u zemlju njihovu, koju sam dao ocima njihovim." "Gle, ja šaljem mnoge ribare", govori Gospod; da ih love, a potom šaljem mnoge lovce, da ih love na svakoj gori i na svakoj visini i rasjelinama kamenim.“ (Jer. 16:14-16)

Ovo proročanstvo ukazuje na to da kada dođe vrijeme da se Izraelci vrate u svoju zemlju, biti će učinjeni napori kako bi ih se potaknulo na povratak. Gospodin je rekao da će poslati „ribare“ da „ih love.“ Vjerovatno je da se to ispunilo kroz Sionističku organizaciju, koju je 1896 utemeljio pokojni Teodor Herzl. Ribari koriste mamce da privuku ribe, i dugi niz godina Sionistička organizacija isticala je zašto bi Židovi trebali ići u svoju zemlju, kao i na prednosti koje bi s time nastale.

Međutim, nije mnogo Židova bilo potaknuto da idu u Obećanu Zemlju s tom metodom, premda se danas Herzla visoko poštuje u suvremenom Izraelu. Jedno od uzbudljivih mjesta u Jeruzalemu je spomen vrt u čast Herzlu. Kameni pristup njegovom grobu simbolizira postepeni napredak Židovske države. Herzlovo djelo nije bilo uzalud.

Proročanstvo također navodi da Gospodin također treba poslati „lovce, da ih love.“ Ovdje se ukazuje na mnogo snažnije metode. Među njih u to nema sumnje treba biti uključeno žestoko progonstvo od ruku Hitlera tijekom Holokausta. Ta posebna metoda izvlačenja povećala se u jačini sve dok gotovo svi Židovi u Evropi koji nisu bili ubijeni nisu počeli čeznuti za njihovom domovinom i razmišljali su o tome da odu tamo kad im se za to ukaže prilika.

Drugo proročanstvo koje je u mnogome na toj liniji glasi: „Života mi moga - riječ je Jahve Gospoda - vladat ću vama rukom krepkom i mišicom uzdignutom, u svoj žestini svoje jarosti. Izvest ću vas iz naroda, skupiti vas iz svih zemalja u koje bijaste raspršeni rukom krepkom i mišicom uzdignutom, u svem plamu jarosti moje! Odvest ću vas u pustinju naroda i ondje vam licem u lice suditi!“ (Ezek. 20:33-35)

Bilo je mnogo „jarosti“ koja se očitovala tijekom stotinu godina od 1914 u povezanosti s naporima Izraelaca da se isele iz različitih zemalja u kojima su bili nastanjeni, i da si naprave novi dom u zemlji obećanja. Kao što je prorečeno čak oni koji su tamo su u „pustinji naroda,“ u smislu da i oni kao i ostali narodi na zemlji imaju udjela u tjeskobi i nesigurnosti ovog kaotičnog vremena u ljudskoj povijesti. Oni još uvijek nisu pronašli mir i sigurnost.

U idućem broju Svanuća sljedeći mjesec razmotrit ćemo neke od budućih događaja koji se odnose na Izrael i njihovu ulogu u Božjem planu. Također ćemo razmotriti slavnu nadu za Izrael i za cijeli svijet, nadu trajnog mira, sigurnosti i života koji će biti uspostavljeni kroz pravednu upravu Mesijanskog kraljevstva—onoga za koje su toliki milijuni molili gotovo dvije tisuće godina, „dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja na zemlji.“ (Mat. 6:10)