„Ja sam odlučio“

„Jer, ja sam odlučio ništa ne znati među vama, osim Isusa Krista i Isusa Krista razapetog.“
—1 Korinćanima 2:2

RIJEČI našeg teksta trebale bi biti poznate svakome od nas kao Kristovih sljedbenika. One govore o ozbiljnom načinu razmišljanja kojeg moramo imati da bi smo se dokazali vjernima našem Nebeskom Ocu. U našem razmatranju ove teme, mi kao posvećena Božja djeca, moramo razumjeti važnost ovog retka i drugih koji su mu slični po značenju, po što će nam pomoći usredotočiti svu našu pažnju na postizanje „nade evanđelja.“ (Kol. 1:23) Odgovorivši na nebeski poziv, evanđeoska bi nas poruka trebala potaknuti da budemo revni u tome da štedimo naše vrijeme i snagu za službu ove „dobre vijesti,“ ostavljajući sve drugo, koliko god da je zanimljivo, iza nas. Ako to nije učinjeno u potpunosti mi možemo „svrnuti,“ i ne uspjeti „učvrstiti svoj poziv i izabranje.“ (Hebr. 12:13; 2 Pet. 1:10)

SPOZNAJA I MUDROST OVOG SVIJETA

U našim danima, imamo stalni pristup spoznaji i informacijama koji su dostupni u svijetu, i to nas može lako omesti. Doslovno, na dlanu naše ruke, jedmostavno možemo postaviti pitanje smartfonu, i u sekundi glas će nam dati odgovor. Ovaj i bezbrojni drugi primjeri pružaju obilje dokaza da mi zaista živimo u vremenu za koje je prorečeno da će se „znanje umnožiti.“ (Dan. 12:4) Fokus u jednom pravcu naglašen u našem uvodnom retku nipošto ne znači da ne bi smo trebali iskoristiti zapanjujuća oruđa tehnologije koja već imamo na raspolaganju za širenje poruke istine. Mnogo je toga učinjeno kroz Dawn, a i u mnogim drugim krugovima braće po cijelom svijetu, da bi se proširilo evanđelje o kraljevstvu kroz korištenje današnje tehnologije. Mi se radujemo izvještajima o tim naporima, i zahvaljujemo Nebeskom Ocu za te mogućnosti.

Stvari kojima bi smo se trebali oduprijeti jesu one koje se odnose na mudrost ovog svijeta, i njegovog općeg duha ponosa. Taj duh dolazi od Protivnika, koji nas želi omesti u onome „što je našega Oca.“ (Luka 2:49) Trebamo se lišiti sebičnosti, koja traži tjelesno zadovoljstvo i napredak, i koja zavidi drugima. Važnost toga je ilustrirana u ovim riječima iz Jakova 3:14-17, koje glase: „Ako u srcu imate gorku zavist i svadljivost, ne uznosite se i ne lažite protiv istine! Nije to mudrost koja odozgor silazi, nego zemaljska, ljudska, đavolska. Ta gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.“ Kako je zaista istina da je trend svjetovne mudrosti uglavnom u tom pravcu. Jakov nastavlja, „A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena.“

Ove Jakovljeve riječi nadopunjuju one Pavlove u našem tematskom retku, budući da pružaju daljnji uvid glede onoga što bi smo trebali biti „odlučni“ znati i činiti u našem posvećenom životu. Mudrost odozgo, koja ima svojstva čistoće, miroljubivosti, blagosti i drugih koje Jakov navodi, bila je personificirana u „Isusu Kristu razapetom.“ Stoga, „odlučiti“ da znamo samo njega, znači da bi smo trebali nastojati steći tu istu vrstu „mudrosti odozgo.“ Knjiga Izreke također govori o toj mudrosti, govoreći nam da „mudrost je glavna,“ i „početak je mudrosti strah Gospodnji.“ (Izreke 4:7; 9:10)

SLIJEDITI KRISTOV PRIMJER

Baš kao što Krist utjelovljuje mudrost koju je opisao Jakov, on je također primjer mudrosti koja je od vječnosti bila svojstvo Boga, Stvoritelja. Dio Božje mudrosti, koju je djelio njegov sin, je želja priopćiti božansko otkrivenje njegovog plana onima koji gorljivo traže da ga upoznaju i razumiju. Oni koji žele tu nebesku mudrost, i koji imaju ispravan ponizan stav srca i uma da prime takvu pouku od Gospodina, mogu biti sigurni da će im biti dana spoznaja o bilo kojim istinama koje su potrebne za njihov duhovni razvoj. To će im biti pruženo kao „hrana u pravo vrijeme,“ za njihovu ishranu i jačanje. (Ps. 145:15; Mat. 24:45)

Prekrasne Biblijske istine stanu u točan sklad sa onim stvarima kojih bi smo trebali biti željni u našem duhovnom životu, i također s obzirom na našu poruku drugima. Mi smo dobili nalog da budemo „sluge Kristove.“ (1 Kor. 4:1) To uključuje uputu da trebamo „propovijedati Riječ, uporni biti - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. A ti budi razborit u svemu, trpi zlo, učini djelo evanđelista [propovjednik evanđelja], službu svoju izvrši potpuno!“ (2 Tim. 4:2, 5) Kao Kristovi sluge, trebamo propovjedati riječ sa strpljenjem, blagošću, dugotrpljivošću i zdravim učenjem. Tako će naša služba odzvanjati glasno na slavu Božju, i njegovog Sina Krista Isusa. Budemo li vjerni, imamo jamstvo da ćemo, u punom smislu riječi, biti „osposobljeni za poslužitelje novoga Saveza“ u Kristovom kraljevstvu. (2 Kor. 3:6)

NAŠ FOKUS

U daljnjem razmatranju pobude u našem tekstu da se u potpunosti „odluči“ da se zna „samo Isusa Krista, razapetoga,“ mi ovdje predlažemo tri specifična aspekta nastojanja na koje bi se trebali posebno usredotočiti. Da bi se bilo uistinu usmjerenim prema jednom cilju u našoj božanskoj službi zahtijeva da:

Pažljivo i stalno proučavamo Božji plan kako je otkriven u njegovoj Riječi, kojeg je on sakrio od „mudrih,…a razotkrio malenima.“ (Luka 10:21)
Imamo naša srca i umove prosvjetljene, i naše živote vođene, sa snagom i utjecajem Božjeg Svetog „Duha istine.“ (Ivan 16:13; Efež. 1:18; Kol. 1:9)
Da imamo oduševljenu revnost za ostvarenjem Božje volje u našem životu, i želju biti „revan u dobrim djelima.“ (Titu 2:14)

Ispunjenje tih nastojanja znači da ćemo koncetrirati naše snage na one stvari koje će nas uspješno voditi s onu stranu zavjese. Apostol Pavao ukazuje na to, i ističe da dobivanje takve potpune pobjede nije zajamčena stvar, i mi moramo biti vrlo pažljivi u svim područjima našeg Kršćanskog života. „Ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego - hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista.“ (Filip. 3:11,12) Gospodin nas je „zahvatio,“ pozivajući nas iz tame. On želi da čuvamo naša srca vjernima njemu, i da kroz razvoj karaktera i žrtvu „ne bi smo li kako dohvatili“ ono za što smo bili pozvani. Pavao opisuje taj veličanstveni poziv kao i „sveti“ i „nebeski poziv.“ (2.Tim. 1:9; Hebr. 3:1) Ako uspijemo „prispjeti k [prvom] uskrsnuću od mrtvih,“ bit će nam data velika prednost objavljivanja Božje velike osobnosti svijetu čovječanstva, i da ih blagoslovimo, u kraljevstvu.

TEŽITI PREMA NAPRIJED

Čitajući dalje Pavlove riječi braći u Filipima, on kaže, „Braćo, ja ne umišljam sebi, da sam uhvatio, ali jedno činim: To, što je za mnom, zaboravljam, a za onim, što je preda mnom, posežem, Trčim k biljezi cilja, k nagradi nebeskoj, kojoj me Bog zove u Kristu Isusu. Koji smo god dakle savršeni, mislimo ovo, i ako što drukčije mislite, i ovo će vam Bog otkriti.“ (Filip. 3:13-15) To „jedno“ što je Pavao učinio, što bi smo i mi također trebali, u stvarnosti se sastoji od mnogih povezanih zahtjeva. Međutim, to može biti sažeto da imamo sve u našem životu usmjereno s k jednom cilju—to jest, ugoditi Bogu u mislima, riječima i djelima. „Pravedničke su misli pravične.“ (Izreke 12:5) Ako imamo „pravične“ misli, one će biti u skladu sa novim umom i voljom—novim stvorenjem—i mi ćemo nastojati skinuti „starog čovjeka s djelima njegovim.“ (Kol. 3:9)

Kasnije u tom istom poglavlju nam je rečeno, „I sve što god činite, riječju ili djelom, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu i Ocu po njemu.“ (redak 17) To se slaže sa Isusovom pobudom da „od svakoga komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti.“ (Luka 12:48) Ako nas se broji kao Božji izabrani narod—„izabrane,“ postoji velika odgovornost koja s tim dolazi. Naši bi postupci i riječi kao njegovih izaslanika trebali ispravno predstavljati našeg Gospodina i donositi čast njegovom imenu u svako doba. Svatko bi od nas trebao biti „poslanica…koju poznaju i čitaju svi ljudi.“ (2 Kor. 3:2) Da bi to postala stvarnost, mi moramo nastojati zadovoljiti zahtjeve „utrke“ koja je stavljena pred nas. Važno je zapaziti da su ti isti za svakoga tko trči u utrci, ali mogu biti dostignuti u različitim omjerima među članovima tijela. Međutim, za sve je to tijesan put koji vodi u slavu, čast i besmrtnost. Mi se možemo pojedinačno razvijati u različitim omjerima, međutim svi moramo napredovati i „posegnuti.“

Pavao je rekao što se tiče sebe, „Ja dakle tako trčim - ne kao besciljno, tako udaram šakom - ne kao da mlatim vjetar.“ (1 Kor. 9:26) Mi moramo slijediti njegov primjer u tom pogledu, odlažući „svako breme i grijeh, koji je za nas prionuo, i s ustrajnošću trčimo da dobijemo na trki, koja nam je određena.“ (Hebr. 12:1) Mi imamo snagu da to možemo činiti zato jer ju nam je dao Nebeski Otac. Imamo također i pomoć pruženu kroz „Gledanje na utemeljitelja i usavršitelja vjere Isusa, koji mjesto određene sebi radosti podnese križ ne mareći za sramotu, i sjede s desne strane prijestolja Božjega. Promotrite njega,… da se ne umorite i da ne klonu duše vaše!“ (reci 2,3)

NIŠTA NE ZNATI

Gledajući dalje na Pavlov život kao primjer za nas, mi vidimo da su nakon njegovog obraćenja na putu za Damask, njegovi dani i godine bili kao da nije znao ništa drugo doli „Isusa Krista, Isusa Krista raspetoga.“ Životni pravac kojeg je izabrao slijediti nakon što je bio pozvan i izabran od Boga bio je pravac potpunog predanja i žrtve. Njegova spoznaja o drugim temama, koja je bila velika, ili mnoge stvari koje bi inače bile sklone omesti ga u ispunjenju njegovog zavjeta posvećenja, on je znao da treba ostaviti iza sebe.

Kao što je prije navedeno, i mi također trebamo zaboraviti „ono što je za nama,“ i „Trčim k biljezi cilja, k nagradi nebeskoj, kojoj me Bog zove.“ Jer kao što je bilo s Pavlom, važno je da si postavimo ispravne prioritete i standarde u našem životu, i što se tiče našeg vladanja isto tako kao i našeg razumijevanja Božje Riječi. S obzirom na svakodnevno vladanje, rečeno nam je, „Mislite o onome što je gore a ne što je na zemlji.“ (Kol. 3:2) To uključuje odlaganje ponosa, sebičnosti, i tih stvari koje mogu promicati i skretati pažnju na tijelo i vlastiti interes. U povezanosti s našim razumijevanjem Božje Riječi, ne smijemo se „priklanjati prijevarnim duhovima i naucima zloduha.“ (1 Tim. 4:1) Lažna učenja i vjerovanja ljudi dodaju pogrešku na pogrešku, i Isus je upozorio da bi oni mogli „bude li moguće zavesti i izabranike.“ (Marko 13:22)

Izvještaji o iskustvima iz Pavlovog života i drugih vjernih Kristovih sljedbenika pruženi su nam kao primjeri u našim vlastitim iskustvima i Kršćanskom životu. Oni bi trebali služiti tome da nam pomognu da damo sve od sebe da činimo to „jedno“ na što smo bili pozvani. „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!“ (Filip. 1:21)

„MEĐU VAMA“

Naš jedini cilj, kao što je to bilo kod našeg Gospodina i njegovih učenika kao što je Pavao, je dokazati se prihvatljivima Ocu, i činiti to sa svom našom snagom i energijom. To treba biti učinjeno do mjere odustajanja od naše volje u potpunosti i predstavljanja „našeg tijela kao žive žrtve,“ koja je opisana kao „razumna služba.“ (Rim. 12:1) Dio naše prednosti u tom pogledu je to da pomažemo drugima trčati trku, da bi smo svi mogli dostići cilj i dobiti „pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu.“ (1 Kor. 15:57 ) Trebali bi smo biti motivirani sa iskrenom željom biti odlučni znati „među vama“—našom subraćom—ništa drugo doli jedan cilj za kojim svi težimo. To je najuzvišeniji oblik ljubavi na djelu, i pokazan je u riječima našeg Gospodara: „Od ove ljubavi nitko veće nema, da tko život svoj položi za prijatelje svoje.“ (Ivan 15:13)

Pavao je bio u potpunosti aktiviran Božjim božanskim učenjima, sažetima u ljubavi. On je rekao, „ne stidim se evanđelja Kristova,“ iako mu je to donijelo mnogo ismijavanja i progonstva. Kako je Pavao bio u stanju iznijeti tu tvrdnju? Nastavljajući, on odgovara da evanđelje Kristovo pokazuje „silu Božju na spasenje svakomu koji vjeruje—i Židovu, najprije, i Grku.“ (Rim. 1:16) Njegovo daljnje objašnjenje što se tiče važnosti ove metode zaključivanja nalazimo u sljedećem retku: „Jer se pravednost Božja u njemu—u spasenju omogućenom silom Božjom—otkriva iz vjere u vjeru, kao što je pisano: A pravednik će od vjere živjeti.“ (redak 17)

Razmatrajući Pavlovo ukazivanje u ovom tekstu na „pravedne,“ mi shvaćamo da po tijelu, „Nema pravedna nijednoga.“ (Rim. 3:10) Nema nikoga tko je savršeno zdrav u umu i tijelu. Ali, budući da su opravdani vjerom u krv Kristovu, istinski posvećene se računa kao prave pred Bogom, pokrivene sa „plaštem prvednosti“ koji je omogućen kroz Isusa. (Rim. 3:24,25; Iza. 61:10) Kroz tu pripremu, naše Adamske nesavršenosti su pokrivene. Osim toga, pozivajući se na Isusa Krista kao našeg Zastupnika, zasluga njegove žrtve je uvijek učinkovita da nas čuva nedužnima u očima pravde. Tako je pokazana „pravednost Božja po vjeri u Isusa Krista za sve i na sve koji vjeruju.“ (Rim. 3:22)

Mi čitamo u 1 Pet. 3:12 da su „oči Gospodinove upravIjene na pravednike, i uši njegove slušaju molitvu njihovu, a lice je Gospodinovo protiv onih, koji zlo čine." Ovaj redak ukazuje da nije dovoljno da nas se smatra „pravednima“ po krvi Isusovoj, nego da i naša djela također moraju biti, onoliko koliko je to moguće, prava i dobra. Mi svakodnevno trebamo nastojati biti pravedni i čisti u našim namjerama, mislima, riječima i djelima. Premda se ne može postići savršenost, ništa manje od našeg maksimalnog napora neće biti u potpunosti prihvatljivo Nebeskom Ocu.

Pravednici će, Pavao kaže „živjeti po vjeri.“ Ovdje se pridaje velika važnost kvaliteti vjere. Rečeno nam je da bi smo se trebali „boriti za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima.“ (Juda 3) „Vjera“ je Božja Riječ istine, i mi moramo imati apsolutno vjerovanje u njene svete iskaze. Božja Riječ nam pruža detalje o njegovom velikom planu vjekova, i njegova nam dragocjena obećanja jamče njegovo ispunjenje i dovršetak. Mi također trebamo „živjeti…o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.“ (Mat. 4:4)

„Riječ Božja,“ ili Logos na Grčkom, također se odnosi na njegovog jedinorođenog sina, Isusa. Od kad ga je Bog stvorio, on je bio vjerni glasnogovornik Nebeskog Oca, i tokom svog predljudskog postojanja i kao savršeno ljudsko biće na zemlji. „Riječ [Logos] bijaše u Boga…Sve po njoj postade.“ (Ivan 1:1-3) Božji sin je bio svakodnevni užitak svom Ocu tijekom svog predljudskog nebeskog postojanja. Rečeno nam je da je kao savršeni čovjek Isus, počev od vrlo mlade dobi „napredovao u mudrosti i rastu i milosti pred Bogom i ljudima.“ (Luka 2:52) Kad je ta „riječ Božja“ bila krštena u rijeci Jordanu, „Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mat. 3:16,17)

BOŽJA RIJEČ JE SIGURNA

Pavao je znao da će poruka evanđelja—„dobra vijest o velikoj radosti koja će biti za sav puk“— odolijevati tami i zbunjenosti Grče i Rima, i napadima tzv. učenjaka tog vremena. Stoga, on se nije bojao staviti ga nasuprot svim tim ljudskim filozofijama. Umjesto toga, on je rekao, „jer potreba me pritišće. No jao meni ako evanđelje ne navješćujem.“ (1 Kor. 9:16)

Napadi protiv plana Božjeg, čak samog njegovog postojanja, i istine glede njegovog jedinorođenog sina, Isusa, u mnogočemu su isti danas kao što su bili u Pavlovim danima, premda mogu biti predstavljeni na mnogo podmukliji način sada nego u prijašnjim vremenima. Sa svojim mnogim prijevarama, Sotona će se pojaviti kao „anđeo svjetla.“ (2 Kor. 11:14) Međutim, on je vladar tame, i „mrzi svjetlo.“ (Efež. 6:12; Ivan 3:20) To će biti tako sve dok njegova vladavina nad čovječanstvom ne bude bila okončana, a grijeh i zlo uništeni zauvijek. U Mesijanskom kraljevstvu, Sotona i njegovi zli utjecaji biti će skroz ograničeni, i cijeli će svijet čovječanstva doći do spoznaje blagoslovljene i slavne osobnosti Nebeskog Oca. Oni će tada znati da je „Bog svjetlost i da tame nema u njemu nikakve.“ (1 Ivan. 1:5) Čovječanstvo će također hvaliti i slaviti njegovog sina, Krista Isusa—„svjetla svijeta.“ (Ivan 9:5)

Kao posvećenim vjernicima, koji su u sadašnje vrijeme bili blagoslovljeni sa razumijevanjem poruke evanđelja, njena je nada toliko veličanstvena da bismo ju trebali željeti čuti uvijek iznova, sa zahvalnošću. Svatko bi od nas, u našem osobnom razmišljanju, trebao razmisliti o riječima Gospodara, „A blažene oči vaše što vide i uši vaše što čuju.“ (Mat. 13:16) Zaista smo bili privilegirani time što su nam oči i uši postale otvorene, kroz snagu Svetog Duha, kako bi smo mogli primiti i razumjeti poruku istine. „Što oko ne vidje i uho ne ču,…to pripravi Bog onima koji ga ljube“—onima „koji su po njegovoj odluci pozvani.“ (1 Kor. 2:9; Rim. 8:28)

Nama je kroz Sveto Pismo zasigurano, i našom vjerom u Božja obećanja, da su njegovi planovi i naumi bili detaljno razrađeni. Mi se i dalje pozivamo na obećanje dano Abrahamu, kroz zakletvom vezan savez kojeg je Bog sklopio s njim, da „potomstvom tvojim blagoslivljat će se svi narodi zemaljski.“ (1 Moj. 22:18) Polažući pravo na takvo veličanstveno obećanje trebalo bi usaditi u nas obnovljenu želju da budemo vjerni našim zavjetima posvećenja. Trebalo bi nas potaknuti da svakodnevno nastojimo još više upoznati Božju predivnu osobnost, i da budemo dionici njegovog vodstva i uputa koje on tako milostivo pruža za našu duhovnu korist. Trebali bi smo također biti osnaženi, kao nosioci svjetla, da prenesemo Božja obećanja drugima, govoreći napaćenom, uzdišućem stvorenju da će uskoro doći vrijeme velikog radovanja cijelom čovječanstvu. Mi možemo dijeliti predivnu istinu datu od Petra na Pedesetnicu: „Bog Abrahamov i Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi slugu svojega, Isusa.“ (Djela 3:13) Bog mu je dao „svu vlast na nebu i na zemlji.“ (Mat. 28:18)

„ISUSA KRISTA, ISUSA KRISTA RASPETOGA“

Glavna pouka ovih riječi je da mi u potpunosti razumijemo i cijenimo važnost Isusove smrti kao otkupne cijene, omogućene za Adama i njegovo potomstvo. On je „sebe samoga dao kao otkupa za sve, kao svjedočanstvo u svoje vrijeme.“ (1 Tim. 2:6) To je osnova poruke evanđelja. Pavao kaže, „Ja vas podsjećam, Braćo, Evanđelje koje sam vam ja navijestio, koje ste primili, kojem ste privrženi, i po kojem bit ćete spašeni … Krist je umro za naše grijehe, prema Pismima. On je bio pokopan, uskrsnuo je trećeg dana, prema Pismima.“ (1 Kor. 15:1-4) Isusova smrt kao čovjekovog Otkupitelja bila je neophodna samo jednom. Nije bilo potrebe za njega da ga se „ponovno razapinje.“ (Hebr. 6:6) Kasnije u svojoj poslanici Hebrejima Pavao nas podsjeća na tu važnu činjenicu. „Tako se i Krist jednom prinese da ponese grijehe mnogih.“ „U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.“ (pogl. 9:28; 10:10)

Božanska obećanja sadašnjih i budućih blagoslova za našu su posebnu korist, da bi smo mi mogli biti „silom Božjom po vjeri čuvani za spasenje.“ (1 Pet. 1:5) Fraza „za spasenje“ označava cilj koji je pred nama. Moramo imati na umu da se u nama i dalje treba izvršiti djelo—djelo preobrazbe i posvećenja. „Jer ovo je volja Božja“ rekao je Pavao—vaše posvećenje.“ (1 Sol. 4:3) „Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju, da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ, te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane.“ (Efež. 5:25-27) To je konačni rezultat našeg vjernog izvršavanja riječi našeg tematskog retka—da smo mi odlučili da svaki dan ne znamo ništa drugo nego ono što se odnosi na „Isusa Krista, Isusa Krista raspetoga.“

Kao zaključak, neka bi smo stalno imali u mislima i srcu mnoga obećanja dana onima koji su „odlučili“ ispuniti svoje zavjete posvećenja. „Život je vaš skriven s Kristom u Bogu.“ „Jer Bog je taj koji iz svoje dobrohotnosti izvodi u vama i htijenje i djelovanje.“ „Imajte dakle braćo, slobodu za ulazak u Svetinju po krvi Isusovoj, put nov i živ koji nam otvori kroz zastor, to jest tijelo svoje.“ „Skupa je pred Gospodom smrt svetaca njegovijeh.“ „Ja ću vam obznaniti jednu tajnu. Mi nećemo svi umrijeti, već ćemo svi biti preobličeni, u jedan mah, za tren oka, u zvuku posljednje trublje. Jer, trublja zaječat će, mrtvi uskrsnut će neraspadivi, a mi, bit ćemo preobličeni.“ (Kol. 3:3; Filip. 2:13; Hebr. 10:19,20; Ps. 116:15; 1 Kor. 15:51,52)