Opunomoćeni da Poučavamo

„A vi - Pomazanje koje primiste od njega u vama ostaje i ne treba da vas itko poučava. Nego njegovo vas Pomazanje uči o svemu, a istinito je i nije laž, pa kao što vas je ono naučilo, ostanite u Njemu.“ —1 Ivanova 2:27

MNOGI BLAGOSLOVI dopiru do posvećenog naroda Božjeg posredstvom njegovog Svetog Duha. Božji Sveti Duh je njegova sveta moć. U našem slučaju to je moć njegovih misli, njegove volje nad našim životima, i također njegova sveta moć koja djeluje u povezanosti sa njegovim providonosnim uplitanjem u sva naša iskustva.

Božje misli, povezane s njegovom voljom za njegov posvećeni narod, zapisane su u njegovoj Svetoj Riječi. Jedino kroz ponizan i uz stav podložnosti studij njegove Riječi, i poslušnost propisima koje ona sadrži, se pokazujemo priznatima pred njim. (2 Tim. 2:15) Oni koji se potpuno predaju vršenju Božje volje začeti su Duhom u nadu novog života. Oni tako postaju sinovima Božjim. Sveti Duh ih također, djelujući kroz njegovu Riječ pomazuje za visoku čast kao slugu Božjih.

Zahtijeva se vjera da se može vjerovati da veliki Stvoritelj svemira može i da koristi svoj narod ovdje na zemlji u svojoj službi. Mi smo toliko beznačajni i nesavršeni da je teško shvatiti da bi nas Bog mogao koristiti u izvršavanju svojih planova i nauma u korist ljudske rase. Međutim to je ono što Sveto Pismo otkriva, i mi to prihvaćamo s poniznošću i zahvalnošću.

Kad je Isus počeo svoju zemaljsku službu on je citirao Izaiju 61:1,2 i objasnio je da je to bilo njegovo opunomoćenje da služi svom Nebeskom Ocu. Taj odlomak kaže, „Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine.“

Redak 2 ovog opunomoćenja uključuje objavljivanje „dana odmazde Boga našega,“ i tješenja „svih koji tuguju.“ To je ukazivanje na dan odmazde na nacijama na kraju ovog Evanđeoskog Doba, kada će mnogi tugovati kao posljedica onoga što će im „vrijeme nevolje“ donijeti. Isus to nije primjenio na sebe zato što je znao da tada još nije bilo vrijeme da se to ispuni. (Luka 4:16-21)

Kratko nakon što je Isus započeo sa svojom službom, on je poslao svojih dvanaest apostola da vrše slično djelo. (Mat. 10:5-7) I oni su trebali objavljivati Evanđelje o kraljevstvu. Osim toga, on je poslao sedamdeset evanđelista da ga predstavljaju u velikom djelu koje je došao izvršiti. (Luka 10:1) Noć prije svog raspeća, Isus je rekao u molitvi svom Nebeskom Ocu, „Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet.“ (Ivan 17:18)

Opunomoćenje koje je Isus dao svojim učenicima bilo je ratificirano na Pedesetnicu kad je Sveti Duh sišao na njih. Tada je pomazanje Svetim Duhom, koji je došao na Isusa u vrijeme njegovog krštenja, postalo uistinu djelotvorno u korist njegovih posvećenih sljedbenika, svih koji su bili kršteni u njegovo tijelo. Ivan je to imao na umu, kad u našem tekstu, on govori o „pomazanju“ koje smo primili od njega.

DA POUČAVA

Ivan je u našem tekstu napisao da oni koji primaju to pomazanje Svetim Duhom ne trebaju imati ljude da ih poučavaju. To ne podrazumijeva da su oni izuzeti od potrebe za proučavanjem Biblije, bilo osobno ili u društvu s drugima. Ivan naglašava činjenicu da ako smo mi uistinu pomazani Svetim Duhom da budemo Gospodinovi predstavnici, tada smo bili poučeni od Boga i naučili smo istinu a za koju on želi da ju obznanimo drugima. Mi smo poučeni od Boga kroz Sveto Pismo i kroz različite sluge koje nam je on pružio da nam pomogne razumjeti njegovu Riječ.

Da bi smo bili kvalificirani Gospodinovi predstavnici, mi trebamo biti upoznati sa slavnom porukom koju sadrži njegova Riječ. To nije ljudska poruka. Ona ne dolazi od čovjeka, i mogu je razumjeti jedino oni koje Gospodin prosvjetljuje svojim Svetim Duhom. Samo su takvi u stanju razumjeti „tajne kraljevstva nebeskoga.“ (Mat. 13:11) Isus je rekao svojim učenicima, „blažene oči vaše što vide i uši vaše što čuju,“ i dodao je da su mnogi pravedni ljudi prošlosti željeli vidjeti te stvari ali im to nije bilo dozvoljeno. (reci 16,17)

Mi možda ne znamo baš kako Sveti Duh omogućuje onima koje on privlači k sebi da razumiju „tajne kraljevstva nebeskog.“ Kroz njegov vjerni narod, sjeme istine je sijano što je više i neprekidnije moguće. Međutim, samo se tu i tamo neki pojedinac odazove s razumijevanjem i cijenjenjem. Čudesna je stvar zapaziti spremnost s kojom takvi primaju Riječ, i kako brzo dolaze do razumijevanja Božjeg plana.

Mudri je napisao, „Kao što ne znaš koji je put vjetru ni kako postaju kosti u utrobi trudne žene, tako ne znaš ni djela Boga koji sve tvori.“ Salamun je nato dodao, „Ujutro sij svoje sjeme, a navečer nek‘ ti ruka ne počiva. Jer ne znaš da li će biti bolje ovo ili ono, ili će oboje biti jednako dobro.“ (Prop. 11:5,6)

Kako je ohrabrujuće shvaćati da su rezultati „sijanja sjemena“ u rukama Gospodinovim. Mi se radujemo shvaćati da Bog svojim duhom pomaže onima koje poziva u proučavanju njegove Riječi. Možemo na to gledati kao na dio djela pomazanja Svetim Duhom, jer njime smo i ovlašteni i kvalificirani biti „svjetlo svijeta,“ radnici koji se nemaju čega stidjeti, zato jer smo ispravno upravljali Riječju istine. (Mat. 5:14; 2 Tim. 2:15)

PORUKA

Isusovo opunomoćenje Svetim Duhom, zapisano u Iza. 61:1-3, predstavlja cjelovitu predodžbu poruke istine za koju smo mi ovlašteni objavljivati je. To je dobra vijest o kraljevstvu, uključujući slavnu nadu uskrsnuća mrtvih. Ona također obuhvaća poruku nebeskog poziva, zato što još uvijek trebamo objavljivati „godinu milosti Jahvine.“

Sada na kraju ovog doba mi smo također pomazani da objavljujemo „dan odmazde našeg Boga.“ To ne znači dami trebamo izgovarati osvetu, bilo pojedincima bilo grupama. To jednostavno znači da mi trebamo objasniti onima koji su krotki i poučljivi značenje sadašnje „bezizlazne tjeskobe naroda,“—da je to očitovanje Božjeg negodovanja protiv ovog grijehom prokletog i umirućeg svijeta. (Luka 21:25)

Usko povezano s objavljivanjem „dana odmazde“ je zadatak da „tješimo sve koji tuguju.“ (Iza. 61:2) To bi moglo biti posebno ukazivanje na koji tuguju zbog uznemirujućih okolnosti „dana odmazde.“ Isus je rekao da će „sva plemena zemaljska“ proplakati zbog njegovog dolaska i kasnije prisutnosti na kraju doba, i naša je prednost utješiti barem neke od tih ukazujući im na pravi razlog svjetskih nevolja. (Mat. 24:30)

To je čini se misao iznešena u Iza. 35:4, gdje nam je zapovjeđeno da kažemo „preplašenim srcima: "Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!“ Danas su srca ljudi preplašena, kao što je Isus i prorekao, i naša je prednost objasniti im da nemaju pravi razlog za strah, da iako je Gospodinova odmazda na vladavinama, koje su pod Sotoninom vlašću, njegov je krajnji cilj spasiti ljude kroz Mesijansko kraljevstvo.

Pomazanje koje smo primili da objavljujemo Evanđelje o kraljevstvu ne uči nas da budemo osvetoljubivi i grubi u obznanjivanju dobre vijesti. Poruka o kraljevstvu je poruka ljubavi, i trebalo bi ju predstaviti sa suosjećanjem i razumijevanjem. Nismo ovlašteni da rušimo Sotonin društveni poredak, nego da gradimo nadu i hrabrost u srcima onih koji imaju uho da slušaju govoreći im da će uskoro na zemlji biti uspostavljen novi poredak pravednosti.

SVJEDOCI ZA ISUSA

U Novom Zavjetu nam se skreće pažnja na neke detalje opunomoćenja Svetim Duhom. Na primjer, Isus je jasno dao na znanje da njegov narod treba ići naprijed u njegovo ime. Nakon svog uskrsnuća on je rekao svojim učenicima, „Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“ (Djela 1:8)

Kada je na otoku Patmosu, Apostolu Ivanu bila dana vizija o onima koji su učvrstili svoj poziv i izbor da vladaju s Kristom, on je rekao, „Ja vidjeh također duše onih kojima bijahu odrubljene glave zbog svjedočenja o Isusu i o riječi Božjoj, … Oni se vratiše u život i vladaše s Kristom tijekom tisuću godina.“ (Otkr. 20:4) Iz ovoga je očito da Gospodin želi da njegov narod da Isusu i njegovom otkupiteljskom djelu vrlo istaknuto mjesto u njihovoj poruci.

Apostoli su to izgleda vrlo jasno shvatili, i pridržavali se toga. Petar je učinio Isusa samim središtem svoje propovijedi na Dan Pedesetnice, i tisuće Židova koje su tamo bile okupljene pokajali su se i krstili. Kratko nakon toga Petar je iznio svoju prekrasnu propovijed o obnovi, i ponovno je istaknuo Isusovo ime i moć. (Djela 2:14-41; 3:12-26)

Obavješteni smo da nakon te propovijedi o obnovi, „priđu im svećenici, hramski zapovjednik i saduceji, ozlovoljeni što uče narod i navješćuju - u Isusu - uskrsnuće od mrtvih;“ (Djela 4:1,2) Petar se nije mogao suzdržati od propovijedanja o Isusu Kristu, premda je to ime bilo uvreda za mnoge koji su ga čuli.

Pavlovo propovijedanje bilo je po istom obrascu. S obzirom na njegov posjet Židovskoj sinagogi u Solunu, čitamo,“ Kao što to imaše običaj, Pavao ih ode pronaći i, tri šabata za redom, on upućivaše riječ; počev od Pisama, on objašnjavaše i izlagaše da spasitelj je trebao trpjeti, uskrsnuti iz mrtvih i ‘ Spasitelj, govoraše on, to je Isus kojeg vam ja najavljujem. ‘ (Djela 17:1-3)

KOME

Došav pod pomazanje Svetim Duhom, kome trebamo objavljivati dobru vijest o kraljevstvu? Opunomoćenje iz Iza. 61, koje je Isus djelom citirao, naglašava da mi moramo služiti „ubogima,“ misli se na poučljive—oni koji su željni učiti. Međutim, to je vrlo općenito u smislu da ne specificira nikakvu posebnu skupinu ljudi.

Nije na nama da izdvajamo one za koje mi smatramo da su krotki i da ograničimo našu poruku na njih. Mi nismo u stanju suditi, tko su od svih ljudi s kojima dolazimo u kontakt krotki a koji nisu. Da upotrijebimo biblijski izraz, na nama je da „sijemo pokraj svih voda,“ vjerujući da će Gospodin tako voditi stvari da će poruka doći do onih koji su krotki, dok oni koji nisu krotki neće imati uho za nju. (Iza. 32:20)

Međutim mi imamo posebnu odgovornost prema krotkima koji se odazovu na poruku. Naša je prednost da nadalje poučimo takve putevima Gospodinovim. Ne postoji samo evangelizacijski dio službe, nego također i poučavanje i pastoralno djelo. Mi ne samo da svjedočimo istinu drugima, nego trebamo i izgrađivati jedni druge u našoj najsvetijoj vjeri, i samo su krotki ti kojima će korititi ovaj aspekt naše službe.

Poruku o kraljevstvu se ne bi trebalo zadržavati od bilo koga tko pokazuje spremnost da sluša. Isus je jasno pokazao da se cijeli svijet treba smatrati našim poljem aktivnosti, i trebali bi smo biti spremni prenijeti poruku naširoko i nadaleko Neznabošcu i Židovu, nazovi Kršćanima i onima u svijetu, vjernicima i nevjernicima, mladima i starima, dok imamo vremena.

U isto bi smo vrijeme trebali prepoznati ruku Gospodinovu po pitanju gdje i kada objavljivati poruku o kraljevstvu. Na primjer, iako je Isus opunomoćio svoje učenike da idu u cijeli svijet propovijedati Evanđelje, božansko uplitanje bilo je takvo da je poruka uglavnom bila odnešena na zapad i sjever, umjesto na istok, od njenih početaka u zemlji Judeji. Pavao se je poslušno i rado odazvao na poziv, „Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam,“ kada je imao plan ići u drugom pravcu. (Djela 16:9,10)

Kad se radi o nama kao pojedincima naše je polje dosta dobro obilježeno—barem, to je istina kod većine od nas. Nema sumnje da bi smo željeli proširiti našu sferu aktivnosti u Gospodinovoj službi, i dobro je imati takvu želju. To označava da nas pomazujuća moć Svetog Duha potiče na veće žrtve u službi istine. Međutim, ne bi smo trebali previdjeti prilike za službu koje nas čekaju jer su nam nadohvat ruke—mali načini svjedočenja znani samo nama i Gospodinu. Možda Bog tako gleda da vidi kako vjerno koristimo te prije nego nam povjeri veće prilike.

Također je važno tražiti Gospodinovo vodstvo u povezanosti sa našom zajedničkom službom za istinu. On zna kako otvoriti vrata prilike, i kako ih zatvoriti. Nikada ne bi smo trebali pokušavati prisilno otvoriti bilo koja vrata prilike za služiti Nebeskom Ocu, niti bi smo trebali oklijevati ući kroz ona koja on nepogrešivo otvara.

Božja ruka nije postala prekratka, niti je njegova moć oslabila, od dana Rane Crkve. Čak i danas „Makedonac“ zove i „željezna vrata“ se nastavljaju otvarati kroz providonosna uplitanja našeg Gospodina. (Djela 12:7-11) To je istina s obzirom na Božji narod i pojedinačno i kao grupu. Mi smo zaista blagoslovljeni ako se naučimo strpljivo čekati na Boga, a ne da nastojimo trčati ispred njega u područja službe koja on nije jasno otvorio za nas.

NE OBRAĆENJE SVIJETA

Mi ne očekujemo da veliki broj ljudi u ovo vrijeme prihvati istinu. Mi smo u vremenu „žetve“ na kraju ovog doba, i vršimo djelo berbe, premda je ono ostvareno općim „sijanjem“ ili objavljivanjem istine. Iako mi vjerujemo da će sjeme istine koje je sada posijano biti blagoslov svijetu u dolazećem Mesijanskom kraljevstvu, naš je glavni cilj dostići i pomoći one koje Gospodin poziva da trče za ciljem nagrade nebeskog poziva.

Vrijeme koje je naš Nebeski Otac odredio za obraćenje svijeta, i Židova i Nežidova, još je u budućnosti. Dok se mi radujemo položiti naše živote u službi istine sada, i da nam je simbolično „odrubljena glava zbog svjedočenja o Isusu,“ veselimo se znati da će u određeno vrijeme prava spoznaja o njemu ispuniti zemlju „kao što vode prekrivaju mora.“ (Otkr. 20:4; Iza. 11:9)

„U onaj dan,“ napisao je Izaija, „pojavit će se korijen Jišajev [Isus] koji će stajati kao stijeg pucima; njega će tražiti narodi, i počivalište njegovo slavno će biti.“ (redak 10) Redak 12 glasi, „I podignut će stijeg narodima, i sabrati prognanike Izraelove, i skupiti rasijanike Judine s četiriju krajeva zemlje.“ Tako nam je zajamčeno da će se i Židovi i Nežidovi radovati kada spoznaja o Gospodinu ispuni zemlju, i da će se skupljati oko tog „stijega“ koji će biti korijen „Jišajev.“ (Rim. 15:12; Otkr. 5:5; 22:16)

Zaista, slavni izled stoji pred cijelim svijetom čovječanstva. Baš kao što mi danas „vidimo Isusa“ i radujemo se u svemu što on znači za nas i što će značiti svijetu, tako će kasnije on postati jedan oko kojeg će se okupljati ljudi iz svih naroda. (Hebr. 2:9) Tada, sa „čistim usnama“ koje će biti dane narodima, „oni će zazivati ime Jahvino i jednodušno mu služiti.“ (Sef. 3:9)

U CRKVI

Svi koji su pod pomazanjem Svetim duhom ovlašteni su da budu izaslanici za Krista, i da, kao takvi, objavljuju dobru vijest krotkima. U tome nema iznimke. Sveto Pismo ne dijeli Gospodinov narod na „svećenstvo“ i „laike.“ Međutim Sveto Pismo pokazuje da se na okupljanjima Gospodinovog naroda, zvanih crkva—Grčki, ekllesija—treba slijediti izvjesne pripreme, i da se treba pridržavati izvjesnih ograničenja.

Pavao je napisao, „Ali ženi ne dopuštam naučavati.“ (1 Tim. 2:12) Ovdje se ukazuje na učitelja na formalnim sastancima ekklesije. To ne znači da žene, prosvjetljene istinom i potpuno posvećene Gospodinu, nisu pomazane da objavljuju Evanđelje o kraljevstvu usmeno, dijeljenjem literature, ili drugačije. Jednostavno stvar je u tome da je Bog u svojoj mudrosti, i kako bi prenio izvjesne predodžbene lekcije, ograničio poučavanje u crkvi na muške članove skupštine.

I u tome postoje ograničenja. U svom pismu Titu, Pavao spominje one koji služe kao naglednici—starješine—u crkvi, i iznosi preduvjete za njih: „Treba, naime, da nadglednik bude besprijekoran na položaju upravitelja Božjeg: ni osion, ni gnjevan, ni pijanac, ni kavgadžija, ni pohlepan za sramnim dobicima. On mora biti gostoljubiv, prijatelj dobra, staložen, pravedan, svet, uzdržljiv, odlučni privržen riječi dostojnoj vjere, koja je u skladu s naučavanjem. Tako će on biti sposoban pobuđivati na svetu nauku i pobijati opovrgatelje. Brojni su, naime, nepokorni, prazna naklapala i obmanjivači, naročito među obrezanima.“ (Titu 1:7-10)

Iz ovoga je jasno da onaj tko služi kao učitelj u skupštini Gospodinovog naroda treba udovoljavati vrlo visokom standardu pravednog vladanja u svom životu. On također mora biti u stanju „hrabriti u zdravome nauku i pobijati protivnike.“ Neprijatelji istine u Pavlovim danima uglavnom su bili oni među obrezanima—Židovi koji su nastojali uvjeriti vjernike u Krista da bi se trebali suglasiti sa izvjesnim obilježjima Mojsijevog zakona. Nema sumnje da je istina bila napadnuta i na druge načine.

U Ranoj je Crkvi bilo važno da učitelji budu zdravi u učenjima istine, i da imaju mjeru sposobnosti da poučavaju, da bi bili u stanju „boriti se za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima.“ (Juda 3) U skladu s tim mi zapažamo kako Pavao u svojim različitim poslanicama nastoji ispraviti pogrešna doktrinarna gledišta onih kojima piše. U svojim pismima braći u Solunu on diskutira i pojašnjava istinu glede povratka našeg Gospodina i druge prisutnosti. U svom pismu Galaćanima on posvećuje značajan prostor Božjim savezima.

Danas je slično tome važno da oni koji služe kao učitelji u našim ekklesijama budu zdravi u istini—„čvrsti u predstavljenoj istini.“ (2 Pet. 1:12) Ta učenja sačinjavaju „hranu u pravo vrijeme“ tijekom ovog razdoblja žetve. (Mat. 24:45) Pitanja u vezi istine i zablude danas se mogu u detaljima razlikovati od onih s kojima je se suočavala Rana Crkva, ali je jednako važno da učitelji danas budu sposobni obraniti učenja naše vjere kao što je bilo u to vrijeme.

Mi ne možemo zamisliti Pavla i Petra kako govore o onima koji naučavaju zabludu da bi ih se trebalo pozvati u ekllesiju da objave svoja gledišta zato što doktrine nisu bile važne. Ispravno učenje i njihova praktična primjena smatralo se važnim u Ranoj Crkvi, i trebalo bi se takvim smatrati i sada. Nadajmo se i molimo da će tako nastaviti i biti.

S našim starješinama i učiteljima koji iznose istinu u svoj čistoći, svi mi kao učenici imamo korist. Što jasnije razumijemo te stvari, mnogo ćemo učinkovitije moći to objavljivati drugima, kada zajedno budemo govorili , koliko god nam je to više moguće dobre vijesti o kraljevstvu, da se ustrašenim srcima može dati hrabrost, i učiniti srca tužnih da se raduju.