Naša Pasha—Žrtvovana za Nas

„Jer Krist, naša pashalna žrtva, već je žrtvovan.“ —1 Korinćanima 5:7

PRIJE NEKIH četiri tisuće godina stariji čovjek ustao se rano jednog jutra, probudio svog sina, čilog mladića, i zajedno su krenuli na put od tri dana koji ih je doveo u „zemlju Moriju.“ Dvojica mladih slugu iz njihovog kućanstva su ih pratili. Oni ne idu praznih ruku, jer su uzeli sa sobom neophodnu opremu za prinašanje žrtve, kao što je drvo i gorivo za paljenje vatre. (1 Moj. 22:1-3)

Kad se putovanje približilo kraju, djelomično šepav i ostarjeli čovjek uputio je svoje sluge da ostanu iza dok su on i njegov sin nastavili ići na mjesto gdje je žrtva trebala biti prinešena. Mladić, jak i mišićav, nosio je drva, a njegov otac nosio je gorivo i nož. Međutim u ovoj sceni postoji nešto što je zagonetno. Ono što je sin znao je da su oni išli prinijeti žrtvu. Ipak, oni nisu imali nikakvu životinju za prinijeti. Kako su se približili vrhu gore on je odvažno razgovarao sa svojim ocem o tome. Primjećujući da su imali drvo i gorivo, on je pitao, „Gdje je ovca za žrtvu paljenicu?“ Jednostavni odgovor njegovog oca bio je, „Bog će sebi pribaviti ovcu za žrtvu paljenicu sine moj.“ (reci 4-8)

Ovaj otac i njegov ljubljeni sin bili su Abraham i Izak. Bog je zatražio od Abrahama da prinese Izaka kao žrtvu paljenicu, međutim Izak još uvijek nije bio obavješten o tome. Abraham, vjerovatno sa boli u svom srcu, čuvao je tu informaciju za sebe, ne želeći nametnuti dugo, produljeno razdoblje patnje na svog sina. Njegova izjava da će se Bog pobrinuti za janje bila je izraz njegove bezuvjetne vjere. Pavao objašnjava da je Abraham vjerovao da će Bog podignuti Izaka iz mrtvih. Doista, Bog je to i učinio u simboličnom smislu, jer je Izak bio vraćen svom ocu iz samih ralja smrti. (Hebr. 11:17-19)

Abraham je pokazao svoju vjernu poslušnost, i mi nalazimo Izaka na žrtveniku, njegova oca sa nožem, spremna da ubije to čudesno dijete. Baš kad su mu se mišići zategnutli da zada taj fatalan udarac nožem, Abram je čuo kako ga netko zove imenom. Okrenuvši se da vidi tko je to, našao se licem u lice sa anđelom koji mu je rekao da ne naudi svom sinu, i također skrenuo njegovu pažnju na ovna koji se zapleo u obližnjem grmlju. To je bilo janje za koje se Bog pobrinuo, i Abrahamu je bilo rečeno da ga koristi kao zamjenu za Izaka na žrtveniku. (1 Moj. 22:9-13)

Neredovitom čitatelju, koji nije upoznat sa Božjim planom za otkupljenje čovječanstva, to se može činiti ništa više nego nego kao jedna čudna priča prenešena iz drevne tradicije. Međutim, posvećenom Kristovom sljedbeniku, to je događaj od vitalnog značaja. Bog je dao predivno obećanje Abrahamu koje je, nakon što je patrijarh pokazao svoju spremnost da prinese svog sina kao žrtvu paljenicu, Bog potvrdio sa svojom zakletvom. Obećanje je bilo da će se kroz Abrahamovo potomstvo blagosloviti svi narodi na zemlji. (1 Moj. 22:15-18) Ipak, postojalo je nešto što je stajalo na putu tom blagoslovu. Bio je to grijeh i njegova kazna—smrt.

Prije nego ljudi mogu biti blagoslovljeni trebalo je napraviti pomirenje za grijeh. „Potomstvo“ kroz koje je taj blagoslov trebao doći trebalo je umrijeti kao žrtva da bi se to ostvarilo. U izvještaju o Abrahamovom prinošenju njegovog sina Izaka, imamo prosvjetljujuću ilustraciju dolazeće slavne realnosti kada će sam Nebeski Otac dati svog Sina, Isusa, za grijeh svijeta. Janje za koje se Bog pobrinuo da bude žrtvovano umjesto Izaka nagovjestilo je „Janje Božje koje odnosi grijeh svijeta.“ (Ivan 1:29)

DRUGA SLIKA

Neobičnim slijedom okolnosti, uključujući prodavanje Josipa u ropstvo, prirodni potomci Abrahama kroz Izaka bili su na koncu držani zatočenima u Egiptu. Oni su bili opterećeni pod svojim nadglednicima i čeznuli su za oslobođenjem. Konačno, Gospodinovom providnošću, bio im je poslan Mojsije, i pod njegovim vodstvom bio je izvršen njihov izlazak iz Egipatskog ropstva. Međutim, to je bilo ostvareno jedino izravnom Božjom intervencijom u njihovu korist—intervencijom koja se očitovala čudima.

Zato što je Faraon odbio dati slobodu Hebrejima, jedna nevolja za drugom pogodile su njega i njegov narod, Egipćane. Sve ukupno bilo je deset nevolja, i Egipatski vladar u biti sve do zadnje nije dao Izraelcima prednost da napuste zemlju. Povijesni izlazak Hebreja dogodio se odmah nakon desete nevolje.

U povezanosti sa desetom nevoljom, dobili smo još jednu sliku o važnosti krvi, i prinosu „janjeta,“ u Božjem planu spasenja. Nevolja je donijela smrt Egipatskim prvorođencima, od prvorođenca Faraona sve do prvorođenca najsiromašnijeg radnika. Međutim, Bog je učinio pripremu tako da su Izraelski prvorođenci mogli izbjeći smrt. Bila je to priprema krvi žrtve Pashalnog janjeta.

To je dobro poznata Biblijska priča, ali u pravilu je njezin puni značaj previđen. Bog je preko Mojsija dao upute da svaka Izraelska obitelj treba desetog dana prvog mjeseca uzeti janje u svoj dom, čuvati ga sve do četrnaestog dana, kada je trebalo biti zaklano i njegova krv poškropljena po nadvratniku i dovratnicima kuća. Gospodin je objasnio da tamo gdje krv bude bila poškropljena prema uputama, prvorođeni neće biti ubijen. (2 Moj. 12:1-13; 4 Moj. 33:3)

Apostol Pavao govori o „skupštini prvorođenih zapisanih na nebesima.“ (Hebr. 12:23) On također navodi da je „Krist, naša pashalna žrtva,“ kao što je objavio u našem uvodnom retku, „već žrtvovan.“ Riječ „skupština“ u Novom Zavjetu prijevod je Grčke riječi ekklesija, što znači „pozvani van.“ „Skupština prvorođenih“ je klasa pozvana iz, ili izabrana, iz svijeta. Oni su dovedeni pod posebnu zaštitu Isusove krvi, Pashalnog janjeta u protuslici, prije izbavljenja cijelog svijeta, što je predstavljeno sa izbavljenjem svega Izraela iz Egipatskog ropstva.

Noć Pashe u Egiptu predočavala je cijelo Evanđeosko Doba. Bila je to zaista prava noć, simbolički govoreći. „Mrak“ je pokrio zemlju, „i gusta tama narode.“ (Iza. 60:2) Međutim doći će „jutro,“ i s njim veliko izbavljenje. (Ps. 30:5) To izbavljenje, baš kao što je bilo slučaj sa Izraelom, ovisi o spasenju prvorođenih od smrti. Baš kao i u protuslici, tako i sada, taj „prolazak“ prvorođenih je izveden kroz krv Janjeta—„janjeta Božjeg, koje odnosi grijeh svijeta.“

TRAJNI SPOMEN

Izraelcima je bilo zapovjeđeno da se sjećaju tog velikog događaja svake godine. Četrnaestog dana njihovog prvog mjeseca trebali su zaklati janje za Pashu. Za njih je to bilo važno činiti zato jer im je to služilo kao podsjetnik moćnog izbavljenja kojeg im je Bog donio i kako je njegova ispružena mišica bila nad njima u to vrijeme njihove velike potrebe. (2 Moj. 12:14, 24-27)

Kada je prije gotovo dvije tisuće godina, prorečeni Mesija došao Židovima, oni su bili nastavili sa proslavom Pashe, ali nisu praktički ništa razumjeli o njenom predodžbenom značenju. Međutim, izgleda da je Ivan Krstitelj shvatio što je janje predočavalo. On je bio taj, ranije citiran, koji je govorio o Isusu kao „janjetu Božjem.“

Cijelo razdoblje Isusove zemaljske službe bilo je okarakterizirano samopožrtvovnom službom koju je vršio u korist naroda. Običan ga je narod rado slušao i radovali su se blagoslovima zdravlja i života koji su bili pruženi mnogima od njih. Međutim njihovi vjerski vođe žestoko su mu se suprotstavljali. Oni su „prezreli i odbacili“ Isusa, urotili se da ga ubiju, i odveli ga u smrt kao „janje na klanje.“ (Iza. 53:3,7)

Zbog vremenskih značajki u Božjem planu, njegovim neprijateljima nije bilo dopušteno uhititi ga i ubiti sve do isteka tri i pol godine od početka Učiteljeve službe. On je bio protuslika Pashalnog Janjeta, i bilo je potrebno da njegova krv bude prolivena četrnaestog dana Izraelskog prvog vjerskog mjeseca, Nisana, koji je počinjao sa mladim mjesecom koji je bio najbliži proljetnoj ravnodnevici. Kada se približilo vrijeme te značajne godine Božjeg plana, Isus je objavio svoju namjeru da ide u Jeruzalem gdje je očekivao da će ga uhititi i pogubiti.

Od vremena te Isusove objave, njegovi su učenici bili manje ili više zbunjeni. Oni su očekivali od njega da bude veliki kralj i da uspostavi moćno, svijetom rašireno kraljevstvo. Što je mrtav Krist mogao učiniti? Petar je prekorio Isusa, govoreći, „Ne, tebi se to [da umre] neće dogoditi!“ (Mat. 16:12) Međutim Isus se neće dati odvratiti od onoga što je znao da je bila božanska volja za njega. On je došao da umre za skupštinu prvorođenih i za cijeli svijet, i namjeravao je dovršiti djelo kojeg mu je njegov Nebeski Otac dao. (1 Ivan. 2:2)

GORNJA SOBA

Židovski dan započinje zalaskom sunca i traje sve do zalaska sunca iduće večeri. Negdje tijekom trinaestog Nisana, Isus je dao upute što se tiče potrebnih priprema za Pashu koja se trebala proslaviti te večeri. Izgleda da je on prethodno učinio pripreme s jednim od svojih prijatelja da koristi „gornju sobu“ u njegovoj kući, i rekao je svojim učenicima kako će pronaći prikladno mjesto. (Luka 22:8-12)

Kada je došla večer, Isus i dvanaestorica otišla su u tu sobu gdje se trebalo jesti obrok Pashe. Učenici su te noći u svojim srcima osjećali nekakvu napetost. Činilo im se očitim da se nazire tragedija. „Jedan će me od vas izdati,“ rekao im je Isus, i oni su jednodušno upitali, „da nisam ja?“ (Mat. 26:21, 22) Bio je samo jedan koji je znao na koga Isus misli, i to je bio Juda.

Kako su nastavili jesti obrok Pashe, bilo je očito da apostoli još nisu shvatili ideju o žrtvi i kako se to odnosi na njih kao Isusove sljedbenike, zato što su se počeli prepirati oko toga tko bi trebao biti najveći u njegovom kraljevstvu. Međutim, Isus nije bio uznemiren njihovim nedostatkom razumijevanja. Umjesto toga, on je iskoristio priliku dati svojim učenicima prijeko potrebnu pouku o poniznosti i pravom duhu žrtve i službe. On je oprao njihove noge i objasnio da onaj tko bi htio biti najveći među njima treba biti njihov sluga. (Ivan 13:1-17)

Pashalna je večera završila, i Isus je uzeo nešto od beskvasnog kruha koji je bio preostao i nešto od „roda trsova“ i pružio to svojim učenicima , govoreći, „Uzmite, jedite! Ovo predstavlja tijelo moje…Pijte,…jer ovo predstavlja moju krv.“ (Mat. 26:26-29) Mi ne znamo da li su se oni sjetili ili ne onog što im je Isus prethodno rekao što se tiče jedenja njegovog tijela i pijenja njegove krvi. (vidi Ivan 6:51-56, 63) Međutim, čak ako su se i sjetili njegovih prijašnjih napomena, oni još uvijek nisu razumjeli što je Isus mislio.

Sve dok nisu bili začeti Svetim Duhom na Pedesetnicu nije bilo moguće nijednome od Isusovih učenika da shvate značenje onoga što im je rekao te noći. Oni tada nisu shvaćali da je njegovo tijelo trebalo biti slomljeno u smrti i njegova krv prolivena. Oni nisu razumjeli da je to bilo potrebno da bi oni mogli primiti koristi posvećenja i opravdanja kroz žrtvu njegovog života. Dok su jeli „kruh“ i pili „čašu“ koju im je Isus ponudio, oni nisu bili u stanju shvatiti da su čineći to oni simbolizirali svoju ovisnost za život o njegovoj žrtvi kao „Janjeta Božjeg.“

PUT U GETSEMANI

Otpjevali su himnu i napustili tu gornju sobu, polako se krečući iz grada prema Maslinskoj Gori, preko potoka Kidrona, i konačno u Vrt Getsemani. Dok su tako po zadnji puta išli zajedno, Isus im je rekao mnoge stvari. Jedna od stvari koje im je rekao bila je da će se svi spotaknuti o njega te noći. Na to je Petar odgovorio, hvaleći se da ako ga čak svi drugi ostave, on to neće učiniti, i da je čak bio spreman umrijeti za Isusa. (Mat. 26:31-33) Petar je to stvarno mislio, kako je kasnije i pokazao kad je pokušao spasiti Isusa od svjetine koristeći mač.

Stigavši u vrt, Isus je uzeo trojicu svojih najomiljenijih učenika—Petra, Jakova i Ivana—podalje od ostalih i zatražio od njih da bdiju s njim. On je zatim otišao malo podalje od ostalih kako bi bio sam sa svojim Nebeskim Ocem, i tamo se molio. (reci 36-44) Došao je najveći ispit njegove lojalnosti Božjoj volji. On je došao do svoje „zemlje Morije.“ Sve okolnosti za dovršenje njegove žrtve bile su spremne.

Nije sada bilo pitanje hoće li Isus spremno umrijeti kao „Janje,“ nego da li će izdržati sve „protivljenje iz usta onih koji su griješili“ protiv svega što je učinio u svom životu da služi svom Nebeskom Ocu. (Hebr. 12:3) Najveće od tog protivljenja bilo je da će uskoro biti uhićen i pogubljen kao njegov hulitelj—Oca kojeg je ljubio i tako mu vjerno služio. Tako je iz tog punog ljubavi, ali sada „nasmrt žalosnog,“ srca, došao povik njegovom Bogu, „Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša!“ „Ali neka ne bude moja volja, nego tvoja!“ (Mat. 26:38,39; Luka 22:42)

„Neka ne bude moja volja, nego tvoja!“ Ove riječi su otkrile Učiteljevu konačnu pobjedu. On je zaista bi onaj prorečen od proroka koji je bio „odveden kao janje na klanje“ i kao „ovca, nijema pred onima što je strigu,“ koji neće pružiti otpor. (Iza. 53:7) „Tada mu se ukazao anđeo s neba i jačao ga.“ (Luka 22:43) Sa obnovljenom odlučnošću i unutarnjom snagom, „Janje Božje“ bilo je spremno prinijeti se.

UHIĆENJE I SUĐENJE

Juda je obavijestio Isusove neprijatelje o njegovom kretanju, i mnošto se sada približavalo Getsemaniju odlučno da uhiti i ubije „Glavnog Zastupnika Života,“ čiji je jedini zločin bio taj što je činio dobro. (Djela 3:14,15) Detalji o uhićenju su dobro poznati. Petar je upotrijebio mač kako bi pokušao spriječiti uhićenje, i Učitelj ga je prekorio za takav prenagljen postupak. To je bila dobra lekcija za Petra, i također je pokazala svima koji su bili zabrinuti da se Isus predao dobrovoljno. Zatim je uslijedilo suđenje pred Židovskim vrhovnim svećenikom, nakon čega se Isus pojavio pred Pilatom, Rimskim upraviteljem. Isus je bio osuđen zbog tvrdnje da je Sin Božji i Kralj. Malo su zla srca njegovih otpužitelja shvaćala kako su blagoslovljeno istinite bile velike činjenice njegovog božanskog sinovstva i konačnog kraljevanja. Od tada je zaista nekolicina, čak i među njegovim navodnim sljedbenicima, bila u stanju priznati sa ispravnim razumijevanjem da je Isus uistinu Sin Božji. Kako ih je također samo nekolicina shvatila opseg njegovog kraljevanja—da on treba biti Kralj kraljeva i vladar svih nacija.

Njegovi su neprijatelji izdejstvovali Pilatov nevoljki pristanak da ubije Učitelja, i on je bio razapet—dok su ga njegovi neprijetelji gledali i rugali mu se. „Ako si Sin Božji, siđi s križa,“ vikali su. „Druge je spasio, pa neka spasi i sebe.“ (Mat. 27:39-43; Marko 15:29-32; Luka 23:35-37) Ono što oni nisu razumjeli bilo je da je Janje Božje dobrovoljno umiralo kako bi pribavilo spasenje za njih. Isus je neke spasio privremeno, ali on je znao da to nije bilo sve što je Bog imao u svom planu za čovjeka. Kao što je njegov Nebeski Otac ljubio sav svijet, tako je i on. On je umirao kako bi svi, čak i njegovi neprijatelji, mogli imati priliku dobiti vječno spasenje kada njegovo kraljevstvo bude bilo uspostavljeno na zemlji.

JANJE KOJE JE ZAKLANO

„Dovršeno je,“ Učitelj je povikao, i predao svoj život u ruke svog Oca, vječnog Životodavca. (Ivan 19:30; Luka 23:46) Janje je bilo zaklano—Janje koje je Bog pribavio. Otac pun ljubavi prinio je svog ljubljenog Sina na žrtvu. Krv Pashalnog janjeta u protuslici sada je bila prolivena. Sada nije bilo janjeta koje se moglo prinijeti kao zamjena. Isus, Janje Božje, sam je nosio naše grijehe, jer Bog je „učinio da na njega dođe grijeh svih nas.“ (Iza. 53:6)

Scena gornje sobe, Getsemanska iskustva, suđenje pred prvosvećenikom i drugim autoritetima, i na koncu razapinjanje, sve se dogodilo četrnaestog Nisana—to jest, od zalaska sunca do zalaska sunca. Tako je predodžbena Pasha, bila privedena kraju, barem što se tiče Boga. Više nije bilo potrebe da ju se dalje slavi, jer je Pashalno janje u protuslici bilo zaklano. „Isus…po Božjoj nezasluženoj dobroti za svakoga okusio smrt.“ (Hebr. 2:9)

OBILJEŽAVANJE KRISTOVE SMRTI

Vratimo li naše misli na scenu gornje sobe, Isus je uspostavio nešto novo. Nije to bila nova Pasha, nego jednostavan obred, da pomogne njegovim učenicima u svakom dijelu doba da obilježe njegovu smrt, koristi koje proizlaze iz toga, i njihovu prednost sinovstva koja je rezultat toga. Taj se obred sastoji od jednostavnog uzimanja zalogaja beskvasnog kruha i gutljaja trsovog roda—„kruh“ predstavlja njegovo slomljeno tijelo, i „čaša“ njegovu prolivenu krv.

Ove će se godine, još jednom, male grupe Isusovih učenika zajednički okupiti četrnaestog Nisana—2. Travnja, nakon zalaska sunca—kako bi obilježili njegovu smrt. Sada, više nego ikada prije, trebamo stajati, sa štapom u ruci, jer su dokazi jasni da je „malo vremena preostalo.“ (1 Kor. 7:29) Neka bi shvaćanje toga prouzrokovalo da razdoblje Obilježavanja Kristove smrti ove godine bude jedno u kojem ćemo obnoviti naše zavjete Gospodinu i biti odlučni ispuniti ih čak vjernije nego ikad prije.

Kako je veličanstveno, dok uzimamo simbole, shvaćati našu blagoslovljenu povezanost sa Isusom! Kako je uzbudljivo znati da mi obilježavamo protusliku onog što je bilo predočeno Božjim postupanjem sa Abrahamom i Izakom, i sa Izraelcima u vrijeme Izlaska! Bog je u to vrijeme udario Egipat s nevoljama, i sada je sadašnje svjetsko uređenje također u nevolji što je priprema za veliko izbavljenje koje će biti učinjeno kad počne vladavina Krista i njegove vjerne Nevjeste.

U međuvremenu, kao „skupština prvorođenih,“ mi smo pod zaštitom krvi i pripremani da služimo ljudima, u suradnji sa većim Mojsijem, u spašavanju svega čovječanstva iz ropstva grijeha i smrti. Braćo, neka bi smo još potpunije cijenili naše prednosti, i neka bi smo sa srcima ispunjenima radovanjem, no ipak sa velikom svečanošću i odlučnošću, još jednom simbolički jeli tijelo Sina čovječjega i pili njegovu krv—„naše pashalne žrtve…koja je već žrtvovana.“