Sigurnost Uskrsnuća

„Jer ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, naše je propovijedanje doista uzaludno i naša je vjera uzaludna.“ —1 Korinćanima 15:13, 14

ONOME tko ima potpuno pouzdanje u Božja obećanja, nada uskrsnuća bi mu trebala ove godine značiti više nego ikada prije. Jedino oni koji su tako blagoslovljeni vizijom vjere su u stanju proniknuti kroz mračne oblake sadašnjosti i gledati preko zamršenih problema današnjice u životodajne blagoslove Božje sutrašnjice. Vjera u Božja obećanja da će podignuti mrtve ojačana je činjenicom da je on u prošlosti upravo to učinio. Sa sigurnošću možemo reći s apostolom, „Ali činjenica je da je Krist uskrsnuo od mrtvih, on je prvina onih koji su umrli.“ (1.Kor. 15:20)

Postojala je veoma velika nada među Isusovim učenicima kad je on bio s njima u tijelu, poučavajući i čineći čuda, da se napokon trebaju ispuniti Božja obećanja što se tiče Mesije. Oni su bili Židovi, i on je bio njihov Mesija, o kojemu su bile obećane velike stvari. On je svakodnevno pokazivao da su kroz njega djelovali božanski autoritet i moć za konačno ostvarenje svih Božjih dobrih nauma glede sinova ljudskih. On koji je liječio bolesne, čistio gubavce, istjerivao demone, i podizao mrtve mogao je zasigurno osloboditi njihov narod od Rimskog jarma. Učenici su bili sigurni u to da Izraelski Mesija, zajedno s njihovom pomoći, treba za kratkim uspostaviti davno obećano kraljevstvo Božje na zemlji.

Međutim, iznenada i neočekivano, Mesija je bio uzet od svojih učenika i razapet. Njihove zanosne nade i nadahnjujući snovi mora da su se razbili o zemlju. Njihov Gospodar, Učitelj i Gospodin bio je mrtav. Pomiješane emocije smutnje, razočarenja i tuge mora da su pogodile te gorljive sljedbenike Učitelja u danima užasne tame između vremena kada je Isus bio obješen na križ i jutra kada je anđeo koji je držao stražu kod njegovog groba objavio, „Nije ovdje jer je uskrsnuo.“ (Mat. 28:6) Ta razveseljavajuća vijest brzo se proširila od jednog učenika do drugog. Bilo je tu velikog veselja i ponovno oživljavanje nade s njihove strane.

PAVLOVO SVJEDOČANSTVO

U svom prvom pismu braći u Korint, Apostol Pavao navodi dokaze s kojima je bila ustanovljena činjenica o Isusovom uskrsnuću. On je rekao da se uskrsli Gospodin , „ukazao Kefi, a zatim dvanaestorici. Potom se ukazao braći, kojih je bilo više od pet stotina zajedno. Većina njih još je živa, a neki su pomrli. Zatim se ukazao Jakovu, a onda svim apostolima. A posljednjem od svih ukazao se i meni, što mi je bilo kao da sam se prije vremena rodio.“ (1.Kor. 15:5-8)

Kao što apostol ukazuje, u njegovim su danima bili živi mnogi koji su osobno bili upoznati s Isusom dok je još bio u tijelu, i koji su ga vidjeli nakon što je bio podignut iz mrtvih. Svjedočanstvo tih vjernih svjedoka bilo je sasvim dovoljno da uvjeri nove vjernike u veliko čudo koje je Bog na djelu pokazao podižući Učitelja iz mrtvih. Očito je međutim da je bilo nekih u Ranoj Crkvi koji su sumnjali da bi itko osim Isusa mogao biti uskrsnut, jer apostol pita, „Kako to da neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih?“ (redak 12)

Židovska sekta Saduceja nije vjerovala u uskrsnuće, i vjerovatno su neki iz te grupe došli među rane Kršćane. Oni su, vjerovatno, djelomično prihvatili Isusa kao Mesiju, međutim nisu bili spremni vjerovati u sve što je on naučavao niti u sve što su proroci prorekli u vezi njega, uključujući njegovo uskrsnuće. Boreći se s tim lažnim stanovištem, Pavao nastavlja pokazivati kako bi to moglo oduzeti cijeli temelj na kojem počivaju Kršćanska vjera i nada. To bi značilo, on zaključuje, da je čak i sam Isus, njihov vođa i Mesija, bio mrtav, a ne živ. To bi pak značilo da su svi koji su nosili svjedočanstvo o njegovom uskrsnuću bili lažni svjedoci. (reci 13-15)

Ako Krist nije uskrsnuo, Pavao nas dalje podsjeća, to znači da mi služimo izgubljenom slučaju, i da su naša progonstva kao njegovih sljedbenika besmislena. (redak 17) Pripadnici Rane Crkve riskirali su svoje živote kao Kristovi sljedbenici, ali zašto imati takav stav „izlagati se opasnosti svaki čas“ ako je Isus i dalje mrtav, i nema nade uskrsnuća za bilo koga tko je mrtav? Zašto se mi stoga „krstimo za mrtve,“ Pavao pita, ako se svijetu, za čiju korist u konačnici mi polažemo naše živote, time neće pomoći? (reci 29,30) Posvećeni Kristovi sljedbenici kršteni su kao simbol suobličenja Isusovoj smrti u nadi da će sudjelovati u uskrsnuću sličnom njegovom, međutim ne može postojati sličnosti uskrsnuću koje se nikad nije dogodilo.

Oni koji su zaspali u Kristu „propadoše“ ako nema uskrsnuća mrtvih, inzistira Pavao. (redak 18) To bi značilo da je Božji naum u davanju njegovog Sina da bude čovjekov Otkupitelj zacijelo promašio, jer za ne čitamo da „Bog tako uzljubi svijet te dade Sina svojega jedinorođenoga da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima život vječni“? (Ivan 3:16) Kako je nedvojbeno Pavao prosudio, i kako bi jasno svaki Kristov sljedbenik trebao prosuditi, da njihova nada, isto tako kao i svijeta, ovisi o pokazivanju božanske moći u podizanju mrtvih. Apostol kaže da je naša sigurnost u Božju sposobnost da to učini u činjenici da je Isus postao „prvina onih koji usnuše.“ (1 Kor. 15:20)

SLIČNOST S NAŠIM VREMENOM

Kad je Isus bio uzet od svojih učenika i razapet, oni su bili zbunjeni i obeshrabreni zato što nisu razumjeli božanski program koji se izvršavao kroz njega. Danas je većina svijeta zbunjena sa razvojem događaja koji prijete da unište, ili barem značajno oslabe, ono na što se gledalo kao na dugotrajne Kršćanske institucije. Poteškoća sada, kao i onda, je opći neuspjeh da se razumije ono što sačinjava sadašnji Božji naum na zemlji.

Isus je bio Mesija, i učenici su u to vjerovali. Osim toga, oni su vjerovali da on treba uspostaviti svijetom raširenu vladavinu, i da oni trebaju imati udijela s njim u slavi tog kraljevstva. Oni nisu raumjeli da on najprije mora trpjeti i umrijeti kao čovjekov Otkupitelj. Oni su to kasnije naučili, i tada su se radovali u Kristovom križu, i što je njegova prolivena krv značila za njih, i što će kasnije značiti za sve čovječanstvo.

Ubrzo nakon što su apostoli zaspali u smrti, crkva je postepeno razvila ideju da Mesijansko kraljevstvo treba biti upostavljeno ovdje i sada, bez čekanja da se Isus Krist vrati kao zakoniti kralj. Ta pogrešna teorija propustila je uzeti u obzir veoma važnu fazu Božjeg plana, naime, patnju i smrt članova Kristovog tijela – malog stada – koje treba biti upotpunjeno prije nego slavna Kristova vladavina kraljevstva može početi.

Većina onih koji ispovijedaju Kršćanstvo spotakla se na istu tu istinu što se tiče sljedbenika Učitelja, kao što su se rani učenici spotakli što se tiče samog Učitelja. Dvojici učenika na putu za Emaus, Isus je objasnio da je prije svega bilo nužno da Krist treba trpjeti, a zatim ući u svoju slavu. (Luka 24:13-32) Oni su shvatili misao i radovali su se u njenim posljedicama. Oni su kasnije naučili da Kristove patnje nisu bile završene na Kalvariji, zato jer su također uključivale one članova njegovog „tijela.“ Stoga, slava kraljevstva i dalje mora čekati sve dok „tijelo Kristovo“ ne bude potpuno. (1.Kor. 12:12,27) Ne dugo nakon vremena apostola, ovu se važnu istinu izgubilo iz vida, i zatim su uslijedili, kao posljedica, promašeni napori izvjesnih ambicioznih članova crkve da uspostave slavu kraljevstva prije vremena.

Gledano s današnje točke gledišta, očito je da ti napori nisu ostvarili svrhe koje su izložene u Bibliji što se tiče Kristovog kraljevstva. Tradicionalne kršćanske denominacije izgubile su mnogo od svoje nekadašnje moći i utjecaja, i nacije koje su jednom izgradili i podržavali bile su rascjepkane i ozbiljno oslabljene. Mnogi se zbog toga pitaju, da li je Kršćanstvo doživjelo neuspjeh. Zasigurno, vjera iskrenih posjetitelja crkvi u sposobnost Kršćanstva da spasi svijet iz sadašnjih poteškoća i zbrke slabi. Baš kao što su pogrešna očekivanja učenika što se tiče Isusa propala onda kad je on bio raspet, tako i lažna očekivanja mnogih Kršćana danas propadaju. Baš kao što su nade učenika bile pogrešne zato što nisu uzeli u obzir nužnost Isusove patnje i smrti, nade i mnogih danas su pogrešne zato što propuštaju razabrati nužnost patnje i smrti članova „tijela Kristovog.“

Danas je svijet ispunjen tamom i zlim slutnjama, međutim Bog je i dalje u stanju činiti čuda. Isusovo uskrsnuće bilo je samo početak programa čuda, koji će, kada bude bio potpun donijeti mir, zdravlje, sreću i vječni život svem čovječanstvu, uključujući one koji su sada mrtvi. To je utješno zasiguranje koje bi, zbog stvarnosti Isusovog uskrsnuća, trebalo prožimati srce svakog od njegovih sljedbenika, unatoč nevoljama koje se povećavaju posvuda u svijetu. Isus je zaista bio podignut iz mrtvih, i postao „prvina onih koji usnuše.“ (1.Kor. 15:20; Ivan 5:28; Djela 17:31)

SMRT U ADAMU, ŽIVOT U KRISTU

Isus je umro kao otkupitelj Adama i njegove rase. Zato apostol objašnjava da kao „što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni.“ (1.Kor. 15:22) Slabi u vjeri mogu tvrditi da je to lijepa teorija, ali da to neće biti izvršeno kako je Pavao opisao u tom retku. Ako je Bog mogao upotrijebiti svoju moć da prije gotovo dvadeset stoljeća podigne Isusa iz mrtvih, zašto ne bi bilo očitovanja te moći u korist onih za koje je Krist umro?Ako svi u Kristu trebaju biti oživljeni zašto se smrt nastavlja sa nesmanjenim intenzitetom na zemlji?

To su razumna pitanja, i Pavao odgovara na njih. Nakon što nam kaže da je kroz Krista pružen život za Adamsku rasu, on zatim dodaje: „Ali svatko svojim redom: prvina Krist, potom oni koji su Kristovi o njegovu dolasku.“ (redak 23) Kad nam Pavao kaže da je Isus, kod svog uskrsnuća, postao „prvina“ od onih koji su zaspali, on očito ukazuje na samog Isusa. Međutim, kada objašnjava redoslijed uskrsnuća i koristi izraz „prvina Krist,“ on ne ukazuje samo na Isusa, nego također i na članove njegovog „tijela,“ njegove posvećene sljedbenike.

Pažljivo proučavanje 1.Korinćanima, 12 poglavlje, i Gal. 3:27-29, otkriva da „Krist“ nije jedan ud, nego mnogi, i da je Isus Glava nad tim „mnogim udovima“ koji sačinjavaju njegovo „tijelo.“ Svi oni sudjeluju u „prvom uskrsnuću.“ (Otkr. 20:6) U Jakovu 1:18 na njih se ukazuje kao na vrstu „neke prvine od njegovih stvorova.“ U Rim. 6:5 obećano im je da ako su zajedno sjedinjeni sličnošću na smrt njegovu, isto će tako biti i sjedinjeni i sličnošću na njegovo uskrsnuće. Prema tome uskrsnuće „prvine Krista,“ nije kompletno sve dok svi članovi „tijela“Kristovog nisu podignuti iz mrtvih i ujedinjeni s njim.

PRVINE, PRINOS BOGU

„Prvine“ su terminologija temeljena na Božjem ophođenju sa Izraelom tijekom Starozavjetnih vremena. Zahtijev njegovog Zakona bio je da „prvine“ žetve budu korištene kao prinos Gospodinu. (Vidi 3.Moj. 23:9-21) U tom uređenju nisu bile samo prvine općenito, (redak 17) nego i ono što je bilo nazvano „snop (prva rukovet) prvina.“ (reci 10,11) U skladu s tim možemo misliti o Isusu kao o „snopu“ ili „prvoj rukoveti“ prvina, i o članovima njegovog tijela kao preostalim prvinama u uskrsnuću.

Kao što su prvine Izraelske žetve bile predstavljene Gospodinu kao prinos, tako se i Isus, prvina uskrsnuća, isto tako kao i članovi njegovog tijela, prinio na žrtvu Bogu. Isus se je vjerno prinio Bogu i bio je prihvaćen kao Otkupitelj svijeta. Njegovi su sljedbenici pozvani da trpe i umru s njim žrtveno, s obećanjem budu li vjerni da će živjeti i vladati s njim.

Prinošenje članova Kristovog tijela Bogu na žrtvu nastavilo se kroz sva stoljeća od Dana Pedesetnice – pedeset dana nakon Isusovog uskrsnuća – sve do sada. Uskrsnuće preostalog čovječanstva ne može započeti sve dok to djelo nije potpuno, i sve prvine podignute iz mrtvih i sjedinjene sa Isusom.

„POTOM“

„Potom oni koji su Kristovi o njegovu dolasku“ – to jest, nakon što je uskrsnuće „prvine Krista“ gotovo, tada slijedi uskrsnuće čovječanstva općenito. (1.Kor. 15:23) Jasnoća ove misli je donekle zaklonjena s korištenjem riječi „dolazak“ u prijevodu Grčke riječi parousia. Tu bi se riječ uvijek trebalo prevesti sa „prisutnost,“ i ovdje se to ne odnosi na trenutak Kristovog dolaska, nego na cijelo razdoblje njegove druge prisutnosti, uključujući razdoblje njegove kraljevske vladavine.

Da je ovo ispravna misao jasno je pokazano u sljedećim recima, koji glase, „Jer on treba kraljevati dok ne položi sve neprijatelje pod noge svoje. Posljednji neprijatelj koji se zbacuje bit će smrt.“ (reci 25,26) Oni koji su „Kristovi“ tijekom, njegove prisutnosti nisu ujedno i oni koji su već spomenuti kao prvine. Umjesto toga, to su oni koji će nakon što prvine budu gotove, na temelju prihvaćanja Isusa kao njihovog Otkupitelja i poslušnošću zakonima Mesijanskog kraljevstva, primiti vječni život kroz njega. Svi takvi „u Kristu će biti oživljeni.“ (1.Kor. 15:22)

Razlika između članova Kristovog tijela, „prvina,“ i onih kojima je tijekom njegove kraljevske vladavine dan život, je dalje naglašena s apostolovim objašnjenjem načina na koji su mrtvi podignuti. „Ali reći će netko,“ nastavlja Pavao, „Kako uskrsavaju mrtvi? S kakvim li tijelom dolaze?“ (redak 35) U odgovoru na to pitanje definitivno nam je dano razumijevanje da će prilikom uskrsnuća neki – „prvine“- primiti duhovna, ili nebeska, tijela, a drugi – ostatak čovječanstva – će primiti ljudska, ili zemaljska tijela.

DVIJE SLAVE I DVA ADAMA

U uskrsnuću, Pavao objašnjava, „Ima i tjelesa nebeskih i tjelesa zemaljskih.“ Zatim nam on nastavlja govoriti nešto o različitoj slavi koja postoji u tom uređenju, govoreći da „druga je slava nebeskih, a druga zemaljskih…Tako i uskrsnuće mrtvih.“ (reci 40,42) David je u psalmima ukazao na „slavu zemaljsku,“ gdje govori o prvobitnom stvaranju čovjeka i objašnjava da ga je Bog „slavom i čašću okrunio.“ (Ps. 8:5)

Pavao je na drugim mjestima na „slavu nebeskih“, što je nada Kristovih sljedbenika, ukazao kao na „nadu slave Božje“ i kao na „Krist u vama, nada slave.“ (Rim. 5:2; Kol. 1:27) On nam također govori da je to slava koja je bila nagovještena sa sjajem Mojsijevog lica kad je sišao sa gore prilikom davanja Zakona na gori Sinaj. U zadnjem retku ovog poglavlja Pavao objašnjava da smo mi bili pripremljeni za i preobraženi u tu slavu utjecajem Božjeg Svetog Duha, koji se odražava na nas kroz Božju riječ. (1.Kor. 3:7-18)

Stvar oko dvije slave je nadalje pojašnjena Pavlovim ukazivanjem na dva Adama – naime, „prvi čovjek“ i „Gospodin s neba.“ Prvi Adam bio je zemaljski, apostol objašnjava, međutim posljednji Adam je duhovno biće, budući je bio uzvišen u nebesku slavu u vrijeme svog uskrsnuća iz mrtvih kao prvi od prvina. Ostatak prvina postat će poput njega. Pavao objašnjava da kao što „nosimo obličje onoga koji je načinjen od praha“ – to jest, oni koji će sačinjavati Kristovo tijelo, po prirodi su ljudska bića – „nosit ćemo i obličje onoga koji je nebeski…Tijelo i krv ne mogu naslijediti kraljevstvo Božje.“ (1 Kor. 15:45-50)

NEBESKA SLAVA

Kao ljudska bića mi ne možemo shvatiti nebesku slavu. Apostol Ivan kaže da se „još nije pokazalo što ćemo biti. Znamo da ćemo, kad se on pokaže, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti upravo onakvog kakav jest.“ (1.Ivan. 3:2) Pavao je imao kratak pogled na proslavljenog Isusa u vrijeme kad se obratio na putu za Damask, videći ga kao da „se rodio prije vremena.“ (1.Kor. 15:8) Međutim cijelo Kristovo tijelo, kad je „rođeno“ u nebesku slavu vidjet će Isusa „kao što jest,“ i biti će „poput njega.“

Pavao sažima pouku o uzvišenju članova Kristovog tijela u nebesku slavu u prvom uskrsnuću, opisujući ga tako da se ovo „raspadljivo“ oblači u „neraspadljivo,“ i ovo „smrtno“ u „besmrtnost.“ Čovječanstvu neće biti ispunjena veličanstvena obećanja o obnovi njihove izgubljene zemaljske slave sve dok ne bude bilo dovršeno ovo uskrsnuće i proslavljenje klase prvina na kraju ovog doba žrtve. Zasiguravajući nam tom, međutim, Apostol nastavlja, „Tada će se obistiniti riječi koje su napisane: Smrt je uništena zauvijek. Smrti gdje je pobjeda tvoja? Smrti gdje je žalac tvoj?“ (1 Kor. 15:54,55)

POBJEDA NAD SMRTI OBEĆANA

Obećanje koje je Pavao citirao, „Smrt je uništena zauvijek,“ je zapisano u Iza. 25:8. Reci 6-9 u tom poglavlju su predivan opis blagoslova Mesijanskog kraljestva koji će doći svijetu. Ovdje je Kristovo kraljevstvo simbolizirano sa „gorom,“ na kojoj će Bog napraviti „svim narodima gozbu od jela biranih.“ To je isto kraljevsto koje je spomenuo Pavao u kojem on kaže Krist „treba kraljevati sve dok Bog ne položi sve neprijatelje pod noge njegove.“

Izaija nam u svom proročanstvu govori o uništenju tih neprijatelja, govoreći da će Gospodin „obrisati suze sa svakoga lica,“ „progutati smrt zauvijek,“ i ukloniti „sramotu s naroda svojega…po svoj zemlji.“ Ova zadnja izjava jasno locira da se ispunjenje obećanja događa na zemlji, i neupitno ukazuje da je obećano gutanje smrti u pobjedi ukazivanje na uništenje smrti koje se događa tijekom Kristove vladavine, kako je istaknuo Pavao u 1 Kor. 15:25,26.

Pavlova daljnja izjava, „Smrti gdje je pobjeda tvoja? Smrti gdje je žalac tvoj?“ uzeta je iz Hoš. 13:14. To je također božansko obećanje života čovječanstvu općenito, omogućeno Kristovim otkupiteljskim djelom. Ono se još nije ispunilo. Kao i mnoga druga kraljevska obećanja i u Starom i u Novom Zavjetu, njegovo ispunjenje mora čekati da klasa prvina bude potpuna. Tada, kada svi od „skupštine prvorođenaca zapisanih na nebesima,“ budu promjenjeni iz zemaljske u nebesku slavu, iz smrtnosti u besmrtnost, uslijedit će Mesijansko kraljevsko djelo uništavanja smrti i groba. (Hebr. 12:23)

BOG DAJE POBJEDU

Nikakvo čudo da apostol zaključuje ovo poglavlje u pobjedničkom tonu, „Ali hvala Bogu što nam daje pobjedu po našemu Gospodinu Isusu Kristu! Zato, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, uvijek zaokupljeni djelom Gospodinovim, znajući da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan.“ (1.Kor. 15:57,58) Od kad se Isus vratio na nebo, i apostoli zaspali u smrti, često je izgledalo kao da neće biti prave pobjede Kristove stvari na zemlji. Često se činilo kao da je trud Kršćanina bio uzaludan. Pavao kaže, to nije tako.

Biti će slavna pobjeda. Kao prvo, biti će pobjeda članova Kristovog tijela nad smrti – najveća od svih pobjeda, zato što će oni biti uzvišeni u besmrtnost s njim. Međutim, to neće biti kraj pobjede. „Potom,“ tijekom razdoblja Kristovog kraljevstva, „svi koji su u grobovima čut će glas njegov, i izaći, i „posljednji neprijatelj“ – smrt – „bit će uništena.“ (Ivan 5:28,29; 1 Kor. 15:26)

Da će biti sveopće buđenje mrtvih jasno je naznačeno mnogim obećanjima i proročanstvima. Sodomljani su bili uništeni radi svoje zloće, međutim prorok nam jamči da će oni biti obnovljeni u svoje „prijašnje stanje.“ (Ezek. 16:55) Isus nam, u stvari, kaže da će biti „lakše“ za Sodomu u dan sudnji nego Židovima koji su ga odbacili u vrijeme njegovog prvog dolaska. (Mat. 11:24) Međutim biti će „lakše“ i za Židove također, jer nakon što završi djelo ovog doba, „sav će Izrael biti spašen.“ To spasenje je obećano čak onim nevjerujućim Židovima koji su bili odbačeni od božanske naklonosti zbog njihovog odbacivanja Krista. (Rim. 11:26)

NE UNIVERZALNO SPASENJE

Važno je zapaziti da nema ničega u prethodnim obećanjima da ukazuje da će svaka osoba biti vječno spašena od smrti. Ono što obećanja znače jednostavo je to da će svi imati punu priliku za spasenje – koju je u sadašnjem životu imala samo nekolicina. Isus je rekao da Sodomljani ne bi bili uništeni da su imali istu priliku koja je bila dana Židovima. To znači da Sodomljani nisu imali punu priliku. On je također rekao da bi se ljudi Tira i Sidona davno pokajali da je on tamo napravio čuda poput onih u Korozainu u Betsaidi. Petar i Pavao nas obojica obavještavaju da su Židovi u neznanju odbacili Isusa, što pokazuje da premda su imali bolju priliku od Sodomljana i onih iz Tira i Sidona, ipak čak ni oni nisu imali punu priliku. (Mat. 11:21-24; Djela 3:17; 1 Kor. 2:8)

U 1 Tim. 2:4 rečeno nam je da je Božja volja da svi budu spašeni i da dođu do točne spoznaje istine. Ovo je spasenje koje prethodi spoznaji, i očito ukazuje na buđenje čovječanstva iz smrtnog sna da bi mogli biti prosvjetljeni. Vječno spasenje svih tih tako izbavljenih iz Adamske smrti ovisit će o njihovom prihvaćanju Isusa kao njihovog Otkupitelja, i poslušnosti od srca zakonima njegovog kraljevstva. Petar što se toga tiče objavljuje da „svaka duša koja ne posluša (pokloni pažnju) tog Proroka biti će pogubljena i tako odstranjena iz naroda.“ (Djela 3:20-23)

Isus upravo na to ukazuje kada nam u Ivanu 5:29 kaže da će oni koji su činili zlo, poput Sodomljana, Židova, i u većoj ili u manjoj mjeri, svi od palog čovječanstva, izići na „uskrsnuće suda.“ (Tako taj redak prevode brojni prijevodi) Grčka riječ koju je ovdje Isus koristio, a koja je krivo prevedena „osuda“ u nekim prijevodima, je „krisis,“ koja ima isto značenje kao i naša riječ kriza – naime, ispit ili probno razdoblje. Na primjer, kada pacijent pogođen nekom bolešću prolazi krizu to znači da je prošao kritično razdoblje bolesti, i da će mu biti dobro. Ako tijekom tog razdoblja krize, stvari krenu na gore, pacijent obično umire.

U Mesijanskom kraljevstvu, mrtvi će biti probuđeni iz smrtnog sna da bi bili testirani, i na temelju toga kako će reagirati u toj „krizi“ utvrdit će se da li će ili neće živjeti zauvijek ili biti odrezani u „drugoj smrti.“ (Otkr. 21:8) Iz tog se razloga o tom razdoblju Kristove kraljevske vladavine govori kao o Sudnjem Danu, ili kako Pavao izlaže stvar, „dan“ tijekom kojega će Bog „suditi svijetu u pravednosti.“ (Djela 17:31) Tijekom tog vremena će čovječanstvo biti na suđenju, temelj kojega će biti spoznaja istine koja će tada biti toliko jasna da nitko neće imati razloga da pogriješi. (Iza. 11:9; 35:8; Hab. 2:14)

Danas ljudima nije dostupna takva jasna spoznaja. Činjenica da bi Kršćanin mogao pokušati objasniti istinu drugome ne znači da je takvom pojedincu bila dana poštena prilika za spasenje. Samo Bog zna što stoji na putu nečijeg prihvaćanja Istine. Tijekom stoljeća sadašnjeg doba, najveća od prepreka bile su neispravne metode korištene za objavljivanje Evanđeoske poruke, i ozbiljna progonstva koja su snašla one koji je nisu prihvatili. Utjecaj prijevarnih zabluda i lažnih učenja je također sprečavalo da čovjek cijeni Sveto Pismo. Međutim,nasljedstvo, okruženje, okolina su često stajali na putu.

Sve te zapreke i mnoge druge postoje čak u zemljama gdje se propovijedalo o Kristovom imenu. Osim toga, velika većina ljudske obitelji nikada nije čula o Isusu, čak ni na iskrivljen i nejasan način. Božja je volja da će svi oni biti probuđeni iz smrtnog sna i doći do jasne spoznaje istine. Ta puna, savršena spoznaja biti će dana ljudima u vrijeme kada će Sotona, veliki Varalica, biti vezan – kada neće biti dopušteni protivni utjecaji bilo koje vrste, da stoje na putu prihvaćanja.

Pod takvim povoljnim kraljevskim utjecajima, čista spoznaja o Gospodinu biti će toliko univerzalna da neće biti potrebno da bilo tko kaže svom bližnjem, „Upoznajte Jehovu! Jer oni će me svi poznavati, od najmanjega do najvećega, kaže Jehova.“ (Jer. 31:34)

Jedino će tada čovječanstvo imati spoznaju i sposobnost da donesu u potpunosti informiranu odluku o tome hoće li služiti i biti poslušni. Ako, nakon što su bili dani puna spoznaja i prilika, bilo tko izabere služiti zlu, oni će biti „odrezani“ u drugoj smrti.

Srećom, mi vjerujemo da će to biti samo nekolicina. Umjesto toga, velika će većina proći uspješno to razdoblje „krisis,“ u potpunosti naučivši cijeniti i služiti Bogu i njegovim pravednim zakonima sa svim svojim srcem. O njima Biblija svjedoči, „Evo šatora Božjeg među ljudima! Bog će prebivati s njima i oni će biti narod njegov i sam Bog bit će s njima.“ (Otkr. 21:3)