Nebeski Poziv

„Da prosvjetli oči vašega uma kako bi ste shvatili koje li nade u pozivu njegovu, i kojeg li bogatstva slave baštine njegove među svetima, i koje li prekomjerne veličine sile njegove prema nama koji vjerujemo po djelovanju moćne snage njegove.“ —Efežanima 1:18, 19

TOLIKO JE VELIČANSTVEN poziv sljedbenika Krista u Evanđeoskom Dobu, da je bio nazvan „višnji poziv.“ S tim u vezi ohrabrujuće riječi Apostola Pavla trebale bi nas nadahnuti na još veće cijenjenje prednosti toga da smo primatelji takvog poziva. S poniznošću i revnom odlučnošću, on kaže, „Braćo, ja za sebe ne mislim da sam ga već dohvatio. Jedno samo: zaboravljam što je za mnom, a sežem se za onim što je preda mnom. Prema cilju težim, k nagradi višnjega poziva Božjeg u Kristu Isusu.“ (Filip. 3:13,14)

TAJNA

Apostol Pavao je, iz nekoliko aspekata, nazvao Nebeski Poziv, „tajnom.“ On kaže, „govorimo o Božjoj mudrosti izraženoj u svetoj tajni, o sakrivenoj mudrosti. Bog je prije vjekova unaprijed odredio taj svoj naum za našu slavu…Što oko nije vidjelo i uho nije čulo…to je Bog pripremio onima koji ga ljube. A nama je to Bog otkrio svojim duhom.“ (1.Kor. 2:7,9,10) Na drugom mjestu Pavao piše, „Velika je ta sveta tajna. A govorim o Kristu i skupštini.“ (Efež. 5:32) Da bi se razumjelo te i druge „tajne“ povezane sa Nebeskim Pozivom, Pavao priopćuje da se zahtijeva nešto više od ljudske sposobnosti, jer to je „sakrivena mudrost.“ Kako bi smo primili takvu mudrost zahtijeva se da imamo vjeru u Boga i u prolivenu krv našeg Gospodina Isusa. To također zahtijeva prosvjetljeni um kroz utjecaj Božjeg Svetog Duha.

Nebesk Božji poziv je slavni poziv proširen na one za koje on želi da imaju udio u nebeskom nasljedstvu u koje je Krist Isus već ušao. Nakon riječi našeg uvodnog teksta, u kojima on govori o „nadi [našeg] poziva,“ Pavao kaže da je taj poziv bio „po djelovanju [Božje] moćne snage njegove, što je na djelu pokaza u Kristu kad ga uskrisi od mrtvih,…i dade ga kao glavu nad svime u crkvi, koja je tijelo njegovo, punina onoga koji sve u svima ispunja.“ (Efež. 1:19, 20, 22, 23) Tako vidimo da Nebeski Otac, njegov sin Krist Isus, i Kristova nevjesta i sunasljednik – primatelji Nebeskog Poziva – svi imaju važne odgovornosti u vezi s njegovim ostvarenjem.

ZAHTIJEVI

Da bi se bilo sudionicima tog Nebeskog Poziva, Pavao kaže da moramo „biti Kristovi“ – to jest moramo mu pripadati. „Onda“ on nastavlja, „ste Abrahamovo potomstvo i baštinici po obećanju.“ (Gal. 3:29) Da bi se pripadalo Kristu zahtijeva da mi najprije prihvatimo zasluge njegove otkupne žrtve u našu korist, ali to nije sve. To također znači napraviti potpuno posvećenje Bogu da ćemo vršiti njegovu volju, i kao dio te volje, biti uronjeni u Kristovu žrtvenu smrt, i onda biti začeti Božjim Svetim Duhom. (Rim. 12:1; 6:3, 4; 1 Sol. 4:8)

U skladu s tim zahtijevima, mi moramo dodatno razviti u našoj osobnosti duh, ili stav, Učitelja, biti sve više i više usklađeni s njegovom osobnošću. To će zahtijevati ozbiljno testiranje i ispitivanje, upravo kakvo je i Isus podnio. Ako smo mi od onih koji su „po njegovoj odluci pozvani,“ Bog navodi, kroz apostola, da mi moramo biti „suobličeni liku Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom…Te [Isusovu braću] i pozva; i koje pozva te i opravda; a koje opravda, te i proslavi.“ (Rim. 8:28-30)

Mnogo je toga potrebno za naš razvoj da bi smo dostigli to konačno stanje „biti proslavljeni“ – Božje obećanje nama ako smo vjerna „braća“ njegovog Sina. Koliko je važno da u našim životima odjekuju osjećaji Apostola Pavla koji je napisao, što se tiče sebe, „Jedno samo:…Prema cilju težim, k nagradi višnjega poziva Božjeg u Kristu Isusu.“ Tada nas on po tom istom pitanju ohrabruje, govoreći, „ovako mislimo!“ (Filip. 3:13-15) Za Pavla i za nas, težnja „prema cilju, k nagradi“ uključuje razvoj ljubavi – krajnje ljubavi prema Bogu i njegovom Sinu, ljubavi prema pravednosti, ljubavi prema našoj subraći, i suosjećajnoj ljubavi prema svijetu, čak i prema našim neprijateljima. Premda mi ne možemo savršeno pokazivati te aspekte ljubavi u riječi i djelu, mi moramo razviti savršenstvo namjere i sličnost Bogu i njegovom Sinu u našem srcu koji su postojani i potpuno lojalni. Takva kristalizacija osobnosti, stečena stalnom borbom u „dobrom boju vjere“ i „postojanošću u dobrom djelu,“ će nam pomoći da postignemo „slavu i čast i neraspadljivost.“ (1 Tim. 6:12; Rim. 2:7)

POSEBNA KLASA PROREČENA

Abrahamski savez, ili obećanje, najprije zabilježeno u 1 Moj. 12:3 i ponovljeno u 1 Moj. 22:18, objavljuje Božji naum da će kroz „potomstvo“ Abrahama, blagoslovi na kraju poteći prema svim narodima na zemlji. Premda su obećani i prorečeni prije mnogo stoljeća, mi još ne vidimo da ti blagoslovi teku prema čovječanstvu. To je zbog toga što se dio „potomstva“ kroz koje će ti blagoslovi teći, klasa „nebeskog poziva, još uvijek razvija. Zaista, Pavao kaže da je ta klasa „potomstva“ bila „u njemu [Kristu] izabrana prije postanka svijeta, da budemo [oni razvijeni pod tim uređenjem] sveti i bez mane pred njim u ljubavi.“ (Efež. 1:4) Ovdje smo ponovno ukazali na visoke kriterije neophodne da bi se bilo djelom te posebne klase—„biti sveti,“ „bez mane“ i „u ljubavi.“

Biblija koristi brojne druge nazive da identificira „potomstvo“ ili klasu „nebeskog poziva.“ Pavao naziva tu grupu „crkva prvorođenaca zapisanih na nebesima,“ i također nam kaže da je Krist Isus „glava nad svime u crkvi, koja je tijelo njegovo.“ (Hebr. 12:23; Efež. 1:22,23) U jednom drugom ukazivanju, on ih naziva Isusovom „braćom,“ „djeca koju mu je dao Bog.“ (Hebr. 2:11,13) Apostol Petar govori o njima kao o „rodu izabranom, kraljevskom svećenstvu, narodu svetom i puku stečenom.“ (1.Pet. 2:9) Pod Kristom kao njihovim Prvosvećenikom oni su sada razvijani da bi bili djelom „kraljevskog“ svećenstva koje će dijeliti blagoslove obećane „svim narodima na zemlji.“

Ivan koji je napisao Otkrivenje bilježi, „nego će oni biti svećenici Božji i Kristovi, i s njime će kraljevati tisuću godina.“ (Otkr. 20:6) Milenijska vladavina i svećeništvo Mesije i vjernih članova njegovog „tijela“ biti će vrijeme za podizanje i blagoslivljanje čovječanstva, kao što je prije toliko vremena Bog i obećao Abrahamu. Tijekom tog istog milenijskog razdoblja obnove svijeta i vraćanja svega što je bilo izgubljeno zbog Adamovog prijestupa, čovjekov veliki Protivnik, Sotona, biti će svezan. (reci 1, 2) Osim toga, to će biti vrijeme kada će spoznaja o Gospodinu ispuniti svu zemlju, i u kojemu i sama zemlja više neće biti prokleta, nego obnovljena u rajsko stanje. (Iza. 11:9; Hab. 2:14; Otkr. 22:3)

PRIPREMA BUDUĆIH SVEĆENIKA I KRALJEVA

Sadašnji zadatak onih koji trče prema cilju nagrade Nebeskog Poziva je njihov razvoj i osposobljavanje za buduće djelo službe kao svećenika i kraljeva u idućem dobu. Da bi bili spremni poučavati svijet poukama kao što su blagost, strpljivost, bratska ljubav, dugotrpljivost, ljubav, mi moramo najprije razviti u sebi ta svojstva. (Gal. 5:22,23; 2 Pet. 1:5-7) Razvoj tih plodova i milosti duha od vitalnog je značaja da bi smo bili spremni za slavno djelo koje je pred nama.

Budući je velika većina čovječanstva bila zasljepljena od „boga ovoga svijeta,“ oni nisu primatelji Božjeg Nebeskog Poziva, pa im se stoga sada ne sudi kao njihovoj službi živom Bogu. (2.Kor. 4:4) Kao posvećeni Kristovi sljedbenici, mi moramo imati na umu da hodimo „tijesnim putem“ i da je „malo onih koji ga nalaze.“ (Mat. 7:14) Mi nastojimo pripasti „malom stadu“ kojima je „volja Oca našega dati kraljevstvo.“ (Luka 12:32)

„Ta gledajte braćo poziv svoj,“ Pavao kaže, „nema mnogo mudrih po tijelu, ni mnogo moćnih, ni mnogo uglednih. Nego ludo svijeta izabra Bog da posrami mudre; i slabo svijeta izabra Bog da posrami jake.“ (1 Kor. 1:26,27) Razlog za to je dan u retku 29, „da se nijedno tijelo ne bi pohvalilo pred njim.“ Kada „gledamo naš poziv“ u tom svjetlu Pavlova daljnja pobuda bi trebala naći smještaj u našem srcu: „Tko se hvali u Gospodinu neka se hvali.“ (redak 31) Jakov također komentira posebnu prirodu tog Nebeskog Poziva, govoreći, „Čujte, braćo moja ljubljena! Ne izabra li Bog siromahe ovoga svijeta da budu bogataši u vjeri i baštinici kraljevstva što ga obeća onima koji ga ljube?“ (Jak. 2:5)

Sjećamo se da je pod predodžbenim Izraelskim Savezom Zakona svećenička služba bila zasebna i odvojena od položaja kralja. Međutim, u Mesijanskom kraljevstvu, dvije će službe biti kombinirane, kako je prikazano u Melkizedeku. Mi čitamo u 1.Moj. 14:18 i Pavao potvrđuje u Hebr. 7:1, da je on bio „kralj Šalema“ i „svećenik Boga Svevišnjega.“ U Bibliji se o proslavljenom Isusu govori kao o „Kralju kraljeva.“ (Otkr. 17:14; 19:16) Osim toga, Pavao ga identificira kao onoga koji je „dovijeka velesvećenik po redu Melkizedekovu.“ (Hebr. 6:20) U ovom istom reku on kaže da je Isus naš „preteča“ što znači da ćemo i mi, budemo li vjerni našem pozivu, imati udjela s njim i u svećeničkoj i u kraljevskoj službi. Zaista „učinio nas je kraljevima i svećenicima Bogu našemu“ kaže Ivan u Otkrivenju, u svrhu vladanja i suđenja svijetu u pravednosti s našom glavom, Kristom Isusom. (Otkr. 5:10)

Mi čak i sada sudjelujemo u svećeničkom djelu—ne kao kraljevski svećenici, nego kao žrtvujući svećenici, predočeni s Aronom i njegovim sinovima. Budemo li vjerni kao žrtvujući svećenici, po redu Aronovu, bit će nam dana prednost da budemo svećenici po redu Melkizedekovu, imajući dodanu titulu Kralja, i vladajući s našom Glavom nad narodima u svrhu toga da ih se blagoslovi i vrati natrag u sklad s njihovim Stvoriteljem. Apostol objavljuje, „Pomazanje [za tu posebnu službu] koje primiste od njega u vama ostaje.“ (1 Ivan. 2:27) Pomazanje o kojem Ivan ovdje govori bilo je izlijevanje Svetog Duha na Dan Pedesetnice, koje je, zajedno sa svojim individualnim značajem, također pokazalo Božje posvećenje cijelog Kristovog tijela kao budućeg Melkizedekovog svećenstva. Jedno pomazanje za tu službu nastavilo je teći kroz cijelo Evanđeosko Doba. Kada svi oni koji su iz tog izabranog broja i koji su došli pod to jedno pomazanje budu bili „pozvani, izabrani i vjerni,“ i proslavljeni sa svojom glavom, Kristom Isusom, Nebeski Poziv Evanđeoskog Doba će završiti. (Otkr. 17:14)

NEMA VIŠE NI ŽIDOV NI GRK

U Božjoj pripremi Nebeskog Poziva, „Nema više: Ni Židov ni Grk, nema; ni rob ni slobodnjak, nema: ni muško ni žensko – jer vi ste svi jedno u Kristu Isusu. Ako li ste vi Kristovi“ – to jest, ako pripadate Kristu, bez obzira na nacionalnost, spol, ili druge razlike po tijelu – „onda ste Abrahamovo potomstvo i baštinici po obećanju.“ (Gal. 3:28, 29) U skladu s time, mi također čitamo, „Ta nema razlike između Židova i Grka, jer isti je Gospodin sviju, bogat za sve koji ga zazivlju.“ (Rim. 10:12) Pitamo se zašto je Pavao osjećao potrebu da piše o tim stvarima. U to je vrijeme bilo mnogo nesporazuma među Židovima koji su prihvatili Krista. Mnogi su osjećali da i dalje imaju naklonost Božju i da su zato iznad Grka – Pogana koji su također došli u Krista – i pokušali su vezati na njih izvjesne terete Mojsijevog Zakona.

Židovi su bili narod kojem su „bile povjerene objave Božje.“ (Rim. 3:1,2) Jedna od tih „objava“ koja je postala glavnom točkom sukoba, i koju su mnogi Židovski Kršćani pokušali nametnuti na svoje Poganske pandane, bio je zakon o obrezanju. U Galaćanima, 5 poglavlje, Pavao im je istaknuo da svojim nametanjem tjelesnog obrezivanja, u stvari, čine Krista beskorisnim. On zaključuje svoje komentare nekoliko redaka kasnije, govoreći, „Ta u Kristu niti što vrijedi obrezanje niti neobrezanje, nego vjera koja kroz ljubav djeluje.“ (reci 2-6) Osnova Pavlovog argumenta bila je da nije bilo ničeg samo po sebi pogrešnog kod doslovnog obrezanja ili neobrezanja. To su jednostavno bile tjelesne, izvanjske stvari. Vjera, koja djeluje kroz ljubav, on kaže je od daleko veće važnosti barem kad je Bog u pitanju. Njegov zakon više nije bio napisan „crnilom, nego Duhom živoga Boga; ne na pločama kamenim, nego na tjelesnim pločama srca.“ (2 Kor. 3:3) Za mnoge je to bila dosta teška lekcija za naučiti, ali je ona predstavljala važan dio uzvišenijeg zakona datog onima koji će prihvatiti Božji Nebeski Poziv.

U Kristu nema također niti „rob ni slobodnjak…muško ni žensko.“ Bog prihvaća sve one koji mu dolaze kroz Krista, bez obzira na takve tjelesne razlike. Te su, isto tako kao i druge razlike među čovječanstvom, bile korištene od mnogih u svijetu kako bi se zadobila prednost nad drugima. Međutim, ako smo došli u Krista, mi smo jedno s Božjeg gledišta. On postupa s nama svima kao sa svojom djecom, i ima blagoslove za sve u skladu sa svojom voljom. Naš je Nebeski Otac u stanju pomoći nam da „nadmoćno pobjeđujemo po onomu koji nas uzljubi“ bilo da smo gospodar ili sluga, bogati ili siromašni, mladi ili stari, muško ili žensko. (Rim. 8:37) Ako prizivamo ime Gospodinovo s iskrenošću srca i željom da vršimo njegovu volju iznad svega drugoga, i ako smo vjerom prihvatili vrijednost Kristove krvi, mi smo u ispravnom stanju da budemo sudionici Nebeskog Poziva.

BESPLATNO ZA SVE

Drugi važan aspekt naše poruke je da je milost koja je omogućila da evanđeoska poruka uđe u naša srca u sadašnje vrijeme „dar“ od Boga. (Rim. 5:15) Biblija nas obavještava da će to tako nastaviti biti i u budućnosti. Ivan u Otkrivenju, govoreći o uvjetima datima svem čovječanstvu u Kristovom kraljevstvu, govori o tom vremenu: „Tko god želi neka uzme vode života za badava.“ (Otkr. 22:17) Božji „dar“ milosti i „voda“ istine dani su za badava, bilo sada onima koji prihvate Nebeski Poziv, ili u budućnosti svijetu kad budu bili dovedeni natrag u sklad s Bogom u kraljevstvu. Jedina „cijena“ je poslušnost volji Božjoj od srca.

Onima koji se razvijaju pod uređenjem „nebeskog poziva“ u sadašnje vrijeme, riječima našeg Učitelja bila je istaknuta posebna, važna prednost, naime on je rekao, „Besplatno ste primili, besplatno dajte.“ (Mat. 10:8) Kao što smo badava primili mnogo toga od našeg Nebeskog Oca, mi bi smo trebali za badava dati drugima širenjem Evanđeoske poruke. U proročanstvu o zadatku kojeg trebaju ispuniti Isus i njegovi sljedbenici, prorok Izaija kaže, „Duh Svevišnjega Gospodina Jehove na meni je, jer Jehova me pomazao da objavim dobru vijest krotkima. Poslao me da povijem rane onima koji su srca slomljena, da objavim slobodu zarobljenima i otvaranje očiju zatočenima.“ (Iza. 61:1) Ovaj redak govori o davanju poruke, ne osude i tame, nego nade, ohrabrenja, i dobre vijesti koja će se uskoro realizirati na zemlji. Takva je evanđeoska poruka, koju bi smo, poput Isusa, trebali „za badava“ dati svima koji imaju uho za slušanje.

Dok govorimo dobru vijest o kraljevstvu, poruka koju „za badava“ dajemo drugima trebala bi najvećim dijelom služiti za nadu i ohrabrenje. Međutim, još uvijek postoji mogućnost, čak i u ovom zadnjem dijelu Žetve, da dosegnemo jednog tamo jednog vamo koji mogu biti potaknuti do te mjere da i oni također požele biti djelom „kućanstva vjere,“ i da trče prema „cilju, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.“ Biblija pokazuje da će jedino „blagi i ponizna srca“ biti u ispravnom stanju uma i srca da prime i razumiju Istinu kako je otkrivena Svetim Duhom razumijevanja. (Mat. 11:29) Kao što psalmista piše, „Krotke će uputiti da žive po zakonu njegovu, učit će krotke putu svojemu.“ (Ps. 25:9)

JARAM

Još jedna stvar za razmotriti s obzirom na prednost sudjelovanja u Nebeskom Pozivu odnosi se na simbol jarma. Biblija govori o tome kao o simbolu rada ili službe u jednom ili drugom obliku. Biblijski govoreći, postoje dvije klase radnika. Kao prvo, to su oni koji su manje ili više „ujarmljeni“ sa svijetom i njegovim težnjama, radeći za stvari sadašnjeg tjelesnog života. Drugo, postoje oni koji su uvijek bili u velikoj manjini, čija je primarna želja u životu raditi za, ili služiti Nebeskom Ocu, koji su „ujarmljeni“ s njim i njegovom stvari. Isus je govorio o tima kao onima koji „ne rade za hranu koja propada, nego za hranu koja ostaje za život vječni.“ (Ivan 6:27)

Jaram također može simbolizirati ropstvo, ako to za što se radi nije u skladu sa Božjim sadašnjim pripremama i naumima. Bilo je onih u danima našeg Gospodina, kao i danas, koji nastavljaju raditi pod jarmom Saveza Zakona, stavljajući mu se u „jaram ropstva“ umjesto da budu oslobođeni u Kristu. (Gal. 4:9, 22-26; 5:1) Drugi jaram pod kojim je cijelo čovječanstvo, Židov i Neznabožac, bilo od Adamovog pada i pod kojim su robovali u većoj ili manjoj mjeri, je ropstvo grijehu i smrti izazvano Sotoninim djelovanjem. Međutim mi se radujemo da će taj jaram uskoro biti razriješen od strane Isusa, koji će „uništiti onoga koji ima moć prouzročiti smrt, to jest Đavla, i da oslobodi sve…koji su cijeli život bili podložni ropstvu.“ (Hebr. 2:14,15)

Ako smo mi od onih koji su odazvali na Božji „nebeski poziv“ tijekom sadašnjeg Evanđeoskog Doba, mi imamo prednost biti „proglašeni pravednima zbog vjere,“ što rezultira našim stjecanjem „mira s Bogom preko našega Gospodina Isusa Krista.“ (Rim. 5:1) To je zaista poseban blagoslov, jer nam je omogućio da skinemo jaram ropstva grijehu, i da stavimo Kristov jaram, postajući suradnici s njim u Očevoj službi. U njegovoj službi mi možemo, u više navrata, naći relativno malo mira i počinka po tijelu, ali ćemo se mi radovati u toj radosti i spokoju koje nalazimo „po Duhu njegovu za unutarnjega čovjeka.“ (Efež. 3:16)

Naš sadašnji počinak vjere utemeljen je u spoznaji Božjeg plana i osobnosti. On tvrdi s punim jamstvom da je Isus zaista „platio sve“ i za Židova i za Pogana. Taj sadašnji počinak će jednog dana biti zamjenjen sa stvarnim počinkom u kraljevstvu. To neće biti počinak neaktivnosti, nego umjesto toga potpuni odmor od bilo kojih i svih briga koje smo imali u ovom životu koje su nam bile jaram ropstva na mnoge načine i u različitoj mjeri. Tada, ćemo biti oslobođeni od svih tih stvari, u potpunosti pripremljeni za „veća djela“ koja će nam Bog dati. (Ivan 14:12) Za sada međutim moramo biti uključeni u vezivanje našeg vremena, utjecaja, sredstava, talenata, i mogućnosti, usmjeravajući ih što je više moguće u Gospodinovoj službi.

Isus je rekao, „Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ste moji učenici, i upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Ivan 8:31,32) Istina je ta koja nas oslobađa—od zabluda iz prošlosti, od praznovjerja, da spremno volimo Boga, ne kroz strah; da vjerujemo njegovoj Riječi u njenom potpunom skladu; da imamo pouzdanje i vjeru u našeg Nebeskog Oca i njegovog Sina, Isusa, koji su autori tih slavnih istina i koji su ih iznijeli na vidjelo. Primivši tako Božju Riječ istine, mi možemo potvrdno odgovoriti na poziv, „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti! Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer ja sam blag i ponizna srca, i naći ćete okrepu za duše svoje! Jer jaram je moj ugodan i teret je moj lak.“ (Mat. 11:28-30)

SUNASLJEDNICI

Kao što je ranije navedeno, nama je bila dana mogućnost da budemo „nasljednici po obećanju“ danom Abrahamu. (Gal. 3:29) Pavao to nadalje razlaže s ovim riječima, „Mi smo djeca Božja. A ako smo djeca, onda smo i nasljednici – nasljednici Božji, a sunasljednici Kristovi.“ (Rim. 8:16,17) Međutim, postoji važan preduvjet koji je vezan za Pavlovu izjavu u 17 retku da smo „sunasljednici Kristovi“ – „ako trpimo zajedno s njim.“ Da bi smo s Kristom nasljedovali uzvišenu čast da nas se računa djelom potomstva Abrahamovog, mi moramo biti poput našeg Gospodina, ne samo po osobnosti, nego također i kao sudionici njegovih patnji.

„Osim toga, vi ne pripadate sebi, jer ste skupo kupljeni,“podsjeća nas Pavao. (1 Kor. 9:19,20) S obzirom da smo bili „kupljeni“ s cijenom Isusove krvi, i da smo ju prihvatili kao temelj našeg položaja pred Bogom pod njegovim Nebeskim Pozivom, naša volja sada mora biti podređena njegovoj u svim stvarima. To uključuje stvar trpljenja. Bog ne uživa u tome da gleda da bilo koje od njegovih stvorenja pati. Ipak, on shvaća da takva vrsta iskustava služi tome da nas oblikuje i pripremi za naše buduće djelo kao dijela Melkizedekovog svećenstva. Stoga je to dio našeg osposobljavanja kao onih koji su prihvatili Božji poziv da budu iskušani i potpuno ispitani – uključujući žrtvu i trpljenje. Petar i Pavao govore o dalekosežnoj vrijednosti tih iskustava, govoreći, „Da se prokušanost vaše vjere – mnogo dragocjenija od zlata propadljivoga koje se u vatri kuša – nađe na hvalu i čast i slavu o objavljenju Isusa Krista.“ „Jer naša trenutna i laka nevolja donosi nam sve veću, vječnu slavu.“ (1 Pet. 1:7; 2 Kor. 4:17)

Što je to što ćemo mi naslijediti kao sunasljednici s Kristom ako se pokažemo vjernima našem pozivu? Biblija nam pomaže odgovoriti na to pitanje. Bog, govoreći proročanski kroz psalmistu svom vjernom Sinu i njegovim suradnicima, kaže, „dat ću ti narode u nasljedstvo i krajeve zemaljske u posjed.“ (Ps. 2:8) Isus je dao ovu dodatnu izjavu: „Sretni su krotki jer će naslijediti zemlju.“ (Mat. 5:5) Ovi reci govore o dvije stvari koje će Krist, Glava i tijelo, naslijediti – narodi i zemlja. „Zemlja“ se odnosi na doslovni planet Zemlju na kojem prebiva čovjek. U Kristovom će kraljevstvu, sadašnje „proklestvo“ biti uklonjeno sa zemlje, i ona će biti obnovljena u rajsko stanje kao čojvekov vječni dom. (1 Moj. 3:17; Otkr. 22:3) Budemo li vjerni, naša će prednost biti naslijediti zemlju i ponovno je učiniti prikladnom kao čovjekovo prebivalište.

Krist i njegova vjerna nevjesta će također naslijediti „narode,“ što jednostavno znači „ljude.“ Svi koji su u svojim grobovima „izići će“ – i Židovi i Neznabošci jednako – kako bi bili poučeni pod vodstvom duhovnog potomstva Abrahamovog. Vjerni „drevni dostojnici,“ koji su živjeli prije Prvog Dolaska našeg Gospodina i tako im nije bila dana prednost da dođu pod uslove Nebeskog Poziva, služit će kao Kristovi zemaljski predstavnici u tom velikom procesu obrazovanja čovječanstva. Prirodn Izrael će također igrati ulogu u tome, budući će oni biti prvi koji će prepoznati Mesijinu ruku u stvarima na zemlji. Oni će kao posljedica toga biti blagoslovljeni i postati jezgrom onih koji će hoditi „uzvišenim putem svetosti.“ (Iza. 35:8) Na kraju, će sve nacije i narodi, kada vide kako Božji blagoslovi teku Izraelu, poželjeti pridružiti im se i primiti udio u veličanstvenim pripremama kraljevstva. Budemo li vjerni „sunasljednici“ s Kristom, mi ćemo naslijediti veliku prednost da nas se koristi u donošenju tih stvari, i da blagoslovimo „sve narode na zemlji.“ (1 Moj. 12:3)

BOŽJI BISERI

U ovoj smo pouci razmotrili mnoge aspekte Nebeskog Poziva i neophodne korake razvoja koje moramo preduzeti kako bi smo bili vjerni tom veličanstvenom pozivu. Jedan od prekrasnih simbola korištenih u Bibliji da opiše one koji su bili odabrani za taj počasni položaj je da su oni Gospodinovi dragulji. Prorok Malahija koristi taj simbol; međutim, prije nego što to čini, on nas podsjeća da čak iako smo bili razvijeni kao Božji biseri, općenita zloća svijeta nastavlja se posvuda oko nas. „Zato hvalimo ponosite da su sretni; napreduju koji čine bezakonje, i koji iskušavaju Boga, izbavljaju se.“ (Mal. 3:15) Ne bi nas trebalo iznenaditi, niti obeshrabriti, što svjedočimo takvim uvjetima dok nastojimo ići „protivno struji“ razvojem poniznosti, pravednosti, i krotke podložnosti Božjoj svetoj volji.

Prorok zatim daje potrebno ohrabrenje onima koji nastoje ugoditi Bogu. On kaže, „U to su vrijeme oni koji se boje Jehove razgovarali jedan s drugim, svaki s bližnjim svojim, i Jehova je pazio i slušao. I pred njim se počela pisati knjiga sjećanja o onima koji se boje Jehove i koji razmišljaju o imenu njegovu.“ (redak 16) Mi zapažamo tri aktivnosti koje su spomenute da u njima sudjeluju oni o kojima se govorilo u tom retku – oni poštuju Gospodina iznad svega, oni često govore jedan drugome u društvu kao sredstvo uzajamne podrške i ohrabrenja, i oni razmišljaju o Božjem imenu i njegovom veličanstvenom planu. Jedino ako takve aktivnosti učinimo redovitim djelom našeg svakodnevnog hoda moći ćemo se uspješno boriti protiv zlih uvjeta u svijetu u kojem živimo.

I konačno, prorok bilježi te predivne riječi, koje u stvarnosti nisu njegove riječi, nego riječi samog Nebeskog Oca. On kaže glede onih koji ga štuju, govore često jedan drugome, i razmišljaju o njegovom imenu, „Da, moji će biti, veli Gospod nad vojskama, u dan kad ja pripravim svoje dragulje.“ (redak 17) Prvi od tih bio je naš Gospodin Isus. Drugi dragulji različitih veličina i oblika sačinjavaju članovi njegovog „tijela.“ Oni su bili isječeni, polirani i pripremani tokom Evanđeoskog Doba. Ako smo se odazvali na Božji poziv napravivši potpuno posvećenje da vršimo njegovu volju, tada nas se računa kao jedne od tih dragulja.

Bog je taj koji nas je pozvao kao te potencijalne dragulje, isprva grube, međutim u stanju da budu oblikovani i isklesani od njega i njegovog Sina – vještog graditelja, i sposobnog da izvrši taj predivan posao. Naša je odgovornost biti ponizno podložnima poslu koji se vrši na nama kako bi nas se učinilo biserima visoke kvalitete i ljepote. Tada, budući oblikovani po uzoru savršenog primjera našeg Učitelja, i hodajući njegovim stopama sve do u smrt, mi ćemo biti umetnuti kao dragulji. Kako čeznemo za tim vremenom, i potpunim ispunjenjem riječi, „Skupite mi svece moje, koji su učinili sa mnom zavjet na žrtvi.“ (Ps. 50:5) Neka bi svatko od nas nastojao najbolje što može, uz pomoć našeg Nebeskog Oca, našeg Gospodina Isusa, i jedan drugoga, doći „k cilju, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.“