Bolji „dan očišćenja“

„A deseti je dan toga mjeseca sedmog…dan očišćenja, da se očistite pred Gospodinom Bogom svojim.“ —3 Mojsijeva 23:27,28

LISTOPADA 3 i 4, 2014, od izlaska do zalaska sunca, Židovi će širom svijeta proslaviti Jom Kippur, ili Dan Očišćenja, njihov najsvetiji dan u godini. Središnje teme Jom Kippura su očišćenje i pokajanje. Židovski narod taj sveti dan tradicionalno obilježava s postom i snažnim molitvama, često provodeći gotovo cijeli dan u sinagogama na bogoštovlju. Kao što možemo zapaziti u našem uvodnom tekstu, Izraelski Dan Očišćenja – Jom Kippur – slavi se svake godine desetog dana sedmog mjeseca, nazvanog Tišri. Premda je Tišri sedmi mjesec Židovskog vjerskog kalendara, smatra ga se prvim mjesecom njihove sekularne godine, i Roš Hašana – prvi dan Tišria – je Židovska Nova Godina. Jom Kippur dovršava godišnje desetodnevno razdoblje poznato u Judaizmu kao „Visoko Sveti Dani“ koje započinje sa Roš Hašanom.

Izraelski Dan Očišćenja bio je ustanovljen od Boga kao dio zakona kojeg im je dao kroz svog slugu Mojsija na gori Sinaj. Toga su se dana trebale prinijeti izvjesne žrtve i prinosi, koje bi se onda ako su dane u skladu s Božjim uputama, računale kao osiguravanje očišćenja za njihove grijehe. Čineći to, Bog bi ih smatrao prihvatljivima pred sobom, i mogao bi se nastaviti ophoditi s njima i sljedeće godine.

U stvarnosti su koristi koje je Izrael imao od ovog dana bile ograničene. To se trebalo ponavljati svake godine zato što je nacija nastavila griješiti ne uspijevajući držati svoj savez. Taj dan nije uspio pružiti život narodu, zato što je, unatoč njihovim najhrabrijim naporima, svaki pojedinac i dalje griješio, a Biblija nam kaže da „koja duša zgriješi ona će poginuti.“ (Ezek. 18:4) Međutim Izraelski Dan Očišćenja, Bog je upotrijebio da prikaže i unaprijed ukaže na „bolju“ pripremu, onu kroz koju će ne samo Židovi, nego i sve čovječanstvo, primiti pomirenje za grijehe koje će zauvijek biti učinkovito. Upravo to bolje „Očišćenje“ je tema ovog članka.

KRV I OČIŠĆENJE

Krv je u Bibliji korištena kao simbol života, posebno života izlivenog za očišćenje grijeha. Biblija kaže, „Jer je duša tijela u krvi; a ja sam vam je odredio za oltar da se čiste duše vaše; jer je krv što dušu očišća.“ (3 Moj. 17:11)

Božje uređenje sa predodžbenim Izraelom, kroz svećenstvo i Tabernakulske službe, zahtijevalo je mnogo prolijevanja krvi. Premda se stupanj blagoslova računao Izraelcima iz tih žrtava, njihova je glavna svrha bila ukazati unaprijed na Isusovu žrtvu. On je prolio svoju krv – izlio svoj ljudski život – da napravi očšćenje za sve čovječanstvo. Čineći to, „umirivši krozanj sve, bilo na zemlji ili na nebu“ – odnosno za čovječanstvo isto tako kao i za one koji su sudionici „zvanja nebeskoga.“ (Kol. 1:20; Hebr. 3:1)

Slična misao o očišćenju izražena je u riječi „pomirenje“, i obje znače okajati ili zadovoljiti. Pavle, govoreći o Isusu, kaže, „Njega je Bog izložio da bude pomirilište po vjeri u krv njegovu, da bi, strpljivošću Božjom, pokazao pravednost svoju zbog otpuštenja prethodno počinjenih grijeha.“ (Rim. 3:25 VB) U 1 Ivan 2:2 čitamo, „I on je pomirnica za grijehe naše, i ne samo za naše nego i za grijehe svega svijeta.“ (VB)

Božja velika ljubav omogućila je očišćenje kroz Kristovu krv. Potreba za tim pojavila se kada je Adam prestupio božanski zakon i navukao smrtnu kaznu i na sebe i na svoje potomstvo. Sve dok nije bilo učinjeno zadovoljenje ili pomirenje, za grijeh, niti on niti bilo tko od njegove osuđene rase nije mogao biti oslobođen smrtne kazne. Očišćenje grijeha omogućeno krvlju Kristovom, stoga, vodi u život one koji prihvate taj dar Božje milosti.

PREDODŽBENO OČIŠĆENJE

U knjigama 2, 3 i 4 Mojsijeva gdje je opisano predodžbeno djelo žrtve, riječ očišćenje pojavljuje se sedamdeset tri puta. U 16 poglavlju 3.Mojsijeve prepričan je godišnji Dan Očišćenja i njegove žrtve. Izraelski je narod primio izvjesnu mjeru blagoslova od tih godišnjih službi, međutim one nisu ommogućile zadovoljenje za grijeh i njegovu kaznu, koje su naslijedili od oca Adama, pa su stoga ostali pod Adamskom osudom i nastavili umirati.

Pavao objašnjava tu stvar, „Jer zakon imajući sjen dobara koja će doći, a ne samo obličje stvari, ne može nikada savršiti one koji pristupaju svake godine i prinose one iste žrtve.“ (Hebr. 10:1) Jedino kad je netko postao savršenim, bez Adamske osude, može izbjeći smrtnoj kazni. Žrtve godišnjeg Dana Očišćenja koje je prinosilo Izraelsko predodžbeno svećenstvo nisu usavršile one koji su tražili korist od njih.

„Jer zakon nije ništa savršio,“ Pavao piše, „a postavi bolji nad, kroz koji se približujemo Bogu.“ (Hebr. 7:19) Ovaj „bolji nad“ temelji se na pomirbenoj vrijednosti krve Kristove. Njegova je krv učinkovita da osigura savršenstvo, a time i život. To je zato što je njegov život, kojeg je on izlio, i koji je bio simboliziran njegovom prolivenom krvlju, bio jednaka protuvrijednost Adamovom savršenom životu – životu kojeg je on izgubio sagriješivši protiv svog Stvoritelja. Pavao naglašava taj temeljni aspekt Kristovog djela pomirenja korištenjem riječi „otkupnina,“ rekavši da je čovjek Krist Isus dao sebe, „u otkup za sve.“ (1 Tim. 2:3-6)

PRIMLJENO VJEROM

Božja je ljubav omogućila pomirenje za grijeh kroz Krista, što pak, otvara put u život. Međutim, sama činjenica da je Isus umro kao Otkupitelj i Spasitelj svijeta samo po sebi ne daje život Adamu i njegovoj rasi za koje je žrtva prinešena. Svaki pripadnik osuđene rase koji prima život kroz tu pripremu mora joj vjerovati i ponaosob ju prihvatiti kao dar. Ivan 3:16 to razjašnjava, „Jer Bogu tako omilje svijet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.“

Isus je opet rekao, „Ko moju riječ sluša i vjeruje onome koji je mene poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Ivan 5:24) Ovo je vrlo opsežna izjava, i može ju se ispravno razumjeti jedino u svjetlu Isusovog daljnjeg objašnjenja. U retku 25 on nas podjseća na nadu uskrsnuća, govoreći, „Ide čas…kad će mrtvi čuti glas sina Božjega, i čuvši oživjeti.“

Nakon što je objasnio da mu je bio dan autoritet da sudi, i da mu je dano da ima život u sebi ( reci 26, 27) Isus ponovno govori o usksrnuću. On kaže da će oni koji su „činili dobro,“ – koji su bili vjerni Bogu u svim dobima – izići na „usksrnuće života.“ Oni koji su „činili zlo,“ – svi drugi, manje ili više zapleteni grijehom – izići će u „uskrsenje suda.“ (reci 28, 29) Kao što je objašnjeno u 24 retku, lojalni vjernici ne dolaze na taj sud.

Kad je Isus rekao, „Tko sluša moju riječ…ima život vječni,“ jasno je da je on mislio da ga oni imaju na temelju vjere. To znači da Bog više ne gleda na njih kao grešnike pod smrtnom presudom, nego kao savršene u Kristovoj pravednosti, imajući pravo na život. Međutim, s ljudskog stanovišta, čini se da oni umiru kao i svi drugi, ili kao što kaže misao u Ps. 82:7, da će oni „kao ljudi pomrijeti.“ U stvarnosti, kao što je nadalje objašnjeno u ovom psalmu o ulozi crkve u božjem planu, oni, „će pasti kao jedan od glavara.“ (VB)

Hebrejska riječ ovdje prevedena sa „glavar“ doslovno znači glava, i u Starom je zavjetu korištena da opiše zapovjednike i generale vojski, ili glavne osobe u bilo kojem udruženju. Njeno doslovno značenje u skladu je s činjenicom, u ovom konkretnom tekstu, da su glavari na koje se ukazuje glave ljudske rase – Adam, koji je pao, i Isus koji će biti glava obnovljene rase.

Prvi glavar je umro kao osuđeni grešnik. Drugi glavar je umro žrtvenom smrću u korist prvoga i njegove rase. On je umro kako bi omogućio izlazak čovječanstva ispod smrtne kazne, koja je smrt. Proročanstvo navodi da „sinovi višnjega,“ kojima su ove riječi upućene, čini se s ljudskog stanovišta „kao ljudi umiru,“ , no ipak u stvarnosti oni „će pasti kao jedan od glavara.“ (reci 6,7)

Oni ne padaju kao poglavar Adam, zato što je on bio pod smrtnom osudom. Oni su vjerom prihvatili pomirbenu vrijednost Kristove krvi, pa su stoga prešli iz smrti u život, pa toga više nisu pod osudom. Oni stoga umiru , kao što je umro poglavar Isus – to jest, žrtveno. Život im nije oduzet zbog grijeha. Umjesto toga oni ga sami polažu, uzimajući svoj križ, i slijedeći Isusa u smrt. Oni „idu za jagnjetom kudgod ono pođe,“ i time su dovedeni u smrt, kao što je i on bio „kao jagnje na zaklanje vođen.“ (Otkr. 14:4; Iza. 53:7)

ŽIVA ŽRTVA

U Novom je zavjetu mnogo toga rečeno a što ukazuje da su Isusovi sljedbenici su- žrtvovatelji s njim. Pavao je napisao, „Molim vas dakle, braćo, milosti Božje radi, da date tjelesa svoja u žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu; to da bude vaše duhovno bogomoljstvo.“ (Rim. 12:1) To je „sveta“ žrtva i time „ugodna“ Bogu. Sveta je zbog vjere u pomirujuću krv Kristovu koja rezultira savršenošću – ne stvarnom već uračunatom.

U Rim. 6:3-11 Pavao detaljno za nas razlaže tu stvar, i pokazuje zašto nam je dana prednost polaganja naših života u prihvatljivu žrtvu Bogu. On kao prvo govori o tome kao o krštenju, ili ukapanju, u Kristovu smrt – žrtvenu smrt. On kaže „Tako se s njim pogrebosmo krštenjem u smrt.“ Pavao također navodi da smo mi „ujedinjeni s njim u smrti sličnoj njegovoj,“ (NW) – odnosno , umiremo kao jedan od glavara.

Pavao dalje objašnjava u recima 6 i 7 da se naš „stari čovjek razape s njime (Kristom), da bi se tijelo grešno pokvarilo, da više ne bi smo služili grijehu. Jer koji umrije oprosti se od grijeha.“ Prijevod Duda – Fućak ispravno kaže, „opravdan je od grijeha.“ Ta tijela koja su „opravdana od grijeha,“ stoga više nisu „grešno tijelo“ koje je pokvareno, nego naša vlastita opravdana tijela koja su se spremno predstavila Bogu kao „živa žrtva.“

Što je onda „grešno tijelo“ koje je uništeno? Strongova Biblijska konkordancija definira grčku riječ prevedenu sa tijelo kako slijedi: „tijelo (kao zdrava cijelina), korišteno je u vrlo širokoj primjeni, doslovno ili simbolično.“ Grešno tijelo koje je Pavao spomenuo je simbolično tijelo – oni grešni aspekti karaktera koji su kvarili ljudsku prirodu sve od Edena. Kristovo djelo pomirenja otvara put za uništenje tog simboličnog grešnog tijela. Smrt naših opravdanih tijela kao „živih žrtvi“ je daljnji aspekt božanske pripreme kojom će zla vladavina grijeha biti svrgnuta i uništena.

Pavao to obrazlaže u 10 retku. Govoreći o Isusovoj smrti, on kaže, „grijehu umrije jedanput.“ U 11 retku on nastavlja, „Tako i vi dakle držite sebe da ste mrtvi grijehu.“ U ovoj izjavi nalazimo dvije ključne riječi – „tako“ i „držite“. Mi smo ujedinjeni s njim u smrti sličnoj njegovoj, rekao je Pavao ranije, a sada kaže da je Isusova smrt bila „smrt grijehu.“ Sam Isus nije bio grešnik, i on nije umro grijehu u svom vlastitom tijelu. On je umro grijehu kao „prinos za grijeh.“

Slično tome, ili slično njegovoj smrti, mi umiremo grijehu. Sa našim nesavršenim tijelima mi ne možemo ponuditi ništa Bogu a da bi mu to bila prihvatljiva žrtva. Da bi smo bili sudionici sa Isusom u božanskom planu pomirenja svijeta sa Bogom, mi smo ovlašteni da se raunamo, ili držimo kao da to činimo. Mi to možemo zbog toga što Bog smatra kao da smo prešli iz smrti u život. Ako smo umrli s Kristom, naša tijela, Pavao kaže, su slobodna, ili opravdana, od osude grijeha. Tako smo ovlaštenjem Božje Riječi, u prednosti smatrati same sebe dijelom „boljih žrtvi“ ovog doba, i sudionicima velikog djela okajanja grijeha. (Hebr. 9:23)

OTKUPNINA I ŽRTVA OKAJNICA

Kada razmatramo Božji plan za čovjekovo pomirenje, postoje jasne razlike u značenju između riječi otkupnina i žrtva okajnica. Riječ otkupnina koja je korištena u Bibliji znači „odgovarajuća cijena.“ Pavao tako objašnjava da je „čovjek Krist Isus sebe dao u otkup za sve.“ (1 Tim. 2:5,6) To nije mogao učiniti nitko doli savršeni čovjek, jer je sagriješio savršeni čovjek Adam i navukao smrtnu osudu na sebe i na svoje potomstvo. Budući da je neokaljani Isus dao sebe kao otkupninu, ništa ne treba biti, niti može, dodano na to.

Žrtva okajnica je jednostavno prinos, ili žrtva, za grijeh. Žrtva okajnica može biti bilo što, a što Bog ukazuje da je spreman prihvatiti, za bilo koju svrhu koju bi on mogao osmisliti. U povezanosti sa predodžbenim Tabernakulskim službama, goveda i jarci bili su prinešeni za grijeh, i Gospod ih je prihvatio. Božjim planom izvjesni blagoslovi bili su pripisani Izraelu zbog tih prinosa. Oni nisu učinili prinositelja savršenim, niti mu dali život. Jedino savršena žrtva okajnica, kombinirana s odgovarajućom vrijednošću, poput one koju je dao čovjek Krist Isus, to može učiniti.

Isus je pružio otkupninu, odgovarajuću vrijednost, i to je bio prvi poduzeti korak ka davanju života Adamu i njegovoj rasi. Svijetu mora biti dana spoznaja o toj pripremi, i imati priliku za prihvatiti je. Međutim, čak i kad je prihvate oni će trebati suosjećajnu pomoć i razumijevanje kako bi doveli svoje živote u sklad sa pravednim načelima koji će se zahtijevati od svih koji će imati prednost postizanja vječnog života. Ovaj drugi korak opisuje djelo i svrhu žrtve okajnice.

Naročito su s tim u vezi Isusovi sljedbenici pozvani imati udjela u djelu pomirenja svijeta s Bogom – dovođenja čovječanstva u jedinstvo sa Stvoriteljem kako bi mogli živjeti. Pavao piše, „Jer Bog bješe u Kristu, i svijet pomiri sa sobom.“ Prije te izjave, on je rekao, „Bog, koji pomiri nas (Kristove sljedbenike) sa sobom kroz Isusa Krista,“ dao nam je „službu pomirenja.“ Mi tako predstavljamo Krista kao ambasadori, da bi smo dali svijetu „riječ pomirenja.“ (2 Kor. 5:18-21)

Ovaj kooperativni plan u kojem je riječ pomirenja povjerena Isusovim sljedbenicima počinje tijekom Evanđeoskog doba, dok smo još u tijelu. Uvjet je da moramo imati udjela u Isusovom krštenju u smrt. Moramo biti ujedinjeni sa njim u smrti sličnoj njegovoj, i trpjeti s njim. Ova patnja i žrtva mora biti u korist udova Kristovog tijela sada, međutim također i u korist svijeta čovječanstva tijekom idućeg doba.

Pavao je napisao, „Ja koji se sada radujem u svojim patnjama za vas i u svojoj puti dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za tijelo njegovo, to jest crkvu.“ (Kol. 1:24) To je vrlo praktična stvar. Svi oni koji su s vremenom postali članovima Kristovog tijela bili su jednom u svijetu. Istina koja ih je prosvjetlila i privukla ih Gospodinu nije bljesnula nebom, nego im je bila poslužena od onih koji su prethodno bili prosvjetljeni. Budući da tama mrzi svjetlo, služba Evanđelja – služba pomirenja – rezultira patnjama.

Gorko, smrtonosno progonostvo ne rezultira uvijek uslijed svjedočenja o istini, premda je to često bilo slučaj na početku doba. Sada je mržnja prema svjetlu mnogo profinjenija, često uzimajući oblike izopćenja i hladne ravnodušnosti. Međutim, vjernost u službi istine vodit će do umora tijela. Te će odgovornosti, ako ih se vjerno izvršava, značiti mjeru mentalne brige za interese Gospodinove stvari. Nijedan pravi Božji svetac ne može biti zadovoljan da vodi ugodan život kad istovremeno postoje braća kojoj treba služiti, ili kada se Evanđelje može propovijedati kaako bi se dostiglo one koje Gospodin možda poziva da postanu njegovom braćom.

Veličanstveni primjer toga imamo u Pavlovoj službi. Koliko je mnogo patnje bilo uključeno u njegovu vjernu službu – udarci, utamničenja, kamenovanja, nevolje na moru i u gradu, i čak među lažnom braćom. Sve je to bilo, on je rekao za Kristvo „tijelo, to jest crkvu.“ (2 Kor. 11:23-28; Kol. 1:24)

Pavlova patnja nije bila samo za crkvu. U svom majstorkom argumentu o nužnosti uskrsnuća, on ponovno govori o svojim patnjama, i patnjama svih članova tijela. Zašto smo, on pita, „kršteni mrtvih radi, kad mrtvi jamačno ne ustaju?“ (1 Kor. 15:29) Ovdje Pavao ponovno ukazuje na naše krštenje u smrt, i on kaže da je ono u korist mrtvih – to jest, u korist mrtvog svijeta čovječanstva.

SUOSJEĆAJNO SVEĆENSTVO

Isus je vrhovni svećenik u protuslici, i kao što je jasno pokazano u Novom zavjetu njegovi će sljedbenici biti povezani s njim u svećeništvu. (Hebr. 3:1; 1 Pet. 2:5,9) Jedna od glavnih funkcija Izraelskog svećenstva bilo je prinošenje žrtve. Stoga svećenstvo ovog doba, počev s Isusom kao glavom, i nastavljajući s vjernim članovima njegovog tijela, također prinose žrtve – ne životinjske žrtve, nego sebe. Isus je ostavio primjer vjerne službe, čak do u smrt, i mi smo kršteni u smrt s njim.

Izraelski su svećenici na temelju prinešenih žrtvi blagoslovili narod. Na primjer s krajem predodžbene službe žrtvovanja kao što je prikazano u 3.Mojsijevoj, poglavlje deveto, „Tada podiže Aron ruke svoje prema narodu i blagoslovi ih.“ (redak 22) Svećenstvo u protuslici, sastavljeno od Isusa i njegove crkve, biti će u Mesijanskom kraljevstvu kanal za blagoslivljanje sveg čovječanstva. Blagoslov kojeg će oni ponuditi ljudima biti će prilika stjecanja vječnog života a što je omogućeno kroz otkupnu krv Otkupitelja.

Kakva su mudrost i ljubav razotkrivene u toj pripremi! Svećenstvo u protuslici su sinovi Božji ovog Evanđeoskog doba, i mi čitamo, „Jer prilikovalo je njemu za kojega je sve i kroz kojeg je sve koji dovede mnoge sinove u slavu, da dovrši poglavara spasenja njihova stradanjem.“ (Hebr. 2:10) Isus nikada nije bio nesavršen. Misao je teksta da je on kroz stradanje bio uvježban ili usavršen kao „poglavar“ našeg spasenja.

Ovo uvježbavanje kroz stradanje učinilo je Isusa suosjećajnim velikim svećenikom. Pavao je napisao, „Jer u čemu postrada i iskušan bi u onome može pomoći onima koji se iskušavaju.“ „Jer nemamo poglavara svećeničkoga koji ne može postradati s našim slabostima, nego koji je u svačemu iskušan kao i mi, osim grijeha. Da pristupimo dakle slobodno k prijestolu blagodati, da primimo milost i nađemo blagodat za vrijeme kad nam zatreba pomoć.“ (Hebr. 2:18; 4:15,16)

Ova ukazivanja opisuju Isusov odnos kao vrhovnog svećenika sa njegovim posvećenim sljedbenicima. Isto će se načelo održati i u sljedećem dobu u odnosu svijeta čovječanstva i božanskog svećenstva, koje se sastoji od Isusa i njegove proslavljene crkve. Cijelo je svećenstvo usavršeno za tu uzvišenu službu kroz stradanje, tako da kada dođe za to određeno vrijeme sa svijetom će se postupati suosjećajno i s razumijevanjem.

SAMO ISUSOVA KRV

Jedino Isusova krv, koja predstavlja njegov izliven život, sačinjava otkupninu, odgovarajuću vrijednost. Međutim, kao što smo vidjeli, oni koji trpe i umiru s njim tijekom sadašnjeg doba, računaju se da kao da imaju udjela u velikom djelu okajavanja temeljenom na otkupnini. Žrtva i patnje Kristovih sljedbenika doprinose budućem blagoslivljanju svijeta. Zato što je ta žrtva dio Božanskih priprema za uništavanje grešnog tijela i oslobađanja od grijeha prokletog čovječanstva od smrti, s pravom je nazvana žrtvom okajnicom. Kao što Pavao objašnava, mi poput Isusa, „umiremo (za) grijehu.“ (Rim. 6:10,11)

Sva vrijednost za poništavanje grijeha je u otkupnini. Udio crkve u žrtvi okajnici leži u djelu žrtvovanja ovog doba, koje je kao što smo vidjeli osmišljeno pripremiti nas da budemo vrsta svećenstva koje će ponuditi život omogućen otkupninom pod najpovoljnijim okolnostima. Stoga će svaka bolna okolnost koju vjerno izdržimo sada, rezultirati povoljno za svijet, kad im budu ponuđeni životodajni blagoslovi otkupnine.

Cijelo Evenđeosko doba je bilo korišteno za uvježbavanje suosjećajnog, milosrdnog i punog razumijevanja svećenstva, koje će donositi ozdravljujuću moć otkupnine svijetu. Oni su se ponudili da umru s Isusom, kako bi mogli sudjelovati u oslobađanju svijeta od grijeha, i njegovog iskvarujućeg učinka na čovječanstvo. Njihove žrtve i patnje ništa ne dodaju otkupnini. One su jednostavno Božji način da vrijednost otkupnine bude na vječnu korist umirućoj ljudskoj rasi.

Bog je možda mogao na neki čudesan način otkriti istinu o otkupnini svem čovječanstvu i reći, „Prihvatite ovu pripremu, ili ćete inače nastaviti umirati.“ Međutim u svojoj je ljubavi on pripremio ovaj bolji način. To je način na koji pripadnici pale rase, dirnuti s osjećajima zbog slabosti i potreba svijeta, mogu suosjećajno skrenuti pažnju čovječanstvu na pripreme otkupnine, i s puno ljubavi poučavati ljudi putevima života.

Uistinu možemo reći s Pavlom, „O dubino bogatstva i premudrosti i razuma Božjega! Kako su neispitljivi njegovi sudovi i nesitražljivi njegovi putovi!“ (Rim. 11:33)