Naša „željezna vrata“

„I dođoše k vratima željeznim koja vođahu u grad, ona im se sama otvoriše.“
—Djela 12:10

KAD se Isus u Getsemanskom vrtu suočio s ruljom koja je došla iz Jeruzalema uhititi ga, Petar je izvukao mač, i u nastojanju da spasi Učitelja od njegovih neprijatelja, odsjekao uho prvosvećenikovom slugi. Isus je zapovijedio Petru da vrati mač. Izliječio je uho ranjenome, i zatim ukazao da je samo mogao zamoliti Oca i da bi mu bilo poslano dvanaest legija anđela da ga zaštiti i izbavi. (Mat. 26:51-53; Luka 22:50,51; Ivan 18:10,11)

Kasnije kad je Isus bio pred Pilatom, optužen da je tvrdio kako je on kralj, ovaj Rimski upravitelj je bio prilično izritiran zbog toga što je Učitelj bio toliko šutljiv. Pitao je Isusa, shvaća li autoritet njegovog položaja, i što bi to značilo dobiti povoljnu odluku od njega. Međutim Isus je odgovorio, „ne bi imao vlasti nikakve nada mnom kad ti ne bi bilo dano odozgo.“ (Ivan 19:11)

Ove dvije izjave, kojima je Isus potvrdio svoje potpuno povjerenje u prevladavujuću providnost svog Nebeskog Oca u svom životu, trebale bi biti veliki izvor pouzdanja nama koji slijedimo njegove stope i nastojimo razviti „Kristov um.“ Premda Isus nije očekivao da ga njegov Nebeski Otac izbavi iz svih nevolja, on nije sumnjao u božansku sposobnost da to učini. On je znao da treba umrijeti za grijehe svijeta. Ako bi on bio pošteđen od patnje i smrti, „Kako bi se,“ pitao je, „ispunilo što stoji u pismu da ovo treba da bude.“ (Mat. 26:54)

Kratko nakon što je Isus započeo svoju službu, Izraelski vjerski vođe počeli su mu se suprotstavljati. Oni bi voljeli riješiti ga se davno prije nego su to učinili. Isus je to znao i izbjegavao je situacije u kojima bi im dao priželjkivanu priliku. Njegov je Nebeski Otac surađivao s njim u tome. Možemo biti sigurni da sve sile Rimskog carstva svrstane na stranu Učiteljevih zavidnih neprijatelja ne bi mogli nauditi niti vlasi na njegovoj glavi sve dok za to „ nije došao čas.“

Međutim, u Božjem je planu bilo određeno vrijeme za to da Otkupitelj da svoj život za grijehe svijeta. Isus je znao kada je to vrijeme trebalo uslijediti. On je rekao svojim učenicima, čak prije nego su otišli u Jeruzalem da zajedno s njim proslave Pashu po posljednji put, da će nakon toga biti uhićen i pogubljen. On je znao da je to bila Božja volja za njega.

Dvanaest legija anđela bilo je spremno zaštititi ga od zla. Oni su bili mnogo moćniji od svih Rimskih vojski. Pilat bi bio potpuno bespomoćan da učini bilo što protiv Učitelja da mu to nije bio dopušteno od Boga. Međutim, Isus je znao da je Očeva volja da on treba umrijeti, pa stoga nije tražio od vojski anđela da ga zaštite od njegovih neprijatelja. Jedini način da umakne ovom ispitu, sada kad je došao njegov čas, bilo je kroz smrt.

Mi idemo njegovim stopama

Poput Isusa, i mi smo u ovom svijetu. Zavjetovali smo se da ćemo ići njegovim stopama, razviti njegov um, i biti „razapeti“ s njim. (Gal. 2:19) Tu je misao teško shvatiti. Mi znamo što je za Isusa značilo biti razapet, i Biblija koristi tu riječ da opiše naša vlastita iskustva dok nastojimo hoditi njegovim stopama. Ipak, u isto vrijeme mi se pitamo zašto imamo tako ozbiljna iskušenja – zašto nas Bog ne izbavi iz „užarene peći“ iskustava i dopusti nam da uživamo prividan radost i mir koji naizgled ispunjavaju živote drugih Kršćana.

U Bibliji postoje mnoga obećanja koja nam jamče Božju sposobnost i spremnost da nas zaštiti od zla. „Koji živi u zaklonu višnjega,“ kaže David, „u sjeni svemogućega počiva.“ (Ps. 91:1) Zaista, Svemogući je u stanju danas poslati onih dvanaest legija anđela, kao što je bio i onda kad je Isus bio predan u ruke svojih neprijatelja. Međutim, za nas kao i za Isusa, postoji određeno vrijeme isto tako kao i ispravan način izbavljenja. Pouka koju trebamo naučiti je jednostavno pouzdanje u Boga i ponizna podložnost njegovoj volji. Isus se molio, „ako je moguće da me mimoiđe čaša ova; ali opet ne kako ja hoću nego kako ti.“ (Mat. 26:39) Isus je želio da bude izvršena volja njegovog Nebeskog Oca više nego je želio oslobođenje od patnje. To bi trebao biti naš stav u svakoj kušnji, nevolji, zbunjenosti, razočarenju, i iskustvima kad nam je vjera na ispitu s kojima se suočavamo.

Božja volja za Petra

Naš uvodni tekst govori nam o čudesnoj Božjoj providnosti u životu Apostola Petra. Čudesna Božja moć bila je upotrijebljena kroz anđela da oslobodi apostola iz zatvora i sigurne smrti od ruku Heroda. Ovo izbavljenje bilo je ostvareno, ne zato što je opći plan Božji bio da zaštiti sav svoj posvećeni narod od tjelesnih ozljeda, nego zbog toga što je Petar trebao izvršiti još neke zadatke u njegovoj službi kao i naučiti neke daljnje lekcije. Na početku poglavlja smo obaviješteni, da Herod, „podiže ruke da muči neke od crkve. I pogubi Jakova brata Ivanova mačem.“ (Djela 12:1,2) Nijedan anđeo nije bio poslan da spriječi ovo pogubljenje. Mi ne možemo vjerovati da je to bilo zbog toga što Jakov nije bio vjeran Bogu. Stvar je jednostavno bila u tome da je Bog imao za njega drugi način „bijega“ – u smrtnom snu. Prema tome, razumijemo da se Božja providonosna briga za njegov narod ne očituje uvijek na isti način.

Budući da je Herod opet „podigao svoje ruke“, uhvatio je Petra i zatvorio ga. Čineći to, Herod je nastojao ugoditi Židovima, nad kojima je vladao kao Carev predstavnik. Bilo je razdoblje Pashe, i on je bio dovoljno upoznat sa židovskim običajima da shvati da sve dok se ne završe ti posebni dani, zanimanje Židova bi se moglo dobrano ohladiti. Stoga je odlučio zadržati Petra u zatvoru dok to ne završi i zatim ga javno pogubiti. (reci 3-5)

Međutim, braća su se u međuvremenu molila. Mi ne možemo zamisliti da su ti posvećeni Kristovi sljedbenici „zahtijevali“ od Boga da upotrijebi svoju moć kako bi zaštitio Petra. Nema sumnje da su ranije molili za Jakova, koji je bio „pogubljen mačem,“ na sličan način kao što se Isus molio dok je bio u Getsemaniju: „Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.“ U Isusovom slučaju to nije bilo moguće – to nije bila Božja volja za njega – niti je bila njegova volja da Jakov bude pošteđen smrti od ruku Heroda.

Učenici nisu malaksali u vjeri. Oni su se također molili i za Petra. Očeva je volja bila da Petar također umre kao i njegov Učitelj. Isus je to prorekao. (Ivan 21:18,19) Međutim, u Petrovom slučaju, kao i u Isusovom, i na koncu kao i kod svih nas, postoji određeno vrijeme za sva naša iskustva, i to nije bilo pravo vrijeme za Petra da završi svoj pravac u smrti.

Petra je bio „čuvan u tamnici,“ čitamo, „ a crkva se molila za njega Bogu bez prestanka.“ (Djela 12:5,12) Kakvu to prekrasnu sliku prikazuje u našim mislima – Petar u zatvoru, braća okupljena u domu Marije, Markove majke, mole se. Ovi predani učenici nisu imali jamstva da Herodove ruke neće dostići i njih uskoro, no oni su se molili za Petra.

U međuvremenu, Petar, okovan u lance između dva vojnika, „spavaše.“ (redak 6) Kakav primjer vjere vidimo u tome. Okovan između dva stražara i držan u tamnici s prijetnjom smrtne kazne za vratom – ipak Petar je spavao. On je imao takvo pouzdanje u Gospoda da je bio u stanju staviti sve potpuno u njegove ruke, znajući da što god bila njegova volja za njega, bit će to najbolje. Petar, koji je bio toliko uznemiren kad je Isus bio uhićen da ga je pokušao korištenjem svog mača osloboditi od njegovih neprijatelja, naučio je svoju lekciju. Naučio ju je toliko potpuno, da je sada, kada je slično tome bio držan u zatočeništvu i sa prijetnjom sa smrti, mogao leći i spavati, ostavljajući ishod svog iskustva u potpunosti Nebeskom Ocu. Ova nas okolnost podsjeća na Davidov stav. Kada su ga njegovi neprijatelji teško pritisnuli sa raznih strana, on je napisao: „Gospodine! Kako je mnogo neprijatelja mojih! Mnogi ustaju na me. Mnogi govore za dušu moju: nema mu pomoći od Boga. Ali ti si, Gospodine, štit koji me zaklanja, slava moja; ti podižeš glavu moju. Glasom svojim vičem ka Gospodinu, i čuje me sa svete gore svoje. Ja liježem, spavam i ustajem, jer me Gospodin čuva.“ (Ps. 3:1-5)

Jednako je tako bilo i s Petrom. On je znao da je Gospod bio njegov štit i njegovo spasenje, pa je stoga „spavao.“ Petar je također „ustao“ jer ga je Bog podržao. „Anđeo Gospodinov“ pojavio se pred njim i „kucnuvši Petra u rebra probudi ga.“ Anđeo mu je tada rekao, „Ustani brže.“ (Djela 12:7) Kakvo je zapanjujuće, i u isto vrijeme, radosno buđenje to moralo biti. Kada je u vjeri, Petar, zaspao, okovan između dvojice stražara, mora da mu je prošla kroz glavu kratkotrajna misao da bi ga oni moguće mogli kucnuti u rebra, probuditi, i požuriti ga na pogubljenje. Vjerojatno je malo razmišljao da bi ga anđeo mogao probuditi. Ne samo da je bio probuđen, nego su mu i okovi spali, i bilo mu je zapovjeđeno da ustane. Bilo mu je rečeno da se opaše, obuče svoje sandale, i slijedi anđela. Petar je poslušao, i slijedio ga. (reci 8,9) To je pokazivalo da je on trebao napustiti zatvor – ali kako? Istina, on više nije bio vezan lancima za svoje čuvare, ali je još uvijek bio zaključan u zatvoru. Sigurno će uskoro biti uhvaćen od drugih stražara, i izgledat će da nema nikakvu stvarnu nadu da prođe kroz vrata zatvora na slobodu s vanjske strane.

Te su misli možda prolazile Petrovom glavom, iako u izvještaju ne nalazimo ništa o tome. Znamo jedino da je Petar slijedio anđela, i da nije bio svjestan što mu se zapravo događa. U stvari, on nije bio siguran da je uopće budan, razmišljajući da možda sanja ili vidi viziju. Važna je stvar, međutim, da je on slijedio, čineći upravo ono na što je bio upućen. Sav Gospodinov narod u ovome ima pouku posebno kada prolazi kroz ozbiljne kušnje. Nebeski Otac uvijek šalje anđela da nas vodi kroz njih. Kao „službeni duhovi,“ oni su uvijek uz nas da nam pomognu i vode nas, ako ih mi poslušno „slijedimo.“ (Hebr. 1:14)

Ti nam anđeli danas ne govore da ih možemo čuti, niti nam se pokazuju u vidljivom obliku, međutim oni su u stanju prevladati naša iskustva na takav način da budu pozitivna i usmjeravati utjecaje u našim životima. Mi često govorimo o Božjim providnostima, međutim također bi smo trebali shvatiti da naši službeni duhovi pomažu oblikovati te providnosti. Oni možda neće uvijek voditi u pravcu lakšeg tereta ili manje vatrenih iskustava. Međutim, slijedimo li ih, oni će nas na koncu sigurno dovesti do pobjede i slave.

Željezna vrata „sama se otvoriše“

Petar je slijedio anđela „prvu stražu i drugu.“ (Djela 12:10) Do sada nije bilo nikakvih smetnji. Tko ili što bi moglo ometati anđela Gospodnjeg? Zatim su došli do željeznih vrata koja su vodila u grad. To je naizgled bila posljednja prepreka, ali je bila impresivna. Nije sigurno da li je Petar tada već bio u potpunosti budan i da li je u potpunosti razumio što se događa. Premda nam nije rečeno, možda se pitao kako će, ili tko će, otvoriti ta željezna vrata. Izvještaj nam jednostavno kaže „ona im se sama otvoriše.“ U ovo doba suvremene tehnologije ulazi i vrata se automatski otvaraju uz pomoć različitih uređaja koje je čovjek napravio. U mnogo slučajeva, osoba ili vozilo koje se približava elektronski je identficirana i odmah pokreće mehanizam koji otvara vrata za njihov prolaz, i zatim ih zatvara. Nije postojao takav uređaj koji bi otvorio željezna vrata Rimskog zatvora u kojem je Petar bio zatvoren. Kad se Petar približio tim vratima Gospodnji anđeo stupio je u akciju, i naglo ih širom otvorio. Zaista, bilo je to čudo, međutim Bog je samo čudom i mogao osloboditi svog slugu kako bi mu bio na raspolaganju za daljnju službiu njegovom narodu.

Petar je prošao kroz željezna vrata u slobodu, i zatim „anđeo je odstupio od njega“ (redak 10), ostavljajući Petra da pronađe put u dom Marije k svojim prijateljima i braći koji su se molili za njega. Izravne usluge anđela više nisu bile potrebne, podsjećajući nas na to da nam Gospod pruža pomoć samo u onoj mjeri u kojoj je to zapravo potrebno. On nas opskrbljuje s „kruhom našim svagdašnjim“ samo za jedan dan, ne za godinu u naprijed. Izašavši iz zatvora i prošavši željezna vrata, sada potpuno budan, Petar je razmišljao o značenju onog što se dogodilo. Došao je do definitivnog zaključka da nije postojalo nikakvo drugo objašnjenje nego da je Bog poslao anđela da ga izbavi. Ojačan s tim spoznanjem, tražio je kuću Marije, Markove majke. Tamo su se braća molila za njega. (reci 11,12)

Petar je pokucao na vrata, privlačeći najprije pozornost samo jedne „djevojke,“ – mlade sluškinje. Ona je prepoznala Petra i brzo je izvjestila druge da je on bio „pred vratima,“ međutim bila je toliko uzbuđena da nije razmišljala da mu otvori vrata kako bi ušao. Kad je rekla braći da je Petar vani, oni su joj rekli, „je si li ti luda?“ (Djela 12:13-15) To ne znači nužno da je toj braći nedostajalo vjere u učinkovitost njihovih molitvi. Herod je već bio ubio Jakova. Moguće je da su iz toga zaključili da bi i Petar također trebao biti ubijen.

Najverojatnije su njihove molitve za Petra bile slične onoj koju je Isus uputio, „Ako je moguće, neka me ova čaša mimoiđe….“ Glavna stvar u njihovim molitvama je najverojatnije bila da Petru bude bila dana milost i snaga da izdrži ovu ozbiljnu kušnju. Ove su molitve bile veličanstveno uslišene, ne samo njegovim izbavljenjem, nego također i činjenicom da dok je bio u zatvoru bio je u stanju leći i spavati dok je bio okovan između dva stražara.

Božje providnosti nisu uvijek iste za sav njegov narod. Jakov je bio ubijen, međutim Petar je bio pošteđen smrti u to vrijeme – spašen za buduću službu, da nastavi hraniti Gospodinove ovce, kao što mu je Isus dao zadatak. Bio je spašen da bi nastavljajući svoju vjernu službu mogao nadalje „utvditi braću“ kao što mu je isto tako Isus rekao da će imati posebnu prednost činiti. (Ivan 21:15-17; Luka 22:32)

Naša „željezna vrata“

Osvrćući se na iskustva Isusa i apostola, zapažamo kako se na čudesan način Bog ophodio s njima i blagoslivljao ih. Čineći to, možda poželimo da smo mi bili tamo i učestvovali u nekima od tih uzbudljivih epizoda. Ponekad naše hodanje s Gospodom kao da je lišeno izvanrednih dokaza da je on stvarno uz nas, da su njegovi anđeli utaboreni oko nas, da je svaki detalj naših života bio nadziran njegovom mudrošću, i da smo bili zaštićeni njegovom moći i obogaćeni obiljem njegove milosti i ljubavi.

Međutim, kada nam je teško otkriti vanjska očitovanja njegove zaštitničke moći, to bi od nas moglo zahtijevati veću vjeru i pouzdanje u Gospoda. Petar se uvijek mogao osvrnuti na to svoje iskustvo kada je bio izbavljen iz Herodovog zatvora kao dokaz Božjih prevladavajućih providnosti u svom životu. Bilo je to toliko određeno, toliko izvanredno, da ne bi postojala zbunjenost glede njenih blagoslovljenih i umirujućih posljedica. Otvaranje njegovih željeznih vrata bio je trajni spomen Božje moći da ga izbavi iz zla.

Svi mi moramo proći naša željezna vrata. Slijedimo li Gospodinovo vodstvo, pouzdajući se u potpunosti u njega, ona će se također otvoriti kad im se približimo. Kada se to dogodi, ona će se naoko otvoriti sama od sebe. Ne trebamo na silu otvarati ta vrata pokušavajući umaknuti od ispita koje Bog u svojoj mudrosti smatra da ih trebamo.

„Na predivna mjesta“

O Isusu je bilo proročanski zapisano, „Konopci mi padoše na predivna mjesta; doista, prekrasna mi je baština.“ (Ps. 16:6) Riječ „konopci“ ovdje korištena znači „odmjereni dio“ dijelovanja ili iskustva. Isus je imao odmjereni pravac kojim je trebao hoditi, i da bi ugodio svom Nebeskom Ocu, bilo je nužno da se drži unutar granica tog područja.

Tako je bilo s Petrom, i tako je i sa nama. To je bilo jako dobro prikazano načinom na koji je Petar bio vođen iz zatvora. On je slijedio anđela, koji ga je vodio kroz prvu i drugu stražu, i zatim do željeznih vrata, koja su mu se otvorila sama od sebe. Da je Petar odlučio da on zna bolji način za izići iz zatvora, i da nije slijedio anđela, ne bi bio izbavljen. Pretpostavimo da je Petar znajući za lokaciju željeznih vrata, i shvaćajući da ga anđeo direktno vodi prema njima, odlučio krenuti drugim putem, nadajući se da će naći izlaz koji nije bio toliko čvrsto zatvoren. Znamo kakav bi bio rezultat.

Kratko putovanje iz zatvorske tamnice, prolaženje pored straži, i kroz željezna vrata u slobodu, jako dobro prikazuje cijeli naš hod uskim putem. Naši „konopci“ vodstva su Božji „odmjereni dio“ za nas. To su konopci sadržani u našem savezu na žrtvi. Isusu su ti „konopci pali na predivna mjesta“ zato što je on uživao vršiti volju svog Oca. Božja volja nije uvijek sama po sebi ugodna, međutim „čaša“iskustava kroz koja je Isus prošao postala je ugodna u izvjesnoj spoznaji da je to bilo ono što je Nebeski Otac zacrtao za njega.

S nama bi trebalo biti jednako. Mi smo počeli naš posvećeni život s odlučnošću da želimo da se izvrši volja Gospodnja. Konopcima koji obilježavaju njegovu volju može se lako ući u trag u njegovoj Riječi. Mi se pozivamo na njegova obećanja da nas vode i daju nam snagu u svako vrijeme potrebe. Mi smo svjesni činjenice da je njegov anđeo pored nas, pa stoga nemamo potrebe za strah.

Često se možda brinemo u svezi ispita koji se pojavljuju pred nama. Redovito smo možda , kad se probudimo ujutro nesigurni, ili čak u strahu, kako ćemo proći kroz izvjesna iskustva za koja znamo da ćemo se morati suočiti s njima taj dan. To su ponekada male stvari, ali ipak, to su naša željezna vrata. Međutim slijedimo li „anđela“ ne pokušavajući ići u nekom drugom smjeru, koji bi nam se tada mogao činiti boljim, ta će se vrata redovito otvoriti „sama od sebe“ kad im se približimo.

Zapažamo li dobro sva mala iskustva u našim životima, utvrdit ćemo da nam se otvaraju mnoga željezna vrata svaki dan. Kao Kristovi sljedbenici trebali bi smo biti u stanju svaku se večer osvrnuti na protekli dan i zahvaljivati se Bogu za način na koji nas je vodio taj dan. Trebali bi smo biti u stanju razabrati otvaranje željeznih vrata i zahvaljivati se na obilju Gospodnje snage, mudrosti, milosrđa i ljubavi.

U Petrovom slučaju željezna vrata su stajala između njega i slobode. Što je još važnije, ona su stajala između njega i daljnje službe za Gospodina i braću. Mi također imamo tu vrstu željeznih vrata. Nijedan posvećeni Učiteljev sljedbenik, ne bi trebao biti zadovoljan kad ne čini sve što je moguće u Gospodinovoj službi. Ipak, svi mi imamo prepreke – željezna vrata – koja bi nas s vremena na vrijeme mogla zadržavati da ne činimo onoliko koliko bi smo željeli.

Kod nekih to može biti posao ili obiteljske odgovornosti, ograničenja zbog dobi ili zdravlja, ili druge prepreke koje Gospod u svojoj mudrosti ne smatra najboljim za promjeniti. Mi bi smo mogli pokušati, takorekuć, zaviriti preko tih željeznih vrata i razmišljati kako bi bilo prekrasno kad bi nam se samo otvorila i dopustila nam da idemo van u službu Gospodnju kao što je Petar učinio. Međutim, očito je da Gospodnji „konopci“ nisu u tom smislu pali za nas, barem ne za sad.

S druge strane, možda postoji služba koju bi smo mogli izvršavati unutar granica koje se čuvaju zatvorenima s našim sadašnjim željeznim vratima. Sjetimo se Pavlovog slučaja. Od vremena kad je bio uzet pod zaštitnički nadzor od strane Rimljana u Jeruzalemu, pa kroz svoja duga i mučna iskustva na putu za Rim, i zatim kao dugogodišnji zatvorenik u Rimu, on je bio unutar svojih željeznih vrata. Gospodnji anđeo nije ga odmah odveo u slobodu kao što je bio slučaj s Petrom.

Ipak, Pavao je pronašao način da služi. On je svjedočio kneževima, vladarima, zatvorskim čuvarima, i mnogima koji su ga posjećivali. Unutar željeznih vrata u Rimu, on je slao pisma braći kako bi ih utješio i ojačao. Možda smo u mogućnosti učiniti isto. Koja god da nas željezna vrata sprečavaju od služenja onoliko koliko bi smo željeli, trebali bi smo gledati na prilike koje možda postoje unutar granica naše sadašnje situacije. Ukoliko nam se nijedne ne pokažu odmah, uvijek bi smo trebali ostaviti stvar u Gospodinove ruke.

To je ono što je Petar učinio. Okovan između dvojice stražara, on je zaspao. I mi također možemo „zaspati“ – to jest, počivati u Gospodinu, premda bi se mogli osjećati okovanima i ograničenima. Petar si ne bi učinio uslugu da je te noći ostao budan, brinući se zbog lanaca s kojima je bio vezan ili oko željeznih vrata koja su stajala između njega i slobode.

Slično tome, kad su Pavao i Sila bili u zatvoru u Filipima, oni su pjevali himne. Gospod ih je na svoj način oslobodio, i u povezanosti s njihovim zatočenjem, tamničar je prihvatio Istinu. (Djela 16:23-33) Prema tome, neka bismo počivali u vjeri i radovali se u Gospodu, bez obzira na koju stranu željeznih vrata su pali naši konopci.

Možda težimo za pobjedom nad nekom tjelesnom nesavršenošću, slabosti koja bi mogla ograničavati naš napredak na uskom putu. Gospod može otvoriti ta željezna vrata za nas isto tako, ako to želi i kad je njegova volja. Pouka koju on želi da naučimo kroz sva ta iskustva je da on zna što je najbolje za nas kao Nova Stvorenja u Kristu Isusu. Radovat ćemo se u Gospodu ako to naučimo, i ako nikada ne pokušavamo silom otvoriti naša željezna vrata sa svojom snagom.

Kad se Petar osvrnuo na svoje izbavljenje iz zatvora, jedna od blagoslovljenih jamstava da je to bilo jedino Gospodnjom prevladavajućom providnošću bila je činjenica da su se željezna vrata sama otvorila. Neka bi smo se mi osvrtali na slične Gospodnje providnosti u našim životima. Bilo da Gospod otvori naša željezna vrata ili ih drži zatvorenima, neka bi smo tako uživali u njegovoj volji da nikada ne dođemo u iskušenje da sami neovlašteno diramo vrata, ili preusmjeravamo našu stazu na mjesta na koja „konopci“ nisu pali od našeg Boga.

Možda bi smo mogli silom pokušati otvoriti željezna vrata koja stoje između nas i onog što bi smo željeli učiniti. Ako to učinimo, kako ćemo znati da li je to bilo od Gospoda? To ne znači da bi smo trebali ići kroz život sa duhovnom ravnodušnošću, zanimajući se malo ili nimalo za Božje providnosti. Ako smo mu potpuno posvećeni, bdijući i moleći se za njegovo vodstvo i blagoslov, željet ćemo mu služiti. Ako željezna vrata stoje između nas i njegove službe, mi ćemo iskreno željeti biti s njihove druge strane, ali samo ako je njegova volja. Ako se otvore sama od sebe, radovat ćemo se i s marljivošću ući na šire polje službe koje će tada biti pred nama. Međutim, ako vrata ostanu zatvorena, mi ćemo s radošću činiti ono što možemo unutar njih.

Postoje željezna vrata koja stoje između sveg Gospodinovog naroda i te slavne slobode sinova Božjih s onu stranu zavjese. Dok smo s ove strane tih vrata, svi smo vezani i ograničeni tijelom i drugim okolnostima od činjenja stvari koje bi smo željeli. U Gospodnje određeno vrijeme, i ako smo mi „vjerni do smrti“ ova će se posljednja željezna vrata otvoriti sama od sebe. Tada ćemo biti istinski slobodni i u prisutnosti našeg Boga, gdje su „blaženstva vječna.“ (Ps. 16:11)