„Jer ja se već izlijevam kao žrtva ljevanica“

„Jer ja se već izlijevam kao žrtva ljevanica i približilo se vrijeme mog oslobođenja.Dobro sam se borio, trku sam do kraja istrčao, vjeru sam sačuvao.“ —2 Timoteju 4:6, 7

KADA JE SAVAO iz Tarza koji je bio oslijepljen sjajem božanske slave putujući prema Damasku sa zadatkom da progoni, kasnije ležao iscrpljen i molio se u domu Jude u ulici zvanoj Ravna, u Damasku, Gospodin je uputio Ananiju da ga posjeti govoreći, „ Ja ću mu pokazati koliko mora pretrpjeti za moje ime.“ Djela 9:16

Kroz mnoge godine neumorne odanosti Gospodinu, Pavao je naučio značenje tih riječi, jer on je bio vjerni sljedbenik Učitelja i radostan sudionik Njegove patnje. Sada je bio dosegnuo kraj tog puta patnje, put koji je vodio do zatvora, udaraca, kamenovanja, pogibli na moru i pogibli na kopnu, i kušnji među lažnom braćom. I na koncu doveo ga je do toga da strpljivo kako bi njegova žrtva bila progutana – bio je spreman „izliti se kao žrtva ljevanica.“ Pavao nije imao želju vratiti se, niti žaljenje za sve ono što je morao pretpjeti. S ljudskog stanovišta njegov je život bio neuspjeh, međutim on nije imao ljudsko gledište. Njemu je njegov život tegobe i patnje bio put k slavi. On je znao da će oni koji trpe s Kristom vladati s njim u njegovom kraljevstvu.

U svom oproštajnom pismu Timoteju,Pavao ga je potaknuo da kao „dobar vojnik Isusa Krista, bude spreman trpjeti zlo,“ i da povjeri istinu koju je naučio „vjernim ljudima“ koji će je pak povjeriti drugima. (2 Tim. 2:2, 3) To je moguće ukazivanje na drevne utrke sa štafetama u kojoj su natjecatelji nosili baklje te ih predavali jedan drugome. Timoteju se nije pružala nada da će vjerno življenje kršćanskim životom rezultirati lakoćom, ili da treba očekivati bezbrižan i sretan život u skladu s tijelom. Međutim, Pavao je isto tako podsjetio Timoteja na vjerodostojnost Božjih obećanja, koja jamče da će oni koji trpe s Kristom vladati s njim. (2 Tim. 2:10-13)

Pavao je mnogo znao o unutarnjim, duhovnim radostima biti Kršćaninom, jer on je vjerom bio blagoslovljen mirom i radošću u Kristu. On koji je pisao Filipljanima potičući ih „da se uvijek raduju u Gospodu“ činio je to iz dubine svoje „radosti kroz našeg Gospoda Isusa Krista.“ (Filip. 4:4; Rim. 5:11) On je također znao da su sadašnje Kršćanske radosti vjere plod nečijeg pouzdanja u nevidljive obećane stvari. Pavao je o Kristu napisao, „zbog radosti koja je stajala pred njim“ on „je podnio križ ne mareći za sramotu.“ (Hebr. 12:2)

Pavao je bio blagoslovljen sa tom istom radošću – radošću koja je bila pred njim kroz božja obećanja. Ta su mu obećanja jamčila da će poslije borbe doći mir, poslije patnje kruna pravednosti, i nakon smrti slavni božanski život. On je objasnio da bi bez nade u uskrsnuće mi bili „najbjedniji od svih ljudi,“ da bi to „što smo svaki čas u pogiblima“ bilo ludost, i da bi to što smo kršteni u smrt za buduću korist mrtvih bilo uzalud. (1 Kor. 15:19, 29, 30)

Zaista Pavao je poznavao radosti vjere, međutim razumio je da te radosti ovise o čvrstom uvjerenju, „svjedočanstvo Duha,“ da će sadašnja vjernost zaslužiti Gospodarevo „dobro učinjeno.“ Stoga je potaknuo Timoteja da „bude jak,“ da se „bori,“ da „podnese nedaće.“ (2 Tim. 2:1-5) On ga je podsjetio da će oni „koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu, biti progonjeni.“ „Zli pak ljudi i varalice napredovat će iz zla u gore“ Pavao je upozorio, „A ti ostani u onome što si naučio i u što si uvjeren, znajući od koga si naučio.“ (2 Tim. 3:12-14)

Pavlovo oproštajno pismo Timoteju pravo je remek djelo pobude, ohrabrenja, savjeta i upozorenja. Ono što je mnogo snažnije od samih riječi je sam apostolov primjer primjene istih u praksi. Pavlove konačne upute možemo parafrazirati ovim riječima: „Podnosi poteškoće, Timoteju, i budi vjerni vojnik Isusa Krista, kao što sam i ja nastojao biti. Timoteju, predajem ti baklju istine, kao što čine oni na trkalištu, tako je i ti prenesi drugima. Ti trčiš u velikoj utrci Evanđeoskog doba. Timoteju ja ću uskoro završiti svoju utrku. Ja sam skoro na kraju puta, ali ti nastavi dalje. Čvrsto se drži istine. Morat ćeš se boriti sa zlim ljudima i zavodnicima. U stvari, oni će napredovati sa zla na gore, ali ti budi čvrst Timoteju. Ostani u onome što si naučio. Ti to možeš, Gospodin će ti pomoći. On je učinio mnoge pripreme za tebe u svojoj Riječi i kroz svoja obećanja. One su korisne za poučavanje, ukoravanje, popravljanje, i odgajanje u pravednosti. Proučavaj ih, isto tako kao i svoj karakter, kako bi bio priznat od Boga, i ispravno se služio Riječju Istine. Timoteju sačuvao sam vjeru najbolje što sam mogao, i znam ti možeš isto. To je sveto pouzdanje – vrednuj ga i brani koliko god te to koštalo.

„JA SE VEĆ IZLIJEVAM“

Od vremena svog obraćenja na putu za Damask, Pavao se „već izlijevao kao žrtva ljevanica.“ Dokaz tomu je činjenica da je cijeli njegov život od tada pa nadalje bio poput žrtvenog prinosa. Ništa nije zadržao. Kad je pisao braći u Rim da „prikažu svoja tijela kao žrtvu živu,“ izrazio im je ono što je on sam učinio i što je nastavljao činiti. Tokom svog prethodnog zatočenja u Rimu, Pavao je napisao Filipljanima oproštajno pismo u kojem je također izrazio svoju spremnost da se žrtvuje. „Jer meni je živjeti Krist,“ napisao je – što je značilo da je bio spreman nastaviti živjeti za Krista i služiti mu – međutim da je „umrijeti dobitak.“ (Filip. 1:21) On je bio spreman izliti se kao žrtva na koji god način Gospodin to želio da bude. On bi bio radostan da nastavi prinošenje svog tijela kao žrtve žive; ili on je bio spreman izliti se kao žrtve ljevanica u stvarnoj smrti.

Pišući Filipljanima, Pavao nije htio govoriti sa odvažnošću glede svojih dostignuća i svog položaja pred Gospodom. „ Ja za sebe ne mislim da sam ga već dohvatio,“ napisao je. Kako god bilo on se snažno naprezao prema cilju, i bio je odlučan kako bi upoznao Krista, i imao „zajedništvo u njegovim patnjama“, i „suobličujući se sa njegovom smrti.“ (Filip. 3:10-14) Njegova odlučnost u tom trenutku nije bila u pitanju, međutim postojao je jedan faktor u kojeg nije bio siguran. On nije zasigurno znao da je dostigao kraj puta. Prema tome, shvaćajući da sve dok je vremenski element u pitanju, uvijek postoji mogućnost neuspjeha. Pavao nije vjerovao lažnoj ljudskoj filozofiji, „jednom spašen zauvijek spašen.“ Ako se je ovo razdoblje kušnji trebalo nastaviti, on će se morati nastaviti snažno naprezati prema cilju.

Međutim pišući Timoteju drugi i posljednji puta, Pavao je očito znao sa sigurnošću da će skoro biti pogubljen. Tijekom svih prošlih teških godina, on je ustrajao. Naučio je kako je to biti ponižen i kako obilovati. (Filip. 4:12) Nijedna od poteškoća, kušnji i i progonstava koja je podnio nije ga slomilo. (2 Kor. 11:23-28) „Jedno samo činim,“ bio je njegov moto, i to „samo jedno“ bio je upoznati Krista, kroz zajedništvo u njegovim patnjama i suobličijući se sa njegovom smrti. Pavao je sada bio pred svojim zadnjim i konačnim ispitom. Možemo zamisliti Rimsku stražu kako se približava okovanom apostolu, najavljujući mu sudbonosne vijesti da treba biti pogubljen. Kad je pisao Filipljanima da bi za njega bilo „dobitak“ umrijeti, to je bilo teoretski. Zaista, temeljilo se na izobilnoj vjeri i nepopustljivoj odlučnosti, da izrazi dobrodošlicu stvarnoj smrti u Gospodinovoj stvari. Međutim sudbonosne riječi još nisu bile izgovorene – najveći test još nije bio primjenjen.

MRTAV S KRISTOM

Pavao je temeljio svoje pozdanje na Božjim obećanjima, i mi možemo isto. „Vjerodostojna je riječ“ napisao je, da „ako s njim umrijesmo, s njim ćemo i živjeti; ako ustrajemo, s njim ćemo i kraljevati, ako ga niječemo, i on će nas zanijekati.“ (2 Tim. 2:11, 12) To bi trebao biti temelj našeg pouzdanja kao i u Pavlovom slučaju. To je „vjerodostojna riječ“ nadahnuta od samog Nebeskog oca.

Kroz godine Pavlove vjerne službe, on je patio i umirao s Kristom. Tokom cijelog tog vremena on nije zanijekao svog Učitelja, bilo to pred Rimskim upraviteljima, licemjernim Farizejima, Carem, svezan od zatvorske straže, ili zatvoren u klade. On se uvijek radovao da „dopuni ono što nedostaje mukama Kristovim.“ (Kološ. 1:24) Gospodin mu je pokazao izgled patnje, kako je objasnio Ananiji, i Pavao je prihvatio te uvjete apostolstva. Sada, kad se je suočio s sigurnom smrti, mogao je zanijekati Krista i išetati iz Rimskog zatvora, kao slobodan čovjek. On to nije učinio, i nije imao želju učiniti to. On je zaista bio spreman, prijeniti se, radostan žrtvovati se, tijekoban dok se sve to ne završi.

Pavao je dobro znao za uslov, „ako umremo,“ i „ako trpimo.“ On je okrunio „ako“uvjete vjernosti Bogu sa svojim svakodnevnim životom žrtve i službe, nikada ne dovodeći u pitanje Božje vodstvo. U njegovom umu nije bilo pitanja kad se suočio s gnjevnim Židovima u Damasku, netom nakon svog obraćenja. Nije bilo pitanja kada je bio zatvoren u tamnicu zatvora u Filipima. Nije bilo pitanja kada je cijelu noć propovjedao u Troadi, i hodao oko 40 km da dođe do svog broda idući dan.I konačno nije bilo pitanja sada kad je trebao umrijeti zato što je naučavao da je raspeti Isus bio podignut iz mrtvih i da će se vratiti kako bi uspostavio kraljevstvo. Pavao je zbog toga bio radostan umrijeti. Ako smo i mi bili vjerni tijekom našeg Kršćanskog životnog puta, mi također možemo imati mirno pouzdanje da smo održali „ako“ uvjete našeg puta.

PREDAN ZA ŽRTVU

Kad je Pavao pisao Timoteju govoreći da se već „izlijeva“kao žrtva ljevanica, on je koristio grčku riječ spendo, koja znači predati nečiji život, ili krv u žrtvu. Do ovog trenutka, apostol je je žrtvovao svoje vrijeme, snagu, talente, ugled – sve što je imao, osim samog života. Sada je bio spreman u potpunosti prinijeti i to – simbolično govoreći, proliti svoju krv. U svom pismu Hebrejima, u kojem ih je ohrabrio na vjernost u žrtvovanju, on je napisao,“ Ta promislite o onomu koji od griješnika, podnese takvo protivljenje protiv sebe da ne klonete malaksajući dušama svojim. Još se do krvi ne oduprijeste boreći se protiv grijeha. (Hebr. 12:3,4) Oduprijeti se „do krvi“ znači potpuno žrtvovati svoj život, kao što je Isus učinio. Pavao je hodio Isusovim stopama, radujući se prednosti da pati s njim, međutim on se još nije odupro do „krvi“ – njegov život još uvijek nije bio potpunosti i u stvarnosti žrtvovan. Međutim on je želio i bio je spreman za ovo konačno iskustvo uskog puta – spreman da se „izlije kao žrtva ljevanica.“ Jezik kojeg je apostol koristio u pisanju podsjeća nas na predodžbene žrtve prinašane u povezanosti sa Tabernakulskim službama. U tim prinosima krv ili život, životinja bila je prolivena u žrtvu kako bi ilustrirali „bolje žrtve,“ ovog Evanđeoskog doba. Na predodžbeni Dan Pomirenja – deseti dan sedmog mjeseca – junac i jarac bili su prinešeni, junac je predstavljao Krista a jarac pripadnike njegovog tijela.

Pouka iz Hebr. 13:10-15 očito se temelji na predodžbenoj službi tog dana. U toj službi, tri dijela jednog prinosa napredovala su istovremeno. Junac je bio zaklan, i njegovo je salo bilo zapaljeno na bakrenom žrtveniku u dvorištu. Njegovo tijelo ili strvina, zajedno s kožom, bilo je „spaljeno izvan tabora.“ U isto vrijeme dvije ruke pune kada bile su prinešene na zlatnom žrtveniku u Svetinji tabernakula. Žrtva Gospodinovog jarca bila je prinešena na sličan način, i Pavlovo ukazivanje na tu službu jasno pokazuje da jarac predstavlja posvećene sljedbenike Krista. Tri dijela ili faze, žrtve prikladno pokazuju tri gledišta o žrtvi koju je prinio Isus i pripadnici njegovog tijela – gledište svijeta, gledište onih koji su opravdani u Božjim očima i Božje gledište. Gledište svijeta bilo je prikazano paljenjem strvine izvan tabora. Ovo gledište nije povoljno. U predodžbi, ovo je paljenje nesumnjivo prouzročilo smrad u nozdrvama Izralelaca, slično tome posvećen život posvećenog Božjeg dijeteta izgleda svijetu.

Međutim u isto vrijeme, u dvorištu, je bilo spaljeno salo životinja. Paljenje sala predočava vruću revnost istinski vjernih, i oni koji prebivaju u tom opravdanom stanju u ispunjenju predslike na to gledaju povoljno. Žrtve Gospodinovog naroda, trebale bi i jesu, cijenjene jedni od drugih, i uvijek bi smo trebali biti budni, za prilike da se revno „potičemo na ljubav i dobra djela“ žrtve. (Hebr. 10:24)

Na zlatnom žrtveniku u Svetinji Tabernakula bio je zapaljen kad na predodžbeni Dan pomirenja. Žar vatre za taj prinos svećenik je nosio sa bakrenog žrtvenika u dvorištu dok je salo junca gorilo. To pokazuje da je Isusovom vjernošću u žrtvi bio otvoren put u Svetinju, čak i u Svetinju nad svetinjama, njegovim sljedbenicima. (Hebr. 10:19, 20) Ugodan miomiris kada koji je gorio na zlatnom žrtveniku, i ispunio Svetinju nad svetinjama Tabernaluka, pokazuje Božje prihvaćanje Isusovog prinosa. Tako posredstvom njegovog prihvaćenog prinosa za „njegov dom,“ mi imamo prednost da kao Gospodinov jarac, slično tome položimo naš život u žrtvu, i da prinesemo kad naše vjernosti, kroz Krista, kao ugodan miomiris Bogu.

Kako se radujemo da su te stvari koje su smrad svijetu poput ugodnog miomirisa Bogu. Kakvo li je to ohrabrenje bilo za Pavla. Dok je išao od mjesta do mjesta u Božjoj službi, polažući svoj život u žrtvu, svijet ga je prezirao, ali on je imao blagoslovljeno jamstvo, da je dobro ugodio Bogu. Pavao je mnogo puta bio ohrabren od braće, premda su se neki od njih okrenuli protiv njega kada je došao konačni ispit. Ipak Bog je bio s njim i opskrbio sve njegove potrebe do samog kraja njegovog puta – sve dok žrtva u potpunosti nije bila progutana.

NAŠ ŽRTVENIK

„Imamo žrtvenik“ kaže Pavao, „s kojega nemaju pravo jesti oni što služe u šatoru.“ (Hebr. 13:10) Ovdje kao i u recima koji slijede, Pavao nam skreće pažnju na prinose predodžbenog Dana pomirenja, u kojima je krv junca i jarca, bila uzeta u Svetinju nad svetinjama Tabernakula, i poškropljena po pomirbenom poklopcu kao pomirenje za grijehe iduće godine. Očito je da Pavao u ovom kontekstu, identificira žrtve Kristovih sljedbenika kao dio onih prinašanih na predodžbeni Dan pomirenja. „Imamo žrtvenik,“ on kaže, - odnosno mi smo pozvani da predstavimo svoja tijela kao žive žrtve. Prinošenje žrtve zahtijeva žrtvenik, i žrtvenik kojeg mi imamo je onaj koji je bio predočen s onim na kojem su bile žrtvovane životinje za prinos za grijeh na Dan pomirenja.

U slučaju ovih predodžbenih žrtvi, svećenicima nije bilo dozvoljeno jesti meso životinja. Ono što nije bilo spaljeno na bakrenom žrtveniku u dvorištu bilo je uzeto „izvan tabora“ i zapaljeno. Pavao primjenjuje pouku toga, govoreći, „Zato je Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio puk, pretrpio izvan dveri. Stoga izlazimo k njemu izvan tabora, noseći njegovu sramotu. Nema pogreške u pogledu značenja toga. Pavao nam kaže da takav žrtvenik u protuslici predočava naš udio u žrtvujućem „prinosu za grijeh“ djelu Kristovom. Mi poput Isusa trebamo ići izvan tabora, noseći njegovu sramotu, što je predstavljeno paljenjem životinja kao prinos za grijeh „izvan tabora.“

Izvlačeći ovu prekrasnu pouku iz žrtvi predodžbenog Dana pomirenja, apostol također ukazuje na paljenje kada na zlatnom žrtveniku unutar Svetinje. On kaže, „Po njemu (to jest vjernošću Isusa kao prinosa predodžbenog junca) dakle, svagda prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo. A dobročinstva i zasjedništva ne zaboravljajte, jer takve su žrtve ugodne Bogu.“ (Hebr. 13:15,16) „Takve žrtve“ su naši svakodnevni prinosi kada Bogu.

Zapazimo još jednom važnost Pavlovih riječi u svezi našeg udjela u žrtvama dana pomirenja u protuslici: (1) „Imamo žrtvenik“ s kojega onima koji služe u šatoru nije dozvoljeno jesti – predočen sa bakrenim žrtvenikom u dvorištu kojeg se koristilo na Dan pomirenja. (2) „Stoga izlazimo k njemu izvan tabora, noseći njegovu sramotu“ - predočeno sa spaljivanjem strvina zaklanih životinja izvan Tabernakula, „izvan tabora.“ (3) „Po njemu dakle svagda prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo“ – predočeno sa prinošenjem kada na zlatnom žrtveniku u Svetinji Tabernakula. Sva ta tri aspekta kršćanske žrtve u stvarnosti su dio jednog prinosa. Glavna briga da tako kažemo za nas kršćane bi trebalo biti Božje gledište o našoj žrtvi. Da li je njemu ugodna? Da li je naš životni pravac njemu poput miomirisnog kada? Prinosimo mu li stalno žrtve hvale? Pava o tome govori kao o „plodu usana.“ To je prinos kojeg nudimo kako bi „navjestili kreposti Onoga koji vas iz tmine pozva u svoju čudsenu svjetlost.“ (1 Pet. 2:9)

Hvaliti Boga kao što bi smo trebali u ovom svijetu grijeha i tame, rezultira žrtvom. To znači obznaniti njegove slavne kreposti koje se odražavaju u njegovom velikom planu vjekova – drugim riječima svjedočeći Istinu. U Pavlovom slučaju, njegovo vrijeme, snaga, i talenti bili su vjerno upotrijebljeni na hvalu Božju, obznanjujući neistraživa bogatstva njegove milosti pokazane kroz Isusa Krista. Svijetu je to bio smrad toliko da su čak na koncu uhitili apostola Pavla i osudili ga na smrt. Bogu je međutim to bilo poput ugodnog miomirisa, dokaz Pavlove vjernosti.

Oni koji su uistinu Gospodinovi, cijenit će ugodni miomiris žrtve, njihove subraće. Oni će ohrabriti jedne druge na vjernost u žrtvovanju. Nastojat će potaknuti jedne druge na ljubavi dobra djela. Pavao nikada nije oklijevao ohrabriti braću na vjernost u žrtvovanju, i on je cijenio one koji su mu uzvratili tako što su ga ohrabrili. S vremenom se možemo razočarati u braću. Dok je bio u pritvoru Pavao je napisao u svom oproštajnom pismu Timoteju, „To znaš da su se od mene odvratili svi u Aziji.“ (2 Tim. 1:15) Oni su se trebali postaviti „izvan tabora“, tamo gdje je bio, gdje su gledali Pavlovu žrtvu kao i nevjerujući svijet. Oni nisu cijenili njegovu revnost i odanost punu ljubavi, nito su ga nastojali ohrabriti na vjernost ili nastojeći da i sami budu vjerni. Istina nije ništa manje popularna danas nego što je bila u Pavlovim danima. Zakoni zemlje mogu takvi da spriječe zatočenje onih koji objavljuju poruke, ipak svjetovno orijentirani još uvijek gledaju s prezirom na žrtve svetaca. Revnost i samopožrtvovnost Gospodinovog naroda, još su uvijek smrad, u nozdrvama onih koj hode u tami. Da li mi tako zauzimamo mjesto uz one koji tako polažu svoje živote? Kakav sjajan izgled imamo da stojimo jedni uz druge. Neće ih jako mnogo od nas završiti svoj životni put u zatvoru poput Pavla, ipak put je još uvijek otvoren za žrtvovanje.

Još uvijek je prilika za prinošenje žrtvi hvale Bogu, čak plod naših usana, objvaljujući vrline njegovog plana spasenja. Mi znamo da svijet to neće cijeniti, ali prava Kristova braća hoće – i što je najvažnije to će biti ugodno Bogu.

Bog je bdio nad Pavlom, kao Otac pun ljubavi, tijekom završnih dana i sati njegovog zemaljskog iskustva. Ugodan miomiris gorećih iznutrica njegove žrtve prodro je u Svetinju nad svetinjama u predodžbi, čak do samog neba. Pavao je kroz obećanja mogao čuti umirujuće riječi, „Dobro učinjeno!“ Vjerodostojna riječ da će oni koji trpe i umirsu s Kristom, živjeti i vladati s njim bila je sada stijena snage za apostola, jer on je bio uvjeren, da je uz Gospodinovu pomoć prošao ispite.

Godinama ranije Pavao je pisao crkvi u Rim, govoreći, „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove, ?Nevolja ili tjeskoba?? Ili progonstvo? Ili glad, ili golotinja? Ili pogibao? Ili mač? Kao što je napisano: Zbog tebe nas ubijaju povazdan, broje nas kao ovce za klanje.“ (Rim. 8:35, 36) Kad je Pavao napisao te riječi za braću u Rimu, on je bio uvjeren da ga nijedna od spomenutih stvari ne bi mogla okrenuti od pravca žrtve. ( reci 37-39)

On je sada bio u Rimu – ne kako bi posjetio eklesiju, nego je bio u zatvoru. Tjeskoba, nevolja, progonstvo i izvjesna smrt, sve se to nagomilalo na njega. On je bio izabran za „klanje“ i bio je sretan. Radujući su u duhu, on je napisao, „Ja se već izlijevam kao žrtva ljevanica „ – spreman da izlije svoj život kako bi dovršio žrtvu koju je započeo na putu za Damask.

Ista Božja obećanja koja su podržala Pavla u času njegove najveće potrebe, također se primjenjuju na nas. Ako smo poput njega vjerni u vršenju Božje volje, radosno polažući naše živote dok dajemo hvalu Bogu, mi isto tako možemo reći – i reći to sa pozdanim povjerenjem u Božja obećanja - da je kruna pravednosti pripravljena za nas, i za one koji „ljube njegov pojavak.“