Onaj Koji „Po Zakonu ima Pravo“

„Ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: Skini turban i odloži krunu!…i ona neće biti ničija dok ne dođe onaj koji po zakonu ima pravo na nju i njemu ću je dati.“ —Ezekijel 21:26,27

U BIBLIJI se na duga stoljeća ljudskog stradanja i patnji ukazuje kao na noć koja će biti okončana jutrom radosti. (Ps. 30:5) Srećom, čvrst temelj nade u nadolazeći novi dan pružen je u Božjim obećanjima patrijarhu Abrahamu i kasnije proširena ponavljanjem njegovim potomcima od strane svetih proroka. Obećanje dano Abrahamu bilo je da će kroz njegovo „potomstvo“ biti blagoslovljeni „svi narodi na zemlji.“ (1 Moj. 12:3; 18:18; 22:18)

U Hebr. 11:10 čitamo da je Abraham „očekivao grad s pravim temeljima, kojemu je graditelj i tvorac Bog.“ Grad u Bibliji simbolizira vladavinu. Grad „kojemu je graditelj i tvorac Bog“ kojem se Abraham nadao trebao je stoga biti božanski imenovano uređenje – koje je pristajalo obećanjima koja mu je dao Bog. Dvojbeno je dali je Abraham razumio sve što se podrazumijevalo pod božanskim jamstvima koja mu je Bog dao. Međutim, on je očito razumio da će obećani blagoslov svim narodima doći kroz instrumente vladavine u kojoj će potomstvo na neki način imati istaknutu ulogu.

Ovu misao potvrđuje proročanstvo koje je izrekao Abrahamov unuk Jakov, kratko prije svoje smrti. U vezi svog sina Jude on je rekao: „Lavić je Juda. Od plijena ćeš se sine, dizati. Spustio se, ispružio se kao lav; i kao lava, tko ga se usuđuje dražiti? Žezlo se neće odvojiti od Jude, ni palica zapovjednička od nogu njegovih dok ne dođe Šilo – i njemu će se pokoravati narodi.“ (1 Moj. 49:9,10) Ovo je proročanstvo bilo dano dok je Židovski narod bio u Egiptu, u kojem je simbol kraljevskog prava vladanja tada bio ležeći lav. Proročanstvo je dakle podrazumijevalo da je iz plemena Jude trebao doći veliki vladar, onaj koji će uspostaviti mir – što se podrazumijeva pod titulom „Šilo“ – i ispuniti obećanja koja je Bog dao Abrahamu.

SVETI NAROD

Gospod je podigao Mojsija da oslobodi Židovski narod iz Egipatskog ropstva, i kroz njega je Bog dao naciji svoj zakon. Vjernost tom zakonu rezultirala bi ne samo sa životom za narod, nego i veličanstvenim uzvišenim položajem za narod. U vezi s tim Gospod je rekao, „A sada, budete li vjerno slušali glas moj i držali savez moj, bit ćete najdraže vlasništvo moje između svih drugih naroda, jer moja je sva zemlja.I bit ćete mi kraljevstvo svećenika i sveti narod.“ (2 Moj. 19:5,6)

Visoki položaj kojeg je Izrael trebao zauzeti, kao svećenički, sveti narod, kako je Bog jasno ukazao, bio je uvjetovan vjernošću njegovom savezu. On je dao narodu svaku moguću priliku da budu vjerni, pokazujući veliko strpljenje s njihovom tvrdoglavošću i odmetanjima. Pod vodstvom Jošue, bili su dovedeni u zemlju obećanja, i nekoliko stoljeća nakon njegove smrti, bili su bez ijednog zemaljskog vladara. Tijekom tog razdoblja, Bog je podizao suce da ih izbavljaju kada su, kao posljedica svoje nevjernosti, pali plijenom okolnim narodima.

Samuel je bio zadnji od tih sudaca. Izraelci su u to vrijeme zahtijevali kralja. Oni su željeli biti poput okolnih naroda. Gospod im je odobrio taj zahtjev, i Samuel je pomazao Šaula za njihovog prvog kralja. Šaul je neko vrijeme dobro vladao, međutim kasnije se pokazao nevjernim, i David je bio pomazan za njegovog nasljednika, premda to nije bio sve do Šaulove smrti.

David je bio jako drag Bogu, i on mu je dao vrlo trajno obećanje. Naime, pravo da vlada nikada neće biti uzeto njegovoj obitelji – „Dom tvoj i kraljevstvo tvoje trajat će dovijeka. Prijestolje tvoje čvrsto će stajati dovijeka.“ (2 Sam. 7:16) Tako je kraljevski aspekt što se tiče Abrahamovog potomstva koje je trebalo blagosloviti sve narode na zemlji bio još ograničen. Obećani vladar nije trebao doći samo iz plemena Jude, nego također iz Davidove obitelji.

Gospod je koristio kraljevsko uređenje Izraela kao predodžbu ili predsliku mnogo većeg kraljevstva koje je kasnije trebalo biti uspostavljeno u rukama obećanog Mesije. U vezi Davidovog sina Salamuna čitamo da je on „sjeo na prijestolje Jehovino kao kralj umjesto oca svojega Davida.“ (1 Ljet. 29:23) To je bilo slučaj sa svim kraljevima iz Davidske linije. Neki od njih bili su vjerni Gospodu neki ne. Međutim, bez obzira nato, Bog nije istrgnuo kraljevstvo iz Davidove linije.

IZRAELSKO KRALJEVSTVO UKLONJENO

Ovo predodžbeno kraljevsko uređenje nastavilo se sve do dana kralja Sidkije, koji je bio jedan od nekoliko uzastopnih zlih kraljeva. Ispalo je da je on bio posljednji, jer je uvezi njega Gospod potaknuo proroka Ezekijela da napiše, „A tebi, smrtno ranjeni, zli poglavaru Izraelov, čiji je dan došao u vrijeme konačne kazne za prijestup, ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: Skini turban i odloži krunu! Do promjene će doći. Uzvisi što je nisko, ponizi visokoga! Uništit ću, uništit ću, uništit ću krunu, i ona neće biti ničija dok ne dođe onaj koji po zakonu ima pravo na nju, i njemu ću je dati.“ (Ezek. 21:25-27)

Postoji velika konačnost u izjavi da je „dan došao u vrijeme konačne kazne za prijestup.“ To je također pokazatelj da je „dan“ o kojem se govori da je došao bio prorečen, i zaista je bio. Kada je Bog ušao u saveznički odnos sa Izraelom kroz zakon prenesen preko Mojsija, on je obećao da će se brinuti za njih i blagosloviti ih budu li mu vjerni. Međutim, on ih je također upozorio na strašne kazne ako mu budu nevjerni.

Jedno od tih upozorenja zapisano je u 3 Moj. 26:17-28. Ovdje su spomenute različite kazne koje se očito odnose na razdoblje njihovog zatočeništva Moabcima, Midjancima, Filistejcima, i drugima. Međutim nakon upozorenja na ta relativno manja razdoblja kazne, Gospod objavljuje, „Ako me ni tada ne poslušate, kazniću vas sedam vremena više za grijehe vaše.“ (A.V.) Ovih „sedam vremena“ dodatne kazne spomenuto je četiri puta.

Mnogi istraživači Biblijskog proročanstva se slažu da je svako od tih „vremena“ spomenutih u tom odlomku jednako Židovskoj godini od 360 dana. U 4 Moj. 14:33,34 i Ezek. 4:5-8 Bog pruža temelj za računanje tih proročanskih vremenskih mjerenja u kojima on kaže da bi se svaki dan trebao računati za godinu. Sedam razdoblja,ili vremena, od 360 dana bilo bi 2520 dana. Budući da svaki dan predstavlja godinu, to bi bilo razdoblje od 2520 godina.

Ako je, kako naš tekst pokazuje, ovo dugo razdoblje kazne za Izrael, počelo sa svrgavanjem njihovog posljednjeg kralja Sidkije, to bi značilo da sve dok ne prođe 2520 godina oni su mogli očekivati bilo kakav značajniji stupanj božanske naklonosti što bi vodilo do njihovog oslobođenja kao naroda. U vrijeme Sidkijinog svrgnućam nacija je bila odvedena u zarobljeništvo u Babilon, i premda im je bilo dopušteno 70 godina kasnije da se vrate u svoju zemlju, oni nisu ponovno zadobili svoju nacionalnu neovisnost. Njihovo kraljevstvo, predodžbeno Gospodnje kraljevstvo, došlo je kraju, i premda je Ezekijel obećao da je to bilotako sve dok ne dođe onaj koji ima pravo na njega, on objašnjava da čak ni tada to više neće biti isto.

POJAVLJUJE SE KRALJEVSKO VELIČANSTVO

Šest stoljeća nakon što je Sidkija bio svrgnut došao je Isus, Izraelski obećani Mesija. Ivan Krstitelj, objavio je njegovu prisutnost, rekavši, „Približilo se kraljevstvo nebesko.“ Mnogo točniji prijevod kaže, „ Kraljevsko veličanstvo nebesa se približilo.“ (Mat. 3:2 E.D.) Zaista, Isus je bio kralj, kojeg je Bog nebeski bio obećao. On je bio potomstvo Abrahamovo. (Gal. 3:16) On je bio Šilo koje je došlo iz plemena Jude. On je bio Davidov potomak koji je trebao biti zauvijek na njegovom prijestolju. (Djela 15:16)

Isusovi su ga učenici prihvatili kao obećanog Mesiju, Kneza Mira, velikog kralja koji je trebao vladati, „od mora do mora, i od rijeke do krajeva zemaljskih.“ (Ps. 72:8) Oni su vjerovali da je on trebao uspostaviti svoju vladavinu u Jeruzalemu, i to odmah. Ne smijemo pretpostavljati da su oni u potpunosti razumjeli sve što je obećano Gospodnje kraljevstvo trebalo značiti Izraelu i svijetu. Njihova je glavna briga jedno vrijeme očito bila oslobođenje njihove nacije iz ropstva Poganske dominacije, posebice Rimskog carstva. Oni su upitali uskrslog Isusa, „Hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu obnoviti kraljevstvo?“ – to kraljevstvo koje bilo svrgnuto u danima Sidkije. (Djela 1:6)

Takva im se nada činila opravdanom. Zar prorok Ezekijel nije rekao da će kraljevstvo biti svrgnuto samo dok ne dođe onaj „koji po zakonu ima pravo“? Zar Isus nije bio taj, zakoniti koji će ponovno zasjesti na Davidovo prijestolje? Zaista, Isus je bio taj o kojemu je napisano, „Veličini njegove vladavine i mru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim i nad kraljevstvom njegovim; učvrstit će ga i utvrdit će ga u pravdi i u pravednosti od sada pa dovijeka.“ (Iza. 9:7)

Te su stvari svakako bile na mjestu, međutim ono što Isusovi učenici nisu razumjeli isprva bilo je da će njegov dolazak da uspostavi kraljevstvo biti kod njegovog drugog dolaska, ili prisutnosti u stvarima čovječanstva. Isus je to razjasnio u jednoj usporedbi. Izvještaj kaže da je on ispričao tu usporedbu zato što „su oni mislili da će kraljevstvo Božje odmah biti uspostavljeno.“ (Luka 19:11) Usporedba je govorila o izvjesnom „čovjeku plemenita roda“ koji je otišao u „daleku zemlju da preuzme kraljevsku vlast i da se potom vrati.“ (redak 12)

Razlog zašto je Isus ispričao tu usporedbu u to vrijeme bio je taj što je on upravo bio objavio da ide u Jeruzalem, gdje ga njegovi neprijatelji planiraju uhititi i pogubiti. Dao im je na znanje da on očekuje kako će umrijeti, dobrovoljno dopuštajući da bude ubijen. Oni to nisu mogli razumjeti. S njihove ljudske točke gledišta oni su se pitali kako bi to bilo moguće da mrtvi Mesija uspostavi moćno kraljevstvo i oslobodi njihov narod od Rimskih gospodara.

Usporedba o „čovjeku plemenita roda“ očito je donekle pomogla učenicima. Iz nje su mogli shvatiti da Isus odlazi na neko vrijeme, i da kraljevstvo neće postati stvarnost sve dok se on ne vrati. Za njih je to značilo dalje čekati, ni nisu znali koliko dugo. Teških srca zbog odgođene realizacije njihovih nada, otišli su k Isusu na Maslinsku goru samo nekoliko dana prije nego li je bio raspet, i pitali, „Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega dolaska i svršetka svijeta?“ (Mat. 24:3)

Od presudne je važnosti zapaziti značenje nekoliko riječi u pitanjima koja su postavili učenici našeg Gospodina. Grčka riječ koja je prevedena sa „dolazak“ doslovno znači „prisutnost.“ Riječ prevedena sa „svijet“ znači „doba“ i također ima posebno židovsko značenje „Mesijansko razdoblje.“ Grčka riječ ovdje prevedena sa „svršetak“ je također zanimljiva – ona označava „cijeli završetak.“

Učenici su u stvarnosti upitali Isusa, „Što će biti znak tvoje prisutnosti, kada ćeš se kao čovjek plemenita roda iz usporedbe, vratiti da uspostaviš svoje kraljevstvo, i što će biti znak da je došlo vrijeme za cijeli završetak Mesijanskog razdoblja?“ Oni su vjerovali da je Isus bio Mesija. Oni su shvatili da je postojao razlog iza njegovog bivanja s njima u to vrijeme. Međutim, s obzirom da je on bio odlazio i trebao se vratiti kasnije oni su sada počeli cijeniti činjenicu da je Mesijansko doba, ili razdoblje bilo povezano s njegovom drugom „prisutnosti.“ Nadalje oni su vidjeli da se njegova prisutnost trebala nastaviti sve do upotpunjenja Mesijanskog perioda.

Isusov odgovor na ta pitanja je vrlo rasvjetljujuć. Među znakovima koje je iznio, a koji su trebali dati dokaz njegove druge prisutnosti i označiti vrijeme za predstojeći završetak Mesijanskog nauma o blagoslivljanju svih naroda na zemlji, bilo je razdoblje „velike nevolje kakve ne bijaše od početka svijeta sve dosad, niti će je ikad biti.“ Ta je nevolja, rekao je Isus, trebala biti toliko ozbiljna da „kad se ne bi skratili oni dani, ne bi se spasilo nijedno tijelo. No poradi izabranih skratit će se dani oni.“ (Mat. 24:21, 22)

Samo je onaj, tko je bio nadahnut od Boga mogao tako točno proreći ono s čim se čovječanstvo danas suočava, i što prouzročuje da su srca ljudi posvuda ispunjena strahom. Danas je sasvim poznata činjenica mogućnost da se ljudska rasa potpuno uništi. Lukin izvještaj o Isusovom odgovoru na pitanja učenika citira Isusa kako kaže da će tada na zemlji biti „tjeskoba među narodima u pomutnji“, i da će „ljudi izdisati od straha i iščekivanja onoga što dolazi na svijet.“ (Luka 21:25, 26)

VREMENA NEZNABOŽACA

Posebno značajno u Lukinom izvještaju o znakovima koje je Isus iznio učenicima u odgovoru na njihova pitanja što se tiče vremena njegove druge prisutnosti i dovršetka Mesijanskog nauma, je izjava, „I Jeruzalem će gaziti neznabošci dok ne završe vremena neznabožaca.“ (Luka 21:24) Jeruzalem ovdje predstavlja naciju Izrael i njihov narod, koji su u to vrijeme bili pod Rimskim jarmom.

Njih se već gazilo – to jest, oni su bili pokoren narod, kao što smo već vidjeli, to je trajalo do tada već šest stoljeća. Isus je rekao da će se to nastaviti sve dok se ne završe „vremena“ neznabožaca.Grčka riječ prevedena sa „vremena“ označava točno određeni vremenski period. Mi vjerujemo da to odgovara, sedam „vremena“ ili 2520 godina kazne na Židovski narod na što smo već ukazali, kada smo govorili o 3 Moj. 26. Završavanje tih „vremena“, kako mi nadalje razumijemo, isto tako kao i povezani povijesni događaji upućuje nas na 1914.n.e.

Isus je ukazao da će kraj vremena neznabožaca donijeti izmjenu statusa s obzirom na židovski narod, i da će to biti jedan od znakova njegove prisutnosti. Povijesno gledano Izrael je povratio svoju državnost 1948, što je bila direktna posljedica prvog svjetskog rata , koji je počeo 1914, a od kojeg je jedan od ishoda bio Balfourova deklaracija iz 1917. Oni više nisu narod bez domovine, i bez neovisne vladavine. Oni više nisu pokoren narod, „gaženi“ od poganskih carstava.

Postoji još jedan aspekt Isusovog proročanstva koji je jednako važan – Neznabožački aspekt. Židovska je nacija trebala biti gažena sve dok se ne završe vremena neznabožaca. To je trebalo ukazivati da je vrijeme Izraelskog nacionalnog potčinjavanja trebalo biti razdoblje tijekom kojeg bi Neznabožačkim nacijama bilo dopušteno da iskazuju neometanu vladavinu, i s Božjim ovlaštenjem. Apostol Pavao je rekao, „Vlasti koje postoje, od Boga su postavljene.“ (Rim. 13:1)

POČELO S BABILONOM

Pavao je očigledno temeljio svoju tvrdnju na izjavi koju je prorok Danijel, govoreći za Boga, dao Nebukadnezaru kralju Babilona. Tijekom vladavine Nebukadnezara Judin posljednji kralj, taj „zli poglavar Izraelov“, bio je svrgnut a nacija odvedena u zarobljeništvo u Babilon. Ovaj poganski kralj imao je san u kojemu je vidio ljudski lik koji je imao glavu od zlata, ramena i prsa od srebra, bedra od bakra, noge od željeza, i stopala i prste od željeza i gline pomiješanih. U snu je kralj vidio kamen odvaljen bez ljudskih ruku od gore. Taj je kamen udario lik u njegova stopala, prouzročivši da cijeli padne, i zatim ga smrvio u prah. Zatim je kamen rastao sve dok nije postao velikom gorom koja je ispunila cijelu zemlju. (Dan. 2:31-45)

Prorok Danijel je protumačio kralju san, rekavši mu da mu je „Bog nebeski“ dao kraljevstvo. (reci 37, 38) Ovdje, u trenutku kad je Izrael izgubio svoju neovisnost, i neznabožačkom kralju koji ih je pokorio, Bog daje vlast kao prvom od duge linije Neznabožačkih vladara i uzastopnih carstava, sve dok ne završe vremena neznabožaca. Danijel je objasnio kralju Babilona da su se i drugi trebali podići, kao što je predstavljeno sa srebrom, bakrom i željezom lika kojeg je on vidio u svom snu.

Povijesno gledano, to su bili Medo-Perzija, Grčka i Rim. Zatim je došla podjela Rimskog carstva, kao što je prikazano sa prstima lika. Tako lik iz proročanstva doseže sve do vremena od nešto više od jednog stoljeća. U to vrijeme, neposredno pred prvi svjetski rat, ti „prsti“ predstavljeni u različitim Evropskim državama, vladanima s nasljednim vladajućim domovima, još uvijek sačinavali dio Neznabožačke vlasti dane Nebukadnezaru.

Što se tiče kamena koji udara u stopala lika, Danijel je rekao, „Tada se najedanput satrlo željezo, glina, bakar, srebro i zlato…A kamen koji je udario u kip postao je velika gora i ispunio cijelu zemlju.“ (redak 35) Babilon je kao carstvo pao kad su ga osvojili Medijci i Perzijanci. Medo-Perzijsko se carstvo raspalo kad ga je svrgnula Grčka. Slično tome, Grčko je carstvo palo kad ga je osvojio Rim. Na koncu je Rimsko carstvo bilo podijeljeno na mnoge države – „prsti“ – Evrope.

Međutim, Danijel je objavio da su zlato, srebro, bakar i željezo lika bili zajedno satrti, ili u isto vrijeme. To pokazuje da lik nije toliko bio slika pojedinih neznabožačkih kraljevstava ili vladavina, nego nečeg što je bilo zajedničko određenom slijedu Neznabožačkih sila, počev s Babilonom u danima Nebukadnezara, i završavajući u danima podijeljenog Rima. Ono što je bilo zajedničko svima bilo je ono što je Danijel izjavio Nebukadnezaru: „Bog nebeski ti je dao kraljevstvo…ti si glava od zlata.“

To pokazuje da je Babilon postao glava od zlata kada mu je „Bog nebeski“ dao dopuštenje da vlada. Uistinu, Babilon je postojao davno prije toga, ali ne kao glava od zlata. Ovo isto ovlaštenje, kako ga je Pavao opisao, prešlo je na Babilonske nasljednike. Isus i apostoli su to ispravno razumjeli, međutim to je kasnije bilo iskrivljeno, i nazivalo se kao „ božansko pravo kraljeva.“ Ta filozofija božanskog prava kraljeva zadržala se u Evropi sve dok nije bila uništena kao posljedica prvog svjetskog rata.

Kao što je Babilon postojao prije primanja autoriteta od „Boga nebeskog“ da vlada, tako i sada još uvijek postoje Neznabožačke vladavine u Evropi nekih 100 godina nakon 1914. Međutim, one više nisu podržavane filozofijom božanskog prava kraljeva. Ta filozofija, koja je bila zajednička svim Neznabožačkim vladavinama koje su bile uključene u simboličan lik kojeg je Nebukadnezar vidio u svom snu, je nestala. Današnji vladari ostataka „prstiju“ lika iskazuju, najvećim dijelom, minimalne ovlasti i moć u svjetskim zbivanjima , i nijedna više ne tvrdi da vlada božanskim pravom.

Nije slučajno da su iste okolnosti, i počev u isto vrijeme, a koje su dovele do pada božanskog prava kraljeva, također dovele i do nacionalne neovisnosti Izraela nešto više od tri desetljeća kasnije. Ovi događaji od povijesnog značaja, pružaju zdrav temelj za zaključak da smo vidjeli ispunjenje znaka kojeg je dao Isus – „I Jeruzalem će gaziti neznabošci dok ne završe vremena neznabožaca.“Istina je da se još nisu ispunila sva obećanja glede obnove Izraela, i da Poganske nacije još uvijek nastoje spriječiti potpuni kolaps svog društvenog poretka. Međutim, proročanstva koja smo citirali ukazuju samo na početak događaja na koje se odnose, ne njihov završetak. Zaista, kakvi su se predivni događaji već desili od kraja dugog razdoblja „vremena neznabožaca.“

ONAJ „KOJI PO ZAKONU IMA PRAVO“

Ti događaji, posebno oni koji obuhvaćaju posljednjih stotinu godina, pružaju mnoge indicije da je blizu vrhunac Božjeg Mesijanskog nauma, i da je uzvišeni Isus, onaj „koji po zakonu ima pravo“ da vlada Izraelom i svim narodima nevidljivo prisutan. S jedne strane, kroz njega su bila ispunjena takva proročanstva kao Ps. 2:9 koje, ukazujući na Neznabožačka kraljevstva, kaže, „Razbit ćeš ih željeznim žezlom, kao posudu lončarsku satrt ćeš ih.“ S druge strane, kao onaj „koji po zakonu ima pravo“ on je upravljao procesom kojim je ispunjeno proročanstvo iz Ezek. 20:33-38. U tom proročanstvu glede raspršenog Izraela, Gospod kaže, „Doista ću rukom jakom i mišicom ispruženom i jarošću izlivenom kraljevati nad vama. I izvest ću vas iz pukova, i skupiti vas iz zemalja u koje bijaste razasuti rukom jakom i mišicom ispruženom i jarošću izlivenom.“ (reci 33, 34)

Bilo je potrebno mnogo bijesa, posebice progonstva koje je kulminiralo u Holokaustu, da se iskorijeni Izraelski narod iz zemalja u kojima su živjeli, i da se probudi kod njih čežnja za i povratak u Obećanu zemlju. Međutim, čak i sada, oni se u mnogo slučajeva oslanjaju na vlastitu mišicu i ne znaju da je njihov Mesija bio taj koji je nadgledao njihov napredak kao nacije. Kao što 35 redak tog proročanstva kaže, premda su bili dovedeni u svoju zemlju, oni su i dalje u „pustinji tih pukova,“ Izraelski narod, premda više nije pokorena nacija, u mnogome je u istoj političkoj i ekonomskoj konfuziji kao i ostatak svijeta. Ista „smetenost“ i „strah“ koji ispunjava srca Neznabožaca nanosi nevolje i njima. (Luka 21:25, 26) Međutim, to neće stalno biti tako, zato što je Božji konačni naum dovesti ih „u sveze Saveza.“ (Ezek. 20:37)

To je Novi Savez kojeg je Gospod obećao sklopiti sa „domom Izraelovim i s domom Judinim,“ kroz kojega će napisati svoj zakon „u njih“ i „u srca njihova.“ (Jer. 31:31-34) Apostol Pavao objašnjava da će taj Savez biti sklopljen kada Izbavitelj dođe sa Siona i odvrati bezbožnost od Jakova. (Rim. 11:26, 27)

Sion je korišten u Bibliji, kao simbol duhovne faze Mesijanskog kraljevstva u kojemu je Isus glavni vladar. „Ja sam postavio kralja svojega, na Sionu, svetoj gori svojoj,“ objavljuje Bog. (Ps. 2:6) U Otkr. 14:1 je prikazano 144 000 sa Isusom, na gori Sionu. To su Kristovi vjerni sljedbenici ovog Evanđeoskog doba. Ta duhovna vladalačka grupa je isto prikazana u Obadiji 21, gdje prorok kaže da je vidio „da će spasioci uzaći na goru Sion,“ i dodaje „da će kraljevstvo biti Gospodnje.“

Onaj kojemu je dana „ sva moć na nebu i na zemlji“ već je postavljen na simboličnu goru Sion. (Mat. 28:18) Njegovi vjerni sljedbenici ovog doba su u procesu sakupljanja k njemu. Prvi koji će primiti blagoslove kraljevstva kroz potpunog Krista, glava i tijelo, biti će vjerni ostatak židova, oni koji prepoznaju Isusa kao svog Mesiju i kažu, „Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ (Mat. 23:39) Ovaj ostatak – uključujući uskrsnule Drevne dostojnike iz starog doba, koji će pomoći poučavati narod – će sačinjavati početnu jezgru onih s kojima će Bog sklopiti Novi Savez i blagosloviti ih.

Ovi blagoslovi će tada teći i proširiti se sve dok sav Izrael i ostatak čovječanstva ne budu dovedeni do počinka i mira, i do savršenog ljudskog života – uvjetovano srdačnom poslušnošću pravednim zakonima kraljevstva. Kao što smo već vidjeli, ovo slavno dovršenje Mesijanskog nauma je blizu. Preliminarni rad već je u toku. Stari i sebični poredak palog čovjeka raspada se. Izrael se počeo okupljati i pripremati se, premda još uvijek u mjeri nevjere i usred velike nevolje. Da koristimo Pavlov jezik, oni će uskoro biti „prihvaćeni.“ On kaže, „ Što li će tek biti njihovo prihvaćanje, ako ne prijelaz iz smrti u život,“ za Izraelski narod i na koncu za cijelo čovječanstvo. Radujmo se stoga jer je došao onaj „koji po zakonu ima pravo“ i da uskoro „veličini njegove vladavine i miru neće biti kraja.“ (Iza. 9:7)