Vjeruj Božjim Obećanjima
|
Ključni redak: „Slava ovog posljednjeg Doma bit će veća nego prvoga, veli Gospod nad vojskama, i na ovom ću mjestu dati mir, riječ je Gospoda nad vojskama.“ Izabrani tekst: |
KAO ŠTO SMO zapazili u prethodnoj pouci, Izrael je kroz cijelu svoju povijest slijedio obrazac slušanja i hvaljenja Boga kad su primali blagoslove, zatim neposlušnosti kada su bili prepušteni vlastitim maštanjima. Božja priprema mane u pustinji je samo jedan primjer u kojemu je njihova zahvalnost uskoro bila nadomještena sa prigovaranjima za nešto bolje. Takva je pala ljudska priroda. Propust da se cijeni Božje providnosti i da im se vjeruje bio je razlogom zašto je Izrael nastavio kršiti svoj savez sa Bogom, obećanje koje je dao sav narod nakon što su bili oslobođeni iz Egipatskog ropstva. (2 Moj. 19:8) Kroz njihovu povijest mi vidimo Božju milosrdnu prirodu prema njegovom izabranom narodu. Kad je konačno bilo dopušteno da budu odvedeni u Babilonsko sužanjstvo, Bog ih je ohrabrio sa podsjetnicima njegove ljubavi prema njima. Rekao im je da ih neće ostaviti niti ih napustiti, kao što je obećao Mojsiju i Jošui. (Još. 1:5) Dalje im je zasigurao da njihovo sužanjstvo neće biti trajno, nego će okončati nakon sedamdeset godina. (Jer. 29:10)
Nakon što su bili ukoreni Hagajevim riječima zbog neposlušnosti Bogu, narod je bio potaknut poslušati Božje upute i opet su ga počeli štovati i hvaliti ga. (Hag. 1:12) Bog im je još jednom zajamčio objavljujući, „Ja sam s vama.“ To je podbudilo narod na djelovanje: „Te oni dođoše i prionuše na posao u Domu Gospoda nad Vojskama, Boga svojega.“ (reci 13, 14) Daljnja proročka poruka, zapisana u Hag. 2:6-9 bila je nema sumnje zbunjujuća narodu koji ju je čuo. Najbolje što su mogli razumjeti je da je potresanje iz prošlosti moglo ukazivati na potresanje zemlje prilikom davanja Saveza Zakona na gori Sinaj. Mogli su samo nagađati što bi moglo biti buduće potresanje, budući da nisu imali posebnu pomoć u gledanju prema budućim događajima. Slično bi se moglo reći o njihovoj nesposobnosti da razumiju značenje izjave, „Slava ovoga posljednjega Doma bit će veća nego prvoga,“ spomenute u našem ključnom retku.
Uz pomoć Svetog Duha, mi smo u stanju razumjeti ono što Izrael nije mogao shvatiti. Mi shvaćamo da su stvari koje su se dogodile prirodnom Izraelu bile predslike većih stvari koje se primjenjuju na Crkvu u sadašnjem Evanđeoskom dobu. (1 Kor. 10:11) Budući da smo začeti Duhom, mi smo u stanju vidjeti da je posljednji Dom na kojeg je Hagaj ukazao tijelo Kristovo. „Jer vi ste hram Boga živoga, kao što reče Bog, Prebivat ću u njima i hoditi među njima, i bit ću njihov Bog, a oni će mi biti pukom.“ (2 Kor. 6:16) Mi također razumijemo da ovaj posljednji Dom ne negira važnost prijašnjeg doma. Bog je obećao da nikada neće zaboraviti Izrael niti njegov zadatak za njih da budu zemaljski blagoslov u dolazećem kraljevstvu. Apostol Pavao podsjeća svoje slušatelje na važnost Izraela u Božjim planovima: „Kažem dakle: Zar je Bog odbacio puk svoj? Nipošto! Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova. Nije Bog odbacio puka svojega koga predvidje.“ (Rim. 11:1,2) Psalmista također svjedoči o toj stvari: „Ta neće Gospod napustiti puka svojega i baštine svoje neće ostaviti.“ (Ps. 94:14) Blagoslovljeni smo što imamo razumijevanje da će svi narodi doći k Dragocjenosti svih naroda u Božjem Kraljevstvu, kao što je on obećao preko Hagaja i ostalih proroka. Učimo stoga iz iskustva Izraela da bezuvjetno vjerujemo Božjim obećanjima.