Zmija na Stupu

„Mojsije je odmah načinio bakrenu zmiju i postavio je na stup, pa ako bi koga ujela zmija a taj bi pogledao bakrenu zmiju, ostao bi živ.“ —4 Mojsijeva 21:9

RECI koji prethode ovom uvodnom retku pružaju pozadinu za ovu pouku. Oni kažu: „I počne (narod) govoriti i protiv Boga i protiv Mojsija: „Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.“ Onda Jahve pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: „Sagriješili samo kad smo govorili protiv Jahve i protiv tebe. Pomoli se Jahvi da ukloni zmije od nas!“ Mojsije se pomoli za narod, i Jahve reče Mojsiju: „Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.“ (4 Moj. 21:5-8)

Ovo se iskustvo desilo tijekom četrdeset godina kroz koje su Izraelci lutali pustinjom. Bili su se utaborili u Kadešu – oko pola puta između Crvenog mora i obećane zemlje Kanaana. Da su išli sjevernim pravcem kroz Edom bilo bi to relativno kratko putovanje u Kanaan. Međutim, budući da su tu zemlju nastavali njihovi neprijatelji, potomci Ezava, donijeli su odluku da ju izbjegnu. Umjesto toga otišli su južno ka gornjem toku Crvenog mora, zatim istočno uokolo planinskog lanca. S ove su točke otišli sjeverno u vruću pustinju, gdje nije bilo ni hrane ni vode.

Kao posljedica tog zamornog putovanja, narod je postao veoma očajan i obeshrabren. Zaboravili su čudesno razdvajanje mora, uništenje Egipatskih snaga kad se voda sručila na vojske koje su ih slijedile. Propustili su sjetiti se kako su njihove potrebe za vodom bile zadovoljene ne samo što su gorke vode postale slatke, nego također i drugom prilikom, provalom vode iz udarene stijene. Pored ovih jednokratnih čuda, imali su i svakodnevni podsjetnik na Božje providnosti njima na korist, dok su sakupljali manu. Nema sumnje da je to bila, divna, hranjiva hrana, ipak oni su se umorili od nje, i silno mrmljali. Bog je ispravno smatrao da je njihovo mrmljanje bilo usmjereno protiv njega. Stoga je dopustio zmijama otrovnicama da se pojave među narodom, i uskoro su tisuće počele umirati od njihovih ugriza. Da ništa nije bilo učinjeno s tim u vezi najvjerojatnije bi svi poumrli. Na koncu je narod razumio zašto su imali ovo iskustvo, i kao grupa su apelirali na Mojsija da se moli Bogu za njih. Shvatili su da ih je ova užasna nevolja snašla jedino nakon što su izgubili svoje pouzdanje u Njega. Kao što je psalmist naveo, „Prije nego sam u nevolju zapao, griješio sam nehodtice.“ (Ps. 119:67)

POUKA ZA NAS

Apostol Pavao je ukazao na tu pouku Izraelcima u jednoj od svojih poslanica. On je napisao, „I ne iskušavajmo Krista kao što su ga i neki od njih iskušali pa od zmija izginuli…A sve se to kao primjer događalo njima, a napisano je za upozorenje nama do kojih dopriješe krajevi vremena.“ (1 Kor. 10:9, 11)

Koje upozorenje bi smo trebali uzeti iz toga? Kao prvo trebali bismo se svakodnevno prisjećati na Božje providnosti nama na korist. Nemojmo smatrati naše sadašnje „putovanje pustinjom“ previše teškim, i potajno željeti nekakav direktan i neometan put ka obećanoj zemlji. Mi to možda ne znamo, ali naše izbavljenje prema stazi kojom nas vodi naš Nebeski Otac možda je bliže no što mislimo.

Druga pouka koju nalazimo je da su naši ispiti i kušnje kroz naše putovanje pustinjom korišteni od Boga da poboljšaju našu postojanu hrabrost i vjeru. Naš je karakter poboljšan i napredak očit jedino kroz strpljivu ustrajnost u svim životnim iskustvima. Koliko god da su patnje komplicirane, one su zaista nužne za našu pobjedu kao Kristovih sljedbenika.

Još je jedna pouka da su te nedaće i nevolje sredstva s kojima se Bog služi da bi nas držao u stanju poniznosti, i održao naše oslanjanje jedino na njega. Mi kao ovce, možemo zalutati. Kad nam se to dogodi, to može zahtijevati neka teška iskustva koja će nas vratiti našem „Dobrom pastiru.“ Kako je utješno znati da je naš Nebeski Otac, poput oca iz usporedbe našeg Gospodina o izgubljenom sinu, uvijek tamo raširenih ruku da nam izrazi dobrodošlicu u njegovo prebivalište. (Luka 15:20)

OTROV I NJEGOV LIJEK

Ova iskustva Izraelaca sadrže dodatne važne pouke na koje nam se skreće pažnja u Novom Zavjetu. Zmije koje su ugrizale ljude možda su bile nazvane „vatrenima“ zbog njihovog uboda, ili možda zbog njihove bakreno sjajne boje. Mi razumijemo da je zmija u Bibliji korištena kao simbol grijeha. Sotona, veliki božji protivnik, opisan je kao zmija i u 1 Moj. 3:1-4 i u Otkr. 12:9, i kao što apostol Pavao kaže, „Žalac smrti je grijeh.“ (1 Kor. 15:56)

Izraelci nisu imali nade da će se spasiti od tih zmija. Oni su bili ili već mrtvi ili su trebali uskoro umrijeti. Njihovo je spasenje došlo kroz čudo koje je učinio Bog, međutim jedino posredstvom neobične metode prikazane od našeg Gospoda. Bili su upućeni da bi trebalo napraviti repliku zmije od bakra i pribiti je visoko na stup. (4 Moj. 21:9) Hebrejska riječ prevedena sa „mjed“ u ovom retku znači „bakar“, i tako je prevedena u Ezri 8:27. Bilo je obećano da ako bilo tko bude gledao na tu bakrenu zmiju, da će se oporaviti. Oni koji bi odbili gledati u nju umrli bi.

Izgledalo je čudnim da im je bilo rečeno da gledaju u repliku onog što ih je upravo ugrizlo da bi bili ozdravljeni. To mora da je zvučalo nevjerojatnim, i zasigurno je zahtijevalo mnogo vjere, vjerovati da bi takav čin donio bilo kakvo dobro. Međutim, nije bilo izbora nego pokušati, i u njihovoj kritičnoj situaciji nitko od njih nije imao što izgubiti. Kako bi oni koji su gledali u tu zmiju postali zdravima, vjera drugih postajala bi jačom. Uskoro bi svi u vjeri gledali na drveni stup s zmijom koja visi na njemu, gdje se mogao naći spas.

Svijet je u uvelike sličnom stanju danas. Bili su „ujedeni“ od zmije grijeha, i cijelo je čovječanstvo ili već mrtvo, ili umire. Ne postoji druga nada u spasenje. Život je moguće jedino gledanjem u onoga koji je bio pribijen na „stup.“ To je bio Isus, koji je bio pribijen na križ.

Isus je ukazao na tu okolnost, pokazujući da je on bio prikazan sa bakrenom zmijom. Kao što je zapisano u Ivanu 3:14-16, Isus je razgovarao s Nikodemom, rekavši, „I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima vječni život. Jer Bog tako uzljubi svijet te dade Sina svojega jedinorođenoga, da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima život vječni.“

Kada je Isus govorio o sebi da je bio „podignut“ , on je ukazivao na svoje raspeće, njegovu smrt na križu. On je koristio sličan izraz kad je razgovarao s farizejima: „Tada im Isus reče: Kad podignete Sina Čovječjega…“ (Ivan 8:28)

Premda je ustvari Rimska vladavina provela Isusovo raspeće, Bog je držao farizeje i Izraelske vođe odgovornima za taj zločin. Oni su bili to koji su vršili pritisak na Rimljane da izvrše to strašno djelo, govoreći, „Krv njegova na nas i na djecu našu.“ (Mat. 27:25)

Sam Isus je jasno objasnio simbol zmije na stupu kao sliku njega na križu. No ipak nekima je teško prihvatiti ideju da je Isus bio prikazan sa zmijom, obzirom da je taj simbol bio korišten ranije u Bibliji da ilustrira Sotonu koji se u Edenskom vrtu očitovao u obliku Zmije. Premda je tvrdio da je bio prijatelj Adama i Eve, zarazio ih je sa smrtonosnim otrovom grijeha. Isus se s druge strane prikazao čovječanstvu kao svijetao primjer ljudske savršenosti, i nosio je sa sobom protuotrov za Sotonin kobni otrov.

Zapazi apostolove riječi: Bog „Njega (Isusa), naime koji ne upozna grijeha, za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ (2 Kor. 5:21) Emphatic Diaglott prevodi riječi „za nas grijehom učini“ kao „učini ga žrtvom za grijeh,“ ukazujući tako na Hošeu 4:8 kao dokaz da je riječ „grijeh“ ponekada bolje prevedena sa „žrtva za grijeh.“ Pavao je također napisao: „Bog je učinio poslavši Sina svojega u obličju grešnoga tijela, te za grijeh osudio grijeh u tijelu.“ (Rim. 8:3)

Isus je došao kao Božji dar da umre na križu kako bi cijelo čovječanstvo moglo biti izliječeno od bolnog ugriza grijeha i smrti. (Ivan 3:16) Što pojedinac treba napraviti da bi bio izliječen? On mora prihvatiti tu žrtvu, on mora „pogledati“ u njega. Kao sredstvo za izlječenje to zvuči nevjerojatnim rješenjem čovječanstvu, kao što je Mojsijeva uputa zvučala Izraelcima. Kako takav jednostavan čin može ostvariti spasenje? Ovdje čovječanstvo opet nema drugog izbora. Petar je tijekom svog velikog svjedočanstva na Pedesetnicu prije nekih dvije tisuće godina u vezi Isusa, „I nema ni u kojem drugom spasenja, jer pod nebom nema drugoga imena danog ljudima po kojem nam se valja spasiti.“ (Djela 4:12)

Isus je rekao, „I ja kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi. A to govoraše naznačujući kakvom smrću ima umrijeti.“ (Ivan 12:32, 33) Koliko smo zahvalni da će se naš Gospodin Isus, koji je bio podignut na Kalvariji, spušten u grob, da bi kasnije bio uskrsnut u najuzvišeniji oblik života u svemiru očitovati svima.

„I pokaza mi čistu rijeku vode života,…te s jedne i s druge strane rijeke, drvo života…A lišće stabla za ozdravljenje je narodima.I neće više biti nikakva prokletstva…i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima…I tko hoće, neka uzme vode života bez naplate!“ (Otkr. 22:1-4, 17)