Kad je Isus Uzašao

„Ne dotiči me se, jer još nisam uzašao k Ocu svojemu, nego idi k braći mojoj i reci im: Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, i Bogu svojemu i Bogu vašemu.“ —Ivan 20:17

ŠIROM SVIJETA mnogi iskreni kršćani sjećali su se Isusove smrti u večer 13 travnja, uzimajući „kruh“ i „vino“ kao što je on zatražio od svojih apostola da čine kad su bili u „gornjoj sobi“ s njim noć prije njegovog raspeća. (Marko 14:15; Mat. 26:26-29) Datum ove godišnjice smrti našeg Gospodina u skladu je sa židovskim lunarnim kalendarom, i pada na čertnaesti dan mjeseca Nisana, na isti dan kada je bilo zaklano predodžbeno Židovsko Pashalno janje. Isus je ispunio tu predsliku, postajući „Krist, pasha naša,“ „Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta.“ (1 Kor. 5:7; Ivan 1:29)

Koristeći računanje istog lunarnog kalendara, jutro 16 travnja ove godine odgovara vremenu uskrsnuća našeg Gospodina iz mrtvih, a za koje Biblija izjavljuje da se dogodilo na „treći dan.“ (Mat. 16:21; 17:23; 20:19) Četrdeset dana nakon svog uskrsnuća, Isus je uzašao svom Ocu- ove godine to odgovara 26 svibnju. (Djela 1:3) Deset dana kasnije na dan Pedesetnice, Sveti Duh sišao je na učenike koji su čekali u Jeruzalemu- 5 lipnja bi bio odgovarajući datum za to ove 2014 godine. (3 Moj. 23:4-16; Djela 2:1) Prema tome, mjesec svibanj približno odgovara tom razdoblju nakon Isusovog uskrsnuća iz mrtvih, tijekom kojeg se perioda pojavljivao u različitim prilikama svojim učenicima, i zatim uzašao Ocu- mjesecu koji je završio samo nekoliko dana prije Pedesetnice.

Bez obzira na računanja gornjih događaja godišnjeg lunarnog kalendara, smrt, uskrsnuće, i uznesenje Isusovo, zajedno sa naknadnim davanjem Svetog Duha na dan Pedesetnice, bili su životno važna obilježja u izvršenju Božjeg plana spasenja. Svake godine u ovo vrijeme kad se naša srca i umovi posebno bave s njima, blagoslovljeni smo prisjećajući se različitih Biblijskih dragocjenih tesktova povezanih s tim događajima, i razmišljanjem o važnim poukama istine koje nam prenose. Sjećamo se značajnog proročanstva o Isusovom uskrsnuću, zapisanog u Ps. 16:10, koje izražava njegovo osobno pouzdanje da njegova duša neće biti ostavljena u paklu- to jest, njegovo biće neće biti ostavljeno u stanju smrti- u grobu.

Tijekom razdoblja svoje zemaljske službe, Isus nije tvrdio da on ima sposobnost podignuti se iz mrtvih, nego je bio uvjeren, da ako bude vjeran, Nebeski ga Otac neće ostaviti u smrti. Stoga su njegove posljednje riječi na križu bile, kada je rekao svom Nebeskom Ocu: „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj“ – moj život, moje postojanje. (Luka 23:46) Apostol Petar, govoreći na Pedesetnicu, rekao je, „Toga Isusa uskrisi Bog.“ (Djela 2:32)

Apostol Pavao slično tome ukazuje na moćnu Božju silu koja je bila pokazana kroz Isusovo podizanje iz mrtvih i kad je bio uzvišen njemu s desna. Obavijestio je braću iz Efeza da se molio za njih kako bi oči njihovog razumijevanja mogle biti prosvijetljene kako bi znali nadu njihovog poziva i „prekomjernu veličinu“ božanske moći koja je bila pokazana kroz Isusovo uskrsnuće. Ta je ista moć, on kaže dostupna „nama koji vjerujemo.“ (Efež. 1:17-22) Zato što su oči našeg razumijevanja prosvijetljene mi smo u stanju gledati na stvari „nevidljive“ , stvari koje su vječne na nebesima. (2 Kor. 4:17,18)

U našim razmišljanjima o ovoj temi, mi također mislimo i na Pavlov poticaj u Kološanima 3:1-3, gdje on kaže da ako smo mi „suuskrsli s Kristom,“ tada ćemo „tražiti ono što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu.“ Zaista je pravi blagoslov razmišljati o tome što znamo da je Krist bio tako visoko uzvišen, i biti uvjereni da mi možemo postići nebesku slavu s njim.

Pavao nam daje još jedan razlog zašto bi smo trebali biti presretni zbog toga što znamo da je Isus bio uzvišen zdesna Bogu. To ima veze s našim nesavršenostima i mogućnošću da budemo obeshrabreni zbog njih. On kaže, „Tko osuđuje? Krist umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu, on se i zauzima za nas.“ Ponovno u Hebr. 7:25 Pavao piše da Isus „svagda živi da se zauzima za nas.“

Učenici su bili sretni što su bili uvjereni da je Isus bio podignut iz mrtvih. Međutim, sve do Pedesetnice oni nisu razumjeli ovu predivnu istinu s obzirom na njegovo pojavljivanje u Božjoj prisutnosti za njih, i za sve koji će vjerno slijediti njegove stope- „malo stado“ kojima Otac Želi dati Kraljevstvo. (Luka 12:32)

ZEMALJSKE NADE

Između Isusa i njegove male družbe sljedbenika – uključujući i vjerne žene- razvila se prekrasna veza prijateljstva no to je bilo isključivo na ljudskoj razini. Oni još uvijek nisu razumjeli niti shvaćali duhovne stvari. Oni su svim srcem vjerovali da je on bio obećani Mesija, i da je trebao uspostaviti davno obećano Mesijansko kraljevstvo. U mnogim njegovim čudima, oni su vidjeli dokaz zemaljskih blagoslova koje će on darovati svima kroz instrumente tog kraljevstva.

Kratko prije nego je Isus umro, kada ga je Marta susrela kad je dolazio u Betaniju nakon što je njezin brat, Lazar, umro, ona mu je rekla, „Gospodine, d si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišćeš od Boga, dat će ti Bog.“ (Ivan 11:21, 22) Isus joj je nato odgovorio rekavši, „Uskrsnut će brat tvoj!“ na što je Marta odgovorila, „Znam da će uskrsnuti, o uskrsnuću u posljednji dan.“ Tada „reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život….Vjeruješ li ovo?“ (reci 23-26)

Doista, Marta je vjerovala, kao i Marija i ostali učenici. Na temelju čuda koja su vidjeli da je Isus napravio, i zbog njegovih predivnih učenja i dražesnih riječi koje je izgovorio, oni su vjerovali da je on bio Mesija. Kako su negdje bili oduševljeni kad su pomislili da su oni učenici jednoga kojem je bila svojstvena takva moć da bi čak i dodir njegove haljine izliječio bolesne.

Oni su srdačno voljeli svog Učitelja. Kad je bio uzet od njih i razapet, njihova tuga bila je duboka i gorka, i njihove nade koje su bile usredotočene na njega bile su osujećene. Stoga nije nikakvo čudo, da su kada je Marija Magdalena otkrila prazan grob, i izvijestila Petra i Ivana da je njegovo tijelo bilo ukradeno, brzo požurili da se sami uvjere. Također nije se čuditi, da je Marija, slomljena u duhu zbog svog razočarenja što nije vidjela tijelo svog Gospodina i tada iznenadila shvatila da Isus stoji pred njom uzviknula, „Rabbuni!, što znači Učitelju“ i tada ga očito zagrlila. (Ivan 20:16)

Mora da joj je djelovalo više nego čudno kad je Isus rekao, „Ne dotiči me se, jer još nisam uzašao k Ocu svojemu.“ (redak 17) Grčka riječ ovdje prevedena sa „dotaknuti“ se koristila u svakom slučaju u kojem se govorilo o pojedincima koji su „dotaknuli“ Isusa ili njegove haljine kako bi bili izliječeni. To je također ista riječ koja je korištena u izvještajima koji govore o njegovom „dodirivanju“ drugih u povezanosti s njegovim čudima izlječenja.

Profesor Strong definira Grčku riječ kao „vezati“ i izgleda jasnim iz njenog čestog korištenja u Novom Zavjetu da ukazuje na vitalnu povezanost koja rezultira blagoslovom izlječenja. Kroz svoje druženje s Isusom, učenici su, uključujući i Mariju svjedočili čudesnim rezultatima njegovih dodira. Oni su također vidjeli da kada su drugi ispružili ruku kako bi ga dodirnuli vjerujući da bi trebali biti izliječeni, njegova „sila“ izlazila bi iz njega k njima i oni bi bili izliječeni. Marija Magdalena je danima bila izbezumljena od tuge zbog smrti svog ljubljenog Učitelja. Sada, iznenada shvaćajući da on više nije mrtav, i da je živ, i da stoji pored nje, ona je posegnula prema njemu u namjeri da se veže uz njega kako više nikada ne bi bila lišena blagoslova za koje je ona osjećala da ih samo on može dati njoj. I to je sasvim prirodno, međutim ona je tražila samo ljudski blagoslov.

Marija tada nije bila u stanju razumjeti razlog zašto joj je Isus rekao da ga se ne dotiče- „jer još nisam uzašao k Ocu svojemu.“ Međutim, uskrsli Gospodin dao je zadatak Mariji da ide njegovoj braći „i reci im: Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, i Bogu svojemu i Bogu vašemu.“ Marija nije bila u gornjoj sobi noć prije no što je Isus bio razapet. Osim ako joj netko od onih koji su bili tamo nije rekao da je Isus govorio o svom odlasku k Ocu ona ne bi bila u stanju shvatiti tu izjavu, posebno kao razlog njezinog ne diranja njega i primanja toliko željenog blagoslova.

Isus je rekao svojim učenicima u gornjoj sobi da on ide k svojem Ocu, i da će im poslati Utješitelja- Sveti Duh- Duh istine- kojega „šalje“ Otac. (Ivan 14:26; 15:26; 16:7) Kad im je Marija donijela poruku da on još nije uzašao k svom Ocu, oni su se vjerojatno sjetili njegovog obećanja. Međutim oni još uvijek nisu shvaćali značenje toga, a niti je to i bilo moguće sve do ispunjenja obećanja kad su uistinu primili Sveti duh koji ih je prosvijetlio i utješio.

OD ZEMALJSKOG KA DUHOVNOME

S ove strane Pedesetnice, i posebno na kraju ovog doba kad je naš Gospodin koji se je vratio posluživao kućanstvo vjere sa „hranom u pravo vrijeme“ mi možemo jasno vidjeti što je Isus mislio sa tom izjavom Mariji, „Ne dotiči me se, jer još nisam uzašao k Ocu svojemu.“ To je bio način da im kaže da je njegov odnos prema njoj, i prema svim njegovim učenicima, od sada bio na potpuno drugačijoj razini. Ona više nije trebala razmišljati o njemu u terminima ljudskog prijateljstva, niti samo kao o moćnome koji liječi fizičke bolesti i slabosti. On joj je zapravo rekao, da će od tog vremena pa nadalje blagoslovi teći njegovim sljedbenicima od njega kroz Sveti Duh, a Sveti im Duh nije mogao biti poslan sve dok on nije bio uzašao k Ocu.

Marija i drugi učenici su trebali naučiti da njihov odnos sa Isusom više nije bio na ljudskoj razini. Dok se im čudesno pojavio nekoliko puta nakon svog uskrsnuća, kad je uzašao svom i njihovom Ocu, njihov je odnos trebao biti kroz vjeru, i kroz prosvjetljenje i utjehu Svetog Duha. Čak i prije nego je uzašao svom Ocu, njegovo ograničeno druženje s njegovim učenicima tijekom četrdeset dana između uskrsnuća i uzašašća bilo je osmišljeno da im pomogne shvatiti da se dogodila velika promjena i da više ne mogu biti s njim i uživati u njegovom društvu na isti način kao što su to mogli prije nego je bio razapet. Premda je on osobno bio s njima- premda nevidljiv- većinu vremena tokom tih četrdeset dana, oni su ga vidjeli samo nekoliko puta, i kod svakog pojavljivanja među njima bio je u drugačijem tijelu tako da ga nisu mogli odmah prepoznati.

U isto vrijeme,činjenica da se po svojoj volji mogao pojaviti i nestati, čak i kada su oni bili iza zatvorenih vratiju, trebala im je pomoći da razumiju da on više nije bio ograničen okovima tijela. To im je zajedno sa njegovom objavom da mu je bila dana „sva moć i na nebu i na zemlji,“ (Mat. 28:18) trebalo pomoći da ih pripremi za ono što će im kasnije Sveti Duh u potpunosti otkriti- naime da premda je bio ubijen u tijelu, on je bio oživljen u Duhu. Kao što Apostol Pavao kaže, „on je postao duh životvorni.“ (1 Kor. 15:45)

Možda su sada učenici počeli shvaćati, barem nejasno, značenje onog što je Učitelj rekao Nikodemu, kada mu je objasnio da oni koji su „rođeni od Duha“ mogu dolaziti i vraćati se kao vjetar- nevidljivo- u stanju pokazivati snažnu moć. (Ivan 3:8) Kad je bio s njima u tijelu, s vremenom se znao fizički umoriti, i tada bi rekao, kao jednom prilikom, „Hajdete…na pusto mjesto, pa počivajte malo.“ (Marko 6:31) Viseći i trpeći na križu, on je rekao, „Žedan sam!“ (Ivan 19:28) Međutim, sada premda su vidjeli samo malo od njega, nije bilo ničega u njegovom ponašanju a što bi ukazivalo da je on na bilo koji način bio podložan ljudskim ograničenjima, ili da je doživljavao bilo kakvu fizičku patnju ili umor.

UZAŠAO- „Otet pogledu njihovu.“

Isusov zadnji posjet njegovim učenicima nakon njegovog uskrsnuća po tom je pitanju bio vrlo impresivan. Nakon što im je rekao da će primiti snagu kroz Sveti Duh, uputio ih je da budu njegovi svjedoci „u Jeruzalemu, i po svoj Judeji i Samariji,i sve do kraja zemlje. Pa kad to reče, bi uzdignut još dok su oni gledali i oblak ga ote od očiju njihovih.“ (Djela 1:8, 9) Oni su znali da to nije bilo moguće ostvariti sposobnošću pukog čovjeka.

Stvarno ne čudi da su učenici „netremice gledali u nebo kako on odlazi.“ (redak 10) Kakav je to bio dramatičan vrhunac nakon serije iskustava kroz koja su prošli tijekom šest tjedana od kad je njihov Učitelj bio uhićen i pogubljen. Dva anđela koja su se pojavila nakon što ih je Isus napustio, piali su ih, „Ljudi, Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo?“ (redak 11) Anđeli nisu čekali na odgovor, jer su znali da su ti „ljudi Galilejci“ bili u tom trenutku toliko ovladani emocijama, toliko iznenađeni, i toliko nesposobni shvatiti značenje događaja od kojih je ovo bio nevjerojatan vrhunac, da bi bili u mogućnosti odgovoriti.

Tada su anđeli objasnili, „Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo doći će na isti način kao što ste ga vidjeli da odlazi na nebo.“ (redak 11) „Isti Isus“ kojeg su vidjeli na ide na nebo, vratit će se. U stvari, on je bio ista osobnost puna ljubavi i razumijevanja s kojim su bili povezani tijekom njegove cijele zemaljske službe. Međutim, on sada više nije bio ljudsko biće čiji doslovni „dodir“ liječi bolesne, ili čija „sila“ izlazi da liječi one koji su dodirnuli rub njegove haljine.

Isus, s kojim su bili tako dobro upoznati, čije su društvo uživali, bio je „čovjek Krist Isus.“ (1 Tim. 2:5) To je bio čovjek Isus koji je rekao da će dati svoje tijelo za život svijeta. (Ivan 6:51) Onaj koji će se vratiti trebao je biti visoko uzvišeni Isus, koji je nakon svog uskrsnuća, bio toliko drugačiji. Zaista, on je bio drugačiji, jer sada je bio „rođen od Duha“, postao je životodavno, duhovno biće sa moćnom silom Božjom. Uskrsli Isus mogao je ući u sobu dok su vrata bila zatvorena i zaključana, i mogao se pojaviti i nestati. Mogao je biti sa svojim učenicima četrdeset dana, koji su ga mogli vidjeti samo onda kada im se pojavio. To je bio on koji je bio čudesno uzet na nebo i nestao iz njihovog vidokruga iza oblaka. Takav se Isus trebao vratiti, i na isti način kao što je otišao. To jest, nezapaženo od svijeta, sa samo nekolicinom svojih bliskih prijatelja , njegove braće koji su bili svjesni toga.

Sa „Maslinske gore“ gdje se Isus pojavio svojim učenicima po zadnji puta, vratili su se u Jeruzalem- subotnji dan hoda- i boravili su u gornjoj sobi gdje su „svi jednodušno ustrajali u molitvi, zajedno s nekim ženama i Marijom, majkom Isusovom, i s braćom njegovom.“ (Djela 1:12-14) Nije bilo potrebno da dugo čekaju, jer za deset dana Učiteljevo obećanje da će poslati Utješitelja, Sveti Duh, bilo je ispunjeno. Pod njegovim prosvijetljujućim utjecajem sada su bili u stanju staviti svoja iskustva u obrazac koji je bio razumljivi i nadahnjujuć. U svijetlu i kroz moć Svetog Duha Petar je bio u stanju iznijeti svoju uzbudljivu propovijed u kojoj je ukazao na ispunjenje proročanstva o Isusovoj smrti i uskrsnuću- propovijed koja je bila toliko snažna da je njome „tri tisuće duša“ bilo pogođeno u srce. (Djela 2:37, 41)

Ne bi smo trebali misliti da je ovo moćno očitovanje Svetog Duha koje se dogodilo na Pedesetnicu bilo potpuno ispunjenje Isusovog obećanja o slanju „Utješitelja.“ U stvari, to je bio samo početak. Isto tako blagoslovi Svetog duha nisu trebali biti ograničeni na samo nekolicinu, posebno izabrane apostole. U „gornjoj sobi“ gdje su braća čekala u molitvi, bile su prisutne i žene i majka Isusova i njegova braća- ukupno ih je bilo sto i dvadeset. (Djela 1:15)

Među prisutnima je nedvojbeno bila i Marija Magdalena, kojoj je Isus rekao, „Ne dotiči me se, jer još nisam uzašao k Ocu svojemu.“ Sveti Duh je došao na njih zato što je Isus uzašao i pojavio se na nebu za svoju crkvu. Marija je tada trebala shvatiti koliko su mnogo dragocjenij i trajniji bili blagoslovi koje je on sada bio u stanju izliti na nju, i na svu svoju braću, nego što je to bilo moguće dok je bio u tijelu.

Sada umjesto da se čvrsto drži njegovog fizičkog bića u nadi da će dobiti vitalnost i snagu, Marija je znala da može ići k prijestolju nebeske milosti kako bi tamo dobila milosrđe i našla milost za pomoć u pravo vrijeme. Počev od Pedesetnice, Duhom prosvijetljeni učenici razumjeli su da nakon što se Isus vratio svom Ocu sada za njih bila moguća dva velika blagoslova. On se pojavio u prisutnosti Oca da bi „posredovao za nas“, i Sveti Duh bio je „izliven“ za prosvjetljenje i utjehu njegovih sljedbenika. Marija je to sada mogla razumjeti i mogla se radovati duhovnom zajedništvu s Ocem i sa Sinom koje je sada bilo moguće.

Prije svog raspeća Isus je rekao svojim učenicima, „A, Utješitelj Duh Sveti, kojega će Otac poslati u moje ime, on će vas poučavati o svemu i podsjetiti vas na sve što vam rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ja vam ga ne dajem kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši.“ (Ivan 14:25-27)

Počev od Pedesetnice, učenici su iskusili ispunjenje tog obećanja. Zbunjeni i obeshrabreni kad je njihov Učitelj bio razapet, sada, kroz službu Svetog Duha, kao Utješitelja poslanog od Boga, oni su imali mir. Bio je to mir koji nadilazi ljudsko razumijevanje, rođen kroz povjerenje u u Očevu mudrost i ljubav da ih vodi i upravlja s njima. Oni su znali da je onomu koji je rekao Marti, „Ja sam uskrsnuće i život“ bila dana „ sva vlast…na nebu i na zemlji,“ (Mat. 28:18) i da budući da se sada pojavio u prisutnosti Boga za svoju braću, da im je sada na raspolaganju moć Svetog duha.

Oni su svakodnevno iskusili i vidjeli u svojim životima na djelu moć Duha. On je otvorio oči njihovog razumijevanja da vide slavu Božju otkrivenu kroz njegov ljubazni plan za otkupljenje i spasenje čovječanstva. Podsjećajući ih na prekrasne riječi života koje im je Isus izrekao prije svog raspeća snaga Svetog Duha podsjetila ih je na njegovo obećanje da će oni koji budu ostavili sve i slijedili ga sve do u smrt imati „blago na nebu“ (Mat. 19:21) Sada su znali što je to „blago.“

Zaista, apostoli su znali i naučavali da se možemo nadati da ćemo živjeti i vladati s njim, pod uvjetom žrtvenog umiranja s Isusom, da ćemo biti poput njega i vidjeti kakav uistinu jest. Oni su također, shvatili da se te slavna nebeska nagrada ne može ostvariti sve dok se Učitelj ne vrati, stoga je njegovo obećanje da će „ponovno doći“, bio temelj za naj blago slovljeniju nadu. (Ivan 14:3)

Štoviše, apostoli su jasno razumjeli i poučavali braću da je njihova nada u besmrtan život ovisila o uskrsnuću mrtvih. Oni su znali da je cijelo čovječanstvo izgubljeno u smrti ako nema uskrsnuća. Oni su razabrali, da je Isus, svojom smrću, učinio mogućim uskrsnuće i svijeta i crkve, i da je njegovo uskrsnuće jamstvo od Oca da će kroz njega svi uskrsnuti.

Ove su se istine jasno razumjele u Ranoj Crkvi, kroz moć Svetog Duha i službu prosvijetljenih apostola. Danas one poplavljuju naše umove i nadahnjuju naša srca, i ponovno nas na poseban način podsjeća da onaj koji je rekao da je on „uskrsnuće i život“ nije mogao ostati u grobu. Kako se radujemo u jamstvu da se onaj koji je oživio u Duhu, i pojavio se u Božjoj prisutnosti za nas, vratio, i da ćemo uskoro budemo li bili vjerni biti s njim u slavi i vidjeti ga kakav uistinu jest.