Pouke Iz Poslanice Hebrejima

„Ustrajno trčimo trku koja je pred nama. Pritom uprimo pogled u Glavnon Zastupnika i Usavršitelja naše vjere, Isusa.“ —Hebrejima 12:1, 2

IMA PUNO TOGA u poslanici Hebrejima što pokazuje da su oni kojima je ona bila napisana pokazivali sklonost ka nedostatku vjere u Boga i u njegovog sina Isusa Krista, i hlađenje njihove revnosti za vršenje volje njihovog Nebeskog Oca. Otvarajući drugo poglavlje apostol Pavao piše, „Zato trebamo obratiti posebnu pažnju na ono što smo čuli, da ne budemo odvučeni od vjere.“ U poglavlju 3:12, on kaže, „Pazite, braćo, da tko od vas ne odstupi od živog Boga, te da se u njemu ne razvije zlo srce koje nema vjere.“

Četvrto poglavlja počinje ovim riječima: „Dakle, budući da ostaje obećanje o ulasku u njegov počinak, bojmo se da se za koga od vas ne bi ikada utvrdilo da u tome nije uspio!“ U poglavlju 5:12 otkriven je nedostatak napretka kod tih Hebrejskih kršćana. Apostol kaže, „Jer premda bi ste nakon toliko vremena već trebali biti učitelji, vas opet netko treba ispočetka poučavati osnovama Božjih svetih objava. Takvi ste da vam treba mlijeko, a ne čvrsta hrana.“

U šestom poglavlju Hebrejima, Pavao naglašava potrebu da se bude ukorijenjen i utemeljen u Istini, i da se ima sidro vjere čvrsto pričvršćeno ia zavjese, „kamo je za nas kao prethodnik ušao Isus.“ (redak 20) U poglavlju 10:23 on potiče, „Ustrajno i nepokolebljivo obznanjujmo svima svoju nadu, jer je vjeran onaj koji je dao obećanje.“ Iz ovih i drugih izjava u poslanici, izgleda jasnim da je bila napisana da ohrabri tu posebnu skupinu na veću postojanost u Istini, i na još ustrajniju revnost u njihovom nastojanju da slijede Učiteljeve stope.

UZROK KRŠĆANSKIH PATNJI

Pažljiva analiza ukazuje da je jedan razlog za hlađenje revnosti te hebrejske braće bilo sramota i patnja koji su se nastavili a kao rezultat toga što su bili Isusovi sljedbenici. Oni su prihvatili Isusa kao Mesiju. Svakom vjerujućem Židovu, Mesija je bio ona j koji je bio određen da ispuni sva veličanstvena obećanja kraljevstva iz Starog zavjeta. Oni vjerojatno i nisu bili toliko iznenađeni što su se od samog početka suočili sa određenom mjerom protivljenja pa su stoga, „s radošću podnijeli otimanje svoje imovine.“ Spremno su dozvolili da ih se stavi u klade, i radovali su se prednosti što su ponekad bili uz one s kojima se tako postupalo. ( poglavlje 10:32-35)

Međutim, kako je vrijeme prolazilo oni su se vjerojatno počeli u čuđenju pitati zašto Mesijanska stvar nastavlja biti razlogom toliko mnogo protivljenja i progonstva. Najvjerojatnije nisu jasno razumjeli doktrinarne istine koje su se odnosile na „Kristove patnje“- da se slava može postići jedino nakon što ta patnja bude bila upotpunjena. Možda su razmišljali da su Kristove patnje trebale završiti na Kalvariji, a to što sada njegovi sljedbenici pate moglo bi ukazivati da je bilo upitno da li je Isus uistinu bio Mesija. Koji god da je bio razlog, apostol je razjasnio u drugom poglavlju da je Bogu bilo ugodno, „da dovodeći mnoge sinove u slavu, patnjama učini savršenim Glavnog Zastupnika njihova spasenja.“ (poglavlje 2:10)

Ovdje je informacija koja pokazuje da premda mnogi sinovi trebaju imati slavne položaje u Mesijanskom kraljevstvu, ipak svi oni, poput njihovog Vođe, moraju do tog položaja doći posredstvom patnje. To bi im trebalo pomoći da razumiju zašto su neki od njih bili predmetom čuđenja i zašto su bili lišeni svojih dobara jer su bili povezani sa Mesijanskom stvari. Ako su se ikada čudili zašto je njihova patnja bila neophodna, ovdje je bilo objašnjenje.

Kasnije u 12 poglavlju, bio je dan daljnji razlog za Kršćansku patnju. Tu je pokazano da je to bilo dio nužne stege kojom smo kao Božji sinovi obučeni za više položaje na koje smo pozvani. Oni koje Gospod uistinu voli kao svoju djecu, objašnjava apostol, trebaju očekivati da će biti šibani. Zaista, ako im nedostaju takva iskustva, imaju razloga sumnjati u svoj položaj sinovstva pred Bogom. (poglavlje 12:6-8)

VAŽNOST SPOZNAJE

Mi ponekad govorimo o vjeri koja će nam omogućiti da „hodimo u mraku s Bogom“ što je jako dobro. Međutm, da bismo imali takvu vjeru, važno je znati da je Bog s nama u tami, i da drži naše ruke u svojima. Sasvim je druga stvar hoditi u mraku a bez izvjesne spoznaje da je Bog uz nas. Ako su se hebrejska braća nadala slavi u Kraljevstvu, ali nisu razumjeli zašto su doživljavali toliko mnogo patnje oni su onda hodali u mraku ne znajući da li je Bog s njima. Bez te neophodne spoznaje, oni su mogli misliti da je njihova patnja značila da su zastupali krivotvorenu Mesijansku stvar.

Izgleda da ovo objašnjava zašto je apostol naširoko objašnjavao stvari o žrtvama i patnjama, a što je bilo ilustrirano u Tabernakulskim službama. Pavao je naglasio toj Hebrejskoj braći da je bila njihova prednost, i sasvim u skladu s božanskim uređenjem, ići k Isusu, „izvan tabora“ i imati udjela u njegovoj sramoti i patnji. (Hebr. 13:10-13) Ako bi mogli razumjeti da je njihova patnja bila uistinu dio Mesijanskog nauma u kojemu su imali prednost sudjelovati to bi ih zaista ojačalo za bilo kakva iskustva koja su ih očekivala. U skladu s to mišlju apostol piše, „A vjera je osnova onoga čemu se nadamo, dokaz stvarnosti kojih ne vidimo.“ (poglavlje 11:1) Riječ „osnova“ prijevod je grčke riječi koja znači „podrška“ ili „temelj.“ Imajući potporu ili temelj za stvari kojima se nadamo također bi podrazumijevalo imati „dokaz“ za stvari koje se ne vidi. Hebrejska su braća razumjela dio te „osnove.“ Oni su prihvatili Isusa kao svog Mesiju i nadali su se imati udjela u Mesijanskoj slavi. Sada su trebali shvatiti da su njihove patnje s Kristom drugi važan dio temelja njihove nade. Ispravno razumijevanje toga činilo bi jedan od snažnih dokaza nevidljive slave za kojom su težili. „Ako ustrajemo, s njim ćemo i kraljevati,“ Pavao kaže u drugoj poslanici. (2 Tim. 2:12)

OBLAK SVJEDOKA

Kroz 11 poglavlje Hebrejima apostol govori o životu vjere Drevnih uglednika. Oni su, također bili povezani sa Mesijanskom stvari. Njihova vjera u tu stvar, i njihova lojalnost istoj, donijela im je patnju i smrt. Oni nisu imali udjela u Kristovim patnjama u istom smislu kao njegovi sljedbenici ovog Evanđeoskog doba. Njihova žrtva nije bila predstavljena sa bakrenim oltarom u dvorištu Tabernakula. Međutim, bile su u potpunom skladu i jednako zdušno prinešene, kao i „bolje žrtve“ ovog doba. Kako bi nastavili ugađati Bogu, Drevni su uglednici trebali živjeti životom vjere. Zbog svoje vjere „primili su svjedočanstvo da su Bogu po volji,“ kaže apostol. (redak 2) On nam zatim govori o raznim takvim dostojnima, i o tome što im je njihova vjera omogućila da rade i da podnose. Vjerom je Abel ponudio mnogo prihvatljiviju žrtvu od Kaina. Noa je vjerom izgradio arku. Vjerom je Abraham, poslušavši Boga, napustio grad Ur i putovao u zemlju obećanja, ne znajući kamo ide. Vjera je omogućila ovoj grupi da trpi i da umre. Ona je omogućila Mojsiju da odluči da je „sramota Kristova“ bila mnogo vrednija od „blaga u Egiptu.“ (Hebr. 11:24-27)

Oni su kroz vjeru, „osvojili kraljevstva, izvršili pravednost, postigli obećanja, zatvorili ralje lavovima, pogasili silinu ognja, umakli oštrici mača, ojačali u slabosti, postali jaki u boju, nagnali u bijeg bojne redove tuđinaca. Neke žene uskrsnućem ponovno primiše svoje mrtve. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenje da bi zadobili bolje uskrsnuće. Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičevanja, čak i okove i tamnicu. Kamenovani, raspiljeni, iskušavani, ubijeni oštricom mača; potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani- svijet ih ne bijaše dostojan- lutali po pustinjama i gorama i špiljama i jazbinama zemaljskim.“ (reci 33-38)

Kakav se „oblak svjedoka“ ovdje pokazao kao dokaz pred Hebrejskom braćom. Svi su oni, kao sluge Mesijanske stvari, radosno trpjeli i umrli u toj nadi. Zaista, kuća sinova, koja je sada bila pripremana za mnogo veću slavu, ne može očekivati postići visoki položaj koji im je ponuđen bez patnji. Zaista, „Glavni Zastupnik“ njihova spasenja također je trpio i umro, s njegovim životom i smrću Kristov je sljedbenik opskrbljen sa najboljim od svih primjera vjere i poslušnosti. Kako je logično da je apostol u ovom čudesnom poticanju na vjeru i revnost, napravio korak dalje od mučenika Starog zavjeta ka Glavnom Mučeniku Novog zavjeta- Isusu.

SKINIMO I MI SVAKI TERET

Nakon spominjanja Starozavjetnog „Oblaka svjedoka“ i nakon što uvodi Isusa kao najvećeg od svih primjera vjernosti Pavao pokazuje da je život kršćanina, u nekim pogledima, poput onog koji vježba i učestvuje u jednoj utrci. „Ustrajno trčimo trku koja je pred nama“ potiče nas. On nam također daje neke prijedloge kako to možemo učiniti uspješno: „Skinimo i mi svaki teret i grijeh koji nas lako može namamiti u zamku.“ Odlažući na stranu sve te prepreke, trebamo gledati na Isusa- to jest, biti vođeni njegovim primjerom i nadahnuti njegovom vjerom i predanjem. (Hebr. 12:1,2)

Trebamo „skinuti svaki teret.“ Dio obuke drevnih maratonaca bilo je namjerno pritiskanje njihovih stopala jedno vrijeme prije utrke u svrhu razvijanja mišića njihovih nogu. Isto tako, kad su se ti tereti maknuli njihova bi im se stopala činila neuobičajeno laganima u usporedbi, omogućujući im da trče brže isto tako kao i dalje udaljenosti. Možda je apostol to imao na umu kad je poticao braću da skinu svoj teret.

Sljedbenici Učitelja se naravno ne pritišću namjerno dok se uvježbavaju za kršćansku utrku. Mi smo opterećeni s mnogim teretima pa stoga nemamo potrebu posebno ih dodavati. Međutim, istina je, da jedino kada skinemo te terete možemo uspješno trčati uskim putem. Da bi smo skinuli te terete prvo ih moramo prepoznati. Svi smo mi već samom svojom prirodom bili opterećeni sa grijehom i nesavršenošću. Hebrejskoj braći kojoj se Pavao prvenstveno obraća u ovoj poslanici taj je teret bio posebno naglašen Mojsijevim zakonom. Cijeli svoj život borili su se da postignu pravednost samo da bi toliko bili opterećeni sa tim teretom da se nikakav stvaran napredak nije mogao napraviti.

Međutim, sa i bez Zakona, Adamska nesavršenost je teret onima koji nastoje upoznati i vršiti Božju volju. Kada uđemo u Kršćansku utrku i skinemo taj teret prihvaćajući vjerom pripisanu Kristovu zaslugu, ogroman je teret podignut sa nas. Pjesnikove riječi, „ Neprestana borba za život, umara s beskrajnom borbom“ dobro izražavaju iskustvo onih koji nastoje postići pravednost mimo Krista.

Mi skidamo svaki teret kroz potpuno posvećenje da vršimo Božju volju, temeljeno na vjeri u dragocjenu Kristovu krv. Čineći to mi bivamo opravdani i to nam daje mir s Bogom. (Rim. 5:1) Kakav je teret tako samo dignut s nas, i kako nas čini slobodnima i otvorenima dok „upiremo pogled u Isusa,“ nastojeći „postojano trčati“ trku koja je pred nama. Nakon što smo skinuli taj teret mi se ne želimo opet opterećivati s njim. To bi smo mogli činiti ukoliko bi smo se pokušavali opravdati pred Bogom zaslugom naših vlastitih dijela, ili ako bi smo dopustili našim nenamjernim nesavršenostima da nas obeshrabre od toga da se i dalje naprežemo u utrci.

Kako bi bilo ludo za te drevne trkače da nakon što su jednom olakšali svoja stopala micajući s njih teret, da opet počnu ponovno ga stavljati nakon što je utrka započela. Ipak, to je ono što sljedbenici Učitelja ponekad pokušavaju činiti. Teret, ili zapreka, Adamske nesavršenosti uklonjena je Kristovom krvlju- ukoliko u potpunosti vjerujemo u nju. Također bi smo trebali izbjegavati uzimati i druge terete. Ukoliko bi smo si dopustili da budemo preopterećeni sa životnim brigama, te brige postaju teret koji otežava naš napredak. (Luka 21:34) Postoje izvjesne životne odgovornosti koje nam Biblija određuje i njih moramo izvršavati. Njih se ne bi trebalo tumačiti kao terete, budući ipravni, Gospodin nam pomaže nositi ih. Biblija nas potiče da priskrbljujemo za svoje ukućane. Čineći to vjerno mi djelom izvršavamo Božju volju za nas. To je dio „svega“ što treba činit na Božju slavu. (1 Kor. 10:31) Međutim biti „preopterećen“ i biti odvučen sa primamljivostima zemaljskih dobara, udobnostima i radostima u životu, je isto kao da dodajemo terete koji će nas zadržati od konačne pobjede na uskom putu.

Stoga je nužno da prije nego počnemo s utrkom skinemo svaki teret, i moramo ih ostaviti tamo onoliko često koliko utvrđujemo da smo opterećeni s njima. Ljubav prema novcu, ljubav za udobnošću, želja za isticanjem materijalnih stvari- bilo koje od toga ili sve može vrlo lako postati teretom. Ako mislimo na ono što je gore, odlučni da budemo zainteresirani „činiti samo jedno“, tada ćemo ostati slobodni od tereta koji bi nas inače mogli lišiti pobjedničkog završetka utrke.

GRIJEH KOJI NAS SPUTAVA

Mi također trebamo skinuti „i grijeh koji nas sputava.“ Svaki Kristov sljedbenik nesumnjivo ima jednu ili više slabosti ili nesavršenosti koji su mu poput hendikepa dok nastoji vršiti Učiteljevu volju, međutim čini se da se nato ne ukazuje u ovom retku. Sudeći po općenitoj temi poslanice, grijeh koji nas zapliće na kojeg apostol ukazuje, je očito nedostatak vjere, i posljedičan nedostatak revnosti.

„A sve što nije iz uvjerenja, grijeh je“ kaže apostol. (Rim. 14:23) Jedan od glavnih grijeha tjelesnog Izraela bio je njihov nedostatak vjere u Boga i u obećanja njegove providnosti koja sve okreće na dobro u njihovu korist. Pavao nas podsjeća na to u trećem i četvrtom poglavlju Hebrejima, i potiče nas da mi nastojimo ući, vjerom, u počinak kojeg je Bog pripremio za nas kroz Krista. „A bez vjere nemoguće mu je ugoditi,“ kaže apostol, pokazujući nadalje da oni koji se povlače kroz nedostatak vjere ne mogu imati božansko priznanje. (Hebr. 11:6) Ovaj grijeh slabe vjere koji nas sputava, i kojega bi svaki Gospodinov učenik trebao iskreno nastojati skinuti, tako da se još čvršće i odlučnije uhvati svih dragocjenih i najveličanstvenijih obećanja kojima nam je zajamčena pobjeda. (2 Pet. 1:4)

POSTOJANO TRČIMO

„Postojano trčimo,“ dodaje apostol. Radosna ustrajnost je misao ovdje prevedene Grčke priječi „postojanost.“ Ispiti na putu čine nužnim ustrajati, međutim ustrajnost treba biti radosna. Ići ka Isusu, izvan tabora, noseći njegovu sramotu“, samo po sebi nije nešto radosno- umjesto toga to je nešto što treba pretrpjeti. Međutim, imamo li ispravnu spoznaju o tome što je u to sve uključeno, i jaku vjeru u Božja obećanja koja se odnose kako na sadašnjost tako i na budućnost, bit ćemo u stanju radosno ustrajati.

Da bi smo radosno ustrajali od pomoći nam je ako „upremo pogled u Isusa…koji namjesto određene mu radosti podnese križ, ne mareći za sramotu.“ (Hebr. 12:2) Božji plan za sva njegova inteligentna stvorenja je da budu sretna. Kada božanski plan otkupljenja i spasenja bude bio dovršen, sva tuga, uzdisanje, patnje, i kušnje, bit će stvar prošlosti. To naravno ne znači da je neposredni cilj kršćanskog života biti slobodan od patnje. Zaista, mi možemo s vjerom ući u „radost Gospodinovu“, ali ta se radost ne temelji na sadašnjoj udobnosti i slobodi od patnje.

Radost koja je toliko mnogo značila Isusu, i koja mu je pomogla pretrpjeti križ, bila je „radost koja je stajala pred njim“ kroz Božja obećanja. Ta ista radost može biti naša budemo li vjerno ustrajali dok idemo k njemu izvan tabora noseći njegovu sramotu. To je radost iščekivanja- radost vjere. O njoj se može razmišljati kao o predujmu „punine radosti“ koja će biti naša kada kroz vjernu i radosnu ustrajnost pod sadašnjim kušnjama, postignemo mjesto Bogu zdesna gdje su „blaženstva vječna.“ (Ps. 16:11)

PROMISLITE O NJEMU

„Ta promislite o onomu koji od grješnika podnese takvo protivljenje protiv sebe“ dodaje apostol. (Hebr. 12:3) Drevni su dostojnici izdržali mnoge poteškoće. Hebrejskoj braći bila je oduzeta njihova imovina i bili su stavljeni u klade. Nijedna od tih dvaju grupa nije niti približno u usporedbi pretrpjela toliko kao Isus. Štoviše, oni su svi bili nesavršeni, i trpjeli su do jedne određene mjere zbog te svoje nesavršenosti, ali tako nije bilo s Isusom. On je bio svet, neokaljan, nedužan i odvojen od grešnika. Ipak on je patio- ne zbog sebe- nego u korist drugih, čak kako bi oni koji su mu nanijeli bol kasnije bili blagoslovljeni. Bilo kome je teško trpjeti protivuriječja, međutim savršenom čovjeku Isusu glavne životne činjenice bile su osporene i bio je pogubljen zbog njih. Isus je bio Sin Božji, i Kralj kraljeva, no ipak je bio podrgnut kampanji proturiječenja od samog početka svoje službe, kulminirajući jedino kada je položio svoj život i umro na križu. Viseći tamo kao Otkupitelj svijeta, bio je izazvan da siđe dolje i tako dokaže da je bio Sin Božji. U podsmjehivanju iznad njegove glave bio je stavljen natpis: „OVO JE ISUS, KRALJ ŽIDOVA.“ (Mat. 27:37) „Druge je spasio, neka spasi i sebe,“ vikao je narod. (Luka 23:35) Oni nisu shvaćali da je on trpeći ta protivrječja i odbijajući da se spasi, omogućio spasenje za čitavo čovječanstvo- čak i za one koji su ga mrzili.

Svakako da ovdje imamo nešto za promisliti dok nastojimo hoditi Učiteljevim stopama. Mi smo pozvani nebeskim pozivom, da vladamo s Kristom u njegovom slavnom kraljevstvu, ali da bi smo to postigli moramo „trpjeti s njim,“ i ustrajati s njim. (2 Tim. 2:12) Mi također trebamo trpjeti „protivan govor.“ Kada nam se proturiječi što se tiče stvari koje su ispravne, i mi to strpljivo podnosimo, tada u malome trpimo ono što je Isus trpio. Mi bi smo također trebali radosno ustrajati, i čak tražiti prilike da blagoslivljamo one koji nam se protive. Nikada ne bismo trebali trpjeti s gunđanjem, niti tražiti prilike da se „osvetimo“ svojim optužiteljima.

ODUPIRANJE DO KRVI

Zatim slijedi apostolov vrhunac: „Još se do krvi ne oduprijeste boreći se protiv grijeha.“ (Hebr. 12:4) To je drugi način da se kaže, „Još niste umrli zbog Mesijanske stvari.“ Hebrejska braća bila su vjerna do jedne određene mjere. Međutim oni se još nisu „do krvi oduprli“- nisu slijedili Učitelja sve do same smrti. Dok to ne učine, radosti koje su bile pred njima nisu mogle postati stvarnost, stoga su trebali nastaviti „upirati pogled u Isusa“ i biti nadahnuti obećanjima koja su njega motivirala, sve dok ne dosegnu potpuni kraj puta.

Poput Hebrejske braće, i mi se kao sljedbenici Učitelja moramo „tvrdo držati ispovijedanja“ naše vjere, pazeći da nam „ne.. isklizne“ ono što smo naučili i da se ne počnemo „povlačiti.“ Mi moramo „podnositi stegu“ kao sinovi, i čuvati se od neuspjeha imajući sidro vjere dobro učvršćeno „u unutrašnjosti iza zastora, kamo je kao preteča za nas ušao Isus.“ (poglavlje 6:19, 20) Samo se tako možemo nadati da ćemo pobjednički dostići kraj naše utrke označen od Isusa, koji je trčao prije da nam pokaže put. Sve dok se „do krvi ne odupremo“ nećemo dosegnuti kraj puta. Samo oni koji su „vjerni do smrti“ mogu se nadati primiti „krunu života.“ (Otkr. 2:10) Mi ne možemo osvojiti nagradu trčeći samo pola ili tri četvrtine puta. Moramo nastaviti trčati cijelim putem- nimalo se ne zaustavljajući, nego odlučno nastaviti vjerno sve do kraja našeg putovanja.